Tehnologija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Parna turbina sa otvorenim kućištem.[1][2] Ovakve turbine proizvode najveći deo električne energije koju ljudi koriste. Postoji znatna korelacija između potrošnje električne energije i standarda života.[3] Smatra se da je elektrifikacija bila najvažnije inženjersko dostignuće 20. veka.
Napredak tehnolgije u 20. veku je omogućio ljudima da se prvi put otisnu u svemir.

Tehnologija je upotreba znanje alata, tehnike, zanatstva, sistema i metoda organizacije. Ovim se kontroliše i prilagođava okolina. Tehnologija je posledica razvoja nauke i inženjerstva, iako su neke tehnologije napredovale i pre razvoja ova dva koncepta. Tehnologija je termin sa etimološkim poreklom u grčkom jeziku od reči technologia (τεχνολογία) — techne, τέχνη („veština“) i logia, "λογία" („nauka“). Međutim, striktna definicija je eluzivna; tehnologija se može odnositi na materijalne objekte, kao što su mašine, hardver ili alati, ali se može odnositi i na šire teme, kao što su sistemi, metode organizovanja i tehnike. Termin se može primenjivati generalno ili na specifične oblasti, kao što su „konstrukciona tehnologija“, „medicinska tehnologija“ ili „vrhunska tehnologija“.

Reč tehnologija se može odnositi i na prastare izume, kao što je točak. Jedna druga definicija — u upotrebi u oblasti ekonomije — smatra tehnologiju kao aktuelno stanje naše sposobnosti kombinovanja materije da bi se napravili poželjni proizvodi (i naše znanje o svemu što se može proizvesti). Sledi da se mogu videti tehnološke promene kada se unapredi naše tehnološko znanje.

Ljudska rasa je počela koristiti tehnologiju sa pretvaranjem bogatih prirodnih resursa u jednostavne alate. Praistorijsko otkriće mogućnosti kontrolisanja vatre je povećalo količinu raspoloživih izvora hrane, a otkriće točka pomoglo je ljudima u kretanju, kao i kontrolisanju okoline. Tehnološka otkrića, kao što su štamparska presa i Internet, su srušila sve barijere u komunikaciji, te su omogućila ljudima da komuniciraju jedan sa drugim na globalnoj skali. Međutim, nisu sve tehnologije iskorištene u mirovne svrhe; razvitak oružja sa sve većom destruktivnom moći tekao je kroz istoriju, od palije[4] do nuklearnog oružja.[5]

Tehnologija je uticala na društvo na mnoge načine, i pozitivno i negativno. U mnogim društvima, tehnologija je uticala na razvitak naprednijih ekonomija, kao što je današnja globalna ekonomija, te je omogućilo izdvajanje ležerne klase. Međutim, mnogi tehnološki procesi proizvode neželjene nus-produkte, koji uzrokuju poluciju, crpljenje prirodnih resursa, kao i poremećaj Zemlje i njene životne sredine. Razne implementacije nove tehnologije utiču na vrednost društva, te postavljajuu nova etička pitanja.

Otpočele su razne filozofske debate o sadašnjoj i budućoj upotrebi tehnologije u društvu, sa neslaganjima oko toga, da li tehnologija unapređuje stanje čoveka ili ga ugrožava. Neoludizam.[6][7] i slični pokreti kritikuju upotrebu tehnologije u modernom svetu, tvrdeći da on otuđuje ljude, te da uništava kulturu; sledbenici ideologija, kao što su transhumanizam[8][9] i tehnoprogresivizam,[10][11] u razvoju tehnologije vide dobrobit za ljudsko društvo.

Donedavno se verovalo da je razvoj i primena tehnologije koncept, koji je vezan samo za ljudska bića, ali nedavne naučne studije pokazuju da i drugi primati (kao što su šimpanze), kao i neke zajednice delfina, razvili jednostavne alate, te su naučili da prenos to znanje na sledeće generacije.

Definicija i upotreba[uredi | uredi izvor]

Pronalazak prve štamparske prese omogućio je naučnicima i političarima da šire svoje ideje, dovodeći do naučnog preporoda u Evropi; primer tehnologije kao kulturološke sile.

Generalno gledajući, „tehnologija“ je odnos koji društvo ima na svojim raspoloživim alatima i veštinama, kao i do koje mere društvo može da menja svoju okolinu. Međutim, termin se, uglavnom, koristi u tri različita konteksta: kada se govori o alatu, tehnici (tj. veštini), kulturološkoj sili ili kombinaciji ova tri konteksta.

