Tokantins (reka)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Tokantins
Tokantins
Karta sliva reke Tokantins
Opšte informacije
Dužina2,640 km (1,640 mi) km
Basen764.183 km2
Pr. protok11 364 ​m3s
Sliv764,183 km2 (295,053 sq mi)
Plovnostoko 1000 km
Vodotok
Izvor100 km zapadno od Brazilije
V. izvora1.070 m
Ušćereka Para (Atlantski okean)
Geografske karakteristike
Država/e Brazil
PritokeAragvaja, Maranjao, Paranatinga
Reka na Vikimedijinoj ostavi

Tokantins (port. Rio Tocantins,[1]tukanov kljun“ na jeziku tupi) je reka u centralnom Brazilu. Teče od juga ka severu dužinom od 2640 km. Po ovoj reci je dobila ime brazilska država Tokantins koja je 1988. izdvojena iz države Gojas.

Izvire na jugu države Gojas, oko 100 km zapadno od Brazilije. Najveća pritoka joj je reka Aragvaja koja je na ušću iste veličine kao Tokantins. Druge velike pritoke su Maranjao i Paranatinga. Uliva se u reku Para (južni rukavac delte Amazona) kod ostrva Maražo, blizu obale Atlantika.

Tocantins je jedna od najvećih reka bistre vode u Južnoj Americi.[2]

Kurs[uredi | uredi izvor]

Obale Tokantinsa su na pojedinim mestima kamenite

Tokantins izvire u planinskom okrugu poznatom kao Pirenej, zapadno od federalnog okruga, ali njegova zapadna pritoka, reka Aragvaja, ima svoje krajnje južne izvorište na padinama Sera dos Kajapos. Aragvaja teče 1.670 km pre svog ušća u Tokantin, kojoj je skoro jednaka po zapremini. Pored svoje glavne pritoke, Rio das Mortes, Aragvaja ima dvadeset manjih ogranaka, koji pružaju mnogo milja plovidbe kanuom. Pronalazeći put do nizije, često se probija u vodopade i brzake, ili nasilno vijuga kroz stenovite klisure, sve dok, na mestu oko 160 km iznad svog spoja sa Tokantinsom, ne probije svoj put preko stenovitog nasipa dužine 20 km u hujećim slapovima.

Brodovi na Tokantinsu

Dve druge pritoke, zvane Maranjo i Paranatinga, sakupljaju ogromnu količinu vode sa visoravni koje ih okružuju, posebno na jugu i jugoistoku. Između ove poslednje i ušća u Aragvaju, Tokantins je povremeno zaprečen stenovitim barijerama kroz koje prelazi skoro pod pravim uglom.

Fauna[uredi | uredi izvor]

Sliv Tokantins (koji uključuje reku Aragvaja) je dom nekoliko velikih vodenih sisara kao što su amazonski lamantin, aragvajski rečni delfin i tukuksi, i većih gmizavaca kao što su crni kajman, obični kajman i žutopegava rečna kornjača.[3]

Sliv reke Tokantins ima veliko bogatstvo ribljih vrsta, iako je relativno malo po standardima sliva Amazona.[3] Registrovano je više od 350 vrsta riba, uključujući više od 175 endemskih.[4] Porodice najbogatije vrstama su Characidae (tetre i srodnici), Loricariidae (pleko som i srodnici) i Rivulidae (južnoamerička morska riba).[4] Iako je većina vrsta u suštini amazonskog porekla, postoje i neke koje pokazuju vezu sa rekama Parana i Sao Francisko. Tokantins i ove dve reke teku u različitim pravcima, ali sve imaju izvor na Brazilskoj visoravni u regionu gde niska vododelnica omogućava izvesnu razmenu između njih.[5] Postoji nekoliko vrsta riba koje migriraju duž Tokantina da se mreste, ali to je ograničeno branama.[3][4] Nakon izgradnje masivne brane Tukurui, tok reke se promenio. Neke vrste su bile štetno pogođene i došlo je do značajnog smanjenja bogatstva vrsta u delovima reke.[3][6]

Krš Sao Dominga u gornjem basenu Tokantins je dom za neobično veliki broj vrsta pećinskih riba (više nego bilo koji drugi region u Americi): Ancistrus cryptophthalmus, nekoliko vrsta Ituglanis, Pimelodella spelaea, Aspidoras mephisto, neopisana vrsta Cetopsorhamdia i Eigenmannia vicentespelaea.[7][8] Poslednja je jedina poznata riba nož prilagođena pećinama i jedna od samo dva poznata ne-soma u pećinama južnoameričkog kopna (druga je haracid Stygichthys typhlops).[7]

U svojim donjim tokovima Tokantin razdvaja ekoregion vlažnih šuma Tokantins–Aragvaja–Maranjao na istoku od ekoregiona vlažnih šuma Ksingu–Tokantins–Aragvaja na zapadu.[9] Ona deluje kao barijera koja sprečava širenje flore i faune između ovih ekoregija.[10]

Brane[uredi | uredi izvor]

Nizvodno od ušća Aragvaja, u državi Para, reka je nekada imala mnogo katarakta i brzaka, ali ih je početkom 1980-ih potopilo veštačko jezero koje je stvorila brana Tukurui, jedna od najvećih na svetu.[3][11][12] Kada je druga faza projekta Tukurui završena 30. novembra 2010. godine, uspostavljen je sistem prevodnica pod nazivom Eklusas do Tukurui sa ciljem da se dug segment reke učini plovnim.

