Ubistva Srba u Vukovaru 1991.

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Ubistva Srba u Vukovaru 1991. godine su organizovana u režiji militantne stranke HDZ, kojom su rukovodili lokalni moćnici: Tomislav Merčep i Blago Zadro. U tome su im pomagale stranačke kolege: Jure Marušić, Mirko Nikolašević, Martin Sabljić, Ante Vranjković i dr. Cilj delovanja HDZ bio je etničko čišćenje Srba iz Vukovara, po nalogu centrale HDZ iz Zagreba. Ova ubijanja Srba su trajala od 1. maja pa sve do 18. novembra 1991. godine, kada su završene borbe za grad.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Život u gradu na Vuki je do proleća 1990. godine bio normalan. Ljudi su živeli sasvim običan život karakterističan za ono vreme socijalističke lagode. Bilo je nekoliko fabrika (Borovo, Vupik, Vuteks, Iteks...) i firmi koje su za ondašnjih 80.000 ljudi obezbeđivale egzistenciju. Neki građani su čak radili i u poljoprivredi, za sebe. Sa par jutara zemlje bilo je sasvim dovoljno da prehrane porodicu.

Što se nacionalne strukture tiče Vukovar ni kao grad, ni kao opština nije bio većinski hrvatski. Ovo se najbolje vidi kroz činjenicu da je lokalnim izbori u Vukovaru 22. aprila 1990. godine HDZ bio ubedljivo poražen u odnosu na Savez komunista Jugoslavije (26% HDZ, a SKJ 65% glasova), dok je Srpska Demokratska stranka (lidera dr Jovana Raškovića) u Vukovaru tek formirana 10. juna 1990. godine.

Početkom 1990. godine došlo je i do ekonomskih problema u industrijskim gigantima Vukovara. Radnici u kombinatu Borovo su dobijali minimalce i to u bonovima, a ne u dinarima.[1]

Dana 25. januara 1991. na televiziji su prikazani snimci o Martinu Špegelju (bivši oficir JNA) koji priča o svojim planovima obračuna sa JNA i Srbima u Hrvatskoj. Hrvati tom prilikom nisu uočili problem, već su ga opravdavali.

U martu 1991. kod Đakova je otkriveno veće skladište oružja za potrebe MUP Hrvatske i stranke opasnih namera HDZ. 10. marta 1991. u vukovarskom selu Bogdanovci, HDZ vrši smotru paravojnih jedinica ZNG, gde je okupljeno preko 2.000 Hrvata i podeljeno im je oružje. U vremenu ekonomske krize i porasta nezaposlenosti, monstruozni planovi Tomislava Merčepa i njegovih saradnika su bile prihvaćene kod velikog broja Hrvata. Centrala HDZ je dala Tomislavu Merčepu jasan znak da započne rat u Vukovaru, time što će ubijati i maltretirati ugledne i bogate Srbe na vukovarskom području. A kasnije da napadne i kasarnu JNA. Inače, Tomislav Merčep je osoba asocijalnog ponašanja, sa šovinističkim ispadima još 1971. godine kada je u SR Hrvatskoj bujao pokret MASPOK.[traži se izvor]

Ubistva[uredi | uredi izvor]

Maj 1991.[uredi | uredi izvor]

Stevan Inić[uredi | uredi izvor]

Bršadin, srpsko selo između Vukovara i Vinkovaca. Pre rata tu je živelo više od 2.000 stanovnika. Ovo selo je staro selo, naseljeno je još krajem 16. veka. Još u toku Drugog svetskog rata 19411945, ovo selo je bilo antifašistički orijentisano i imalo veliki broj partizanskih boraca kao i narodnog heroja Vasu Đurđevića - Turčina.

Jednog starca Stevana Inića (63), penzionera ubio je njegov komšija Mihajlo Mijo Gelenčir, 1. maja 1991. godine iz pištolja, hicem u glavu. Razlog za ovo ubistvo je nošenje zastave savezne države Jugoslavije, sa petokrakom, jer se u celoj državi obeležavao državni praznik rada Prvi maj.[2]

Stevan Inić je iza sebe ostavio ženu i četvoro dece sa porodicama.[3]

Jun 1991.[uredi | uredi izvor]

Simo Ponjević[uredi | uredi izvor]

Prethodnica ubistvu Sime Ponjevića je ubistvo starca Stevana Inića (63) takođe iz Bršadina 1. maja 1991. godine od člana militantne stranke HDZ, Mihajla Gelenčira.[4]

