Sumpor-dioksid

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sumpor-dioksid
Nazivi
Drugi nazivi
sumpor(IV)-oksid; anhidrid sumporaste kiseline
Identifikacija
ECHA InfoCard 100.028.359
Е-бројеви E220 (конзерванси)
MeSH Sulfur+dioxide
RTECS WS4550000
Svojstva
S O2
Molarna masa 64,054 g mol−1
Agregatno stanje bezbojan gas
Gustina 2,551 g/L, гас
Tačka topljenja −72.4 °C (200.75 K)
Tačka ključanja −10 °C (263 K)
9.4 g/100 mL (25 °C)[1]
Kiselost (pKa) 1.81
Struktura
Oblik molekula (orbitale i hibridizacija) Iskrivljen pod uglom od 120°
Dipolni moment 1.63 D
Opasnosti
Otrovan
R-oznake R23 R34
S-oznake (S1/2) S9 S26 S36/37/39 S45
NFPA 704
NFPA 704 four-colored diamondKod zapaljivosti 0: Neće goreti (npr. voda)Health code 3: Short exposure could cause serious temporary or residual injury. E.g., chlorine gasKod reaktivnosti 0: Normalno stabilan, čak i pod stanjem izloženosti vatri; nije reaktivan s vodom (npr. tečni azot)Special hazards (white): no code
0
3
0
Tačka paljenja nije zapaljiv
Srodna jedinjenja
Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje materijala (na 25°C [77°F], 100 kPa).
Reference infokutije

Sumpor-dioksid (molekulska formula SO2) je bezbojni gas zagušljivog mirisa koji nastaje spaljivanjem sumpora na vazduhu. Teži je od vazduha. Rastvara se u vodi. Rastvor koji nastaje je kiseo jer gas reaguje sa vodom gradeći sumporastu kiselinu (H2SO3) čime se dokazuje da je sumpor-dioksid kiseli oksid. Sumporasta kiselina je nestabilna i lako se ponovo razlaže na sumpor-dioksid i na vodu.[2]

Rastvor sumpor-dioksida u vlažnoj okolini deluje kao izbeljivač tako što redukuje sastojke u materiji koja se izbeljuje.

Sumpor-dioksid je nusprodukt rada automobilskih motora i fabričkih postrojenja i zagađuje životnu sredinu. Napada sistem za disanje ljudi i životinja. Rastvarajući se u vazduhu uzrokuje kisele kiše koje uništavaju biljke, metalne konstrukcije i građevine.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Lide David R., ur. (2006). CRC Handbook of Chemistry and Physics (87th izd.). Boca Raton, FL: CRC Press. ISBN 978-0-8493-0487-3. 
  2. ^ Holleman A. F.; Wiberg E. (2001). Inorganic Chemistry (1st izd.). San Diego: Academic Press. ISBN 0-12-352651-5. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]