Ukupno ima sedam brana na reci (brana Sera da Mesa,[13][14] brana Kana Brava, brana Sao Salvador, brana Peiši Anžikal, brana Luiz Eduardo Magaljaes (Lažeado), brana Estrejto i brana Tukurui), od od kojih su najveće Tukurui i Sera da Mesa.[3]

Geologija[uredi | uredi izvor]

Ravne, široke doline, sastavljene od peska i gline, kako Tokantinsa, tako i njegovog ogranka Aragvaje, oivičene su strmim liticama. To su rubovi velikih visoravni od peščara, od 300 do 600 m (980 do 1.970 stopa) nadmorske visine, kroz koje su reke erodirale svoja duboka korita. Oko ušća Tokantinsa velika visoravan nestaje, da bi ustupila mesto delu šumom prekrivene, napola potopljene aluvijalne ravni, koja se pruža daleko na severoistok i zapad. Reka Para, koja se obično naziva jednim od ušća Amazonije, samo je donji tok Tokantinsa. Ako bilo koji deo voda Amazona teče oko južne strane velikog ostrva Maražo u reku Para,[15] to je samo kroz vijugave, prirodne kanale, koji ni u kom smislu nisu izlivni kanali Amazona.

Protok[uredi | uredi izvor]

Reka Tokantins beleži srednju brzinu protoka od 13,598 m³/s i specifičnu brzinu od 14,4 L/s/km². Podslivovi imaju sledeće specifične stope protoka: Tokantins (11 L/s/km²), Aragvaja (16 L/s/km²), Para (17 L/s/km²) i Gvama (21 L/s/km²).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Araújo, Leopoldina (2019). Romanço Parkatêjê. Belém. str. 59. ISBN 978-85-910871-4-3. 
  2. ^ Perez, M.S. „Where the Xingu Bends and Will Soon Break”. American Scientist. Pristupljeno 1. 10. 2017. 
  3. ^ a b v g d đ Provete, D.B. (2013). Tocantins River. 1237-1239
  4. ^ a b v Hales, J., and P. Petry: Tocantins - Araguaia. Freshwater Ecoregions of the World. Retrieved 26 May 2014
  5. ^ Garavello, J.C.; Garavello, J.P.; and Oliveira, A.K. (2010). Ichthyofauna, fish supply and fishermen activities on the mid-Tocantins River, Maranhão State, Brazil. Braz. J. Biol., vol. 70(3): 575-585
  6. ^ Lambert de Brito Ribeiro, M. C.; Petrere Junior, M.; and Juras, A. A. (2006). "Ecological integrity and fisheries ecology of the Araguaia—Tocantins River Basin, Brazil." Regulated Rivers: Research & Management, vol. 11(3-4): 325–350
  7. ^ a b Romero, Aldemaro, ur. (2001). The Biology of Hypogean Fishes. Developments in Environmental Biology of Fishes. ISBN 978-1402000768. 
  8. ^ Caserta Tencatt; L. F.; and M. Elina Bichuette (2017). Aspidoras mephisto, new species: The first troglobitic Callichthyidae (Teleostei: Siluriformes) from South America. PLoS ONE 12(3): e0171309.
  9. ^ Xingu-Tocantins-Araguaia moist forests – Myers, WWF Abstract.
  10. ^ Sears, Robin, South America: Eastern extreme of the Amazon basin in Brazil (NT0170), WWF: World Wildlife Fund, Pristupljeno 2017-03-25 
  11. ^ „Tucuruí Hydropower Complex Brazil” (PDF). WCD Case Study. World Commission on Dams. Arhivirano iz originala (PDF) 13. 6. 2010. g. Pristupljeno 18. 7. 2010. 
  12. ^ „Performance Assessment of the Tucurí Hydropower Complex, Brazil” (PDF). International Water Management Seminar 2006/07. ETH - Swiss. Pristupljeno 18. 7. 2010. [mrtva veza]
  13. ^ „Hydroelectric Power DA SERRA MESA (1.275MW)” (na jeziku: Portuguese). Eletrobras Furnas. Pristupljeno 18. 9. 2010. 
  14. ^ Assis, Andre P. „Design and Construction of Hydroelectric Underground Structures” (PDF). Seminario Internacional de Ingenieria Civil – Arequipa, Peru. Pristupljeno 18. 9. 2010. [mrtva veza]
  15. ^ APA Arquipélago do Marajó (na jeziku: portugalski), ISA: Instituto Socioambiental, Pristupljeno 2016-06-27 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]