Simo Ponjević od oca Milana i majke Velinke bio je policijski radnik SUP Vukovar sve do 1991. godine kada je postao radnik savezne policije SFRJ. Inače, on je sa svojim kolegama srpske nacionalnosti napustio SUP Vukovar, jer je stigao šovinistički nalog da policajci u celoj SR Hrvatskoj moraju skinuti zvezde petokrake sa svojih kapa i uniformi i staviti šahovnicu. Šahovnica je inače Srbima u Hrvatskoj, budila avetna sećanja na NDH.[traži se izvor]

Simo Ponjević bio jedan od ljudi koji su bili organizatori odbrane Bršadina od hrvatske policije i naoružanih članova HDZ. Njegove kolege poslane su od Tomislava Merčepa, koji je preuzeo već apsolutnu kontrolu nad Vukovarom, da Simu Ponjevića likvidiraju. Tako se i dešava u prepodnevnim časovima 26. juna 1991. godine da Simo Ponjević biva smrtno ranjen (umro je majci na rukama).[traži se izvor]

Simo Ponjević je iza sebe ostavio ženu i ćerku koja je tada bila mlađa od godinu dana. Sahranjen je u Bršadinu na seoskom groblju.[traži se izvor]

Jovan Jakovljević[uredi | uredi izvor]

Jovan Jakovljević (51), predratni poslovođa trgovine „Sport“, koja je bila deo trgovačke firme „Velepromet“. Rođen u obližnjem selu Negoslavci, voleo je fudbal i druženje. Bio je primeran građanin iz ugledne srpske porodice koja je u tom kraju živela 400 godina.[traži se izvor]

Dana 29. juna 1991. godine u 23 sata ispred njegove kuće došli su naoružani ljudi u crnim odelima. Tražili su Jovana da izađe iz kuće. Ubijen je rafalom na kućnom pragu.[5]

Na putu ka Bršadinu hicima iz vatrenog oružja 20. juna 1991. ubijen je Dragan Ivković (28), mladić srpske nacionalnosti. Istog dana u Vukovaru je smrtno stradao civil Stevan Zverac.

Jul 1991.[uredi | uredi izvor]

Slobodan Vučković, rođen 1955. godine u Vukovaru, vratio se krajem 1980-ih godina iz Nemačke, gde je radio kao šofer. Želeo je da se skrasi u rodnom gradu i da otvori privatnu firmu. Njegov komšija iz ulice Ante Lopandžić je dojavio MUP Hrvatske 1. jula 1991, u Vukovaru da se Slobodan Vučković vratio iz Nemačke, i da je on „neprijatelj hrvatske države“. U atmosferi potpunog rasula, i straha takva dojava bila je praktično smrtna presuda. Merčepovi ljudi su došli po Vučkovića u kuću, i odveli ga u privatni zatvor Mesne zajednice „Nikola Demonja“, u Borovom Naselju. Tu su ga svirepo mučili i ubili. Posle su leš odvezli do obale Dunava i zatim bacili u reku. 11. jula 1991. godine Dunav je u Srbiji izbacio njegov leš.[traži se izvor]

Dana 4. jula 1991. godine u Borovu naselju (deo gradske zone Vukovar), u Kozaračkoj ulici, gde su većinom živeli Srbi, sprovedena je akcija etničkog čišćenja Srba, od strane hrvatskih policijskih i paravojnih jedinica, koje su bile pod nadzorom Tomislava Merčepa i Blage Zadre (visoki funkcioneri stranke HDZ za Vukovar). Ovakve akcije stranke HDZ su bile ilegalne i antiustavne.[traži se izvor]

Ova akcija etničkog čišćenja iz Kozaračke ulice u Borovu naselju 4. jula 1991. bila je realizovana od četiri dobro naoružane grupe koje su predvodili: Željko Marušić, Ante Roso, Blago Zadro i Zoran Gotalo. Imali su papire kod sebe gde je tačno bilo navedeno koje su kuće srpske tj. u koje treba da upadaju i napadaju.[traži se izvor]

U toj zločinačkoj akciji ubijeni su: Dragan Mijatović, Stojan Stojanović, Milenko Ćirić, Obrad Drača (38), Bogdan Stupar i Miodrag Ružić. Još nekolicina srpskih kuća u Kozaračkoj ulici je opljačkano, a potom i razoreno dinamitom.[traži se izvor]

U isto vreme u Tovarniku su od strane hrvatskih snaga zarobljeni pa ubijeni civili Milan Šolić (31) i Siniša Strižak (25) koji se nalazi na listi nestalih lica.