Tehnologija se definiše kao jedinstvo, i materijalnog i nematerijalnog, koje je nastalo ulaganjem mentalnog i fizičkog truda, u cilju postizanja neke vrednosti. U ovom kontekstu, tehnologija se odnosi na alate i mašine koje se koriste da se reše ovozemaljski, stvarni problemi. To je širok pojam, koji u sebe uključuje jednostavne alate, kao što su ćuskija ili drvena kašika, ali i složene mašine, kao što su svemirska stanica i akcelerator čestica. Alati i mašine ne moraju biti materijalni; virtualna tehnologija, kao što su softver i virtualne mašine,[12] ne ulaze u ovu definiciju tehnologije.

Izraz "tehnologija" dobio je na značaju u 20. veku u vezi sa Drugom industrijskom revolucijom. Značenje termina se promenilo početkom 20. veka kada su američki društveni naučnici, počevši od Torsteina Veblena, preveli iz nemačkog ideju koncepta Technik u "tehnologiju". U nemačkom i drugim evropskim jezicima postoji razlika između tehnike i tehnologije. Do 1930-ih godina „tehnologija“ se nije odnosila samo na proučavanje industrijske umetnosti, već i na samu umetnost industrijske.

1937. američki sociolog Rid Bein napisao je da "tehnologija uključuje sve alate, mašine, pribor, oružje, instrumente, kućne i odevne uređaje, uređaje za komunikaciju i transport i veštine pomoću kojih ih proizvodimo i koristimo". Beinova definicija ostaje danas uobičajena među naučnicima, posebno društvenim naučnicima. Naučnici i inženjeri najčešće radije definišu tehnologiju kao primenjenu nauku, a ne kao stvari koje ljudi prave i koriste. U novije vreme, naučnici su pozajmili od evropskih filozofa „tehniku“ da bi proširili značenje tehnologije na različite oblike instrumentalnog razuma, kao što je to bio slučaj u Fukovom radu o samo-tehnikama (techniques de soi).

Nauka, inženjerstvo i tehnologija[uredi | uredi izvor]

Razlika između nauke, inženjerstva i tehnologije nije uvek jasna. Nauka je sistematsko znanje o fizičkom ili materijalnom svetu stečeno posmatranjem i eksperimentisanjem. Tehnologije obično nisu isključivo naučni proizvodi, jer moraju zadovoljiti zahteve kao što su korisnost, upotrebljivost i sigurnost.

Inženjerstvo je ciljno orijentisan proces dizajniranja i izrade alata i sistema za iskorišćavanje prirodnih pojava za praktičnu primenu kod ljudski, često (ali ne uvek) koristeći saznanja i tehnike iz nauke. Razvoj tehnologije može se oslanjati na mnoga polja znanja, uključujući naučno, inženjersko, matematičko, jezičko i istorijsko znanje kako bi se postigao neki praktični rezultat.

Tehnologija je često posledica nauke i inženjerstva, iako tehnologija kao ljudska aktivnost prethodi obe oblasti. Na primer, nauka bi mogla da proučava protok elektrona u električnim provodnicima koristeći već postojeće alate i znanje. Ovo novo pronađeno znanje mogu inženjeri koristiti za izradu novih alata i mašina kao što su poluprovodnici, računari i drugi oblici napredne tehnologije. U tom smislu, naučnici i inžinjeri mogu se smatrati tehnolozima; ove tri oblasti se često smatraju jednom za potrebe istraživanja i davanja preporuka.

O tačnim odnosima nauke i tehnologije posebno su raspravljali naučnici, istoričari i politički stvaraoci krajem 20. veka, delom i zato što se u debati mogu upoznati o finansiranju osnovne i primenjene nauke. Na primer, u vreme Drugog svetskog rata, na primer, u Sjedinjenim Državama se uveliko smatralo da je tehnologija jednostavno „primenjena nauka“ i da je za finansiranje osnovne nauke potrebno blagovremeno prikupiti tehnološke rezultate. Objašnjenje ove filozofije moglo bi se izričito naći u Vanevar Bušovoj raspravi o posleratnoj naučnoj politici, Nauka - Beskrajna granica: „Novi proizvodi, nove industrije i više radnih mesta zahtevaju stalna dopunjavanja poznavanja zakona prirode ... Ovo bitno novo znanje se može dobiti samo kroz osnovna naučna istraživanja. " Međutim, kasnih 1960-ih ovo je gledište bilo pod direktnim napadom, vodeći ka inicijativama za finansiranje nauke za specifične zadatke (inicijativa kojoj se suprotstavila naučna zajednica). Pitanje ostaje sporno, mada se većina analitičara opire modelu da je tehnologija jednostavno rezultat naučnog istraživanja.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Praistorija ( — 5000. p. n. e.)[uredi | uredi izvor]

Paleolitsko kremeno koplje, koje su koristili praistorijski ljudi za lov i borbu.

