Trapezuntsko carstvo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Τραπεζούντια Αυτοκρατορία
Trapezuntsko carstvo
Zastava
Zastava
Grb Trapezuntskog carstva
Grb

Trapezuntsko carstvo na vrhuncu teritorijalnog proširenja (1310)
Geografija
Kontinent jugozapadna Azija i istočna Evropa
Regija Anadolija
Glavni grad Trapezunt
Društvo
Službeni jezik grčki, laski, zapadnojermenski
Politika
Oblik države kneževina
 — Knez Aleksije I Veliki Komnin
  Jovan II Veliki Komnin
  David Veliki Komnin
Istorija
Istorijsko doba srednji vek
 — Osnivanje 25. april 1204.
 — Ukidanje 15. avgust 1461.
Događaji  
 — Osvajanje Trapezunta 25. april 1204.
 — Trapezuntski građanski rat 1340-1349 
 — Pad Trapezunta 15. avgust 1461. 
Zemlje prethodnice i naslednice
Trapezuntskog carstva
Prethodnice: Naslednice:
Vizantijsko carstvo Osmansko carstvo

Trapezuntsko carstvo je jedna od vizantijskih država nastalih nakon krstaškog osvajanja Carigrada 1204. godine na teritoriji Pontskih Grka (Grci naseljeni duž crnomorske obale Male Azije). Padom Carigrada 1204. godine unuci Andronika I Komnina Aleksije i David osnivaju Trapezuntsko carstvo sa sedištem u gradu Trapezuntu. David je krenuo u osvajački pohod duž crnomorske obale osvojivši Sinop, Paflagoniju i Herakleju, ali ga je zaustavio nikejski car Teodor I Laskaris.

Trapezuntsko carstvo 1214. godine ulazi u savez sa Latinskim carstvom protiv Nikejskog carstva, ali ih Teodor I pobeđuje i osvaja zemlje do Sinopa, koju osvajaju Turci. Posle ovoga Trapezuntsko carstvo izlazi iz sukoba oko Carigrada i obnove Vizantije pritisnuto Turcima koji su ga osvajali deo po deo, da bi na kraju postalo turski vazal.

Ostaci carstva nadživljuju preostale ostatke nekadašnje moćne vizantijske države za nekoliko godina i pad Trapezunta u turske ruke 1461. godine, predstavlja pad poslednjih vizantijskih teritorija.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Rasparčavanje Vizantijskog carstva 1204. godine

Trapezunt je bio glavni grad teme Haldije. Haldija je već u 10. i 11. veku pokazivala separatističke tendencije, kada je njome ovladao lokalni vođa Teodor Gavra. On je, po rečima Ane Komnine, smatrao Trapezunt svojim nasleđem, te je njime upravljao nezavisno od centralne vlasti u Carigradu. Vizantijski car Aleksije I Komnin postavio ga je za guvernera Haldije, ali je njegovog sina zadržao u Carigradu kao taoca. Gavra je uspešno odbio gruzijski napad na Trapezunt[1]. Jedan od njegovih naslednika, Georgije Taronit, pobunio se uz pomoć sultana Kapadokije, ali je bio poražen i utamničen, da bi kasnije bio oslobođen i ponovo postavljen za guvernera.[2] Konstantin Gavra, jedan od njegovih naslednika, koga je Nikita Honijat opisivao kao tiranina, upravljao je Haldijom u prvoj polovini 12. veka. Jovan II Komnin je 1139. godine morao povesti vojsku na njega.[3]

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Srednjovekovni Trapezunt

Trapezuntsko carstvo osnovano je kao jedna od država na prostorima nekadašnjeg Vizantijskog carstva. Krstaši osvajaju Carigrad 1204. godine formirajući više krstaških država na tlu Vizantije. Aprila 1204. godine nastaje i Trapezuntsko carstvo, kada su Aleksije Komnin i njegov brat David iskoristili zaokupljenost Vizantinaca u borbi protiv Latina da zauzmu grad Trapezunt i prostore nekadašnje provincije Haldije sa trupama koje im je obezbedila gruzijska kraljica Tamara[4]. Veze između Gruzije i Trapezunta ostale su bliske. Odnosi u početnim godinama postojanja Trapezuntskog carstva nisu do kraja rasvetljeni, ali pojedini naučnici smatraju da je Gruzija u prvo vreme uspostavila neku vrstu vlasti nad Carstvom.[5][6][7] Aleksije i David bili su unuci poslednjeg vizantijskog cara iz dinastije Komnina, Andronika I, odnosno potomci njegovog sina Manojla Komnina i Rusudane, ćerke Đorđa III od Gruzije. Andronik I je zbačen od strane Isaka II Anđela, a njegov sin Manojlo je oslepljen, što je tradicionalna vizantijska kazna za izdaju. Umro je ubrzo nakon toga. Aleksije i njegov brat David završili su na dvoru Tamare, gruzijske kraljice. Vasiljev objašnjava da je Tamara bila inspirisana da pomogne dvojici braće jer je Aleksije III Anđeo ukrao poklone koje je Tamara dala grupi monaha koji su posetili Carigrad. Stvarni razlozi verovatno su vezani za nastojanje gruzijske kraljice da stvori tampon državu kojom bi odvojila Gruziju od latinskih teritorija. Nakon zauzeća Trapezunta, Aleksije je u 22 godine krunisan za cara aprila 1204. godine.[8]