Pripadnici ZNG dolaze u samački hotel u Borovu naselju 13. jula 1991. oko 17 časova, po Milenka Đuričića sa lažnom optužbom da je špijun kontraobaveštajne službe JNA. Odvode ga iz samačkog hotela autom do reke Dunav.[traži se izvor]

Tu je ubijen najverovatnije od Nebojše Hodaka i Zorana Šipoša, a zatim je njegov leš bačen u Dunav, koji je pronađen 17. jula 1991. godine kod Begeča u Srbiji. Porodica Milenka Đuričića je 27. jula 1991. godine u Novom Sadu prepoznala njegovo beživotno telo.[traži se izvor]

Pripadnici hrvatske paravojske ZNG iz Borova naselja: Mirko Nikolašević, Vinko Leko, Mate Vulčik, Mirko Milanović, Zdravko Mlikotić, su svako sa svojom grupom 16. jula 1991. godine izvršili akciju etničkog čišćenja gradske četvrti „Budžak“ i „Kriva Bara“ u Borovu naselju, kada su ubili i maltretirali veći broj srpskih civila, imovinu opljačkali ili uništili. Bili su dobro naoružani i imali su mape na kojima su bile srpske kuće jasno obeležene. Kreator ovog monstruoznog plana je Tomislav Merčep, predsednik vukovarskog odbora militantne stranke HDZ. U to vreme gospodar života i smrti u Vukovaru.[traži se izvor]

Ubijeno je i 9 lica: Ljubomir Nikolić, Đorđe Vučinić, Božo Škorić, Zdravko Dadić, Milenko Đuričić, Milorad Đekić.[6]

Ljuban Vučinić (48) je rođen u Slavskom Polju, kraj Vrginmosta. U rodnom kraju školovao, malo radio, a onda otišao prvo u Zagreb, pa u Borovo naselje gde se oženio i dobio dvoje dece. Bio je stalno zaposlen u transportnoj firmi „Borovo Transport“ kao vozač.[traži se izvor]

Ljuban Vučinić je bio sposoban čovek, voleo je muziku, veselje i uvek spreman da ljudima pomogne ili nešto preveze. Nikada nije bio zadojen mržnjom, sa svim komšijama je imao dobar odnos.[traži se izvor]

Ljubanu Vučiniću stiže anoniman poziv 21. jula 1991. godine, gde mu je rečeno da ne izlazi iz kuće i da će mu uzeti kamion, koji je bio vlasništvo njegove firme.[traži se izvor]

Tog 22. jula 1991. Ljuban Vučinić je odveden oko 03.00 č u žutom autu marke „Lada“ od uniformisanih i naoružanih lica. Sve stvari bile po kući razbacane. Neko je obavio pretres njegove kuće.[traži se izvor]

Tek nakon rata Ljubanova porodica je u Novom Sadu uspela naći njegovo telo i sahraniti ga u Negoslavcima. Pre ubistva Ljuban Vučinić je stravično premlaćen od svojih ubica, što je dokumentovano slikama novosadske policije.[7]

Zoran Filipović (23), od oca Milana, po nacionalnosti Srbin, rođen u Vukovaru. Pre rata živeo u vukovarskom gradskom naselju Lužac.[traži se izvor]

25. jula 1991. godine, Zoran Filipović je bio u svom putničkom automobilu marke Zastava 128. Pripadnici zloglasnog odreda Merčepove grupe za tihe likvidacije su tog dana imali akciju etničkog čišćenja Lužca, odnosno grupe paravojnih formacija čiji komandanti su bili: Jure Marušić, Mirko Nikolašević, Vinko Leko, Mato Vulčik, Mate Mandić, Marko Prgomet, Mirko Milanović, Drago Kasalo... Došli su u naselje Lužac pretežno naseljen Srbima, sa kartama gde su srpske kuće bile jasno obeležene. Protivzakonito su lišili slobode Zorana Filipovića, oduzeli mu automobil, i tu se Filipoviću gubi svaki trag. Bio je odveden u jednu privatnu kuću, gde je bio izložen stravičnoj fizičkoj torturi od strane Merčepove paravojne grupe. Utvrđeno je da je na kraju ubijen hicem iz vatrenog oružja u glavu. A zatim mu je beživotno telo bačeno u reku Dunav. Njegovo unakaženo telo je Dunav izbacio 1. avgusta 1991. kod mesta Susek, kod Čelareva u Srbiji.[traži se izvor]

