Tektonsko tonjenje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Tektonsko tonjenje je potonuće zemljine kore u velikom obimu, povezano sa karakteristikama kore ili geoida.[1] Kretanje kontinentalnih ploča i smeštajni prostori stvoreni rasedima stvaraju sleganje u velikim razmerama u različitom okruženju, uključujući i pasivne margine, interkontinentalne basene i razdvojene basene. Tri mehanizma su uobičajena u tektonskim sredinama u kojima se sleganje javlja: proširenje, hlađenje i nagomilavanje.

Mehanizmi[uredi | uredi izvor]

Proširenje[uredi | uredi izvor]

Nastajanjem raseda stvaraju se grebeni i horstovi

Gde litosfera podleže horizontalnom istezanju, kora se isteže sve dok ne dođe do rasedanja, bilo od strane sistema normalnog raseda, bilo od strane sistema nagibnog raseda (koji stvara horstove i grebene). Ovi sistemi omogućavaju predelu da se istegne, istovremeno smanjujući njegovu debljinu. Tanja kora se sleže u odnosu na deblju, nedeformisanu koru.[2]

Hlađenje[uredi | uredi izvor]

Kontinentalna težina izaziva savijanje i zaranjanje

U oblastima kontinentalnog stanjivanja, mantl može da se topi usled dekompresije, uzrokujući astenosferi da isplivavaju na površinu, zagrevajući ploče koje leže preko. Zagrevanje litosfere smanjuje njenu gustinu i podiže koru zbog svog pozitivnog potiska u odnosu na nedeformisanu, hladniju koru. Kada prestane zagrevanje, tanja kora se polako hladi i postaje teža (poslerascepno sleganje).[2]

Nagomilavanje[uredi | uredi izvor]

Dodavanje težine od strane sedimentacije usled erozije ili orogenih procesa, ili nagomilavanje, izaziva depresiju i sleganje. Sedimenti se akumuliraju na najnižoj mogućoj visini, u smeštajnim prostorima. Stopa i veličina sedimentacije kontroliše brzinu kojom se javlja sleganje. Nasuprot tome, u orogenim procesima, planine stvaraju veliko nagomilavanje na Zemljinoj kori, izazivajući depresije u susednim litosfernim korama.

Okruženje[uredi | uredi izvor]

Tektonski neaktivno[uredi | uredi izvor]

Tektonski neaktivno okruženje ipak ima veliku ulogu u tektonskom sleganju zbog karakteristika kore.

Intrakontinentalni baseni[uredi | uredi izvor]

Intrakontinentalni baseni su velike depresije površina koje su tektonski neaktivne i nisu ni blizu granica ploča. Uvedene su brojne hipoteze kako bi se objasnio ovaj dugovečni proces sleganja. Dugoročno hlađenje od raspada Pangee izazvalo je deformacije oko ivica basena i duboko u zemlju.

Pasivne margine[uredi | uredi izvor]

Položaj pasivnih margina

Procesom riftinga (podizanja kore) stvara se širi prostor srednje-okeanskog grebena koji se kreće dalje od obale kao proizvod okenaske litosfere. Zahvaljujući podizanju kore, kora sa pasivnim marginama je tanja čime se stvara prostor za smeštaj nekog materijala. Akumulacijom morskih sedimenata formira se aluvijalni materijal u takvom prostoru za smeštaj. Nakon prestanka podizanja kore, hlađenjem kora se polako spušta, i zajedno sa sedimentom će stvoriti tektonsko sleganje.

Sudarne ploče Do tektonskog sleganja može da dođe na pretpostavkama da se ploče sudaraju ili da podilaze jedna pod drugu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Makhous, M.; Galushkin, Y. (2005). Basin analysis and modeling of the burial, thermal and maturation histories in sedimentary basins. Editions TECHNIP. str. 66. ISBN 978-2-7108-0846-6. Pristupljeno 18. 11. 2011. 
  2. ^ a b Anomalous Cenozoic subsidence along the ‘passive’ continental margin from Ireland to mid-Norway. S. Ceramicola. Science Direct: Marine and Petroleum Geology. 24 November http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0264817205000723 Decembar 2004

Literatura[uredi | uredi izvor]