Istorija tehnologije je stara koliko i čovečanstvo. Primitivni alati su pronađeni uz skoro svako nalazište ostataka antičkih ljudi. Antropologisti su otkrili alate koje su napravili praljudi, a koji datiraju unazad više od 2 miliona godina. Najraniji alati, kao što su ručna sekira<ef>R. Bradley/M. Edmonds, Interpreting the axe trade: production and exchange in Neolithic Britain (1993).</ref> i strugač,[13] su uglavnom bili prisutni kako bi pomogli ranim ljudima u njihovim ulogama lovca-sakupljača. Međutim, život lovca-sakupljača, koji je bio karakterističan za rani paleolit, uključivao je ograničenu upotrebu tehnologije, te su se te rane tehnologije oslanjale na prirodne resurse, kao što su kamen, drvo i druge vegetacije, kosti i ostale životinjske nus-produkte, da bi napravili jednostavne alate, kao što je palija.

Otkriće, upotreba, te kasnije vladanje vatrom, jednostavnim izvorom energije, koji ima mnogo primena, je bila prekretnica u tehnološkom razvoju čovečanstva. Žar se uzimala iz vulkana ili od zapaljenog objekta nakon udara munje, te bi se iz te žari nastao plamen. Vatra, za koju se tadašnji ljudi drvo i ugalj, dozvoljavala im je da kuvaju hranu, te da se ogreju, naručito tokom zime. Vatra je, takođe, povećala mogućnost nastanjivanja ljudi na tada nepristupačna mesta, te im je omogućila efikasniji lov; drvena koplja sa okaljenim vrhovima su korištena još od 250.000. godine p. n. e. Drvo, glina i kamen (uključujući i kremen) su neki od najstarijih materijala koji su obrađivani vatrom, uglavnom zbog pravljenja predmeta, kao što su oružje, grnčarija, cigle i cement.

Antika (5000. p. n. e. — početak nove ere)[uredi | uredi izvor]

Dalja unapređenja dovela su do razvoja peći, koje su omogućile topljenje i kovanje metala (koji su se javljali u prirodi u ralativno čistoj formi).[14] Zlato, bakar, srebro i olovo su bili neki od tih metala. Prednosti bakarnog nad kamenim, koštanim i drvenim alatima su bile očite ranim ljudima, te se bakar počeo koristiti od ranog neolitika (oko 8000. godine p. n. e.). Bakar se ne javlja u prirodi u velikim količinama, ali bakarnih ruda ima mnogo, iz kojih se, zagrijavanjem i topljenjem, dobija metal. Na kraju, rad sa metalima doveo je do pronalaska legura, kao što su bronza i mesing (oko 4000. godine p. n. e.). Prva upotreba željeznih legura, kao što je čelik, datira iz 1400.tih godina p. n. e.

U međuvremenu, ljudi su počeli vladati i drugim formama energije. Najstarija znana upotreba snage vetra je u jedrenjecima. Najstariji podatak o korištenju brodova nađen je u Egiptu i datira još iz oko 3200.te godine. p. n. e. Od praistorijskih vremena, Egipćani su, verovatno, koristili „snagu Nila“, godišnje poplave, kako bi navodnjavali svoju zemlju, da bi postepeno naučili da je kontrolišu preko izgrađenih kanala za navodnjavanje i bazena za akumulaciju vode. Slično, narodi Mesopotamije, Sumeri, su naučili da koriste reke Tigris i Eufrat za iste svrhe.

Točak je izumljen oko 4000. godine p. n. e.

