Tempera
Iz projekta Википедија
Tempera dolazi od latinske riječi temperare (temperare) koja znači mješati. To je slikarska tehnika u kojoj boja nastaje mješanjem pigmenta sa otopinom vezivnog sredstva (ljepila od bjelanceta i žumanceta jajeta, gumiarabike, itd). Dobijena boja, tim postupkom, se za nanošenje na podlogu razrijeđuje vodom, ali kada se jednom osuši postaje neotopiva. Taj stari metod pripremanja tempera boje, postao je ponovo popularan među nekim savremenim umjetnicima, bez obzira što se danas mogu kupiti već pripremljene boje u tubi.
Glavne podloge za temperu su drvo i papir, ali se njome može slikati i na platnu i staklu. Tempera ima pokrivna i neprozirna svojstva. Slikanje se ne smije odvijati u debelim slojevima, jer ona tada puca. Moguće je slikati sloj na sloj pri čemu se prethodni može potpuno prekriti.
Jednolikost temperom obojenih površina je veoma povoljna za primjenjene umjetnosti, stoga se ona koristi u grafičkom dizajnu, prilikom izrade idejnih rješenja opreme knjige, ambalaže, plakata, pa i idejnim projektima za scenografiju.
Osim dekorativnog plošnog slikanja, tempera je veoma pogodna za modelaciju i modulaciju likovnih oblika. Ona ne podnosi nametljive boje, dok se sa prigušenim i oplemenjenim bojama mogu postiči majstorska djela. Rafiniranost, jednostavnost i čistoća boje, glavne su odlike majstora tempere.
Vizantijski slikari su se koristili tehnikom tempere prilikom izrade ikona-ikonopisanja, stvarali majstorska umjetnička djela, dok su italijanski slikari, tokom rane [[renesansa|renesanse, ponovo otkrili njen potencijal.
