Mletačko-turski rat (1714—1718)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mletačko-turski rat (1714—1718)
Deo Mletačko-turski ratovi

Mletački grenadiri napadaju tursku tvrđavu u Dalmaciji 1717.
Vreme9. decembar 1714 — 21. jul 1718.
Mesto
Ishod Požarevački mir
Teritorijalne
promene
Turci osvojili Moreju i mletačke luke na Kritu, Mlečani osvojili Imotski u Dalmaciji.[1]
Sukobljene strane
 Osmansko carstvo  Mletačka republika
Komandanti i vođe
Damat Ali-paša Johan Šulenburg
Alvize Moćenigo[1]
Jačina
40.000[1][a] 1.500 vojnika i 5.000 uskoka[1][b]
Žrtve i gubici
znatni[1] znatni[1]

Mletačko-turski rat (1714—1718) vođen je uporedo sa Austrijsko-turskim ratom (1716—1718). Oba rata završena su potpisivanjem Požarevačkom mira 21. jula 1718. godine.[2] U italijanskoj i zapadnoevropskoj istoriografiji, ovaj rat se naziva i "Drugim morejskim ratom".[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Posle turskog poraza u Drugoj opsadi Beča 1683. godine, obrazovana je Sveta liga 1684. godine. U savez su ušle Poljska, Austrija, Mletačka republika, Sveto rimsko carstvo, a kasnije im se pridružila i Rusija. Poražena u Velikom turskom ratu, Turska je Karlovačkim mirom primorana da se odrekne velikog dela teritorije u korist Habzburške monarhije. Mletačka republika je ovim mirom dobila Moreju, Knin, Sinj, Vrgorac i Gabelu. Turci su, nakon potpisivanja mira želeli da povrate ove teritorije, naročito Moreju. Ipak, mir je održavan više od 12 godina. U međuvremenu, Turska obnavlja svoju mornaricu, a evropske sile, zauzete Ratom za špansko nasleđe i Nordijskim ratom nisu mogle da Mletačkoj republici priteknu u pomoć.

Turci su svoje probleme sa Rusima rešili u Rusko-turskom ratu (1710—1711) i osigurani sa te strane mogli su da započnu rat sa Mlecima. Kao povod za započinjanje rata poslužilo je to što je Mletačka pružila utočište crnogorskom episkopu Danilu nakon neuspešnog ustanka protiv Turaka.[1]

Tursko osvajanje Moreje[uredi | uredi izvor]

Tokom prvih meseci 1715. godine, veliki vezir Silahdar Damat Ali-paša sa vojskom od 70.000 vojnika do juna stiže do logora Tebe. Istovremeno, turska mornarica sa 80 ratnih brodova osvaja poslednje mletačke teritorije u Egejskom moru, Tinos i Aiginu. Mleci skoro da nisu ni imali kopnene snage pa nisu uspevali da pružaju otpor Turcima na kopnu. 25. juna Turcima se predao Akrokorint uz garancije da vojnici mogu bezbedno izaći iz grada. Međutim, janičari željni borbe upadaju u utvrđenje i masakriraju Mlečane. Veliki broj vojnika tada je ubijen ili odveden u ropstvo. Spasilo se samo 180 mletačkih vojnika koji su pobegli na Krf. Ovi događaji poslužili su kasnije kao inspiracija Lordu Bajronu za pesmu „Opsada Korinta“. 20. jula Turci osvajaju i Nafplio, centar mletačkih snaga u Moreji. Ne dobijajući pomoć, mletačka vojska kapitulira, a ceo Peloponez ponovo je osvojen u narednih 100 dana.

Opsada Krfa[uredi | uredi izvor]

Nakon uspeha u Moreji, Osmanlije su se okrenule osvajanju mletačkih Jonskih ostrva. Oni bez problema odvajaju ostrvo Lefkadu (8. jula 1716) koje su im Mleci oteli 1684. godine. Odatle kreću u napad na mletačko najvažnije ostrvo Krf. Opsada Krfa počela je 19. jula 1716. godine. U utvrđenju je ostalo 8000 Mlečana pod vođstvom Johana Šulenberga.[1] Nakon velikog nevremena koje je ostrvo zadesilo 9. avgusta, Osmanlije prekidaju opsadu. Branioci Krfa ovo nevreme pripisivali su njihovom svecu zaštitniku, Svetom Spiridonu.

Austrijska intervencija i kraj rata[uredi | uredi izvor]

U leto 1715. godine bosanski paša kreće, sa vojskom od 40.000 ljudi u osvajanje mletačkih poseda u Dalmaciji. Turski vojnici poraženi su kod Sinja. Osmanski napad na Dalmaciju navodi Austriju da uđe u rat.

Uz finansijsku podršku pape Klimenta XI i garancija od napada Francuske, Austrija je spremna za rat sa Turskom. 13. aprila 1716. godine austrijski car Karlo VI obnavlja savez sa Mletačkom republikom zbog čega Turska objavljuje rat Austriji. Posle velikih austrijskih pobeda u bici kod Petrovaradina i opsade Beograda Turci su primorani da traže mir. On je sklopljen 21. jula 1718. godine u Požarevcu. Požarevačkim mirom Venecija je dobila Jonska ostrva i Dalmaciju, ali je izgubila posede na Kritu i Peloponezu. Mir je trajao do novog Austrijsko-turskog rata (1735—1739).[1]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Na ratištu u Dalmaciji.[1]
  2. ^ Na ratištu u Dalmaciji.[1]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j k l Gažević, Nikola (1973). Vojna enciklopedija (knjiga 5). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 542. 
  2. ^ Stanojević 1970, str. 444.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]