Trapezuntsko carstvo u 13. i 14. veku[uredi | uredi izvor]

Aleksije III Veliki Komnin.

Datum zauzeća Trapezunta od cara Aleksija može se i približnije odrediti. Sergej Karpov je, na osnovu sačuvanog olovnog pečata koga je pripisao prvom trapezuntskom caru, datirao osvajanje u 25. april 1204. godinu[9]. Dakle, braća su započela svoj napad na Trapezunt pre nego što su krstaši uspeli da zauzmu Carigrad 13. aprila 1204. godine. Sam Trapezunt pao je ubrzo nakon vizantijske prestonice. Ubrzo po osvajanju Trapezunta, braća ulaze u sukob sa Teodorom I Laskarisom i Mihailom Komninom Dukom, vladarima Nikejskog carstva i Epirske despotovine, koje su sebe smatrale naslednicama Vizantije[10]. Tokom većeg dela 13. veka Trapezunt je bio u stalnom sukobu sa Seldžučkim sultanatom (Rumski sultanat), a potom sa Osmanlijama. Sukobi su postojali i sa Carigradom nakon oslobođenja 1261. godine, kao i sa italijanskim republikama, posebno Đenovom. Carstvo je opstajalo samo usled vešte diplomatije, zavađivanja protivnika, dinastičkim brakovima i velikodušnim mirazima, posebno turskim vladarima iz centralne Anadolije. Trapezunt je bio bogat grad koji je svoje bogatstvo stekao putem trgovine sa đenovljanskim i mletačkim trgovcima[11]. Njime je uspevao da održi nezavisnost, slično Dubrovačkoj republici na Balkanu.

Drugi Aleksijev sin, Manojlo I (1238—1263) sačuvao je unutrašnju stabilnost i stekao ugled velikog vojnog komandanta. U njegova dostignuća ubraja se i zauzeće Sinope 1254. godine[12]. Manojlo je bio prvi vladar koji je kovao srebrn novac, poznat kao aspre. Nakon zauzeća Bagdada od strane Hulagu Kana 1258. godine, zapadni krak Puta svile završavao se na severu Crnog mora. Trapezuntu je to donosilo ogromne količine novca, naročito usled veza sa Tabrizom[13]. Zapadni putnici koristili su grad kao polaznu tačku na putovanjima u Aziju. Među njima je bio i čuveni Marko Polo koji se preko Trapezunta 1295. godine vratio u Evropu. Nemirna vladavina mlađeg Manojlovog sina Jovana II (1280—1297) uključivala je izmirenje sa obnovljenom Vizantijom i okončanje zahteva Trapezunta za Carigradom. Trapezunt je uživao u svom bogatstvu tokom vladavine Jovanovog najstarijeg sina Aleksija II (1297—1330)[14]. Tokom njegove vladavine zauzet je Erzurum oko 1310. godine[15].

Građanski rat i obnova[uredi | uredi izvor]

Nakon Aleksijeve smrti, Trapezunt je prošao kroz period građanskog rata. Nakon kratkotrajne stabilnosti tokom vladavine Vasilija (1332—1340), oko Trapezunta se dve grupe bore za prevlast: provizantijska strana predvođena Skolarijima i Amitzantaranti, koji su predstavljali interese domaće oligarhije. Vrhunac krize je u periodu 1347-1348. godine. Istovremeno se vodi građanski rat i u Vizantijskom carstvu. Nemire u Trapezuntu iskoristili su Turci da osvoje Oinon i opsednu Trapezunt, dok su Đenovljani zauzeli Keras. Sem toga, epidemija bubonske kuge (Crna Smrt) širi se iz Kafe ka Trapezuntu i drugim gradovima na obali Crnog mora. Trapezuntsko carstvo je uspelo da izađe iz krize. Car Mihailo je abdicirao u korist svoga nećaka Aleksija III koji je uspeo da smiri situaciju. Pod vladavinom Aleksija III Trapezunt je smatran važnim trgovinskim centrom i bogatim gradom. Otpočela je politika sklapanja dinastičkih brakova sa susednim turskim vladarima.[16]