Savo Damjanović (32), od oca Stojka, rođen je 27. januara 1959. u selu Bosut, nadomak Sremske Mitrovice. Po profesiji je bio medicinski tehničar, pre rata zaposlen na Neuropsihijatriji vukovarske Gradske bolnice. Bio je oženjen i ima dvoje dece. Savo je bio običan član SDS Jovana Raškovića.[traži se izvor]

U noći između 25. i 26. jula 1991. Savo Damjanović je odveden od nepoznatih muškaraca obučenih u uniforme ZNG, u noćnoj smeni, u prisustvu nekoliko svedoka, dežurnog lekara.[traži se izvor]

Njegova supruga je istog dana, 26. jula 1991. godine prijavila nestanak u policiji, ali u MUP Vukovar nije dobila validno obaveštenje. Čak i kasnije, od tih svedoka, niko nije bio voljan da govori o misterioznom nestanku Save Damjanovića.[traži se izvor]

U selu Sotin nadomak Vukovara, ubijen je Mihajlo Nađ 4. jula 1991. Za njegovo ubistvo terete se pripadnici ZNG: Zdravko Komšić, Stjepan Mačković, Ivan Mikulić i Tade Ištuk.[traži se izvor]

Mladen Mrkić je rođen 1938. godine u selu Domanovići, kraj Čapljine (Bosna i Hercegovina). Bio je inženjer agronomije tj. direktor kooperacije u lokalnom poljoprivrednom gigantu Vupiku, 15 godina. Završio je Poljoprivredni fakultet u Sarajevu, a nakon završenih studija došao je u Županju gde je upoznao i suprugu Radmilu, a potom su zajedno došli u Vukovar. Imali su i stan u Vukovaru u Gundulićevoj ulici. Bio je veoma korektan i prijatan čovek, koji nije imao neprijatelja. Pomagao je kome god je mogao.[traži se izvor]

U sredu 31. jula 1991. nakon završenog radnog vremena inženjer Mladen Mrkić je krenuo iz firme ka kući. Svratio je u trgovinu da kupi namirnice. Na izlasku iz trgovine sačekali su ga 4 pripadnika ZNG, i odveli u Sekretarijat Narodne odbrane u autu bez registarskih tablica, a nakon toga mu se gubi svaki trag. Pretpostavlja se da je odveden do Dunava, i tamo ubijen.[8]

Slavko Miodrag, rođen 1938. godine, Vlado Skeledžija, rođen 1930. godine i Branko Mirjanić, rođen 1935. godine su nezakonito uhapšeni u noći između 30. i 31. jula 1991. u svojim porodičnim kućama. Njih trojicu su bez optužnica i naloga uhapsili pripadnici ZNG pod komandom Tomislava Merčepa: Željko Mažar, Naser Arbanas i Ksenija Piplica. Odveli su ih na obalu Dunava i tu ubili iz vatrenog oružja oko 4 sata posle ponoći. Njihova beživotna tela su gurnuli u Dunav. Nakon toga su se zločinci vratili na vupikov silos u 6:30 sati.[9] Bugadžija Barbara (67) - penzionerka iz Borova Naselja, ubijena je 19. jula 1991. u Borovom Naselju, hicem iz vatrenog oružja na području koje su kontrolisale hrvatske snage. Tokom jula 1991. ubijen je i Miloje Milunović, civil srpske nacionalnosti.

Avgust 1991.[uredi | uredi izvor]

Boško Bogdanović, od oca Ljubomira je rođen 2. juna 1950. godine u mestu Čakovci. Po zanimanju je bio konobar i bio je zaposlen u „Gradskoj Kavani“ u Vukovaru. Uhapšen je 3. avgusta 1991. i od tada mu se gubi trag. Nekoliko dana kasnije Dunav je izbacio njegovo telo u Srbiji.[10]

Željko Paić je rođen 1960. godine u Vukovaru. U Osijeku je završio srednju ugostiteljsku školu, i nakon toga se zaposlio u bifeu na Glavnoj Autobuskoj stanici u centru Vukovara. Živeo je sa ženom i dvoje dece u vukovarskoj Novoj ulici. Njegova žena Jelica Paić je radila u svojoj privatnoj prodavnici u Vukovaru. Željko Paić je 10. avgusta 1991. otišao ujutru na posao. Oko podne se čuo sa svojom suprugom. Kasnije, toga dana, njegova supruga je saznala da je Željko Paić preuzeo tu robu, ali da se nije vratio kući. Otišao je još u banku, da preda novac.

