Suglasnik
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Suglasnik (takođe i konsonant) u fonetici naziv je za glas koji se stvara zatvaranjem jednog dela govornog trakta tako da vazdušna struja ne prolazi slobodno od pluća do usana.
U fonološkom smislu pojam suglasnik se često koristi za neslogotvorne glasove ili za polusamoglasnike, tj. glasove koje se fonetički smatraju samoglasnicima, ali se ponašaju kao suglasnici u nekom određenom jeziku.
Suglasnici u srpskom jeziku su:
- b, v, g, d, đ, ž, z, j, k, l, lj, m, n, nj, p, r, s, t, ć, f, h, c, č, dž, š
Podela suglasnika prema zvučnosti [uredi]
Suglasnici se prema zvučnosti dele na:
- zvučni: B, G, D, Đ, Ž, Z, Dž
- bezvučni: P, K, T, Ć, Š, S, Č, F, H, C
- sonanti: M, V, R, L, N, Lj, Nj, J (pri njihovom izgovoru, kao i pri izgovoru samoglasnika, glasnice trepere, ali se ipak stvara neka prepreka. Ovi glasovi se nazivaju glasnici ili sonanti.)
Podela suglasnika prema mestu izgovora (tvorbe) [uredi]
Suglasnici se prema mestu izgovora (tvorbe) dele na:
- usneni (labijalni)
- dvousneni (bilabijalni): P, B, M
- usnenozubni (labiodentalni): F, V
- zubni (dentalni): T, D, S, Z, C
- nadzubni (alveolarni): L, R, N
- prednjonepčani (palatalni): J, Lj, Nj, Ć, Đ, Š, Ž, Č, Dž
- zadnjonepčani (velarni): K, G, H
Vidi još [uredi]
| Ovaj nezavršeni članak Suglasnik vezan je za jezik. Koristeći pravila Vikipedije, možete ga proširiti. |