Trapezunt u 15. veku[uredi | uredi izvor]

Trapezuntsko carstvo 1400. godine

Poslednje godine 15. veka obeležila je pojačana pretnja Osmanlija koji su bili daleko opasniji od malih turkmenskih emirata. Tamerlan je privremeno zaustavio širenje Turaka nanevši sultanu Bajazitu strahovit poraz u bici kod Angore. Sam Bajazit je umro u zarobljeništvu, te je u Turskoj izbio građanski rat. Osmanlije su do 1430-ih godina uspele da potpuno povrate sve teritorije i osvoje velike delove Vizanitije. Carigrad je pao 1453. godine. Manojlo III (1390—1417) je sklopio savez sa Tamerlanom, ali je mongolski osvajač ubrzo nakon pobede napustio Anadoliju. Aleksije IV (1417—1429) nastavio je sa tradicijom sklapanja političkih brakova oženivši dve svoje kćeri vladarima dve susedne muslimanske države. Njegova najstarija kćer postala je treća supruga vizantijskog cara Jovana VIII Paleologa. Aleksijev najstariji sin Jovan IV (1429—1459) uvideo je da će Trapezunt uskoro doživeti istu sudbinu kao i Vizantijsko carstvo. Murat II je pokušao 1442. godine zauzeti grad sa mora, ali su veliki talasi otežali iskrcavanje, te je napad odbijen[17]. Dok je Muratov sin i naslednik Mehmed II, osvajač Carigrada, opsedao Beograd 1456. godine, osmanski guverner Amasje napao je Trapezunt, ali je odbijen.[18]

Jovan je pokušao da nađe saveznike. Poslao je Đorđa Amiruca u Firencu gde je 1439. godine zaključena crkvena unija. Ovaj savez Trapezuntu nije doneo nikakve koristi. Svoju kćer Teodoru oženio je sinom Uzun Hasana od Akkojunlua, u zamenu za odbranu od Turaka. Pomoć mu je obećana i od turskih emira Sinope i Karamanije, kao i od gruzijskih vladara. Preko Teodore, iranska safavidska dinastija koja je nasledila teritorije Uzun Hasana, nosila je u sebi grčke krvi.[19]

Jovan je umro 1459. godine. Nasledio ga je brat David. Mehmed je čuo za savez koga je David pokušavao da stvori sa zapadom. Prikupio je veliku vojsku i na leto 1461. godine napao Trapezunt. Emir Sinope brzo se predao. Sultan je potom potisnuo Uzun Hasana i tako izolovao Trapezunt. Opsada je trajala oko mesec dana. David se predao 15. avgusta 1461. godine. Time je okončano postojanje poslednjih ostataka Vizantijskog carstva, kao i Rimskog carstva, čija je Vizantija naslednica. Kneževina Teodoro pala je pod Turke 1475. godine.[20]

Spisak trapezuntskih careva[uredi | uredi izvor]