Sudeći po arheolozima, točak je izumljen oko 4000. godine p. n. e. Izumljen je, verovatno, na područiju Mesopotamije (današnji Irak). Tačna godina ovog događaja, prema naučnicima, nalazi se u intervalu od 5500. do 3000. godine p. n. e., ali većina stručnjaka misli da je to bilo bliže 4000. godini p. n. e. Najstariji artefakti sa slikama koje opisuju vozila sa točkovima datiraju iz 3000. godine p. n. e.; međutim, moguće je da se točak koristio čitav milenijum pre nego su nastali ti crteži. Takođe postoji dokaz iz istog perioda da su se točkovi koristili za proizvodnju keramike. (Važno je napomenuti da prvi grnčarski točak, verovatno, nije bio pravilnog oblika, nego samo nepravilna okrugla drvena ploča. Nedavno, najstariji drveni točak na svetu je pronađen u okolini Ljubljane u Sloveniji.

Otkriće tačka revolucionizovalo je aktivnosti poput transporta, rata i proizvodnje keramike (za šta je, verovatno, najpre bio i korišten). Nije trebalo dugo do otkrića do vagona sa točkovima koji su mogli nositi teške terete, a brzi (rotirajući) točkovi su omogućili masovnu proizvodnju grnčarije. Ali upotreba točka kao transformatora (vodenice, vetrenjače, pa čak i mlinova) je ta koja je revolucionisala primenu neljudske snage.

Tehnologija drevne Kine[uredi | uredi izvor]

Tehnologija drevne Kine započinje s razvojem njihove civilizacije, a prvi razvoj civilizacije se opaža duž reke Žute reke. Do 2500. p. n. e. se hiljade kasnoneolitičkih sela proširilo duž reke, a kad je uvedena poljoprivreda s navodnjavanjem nastala su kraljevstva. Car Šun, navodni utemeljitelj prve dinastije Sja je legendaran u Kini kao vladar koji je kontrolisao vode. Dinastija Šang (oko 1600. p. n. e. do oko 1046. p. n. e.), koja označava dokumentirane početke kineske civilizacije, je zagospodarila dolinom Žute reke zahvaljujući širokom sistemu navodnjavanja. Kasnije su tehnike navodnjavanja prenesene južnije, do reke Jangcekjang. Uzgoj riže se iz južne Kine proširio prema severu i takođe je uključivao kontrolu vode. Tokom cele kineske istorije je jedna od uloga vlasti bila da gradi i održava sistem navodnjavanja. Rezultat toga su mnogi kanali, nasipi, brane i veštačka jezera širom Kine. Svesna vladina politika zaštite voda i unaprijeđenja poljoprivrede je uključivala i isušivanje, što je sve zahtevalo uključivanje velikog broja seljaka u prisilan rad, tlaku. Rana kineska civilizacija je gradila gradove sa zaštitnim zidinama, palatama i ceremonijalnim središtima. Rana kineska država je gradila žitnice i održavala stajaću vojsku. Razvijena je istančana bronzana metalurgija.

Tehnologija stare Grčke[uredi | uredi izvor]

Tehnologija stare Grčke je u toku čitave antike bila potpuno odvojena od starogrčke nauke i filozofije. Stotine malih novih tehnologija i tehničkih poboljšanja se pojavilo tokom 1200 godina antike, poput nožnog kola dodanog lončarskom kolu, ali se u celini tehnološki temelj proizvodnje nije promenio tokom celog razdoblja. U nekim se granama tehnologije, poput rudarstva, pojavio industrijski stil proizvodnje, a postala je uobičajena i trgovina na velike udaljenosti. No većina proizvodnje je ostala zasnovana na zanatstvu i lokalna, a zanatlije, tradicionalno skloni skrivanju svog umeća, su nastojali da monopolišui svoje veštine, ne oslanjajući se na pisanu reč, nauku ili filozofiju prirode.

Tehnologija starog Rima[uredi | uredi izvor]

Tehnologija starog Rima je dala najveće tehničare i inženjere antičkoga sveta i neki čak kažu da je sama rimska civilizacija jedno veliko tehničko postignuće. Činjenica da je stari Rim dao nama poznate inženjere, od kojih su neki pisali knjige (što uopšte nije bilo uobičajeno za inženjere), poput Vitruvija i Frontina (oko 40—103.) sama po sebi svedoči o važnosti inženjerstva i tehnologije za rimsku civilizaciju. Građene su popločene ceste, javne zgrade, sportski objekti i akvadukti. U tom razdoblju nije bilo većih otkrića u tehnologiji, ali su postojeća umeća i naprave razvijena i poboljšana za uporabu u velikim razmerima. Rimljani su bili veliki improvizatori, bitno su poboljšali postojeću tehnologiju, ali su dali tek retke nove izume. Manje uzvišen izum, ali ne i manje važan za rimsku civilizaciju, je cement, koji je bio ključna nova tehnologija koju su uveli Rimljani, a koja je gradnju od kamena učinila mnogo jednostavnijom i jeftinijom, što je doslovno zacementiralo širenje Rimskoga carstva. Dok je rimska tehnologija cvetala, rimske nauke gotovo da i nema. Vrlo je malo dela prevedeno s starogrčkog. Rimljani nisu cenili grčku matematiku, nauku i učenost u celini. Rim nije dao naučnike. To zbunjuje one koji smatraju da su nauka i tehnologija uvek i nužno povezane.