Dana 12. avgusta 1991. Željkova supruga je otišla kod načelnika SUP Vukovar, Stipe Poleta i prijavila nestanak svoga muža. On je sve to zabeležio, i rekao da u evidenciji SUP-a Vukovar Željko Paić nije evidentiran kao uhapšen. Sem načelniku SUP-a Jelica se nije nikome obraćala, jer nije ni imala kome. Njegov leš je isplivao nizvodno 18. avgusta 1991. godine, nekoliko kilometara kod Neština, u Srbiji.[traži se izvor]

U Vukovaru su tokom avgusta 1991. ubijeni i srpski civili: Slavko Dragišić, Ilija Lozančić, Rusin Mihajlo Čizmar, Živojin Palić, Mirko Pojatić. Rusin Eugen Biki preminuo je 28. avgusta 1991. od zadobijenih povreda u pokušaju da ugasi podmetnuti požar na svom salašu u Vukovaru, a u Borovom Selu su 28. avgusta 1991. ubijeni civili, supružnici Veselin (59) i Slavka Rašeta (53) nakon što su hrvatski vojnici pogodili tromblonskom minom njihovu porodičnu kuću.

Septembar 1991.[uredi | uredi izvor]

Boško Lukić, od oca Dragoljuba rođen je 8. januara 1952. godine u mestu Gornja Brijesnica, pokraj Tuzle. 14. septembra 1991. godine u Borovom Naselju mu se gubi svaki trag. Njegovo telo izbacio je Dunav nekoliko dana kasnije u Srbiji.[11]

Stevo Roknić, od oca Bože, rođen je 20. februara 1991. godine u Vrginmostu, na Kordunu. U noći između 17. i 18. septembra 1991. pripadnici ZNG odveli su ga do obale Dunava i tamo ubili.[traži se izvor] Premil Nedić, od oca Mitra, rođen je 20. oktobra 1952. godine u Lukavcu, nedaleko Slatine u Zapadnoj Slavoniji. U noći između 17. i 18. septembra 1991. pripadnici ZNG odveli su ga do obala Dunava i tamo ubili.[11] U svojoj porodičnoj kući 22. septembra 1991. pripadnici hrvatske vojske su usmrtili devojku Nadu Samardžiju (24) tako što su ispalili tromblonsku minu na njen dom, a šest dana kasnije ubili su dečake Momčila Savića, starog 17 godina, i Borislava Kneževića, starog 13 godina. U Vukovaru su tog septembra 1991. što u svojim kućama i stanovima, što u improvizovanim logorima ubijeni, ili na ulici poginuli i stradali civili: Mihajlo Bosić (39), Vladimir Ćuk (40), Jasminka Dokić Petković (30), Stanoja Filipović (62), Đuro Janković (64), Stojan Jokić (52), Vojin Macura, Dušan Marjanović (56), Slavko Milovanović (69), Pavle Milutinović (64), Miloš Nikolić (33), Mihajlo Radović (58), Momčilo Smiljanić, Dragica Tomšić (80), Grozdana Ursić (64), Jezdimir Čolakov (61), Jovan Đorđević (48), Jelena Filipović (52). Na listi nestalih, bilo da su uhapšeni i privedeni ili porodice o njima nisu imale informacija, nalaze se civili: Savo Sarkanjac (53), istaknuti doktor Adem Seferagić (51), Stevan Bogić (44), Stevo Crnomat (61), Jelica Vorkapić (86) i njen teško pokretni suprug Ilija Vorkapić (93), Dušan Đurić (46), Mile Gojak (37).

Oktobar 1991.[uredi | uredi izvor]

Milo Đukić je Srbin, nastradao početkom oktobra 1991. godine u Borovom Naselju, zajedno sa još 2 civila srpske nacionalnosti. Pre ubistva su mučeni. Prema izjavama svedoka, odgovornost za njegovo ubistvo snose pripadnici ZNG: Stevan Demetar, Vlado Sabljić, Vlado Šterc i Marko Filković.[6]

Branko Sučević je Srbin, invalid bez jedne noge, iz Borova Naselja, vlasnik dva ugostiteljska objekta: „Grmeč“ i „Migros“ u Vukovaru, koji su minirani u jesen 1991. godine od strane pripadnika ZNG. Njega je ubio 7. oktobra 1991. pripadnik ZNG Dražen Gažo.[6]