Name Reign Notes
Aleksije I Veliki Komnin
(Αλέξιος Α΄ Μέγας Κομνηνός) 		1204 –
1. februar 1222. 		Osnivač Trapezuntskog carstva nakon pada Carigrada 1204. godine.
Andronik I Gid
(Ανδρόνικος Α΄ Γίδος) 		1222 –
1235 		Postao vladar preko braka sa ćerkom Aleksija I
Jovan I Veliki Komnin
(Ιωάννης Α΄ Αξούχος) 		1235. –
1238. 		Najstariji sin Aleksija I.
Manojlo I Veliki Komnin
(Μανουήλ Α΄ Μέγας Κομνηνός) 		1238. –
mart 1263. 		Ratovao protiv Mongola i Turaka.
Andronik II Veliki Komnin
(Ανδρόνικος Β΄ Μέγας Κομνηνός) 		mart 1263. –
1266. 		Sin Manojla I.
Đorđe Veliki Komnin
(Γεώργιος Μέγας Κομνηνός) 		1266. –
1280. 		Sin Manojla I i polubrat Andronika II.
Jovan II Veliki Komnin
(Ιωάννης Β΄ Μέγας Κομνηνός) 		1280. – 1284.
1285. – 1297. 		Sin Manojla I, polubrat Andronika II i brat Đorđa.
Teodora Velika Komnina
(Θεοδώρα Μεγάλη Κομνηνή) 		1284. –
1285. 		Ćerka Manojla I i mlađa sestra Jovana II.
Aleksije II Veliki Komnin
(Αλέξιος Β΄ Μέγας Κομνηνός) 		16. avgust 1297. –
3. maj 1330. 		Najstariji sin Jovana II i Evdokije Paleologine.
Andronik III Veliki Komnin
(Ανδρόνικος Γ΄ Μέγας Κομνηνός) 		oktobar 1330. –
8. januar 1332. 		Sin Aleksija II.
Manojlo II Veliki Komnin
(Μανουήλ Β΄ Μέγας Κομνηνός) 		8. januar 1332. –
septembar 1332. 		Sin Andronika III.
Vasilije Veliki Komnin
(Βασίλειος Μέγας Κομνηνός) 		septembar 1332. –
6. avgust 1340. 		Sin Aleksija II i brat Andronika III.
Irina Paleologina
(Ειρήνη Παλαιολογίνα) 		6. avgust 1340. –
17. jul 1341. 		Vasilijeva udovica.
Ana Velika Komnina
(Αννα Αναcηοθτλοθ) 		17. jul 1341. –
4. septembar 1342. 		Ćerka Aleksija II i sestra Vasilija.
Jovan III Veliki Komnin
(Ἰωάννης Γ΄ Μέγας Κομνηνός) 		4. septembar 1342. –
3. maj 1344. 		Unuk Jovana II.
Mihajlo Veliki Komnin
(Μιχαήλ Μέγας Κομνηνός) 		3. maj 1344. –
13. decembar 1349. 		Otac Jovana III i sin Jovana II.
Aleksije III Veliki Komnin
(Αλέξιος Γ΄ Μέγας Κομνηνός) 		13. decembar 1349. –
20. mart 1390. 		Nećak Mihaila i sin Vasilija Komnina.
Manojlo III Veliki Komnin
(Μανουήλ Γ΄ Μέγας Κομνηνός) 		20. mart 1390. –
5. mart 1417. 		Sin Aleksija III.
Aleksije IV Veliki Komnin
(Αλέξιος Δ΄ Μέγας Κομνηνός) 		5. mart 1417. –
oktobar 1429. 		Sin Manojla III.
Jovan IV Veliki Komnin
(Ιωάννης Δ΄ Μέγας Κομνηνός) 		oktobar 1429. –
1460. 		Sin Aleksija IV.
David Veliki Komnin
(Δαβίδ Μέγας Κομνηνός) 		1460. –
15. avgust 1461. 		Sin Aleksija IV i brat Jovana IV.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Miller 1969, str. 12
  2. ^ Anthony Bryer, "A Byzantine Family: The Gabrades, c. 979 – c. 1653", University of Birmingham Historical Journal, 12 (1970), p. 176
  3. ^ Miller 1969, str. 13
  4. ^ Hewsen, Robert H. (2009). "Armenians on the Black Sea: The Province of Trebizond". In Richard G. Hovannisian. Armenian Pontus: The Trebizond-Black Sea Communities. Costa Mesa, CA: Mazda Publishers, Inc. pp. 47. ISBN 978-1-56859-155-1. стр. 37-66.
  5. ^ Eastmond, Antony. "Narratives of the Fall: Structure and Meaning in the Genesis Frieze at Hagia Sophia, Trebizond". Dumbarton Oaks Papers 53 (1999), 219–36.
  6. ^ Vasiliev, A.A., “The Foundation of the Empire of Trebizond 1204-1222”, Speculum 11 (1936), pp. 3-37·
  7. ^ Ostrogorsky, G., Ιστορία του Βυζαντινού κράτους 3 (Athens 1997), pp. 102, 305.
  8. ^ Michel Kuršanskis, "L'Empire de Trébizonde et la Géorgie", Revue des études byzantines, 35 (1977). pp. 243-247
  9. ^ Karpov, "New Archival Discoveries of Documents concerning the Empire of Trebizond", Gamer, 1 (2012), pp. 75f
  10. ^ Kuršanskis, "Trébizonde et la Géorgie", pp. 243-245
  11. ^ Hewsen, "Armenians on the Black Sea", p. 48
  12. ^ Maria Nystazooulou, "La dernière reconquête de Sinope par les Grecs de Trébizonde (1254—1265)", Revue des études byzantines, 22 (1964), pp. 241-9
  13. ^ E.S. Georganteli, "Trapezuntine Money in the Balkans, Anatolia and the Black Sea, 13th-15th centuries", in T. Kyriakides (ed.), Trebizond and the Black Sea (Thessaloniki, 2010), p. 94
  14. ^ Zehiroğlu, A.M. "Astronomy in the Trebizond Empire", (2016), pp. 2-5
  15. ^ Zehiroğlu, Ahmet M. ; "Trabzon Imparatorluğu 2" 2016, Trabzon. ISBN 978-605-4567-52-2. ; pp. 133-134
  16. ^ Bryer, "The Estates of the Empire of Trebizond. Evidence for their Resources, Products, Agriculture, Ownership and Location", Archeion Pontou 35 (1979), p. 371.
  17. ^ Miller 1969, str. 85
  18. ^ S. P. Karpov, "New Documents on the Relations between the Latins and the Local Populations in the Black Sea Area (1392—1462)", Dumbarton Oaks Papers: Symposium on Byzantium and the Italians, 13th-15th centuries, 49 (1995), p. 39
  19. ^ Nicol, Last Centuries, p. 407
  20. ^ Nicol, Last Centuries, p. 408

