Suzafon

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Suzafon
Suzafon
Drugi naziviSuzafon
Klasifikacija
Hornobestel-Zaks sistem423,232
PronalazačDž.V. Peper & Džon Filip Suza
Razvijen1893
Opseg
Srodni instrumenti

Suzafon je limeni duvački instrument basovskog registra koji je izumeo američki muzičar češkog porekla Džon Filip Suza 1898.[1] godine. Nosi se preko ramena, a korpus mu je visoko podignut. Proizvodi duboke tonove. Osim od lima, ovaj instrument može da se pravi i od fiberglasa i tada je lakši za nošenje.[2]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Suzafon se najčešće upotrebljava u duvačkom orkestru
Susafoni iz 1893. u Muzeju muzičkog stvaralaštva

Prvi suzafon je napravio Džejms Velš Peper[3] 1893. godine na zahtev Džona Filipa Suze,[4][5] koji je bio nezadovoljan helikonima koje je koristio Marinski bend SAD. Neki izvori pripisuju zasluge K.G. Konu za njegovu konstrukciju, zbog prvog suzafona koji je napravio kasnije 1898. godine.[6] Suza je želeo instrument sličan tubi koji bi slao zvuk naviše i preko benda, slično kao koncertna (uspravna) tuba. Novi instrument je imao ogromno zvono usmereno pravo nagore, pre nego direkciono zvono normalnog helikona.

Suzafon je prvobitno razvijen kao koncertni instrument, a ne za marširanje. Suza je želeo novi instrument za profesionalni bend koji je osnovao nakon odlaska iz marinaca, i taj bend je marširao samo jednom. Suza je uglavnom koristio suzafone koje je napravio K.G. Kon.[7] Iako manje balansiran na telu svirača od helikona, zbog velikog spektakularnog zvona visoko u vazduhu, suzafon je zadržao zvuk sličan tubi tako što je značajno proširio otvor i grlo instrumenta. Njegovo uspravno zvono dovelo je do toga da je instrument nazvan „hvatač kiše”. Neke verzije ovog dizajna su omogućile da se zvono takođe rotira unapred, projektujući zvuk na prednji deo benda. Ova konfiguracija zvona ostala je standard nekoliko decenija i danas je standard.

Ovaj instrument se pokazao praktičnim za marširanje, a do 1908. godine ga je usvojio Marinski orkestar Sjedinjenih Država.[8]

Verzije sa karakterističnim dodatnim savijanjem od 90° koje čine zvono okrenutim ka napred razvijene su početkom 1900-ih. Rani suzafoni su imali zvona prečnika 22 in-diameter (560 mm), a zvona od 24 in (610 mm) su bila popularna tokom 1920-ih. Od sredine 1930-ih pa nadalje, zvona za suzafone su standardizovana na prečniku od 26 in (660 mm). Neki veći suzafoni (Monster, Grand, Džambo, Džajant ili Grand Džambo, u zavisnosti od brenda) proizvedeni su u ograničenim količinama.

Zapaženi svirači[uredi | uredi izvor]

Voren Harding,[9][10][11][12] 29. Predsednik Sjedinjenih Država, bio je suzafonksi svirač koji je svirao dovoljno dobro da se pridruži bendu koji je proslavio njegov izbor.[13]

Džini Šreder benda DeVotchKa[14][15] svira suzafon na nekoliko pesama benda.

Tuba Guding mlađi (Dejmon Brajson) svira suzafon za grupu The Roots[16]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „John Philip Sousa”. Encyclopaedia Britannica. Pristupljeno 15. 9. 2018. 
  2. ^ Ardli Nil. 2005. Enciklopedija sveznanje: „Muzika“. Knjiga-komerc: Beograd. ISBN 86-7712-126-9
  3. ^ „Pepper Winston-Salem Branch Moves to New Location”. J.W. Pepper Sheet Music. J.W. Pepper & Son, Inc. Arhivirano iz originala 24. 4. 2016. g. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  4. ^ Bierley, Paul E. (2006). The Incredible Band of John Philip SousaNeophodna slobodna registracija. University of Illinois Press. str. 55–. ISBN 978-0-252-03147-2. 
  5. ^ The School Musician Director and Teacher. 57. Ammark Publishing Company. 1985. str. 23. 
  6. ^ Conn's first sousaphone is now owned by the Interlochen Center for the Arts at Interlochen, Michigan. „A Sousa-phony Exposed”. University of Southern California. Arhivirano iz originala 10. 10. 2015. g. 
  7. ^ Bierley, Paul E. John Philip Sousa: American Phenomenon (Revised Edition). Alfred Music. str. 16—. ISBN 978-1-4574-4995-6. 
  8. ^ Phillips, Harvey; Winkle, William (10. 10. 1999). The Art of Tuba and Euphonium Playing. Alfred Music. str. 9—. ISBN 978-1-4574-0438-2. 
  9. ^ Dean, John W. (2004). Warren Harding (Kindle izd.). New York: Henry Holt and Co. ISBN 978-0-8050-6956-3. 
  10. ^ Downes, Randolph C. (1970). The Rise of Warren Gamaliel Harding, 1865–1920. Columbus, OH: Ohio University Press. ISBN 978-0-8142-0140-4. 
  11. ^ Felzenberg, Alvin S. (2010). The Leaders We Deserved (and a Few We Didn't): Rethinking the Presidential Rating Game. New York: Basic Books. ISBN 978-0-7867-2163-4. [mrtva veza]
  12. ^ Ferrell, Robert H. (1996). The Strange Deaths of President Harding (Kindle izd.). Columbia, MO: University of Missouri Press. ISBN 978-0-8262-1202-3. 
  13. ^ Gordon, Bonnie (15. 5. 2012). „What Did Thomas Jefferson’s World Sound Like?”. Slate. Pristupljeno 1. 1. 2015. 
  14. ^ Frenette, Brad (7. 3. 2011). „DeVotchKa finds joy in the sadness – interview”. National Post. Arhivirano iz originala 22. 1. 2014. g. Pristupljeno 20. 1. 2014. „We were playing in Montreal, and Arcade Fire stopped by, back in the earlier days. We were doing this covers album and Win [Butler] recommended that we record The Last Beat of My Heart 
  15. ^ „DeVotchka”. laphil.com. april 2007. Arhivirano iz originala 9. 1. 2018. g. Pristupljeno 1. 12. 2011. 
  16. ^ Frisby, Mann (19. 2. 2014). „'Tuba Gooding Jr.' marches from South Philly to 'Tonight Show'. Philly.com. Pristupljeno 27. 4. 2015. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]