Polovinom oktobra 1991. pripadnici Vojne policije ZNG među kojima Vlado Šterc i Vlado Demetar izvode iz skloništa 10-ak srpskih civila među kojima: Čedu Jovića, Nikolu Vojvodića i Milana Silađina. Oni su odvedeni u Vukovar i tamo ubijeni.[12]

Dana 11. oktobra 1991. pripadnici hrvatske vojske su u Vukovaru na monstruozan način mučenjem i egzekucijom lišili života penzionere Anđu Akik (87), njenu ćerku Milicu Marčetu (63) i njenog supruga Goluba Marčetu (80). Njihova tela su potom zapalili.

Dana 28. oktobra 1991. godine u Borovu naselju, kod "Doma tehnike" na obali Dunava, postojao je punkt ZNG, gde je komandant bio Zoran Šipoš. Privedeno je 10-ak srpskih civila. Prvobitno su terani da rade opasne poslove, npr. kopanje rovova dok padaju granate. Čak su i vrbovani da pristupe ZNG. Nakon mučenja likvidiran je Vojislav Đekić, a uhapšen je i najverovatnije likvidiran Čedo Jović. Na području Vukovara tokom oktobra meseca ubijeni su i smrtno stradali srpski civili: Dušan Ciganović (45), novinar Jusuf Čehajić (pod nerazjašnjenim okolnostima), Jovan Duduković (61), Šandor Heretik, Joco Ivković (67), Vasilj Kavač (71), Stojan Lalić (68), njegova supruga Vukosava Lalić (73), Ivan Orlović (77), njegova supruga Vukica Orlović (67), Velimir Pejić (30), Boja Perić (71), Vladimir Rakin (28), Nada Sladojević (61), Vojin Smiljanić, Petar Uglješić, Jovan Vučetić, Ana Brkić, Jela Ilić, Mile Ilić, Duško Knežević, Čedo Latinović, Ljubomir Nikolić, Milan Radić, Irena Segedi, Nenad Tintor, Žarko Tintor, Petar Zorić, Josip Dragosavac, Goran Đuranec, Jovan Vukmanović, Mirko Subašić (67), Ilija Vojinović (64), novinar Milan Žegarac (ubijen od hrvatskog snajperiste). U ulici Otokara Keršovanija, u naselju Olajnica, pripadnici hrvatske vojske su sredinom oktobra 1991. hicima iz vatrenog oružja usmrtili supružnike Mirka (80) i Milku Oreščanin, staru 82 godine.

Novembar 1991.[uredi | uredi izvor]

U novembru 1991. počinjen je niz ratnih zločina nad srpskim civilnim stanovništvom. Pripadnici hrvatske vojske izvodili su civile iz skloništa, zlostavljali ih i streljali. Samo u dvorištu dečijeg obdaništa "Sunce" u Borovu Naselju streljano je najmanje petnaest civila srpske nacionalnosti. Među žrtvama koje su okončale život na ovaj i slične načine su civili: Jovan Markov, Milan Vezmar, Boško Grbić, Milorad Zorić, Konstantin Lukić, Uroš Nedučić, Čedo Jović, Nikola Vojvodić, Svetislav Vladisavljević, Ljubomir Bolić, Rajko Nunić, Petar Grubišić, Milan Đukić, Milan Silađin i drugi. 5. novembra 1991. pripadnici ZNG: Zdenko Štefančić (1964), Mira Dunatov (1959) zajedno za drugim pripadnicima ZNG Marenkovićem, Đumićem i Lepenom, oko 02.00 časa izvode iz skloništa koje se nalazilo u zgradama "BZ" u blizini osnovne škole "Ivan Goran Kovačić", srpske civile Milorada Zorića i Milana Vezmara. Odveli su ih u podrum solitera S10/2 u Borovu Naselju, gde su Zorić i Vezmar bili ispitivani i teško zlostavljani. Odvedeni su u dvorište dečijeg vrtića u Borovu Naselju gde su i likvidirani iz pištolja.