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Anthony Bryer & David Winfield, The Byzantine Monuments and Topography of the Pontos (DOS. XX), vol. 1–2, Washington, 1985.
  • Anthony Bryer, Peoples and Settlement in Anatolia and the Caucasus, 800–1900, Variorum collected studies series, London, 1988.
  • Bryer, Anthony (1980). The Empire of Trebizond and the Pontos. London: Variorum Reprints. ISBN 978-0-86078-062-5. 
  • Jakob Philipp Fallmerayer, Geschichte des Kaiserthums Trapezunt (Munich, 1827–1848)
  • George Finlay, The History of Greece, from Its Conquest by the Crusaders to Its Conquest by the Turks, and of the Empire of Trebizond: 1204–1461. Edinburgh: Blackwood, 1851.
  • Émile Janssens. Trébizonde en Colchide. Bruxelles: Presses universitaires de Bruxelles, 1969,
  • Sergei Karpov, L' impero di Trebisonda, Venezia, Genova e Roma, 1204–1461. Rapporti politici, diplomatici e commerciali. Roma, 1986.
  • Sergei Karpov, Trapezundskaя imperiя i zapadnoevropeйskie gosudarstva, 1204–1461. ("The Empire of Trebizond and the nations of Western Europe, 1204–1461".) Moscow, 1981.
  • Sergei Karpov, Istoriя Trapezundskoй imperii ("A history of the empire of Trebizond"). Saint Petersburg, 2007.
  • William Miller, Trebizond: The Last Greek Empire, (1926; repr. Chicago: Argonaut Publishers, 1968)
  • Donald Queller, Thomas F. Madden, The Fourth Crusade: The Conquest of Constantinople, University of Pennsylvania Press, Philadelphia. Queller, Donald E.; Madden, Thomas F. (1997). The Fourth Crusade: The Conquest of Constantinople (2nd izd.). University of Pennsylvania Press. ISBN 978-0-8122-3387-2. 
  • Savvides, Alexios G. K. (2009). Ιστορία της Αυτοκρατορίας των Μεγάλων Κομνηνών της Τραπεζούντας (1204—1461). 2η Έκδοση με προσθήκες [History of the Empire of the Grand Komnenoi of Trebizond (1204—1461). 2nd Edition with additions] (na jeziku: Greek). Thessaloniki: Kyriakidis Brothers S.A. ISBN 978-960-467-121-2. 
  • Radić, Radivoj (2022). Istorija Trapezuntskog carstva. Beograd: Zavod za udžbenike. ISBN 978-86-17-20766-1. 
  • Rustam Shukurov, Velikie Komninы i Vostok (1204—1461) ("The Megas Komnenos and the Orient (1204–1461)"). Saint Petersburg, 2001, 446 pp (in Russian). ISBN 978-5-89329-337-1.
  • Levan Urushadze, The Comnenus of Trabizond and the Bagrationi dynasty of Georgia. — J. "Tsiskari", Tbilisi, No 4, 1991, pp. 144–148: in Georgian.
  • Fyodor Uspensky, From the history of the Empire of Trabizond (Ocherki iz istorii Trapezuntskoy Imperii), Leningrad, 1929 (in Russian).
  • Zehiroğlu, Ahmet M. (2016). Trabzon İmparatorluğu 2 [The Empire of Trebizond (Vol.2) (1222—1382)] (na jeziku: Turkish). Istanbul. ISBN 978-6054567522. 
  • Zehiroğlu, Ahmet M. (2018). Trabzon İmparatorluğu 3 [The Empire of Trebizond (Vol.3) (1382—1451)] (na jeziku: Turkish). Istanbul. ISBN 978-6058103207. 
Trapezuntsko carstvo na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Трапезунтско_царство&oldid=27430679”