Moderna istorija (Početak nove ere — sadašnjost)[uredi | uredi izvor]

U alate se ubrajaju i jednostavne mašine (kao što su poluga, vijak i kotur), i složenije mašine (kao što su brava, mašina, električni generator i električni motor, računar, radio, te svemirska stanica, kao i mnoge druge).

Integralno kolo - ključno otriće za moderne računare.[15][16][17]

Kako alati postaju složeniji, tako postaje i složenije znanje, koje je potrebno za rukovanje istim. Kompleksne moderne mašine zahtevaju cele biblioteke napisanih tehničih priručnika sa sakupljenim informacijama, koje su kontinuirano povećavali i unapređivali njihovi dizajneri, graditelji, ljudi zaduženi za njihovo održavanje. Štaviše, ovi alati su postali tako kompleksni, da postoji infrastruktura od manje kompleksnih alata, procesa i prakse, koja je u funkciji prodške tim alatima, uključujući i inženjerstvo, medicinu i nauku o računarima. Kompleksne tehnike manufakture i konstruisanja, kao i organizacije, su neophodne kako bi se takvi alati konstruisali i održavali. Čitave industrije su izrasle kako bi podržale nastanak sledećih generacija još složenijih alata.

Filozofija[uredi | uredi izvor]

Tehnicizam[uredi | uredi izvor]

Uopšteno, tehnicizam je verovanje u korisnost tehnologije za poboljšanje ljudskih društava. Uzeto do krajnosti, tehnicizam „odražava osnovni stav koji ima za cilj da kontroliše stvarnost, da reši sve probleme korišćenjem naučno-tehnoloških metoda i alata.“ Drugim rečima, ljudska bića će jednog dana moći da savladaju sve probleme i verovatno čak i kontrolisati budućnost koristeći tehnologiju. Neki, poput Stefana V. Monsme, povezuju ove ideje sa odricanjem od religije kao višeg moralnog autoriteta.

Optimizam[uredi | uredi izvor]

Optimističke pretpostavke daju zagovornici ideologija kao što su transhumanizam i singularitarnost, koji tehnološki razvoj smatraju opšte korisnim efektima na društvo i ljudsko stanje. U ovim ideologijama, tehnološki razvoj je moralno dobar.

Transhumanisti uglavnom veruju da je smisao tehnologije u prevazilaženju barijera i da je ono što obično nazivamo ljudskim stanjem samo još jedna barijera koju treba prevazići.

Singularitarci veruju u neku vrstu "ubrzavajuće promene"; da se brzina tehnološkog napretka ubrzava kako dobijamo više tehnologije, i da će to kulminirati „singularnošću“ nakon što se izmisli opšta veštačka inteligencija u kojoj je napredak gotovo beskonačan; otuda i termin. Procene za datum ove Singularnosti variraju, ali istaknuti futurista Rej Kurcveil procenjuje da će se Singularnost pojaviti 2045. godine.

Kurcveil je takođe poznat po svojoj istoriji univerzuma u šest epoha: (1) fizička/hemijska epoha, (2) životna epoha, (3) epoha čoveka/mozga, (4) epoha tehnologije, (5) epoha veštačke inteligencije i (6) epoha svemirske kolonizacije. Prelazak iz jedne epohe u drugu sam po sebi je Singularnost, a prethodi mu i period ubrzavanja. Svaka epoha traje kraće vreme, što znači da je cela istorija univerzuma jedan džinovski događaj singularnosti.

Neki kritičari vide ove ideologije kao primere sajentizma i tehno-utopijanizma i plaše se pojma unapređnog ljudskog organizma i jedinstva tehnologije i čoveka koji podržavaju. Neki su čak Karla Marka opisali kao tehno-optimistu.

