Tužba BiH protiv SRJ za genocid

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Tužba BiH protiv SRJ za genocid (poznata i kao Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore; de jure naziv Primena Konvencije i sprečavanju i kažnjavanju genocida) je bio značajan slučaj pred Međunarodnim sudom pravde gde je prvi put u šezdesetogodišnjoj praksi suda jedna država, Bosna i Hercegovina, optužila drugu državu, tadašnju SRJ za navodni genocid. Tužbu sudu je sastavio i podneo Frensis Bojl, savetnik Alije Izetbegovića tokom rata u Bih.

Palata mira u Hagu

Tužbu je tokom celog procesa osporavala Republika Srpska, kao entitet Bosne i Hercegovine.

26. februara 2007. godine, Međunarodni sud pravde je presudio da Srbija ne može biti smatrana odgovornom za zločin počinjen u Srebrenici od strane snaga Republike Srpske.[1] U svojoj presudi, Sud je našao da je Srbija ipak prekršila Konvenciju o genocidu time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spreči zločine, a potom nije kaznila niti predala učinioce Haškom tribunalu. Posle ovog suđenja, Srbija je postala prva zemlja koja je po oceni suda prekršila Konvenciju o genocidu. Međutim, Srbija nije postala prva zemlja osuđena za genocid i takav slučaj još treba da se dogodi u praksi Međunarodnog suda pravde.[2]

Tužba BiH sadržala je navode da je Srbija direktno odgovorna za zločine počinjene na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine, u nameri da uništi muslimansko-bošnjačko stanovništvo Bosne i Hercegovine. Poslednje ročište održano je 9. maja 2006. godine.

Tok suđenja[uredi | uredi izvor]

Suđenje se odvijalo na sledeći način:

Prva runda iznošenja dokaza[uredi | uredi izvor]

Saslušavanje veštaka, svedoka i svedoka-veštaka[uredi | uredi izvor]

Druga runda[uredi | uredi izvor]

Presuda[uredi | uredi izvor]

Presuda Međunarodnog suda pravde potvrdila je (kao što je to ranije presudio Haški tribunal) da su pojedine frakcije Vojske Republike Srpske počinile masakr u Srebrenici u julu 1995. godine, ali je istovremeno odbacio navode tužbe da je masakr počinjen na čitavoj teritoriji BiH. U presudi se navodi da su elementi genocida ostvareni samo na području Srebrenice.[3] Srbija je javno okrivljena za nesprečavanje genocida i za nekažnjavanje i neizručivanje počinilaca - u prvom redu komandanta snaga Republike Srpske Ratka Mladića.[2] U presudi sud je zaključio da Srbija nije počinila genocid (usvojeno sa 13 glasova sudija za i 2 protiv).[4] Takođe je sa 11 glasova za i 4 protiv zaključeno da Srbija nije bila ni saučesnik u genocidu,[4] iako je zaključeno da je SRJ tokom rata pružala vojnu i finansijsku podršku srpskom stanovništvu u Republici Srpskoj.

Srbija je okrivljena za nepoštovanje dve privremene zaštitne mere koje je izdao Međunarodni sud pravde u aprilu i septembru 1993. godine. Tadašnjoj SRJ je naloženo da učini sve u njenoj moći da spreči zločin genocida i učini sve da taj zločin ne počine vojne ili paravojne formacije pod njenom kontrolom ili koje primaju njenu podršku. Sudije su zaključile da u julu 1995. godine Srbija nije uspela da spreči genocid, po mišljenju suda, srpske vlasti trebalo je da budu svesne ozbiljnosti situacije.[2]

U donošenju ove odluke, sud se pozvao na standarde postavljene u slučaju Nikaragva protiv SAD ,[5] u kome je presuđeno da SAD nisu pravno odgovorne za akcije Kontra gerile uprkos njihovom zajedničkom cilju i javno izraženoj podršci.

Sud je zaključio da drugi zločini počinjeni od strane srpskih vojnih snaga tokom rata 1992—1995. ostaju na nivou ratnih zločina ne mogu se kvalifikovati kao genocid. Predsednik Suda Rozalin Higins istakla je da se Sud u ovom slučaju bavio genocidom u pravnom i užem smislu reči, a ne u širem smislu, niti pak ratnim zločinima i zločinima protiv čovečnosti.[2][3]

Sud je dalje odlučio da, posle odvajanja Crne Gore u maju 2006. godine, druga stranka u postupku ostaje samo Srbija, ali da bilo kakva odgovornost za protekle događaje odnosi na tada postojeću Srbiju i Crnu Goru, a pre nje Saveznu Republiku Jugoslaviju.[traži se izvor]

Kontroverze oko tužbe[uredi | uredi izvor]

Tužbu BiH pratilo je pitanje nadležnosti Međunarodnog suda pravde u ovom slučaju. U vreme podnošenja tužbe status SRJ u Ujedinjenim nacijama nije bio jasan. SRJ je sebe smatrala naslednicom SFRJ, i imala je stalno prisutnu misiju u UN (iako nije učestvovala u radu UN), ali je takav stav bio osporen od strane zemalja Zapada, pre svega SAD. SRJ je posle oktobarskih promena 2000. godine zatražila ponovni prijem u UN, što bi značilo da 1993. nije bila članica i da stoga nije mogla biti tužena (Međunarodni sud pravde može suditi samo članicama UN i zemljama nečlanicama koje u konkretnom slučaju izričito prihvate njegovu nadležnost). Međutim, pošto je SRJ prihvatila sve međunarodnopravne obaveze SFRJ, time je automatski pristupila i Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine. Ta Konvencija predviđa da strane potpisnice u svakom sporu koji bi nastao iz obaveza po ovoj Konvenciji prihvataju nadležnost MSP, i ovakvim tumačenjem Međunarodni sud pravde se oglasio nadležnim u ovom sporu.

Drugo značajno pitanje bilo je protivljenje Republike Srpske ovoj tužbi. Organi i predstavnici Republike Srpske kao entiteta BiH su osporavali legitimitet i legalnost ove tužbe dugi niz godina[traži se izvor], što je u nekoliko slučajeva dovelo do preglasavanja u Predsedništvu BiH i do inicijativa za ukidanje finansiranja tužbe, ali nije na kraju dovelo i do njenog povlačenja.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Serbia cleared of genocide, failed to stop killing”. Reuters. 26. 2. 2007. Arhivirano iz originala 24. 12. 2008. g. Pristupljeno 13. 03. 2007. 
  2. ^ a b v g „SERBIA FOUND GUILTY OF FAILURE TO PREVENT AND PUNISH GENOCIDE”. Sense Tribunal. 26. 2. 2007. Arhivirano iz originala 30. 07. 2009. g. Pristupljeno 13. 03. 2007. 
  3. ^ a b „Courte: Serbia failed to prevent genocide, UN court rules”. Associated Press. 26. 2. 2007. Arhivirano iz originala 10. 08. 2007. g. Pristupljeno 13. 03. 2007. 
  4. ^ a b International Court of Justice Press Release 2007/8
  5. ^ „Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro - Judgment” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 16. 11. 2017. g. Pristupljeno 08. 11. 2017. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]