Predrag Ćirić rođen je 1951. godine. Bio je oženjen sa Mandicom Ćirić, sa kojom ima dvoje dece. Predragov hobi pre rata u Vukovaru bio je radio-amaterstvo. U noći između 30. i 31. oktobra 1991. kod njega u kuću dolaze pripadnici ZNG: Filković Marko, Štefančić Zdenko, Mira Dunatov, Ivan Kapular i još trojica pripadnika ZNG. Oni ga maltretiraju pred porodicom, a zatim odvode u neko privatno sklonište picerije „Abazija“ na Trpinjskoj cesti gde ga je Zdenko Štefančić ubio iz vatrenog oružja. [13]

Toma Jakovljević, invalid bez noge, penzioner od 63 godine, uhapšen je početkom novembra meseca 1991. godine. Pripadnici ZNG kojima je komandant bio Mirko Filković zvani Kinez, privode Tomu Jakovljevića, srpskog civila koji se kretao na štakama, jer je ostao bez stopala. U Štabu ZNG, Tomu Jakovljevića su ispitivali Mirko Filković i Stefančić Zdenko (r. 1964) sa Mirom Dunatov (r. 1959), Ostojićem, Lepenom i dr. Pokojni Jakovljević trebalo je da napiše izjavu u kojoj potvrđuje da poseduje oružje, za šta je imao urednu dozvolu od SUP-a Vukovar. To oružje je bilo konzervirano. Toma Jakovljević je bio zatvoren nekoliko dana u podrumu Štaba ZNG, a a zatim su ga Mira Dunatov sa 4 pripadnika ZNG, odveli u dečiji vrtić u Borovu Naselju i tamo ubili iz vatrenog oružja, sa više hitaca.[14] Njegova supruga Vida Jakovljević (63) uhapšena je i streljana na Železničkoj stanici u Vukovaru. Zajedno sa njom streljana je i Hrvatica Ana Lukić čija je krivica bila to što je udata za Srbina. Ana je prethodno silovana i zlostavljana a potom ubijena. Na istoj lokaciji 18. novembra 1991. streljani su i roditelji proslavljenog jugoslovenskog rukometaša Živojina Vračarića. Majka Milica (67) ostala je na mestu mrtva, a otac je teško ranjen ali je uspeo da preživi zahvaljujući pripadnicima JNA koji su tom prilikom naišli. Svetislav Vladisavljević, od oca Nikole, rođen je 1957. godine. Po zanimanju je bio mesar. Njega je ranjenog, pripadnik ZNG Nikola Ćibarić odveo iz skloništa „Borovo-komerca“ 4. novembra 1991. i po izvođenju likvidirao. [6] Darinka Grujić, devojački Bandić, ostala je u ratnom obruču Vukovara 1991. godine kao aktivista Crvenog krsta. Bila je vedra i vesela osoba, koja se u mladosti bavila sportom. Pre rata radila je u Borovu kao referent u službi Planiranja. Udala se za Miloša Grujića i sa njim ima ćerku. 1984. godine izabrana je za predsednika CK Borova Naselja.[traži se izvor] U drugoj polovini oktobra 1991. godine, Darinka Grujić je bila smenjena sa mesta predsednika CK Borova naselja, zbog svoje nacionalne pripadnosti.[traži se izvor]

Pod lažnom optužbom pripadnika ZNG da radio stanicom odaje položaje JNA, likvidirana je 1. novembra 1991. godine, ali telo joj ni danas nije pronađeno. Na dan 25. oktobra 1991. godine je uhapšena i odvedena u sklonište „Borovo-komerca“. Tu je dobila krevet i zabranjeno joj je bilo da govori sa bilo kim. Noću su je vodili na saslušanja.[traži se izvor] 1. novembra 1991. godine, u popodnevnim časovima, Darinka Grujić je zajedno sa još dva muškarca bila izvedena iz skloništa „Borovo-komerca“ i odvedena do picerije „Abazija“, gde je bio smešten štab Ivana Kapulara. Po naređenju Marka Babića, komandanta ZNG za Trpinjsku cestu u Borovu naselju, ona je razdvojena od tih muškaraca. Osobe koje su odvele Darinku Grijić iz Borovo komerca bili su Ivan Kapular, „Đidra“ i „Bosanac“. Tako je svedočio Kovačić, na Vojnom sudu u Beogradu, nakon rata.[15]