Tehnologija u ideologiji[uredi | uredi izvor]

Često, kad je nešto novo, smatra se boljim u tehnološkim i inženjerskim krugovima. Pojam odgovarajuće tehnologije se razvio u 20. veku da opiše slučajeve ili kada nije bilo poželjno upotrebiti najnovije tehnologije ili te koje su zahtevale pristup nekoj centralizovanoj infrastrukturi ili opremu i veštine uvezene od negde drugde. Eko-seoski pokret (eco-village) je narastao delimično kao reakcija na ovu brigu. Srednja tehnologija, više briga ekonomike, odnosi se na kompromise među skupim, centralizovanim tehnologijama razvijenih zemalja i tih tehnologija koje su za zemlje u razvoju najdelotvornije za upotrebu, imajuću u vidu visoku nezaposlenost ili manjak sredstva.

Ti koji promovišu transhumanizam (transhumanism), posthumanizam (posthumanism) i tehnološka jedinstvenost (technological singularity) - pojmove koje je Hugo de Garis (Hugo de Garis) kolektivno nazvao Kosmosnim - prave potpuno suprotne pretpostavke. U ovim ideologijama, razvoj tehnologije je moralno dobro. Ove ideologije su najčešće posmatrane kao simptomi prirode nauke i matematičkog fetišizma onih koji te termine upotrebljavaju. Neki ih takođe smatraju simptomima kapitalizma.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ A Stodola (1927) Steam and Gas Turbines. McGraw-Hill.
  2. ^ Britannica, Encyclopædia (11. 02. 1931). „Sir Charles Algernon Parsons (British engineer) - Britannica Online Encyclopedia”. Britannica.com. Pristupljeno 12. 09. 2010. 
  3. ^ Electricity in Economic Growth. National Research Council; Division on Engineering and Physical Sciences; Energy Engineering Board; Commission on Engineering and Technical Systems; Committee on Electricity in Economic Growth. Washington, DC: National Academies Press. 1986. str. 16,40. ISBN 978-0-309-03677-1. 
  4. ^ Lahr, M. Mirazón; Rivera, F.; Power, R. K.; Mounier, A.; Copsey, B.; Crivellaro, F.; Edung, J. E.; Fernandez, J. M. Maillo; Kiarie, C. (2016). „Inter-group violence among early Holocene hunter-gatherers of West Turkana, Kenya”. Nature. 529 (7586): 394—398. Bibcode:2016Natur.529..394L. PMID 26791728. S2CID 4462435. doi:10.1038/nature16477. 
  5. ^ Educational Foundation for Nuclear Science, Inc. (1954). Bulletin of the Atomic Scientists. Educational Foundation for Nuclear Science, Inc. str. 61. ISSN 0096-3402. 
  6. ^ Jones 2006, str. 20
  7. ^ Brosnan, M.J. (1998). Technophobia: the psychological impact of Information Technology. str. 155. London: Routledge.
  8. ^ Mercer, Calvin. Religion and Transhumanism: The Unknown Future of Human Enhancement. Praeger. 
  9. ^ Bostrom, Nick (2005). „A history of transhumanist thought” (PDF). Journal of Evolution and Technology. Pristupljeno 21. 02. 2006. 
  10. ^ Carrico, Dale (2004). „The Trouble with "Transhumanism": Part Two”. Arhivirano iz originala 08. 09. 2016. g. Pristupljeno 28. 01. 2007. 
  11. ^ Carrico, Dale (2005). „Technoprogressivism Beyond Technophilia and Technophobia”. Arhivirano iz originala 08. 09. 2016. g. Pristupljeno 28. 01. 2007. 
  12. ^ Smith, James; Nair, Ravi (2005). „The Architecture of Virtual Machines”. Computer. IEEE Computer Society. 38 (5): 32—38. S2CID 6578280. doi:10.1109/MC.2005.173. 
  13. ^ Bisson, M.S. (2001). „Interview with a Neanderthal: An experimental approach for reconstructing scraper production rules, and their implications for imposed form in Middle Palaeolithic tools”. Cambridge Archaeological Journal. 11 (2): 165—184. doi:10.1017/S0959774301000099. 
  14. ^ Davis 1998
  15. ^ „Integrated circuit (IC)”. JEDEC. 
  16. ^ Wylie, Andrew (2009). „The first monolithic integrated circuits”. Arhivirano iz originala 07. 07. 2014. g. Pristupljeno 14. 03. 2011. „Nowadays when people say 'integrated circuit' they usually mean a monolithic IC, where the entire circuit is constructed in a single piece of silicon. 
  17. ^ Horowitz 1989, str. 61.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]