Pripadnici ZNG: Zoran Šipoš, njegova supruga Jasna Šipoš i 4 pripadnika ZNG ulaze sklonište "Nova obućara" u krugu nekadašnje fabrike gume i obuće "Borovo" u Borovu Naselju. Tu izvode 8 civila, tri Hrvata i 5 Srba, među kojima je bio Ratko Inić sa svojom suprugom Milenom i sinom Markom. Inićev sin Marko, dečak od 16 godina, je bio dijabetičar i duševni bolesnik. Inići su streljani, a ostalima je sudbina nepoznata.[14] 13. novembra 1991. pripadnik ZNG Ćibarić Nikola (r. 1956) je ubio Malecki Stevu iz automatskog oružja rafalom od 5 metaka u predelu grudi, kod autobuske stanice u blizini Kudeljare, u Borovu naselju, nakon čega je Malecki odmah izdahnuo. Ivan Jagić, rođen je 22. marta 1940. godine, u selu Čađavički Lug, nedaleko od Virovitice. Prebivalište mu je bilo u Vukovaru, na Mitnici, ulica Čvorkovac br. 7. Kod njega u kuću dolaze pripadnici ZNG 15. novembra 1991, koji ga prvobitno saslušavaju, a potom i likvidiraju.[6] Iz skloništa je izveden i penzioner Simo Sireta, kojeg su hrvatski vojnici nakon zlostavljanja streljali a u istom periodu prisilno je nestala Slobodanka Hancko, stara 46 godina. U tom periodu ubijeni su i Nikola Crevar, Tihomir Kovačević, Božana Mandić, Nikola (53) i Danica Manojlović (48), Stevka Novaković, Jovan Pantić, Ranko Stanković, Đorđe Stevanović, Miodrag Tešić, Ljubomir Vejić, Marko Tolić, Branko Višić, Nedeljko Žunić.

U Kozaračkoj ulici 18. novembra 1991. pripadnici hrvatske vojske poubijali su pet civila u njihovim kućama. Tada su ubijeni Srbin Ilija Vuković (1942), njegova supruga Eugenija Vuković zvana Gena (1950), inače Rusinka po nacionalnosti, zatim Milosav Bulajić (1914), njegova supruga Ilinka Bulajić (1925), Mica Milovanković (71).

Jedan od najstrašnijih zločina počinjen je dva dana pred oslobođenje grada u ulici Nikole Demonje u Borovom Naselju. Tog 16. novembra 1991. je u Borovom Naselju, na teritoriji pod kontrolom hrvatskih snaga, ubijeno petnaest srpskih civila, među kojima je bilo i četvoro dece. Ubijene su cele porodice Čečavac i Pavlović. Čečavac Miroslav, od oca Čede, rođen 14. marta 1966. godine u Pačetinu ubijen je sa svojom suprugom Slađanom i sinom Goranom, starim godinu i po dana. Nekoliko pripadnika ZNG, vojnika podređenih Miletu Dedakoviću 16. novembra 1991. godine upadaju u kuću Miroslava Čečavca i tu ih ubijaju na najmonstruozniji način.[6] Zajedno sa njima su ubijeni i Ana Novaković (41), Ilinka Milošević (32) i njen sin Branimir, star deset godina koji su se tu privremeno sakrili. Žrtvama je uglavnom pucano u glavu iz neposredne blizine. U isto vreme hrvatski vojnici upadaju u dvorište susedne kuće br. 74, i tom prilikom ubijaju devet civila. Preživela je jedino Milica Trajković koja se dva dana ranjena skrivala u podrumu. Po njenim rečima, sa ulaza u zatvoreni podrum začuo se glas nepoznatog čoveka koji je upitao da li ima nekoga u podrumu. Odgovoreno mu je da su tu samo civili nakon čega je hrvatski vojnik provalio unutra psujući svima majku četničku. Zločinci su repetirali pušku i naredili civilima da odmah napuste podrum. Jedan za drugim, preplašeni civili izlazili su iz podruma. Po Miličinim rečima, pretposlednja je bila Savka Pavić, starica od 62 godine koja je rekla: "Sad ću ja dijete, sad ću". U tom momentu hrvatski vojnik je potegao obarač i usmrtio nesrećnu staricu dok je Milicu ranio.

Nakon ubistva Savke Pavić (62), u dvorištu porodične kuće Novaković mučki su pobijeni: Radoslav Pavić (25) - sin ubijene Savke, zatim Velimir Trajković - suprug preživele Milice, Nada Pavlović (41) i njeno dvoje dece - Zorica (15) i Zoran Pavlović (17) kao i Nadina majka Miholjka Pavlović (67). Nadin nevenčani suprug Teodor Tošo Tošković (41) odveden je iza kuće i streljan a u dvorištu je ubijen i komšija Milan Travaš (47). Svi su ubijeni na krajnje monstruozan način za šta postoji obimna dokumentacija kod Vojnog tužilaštva u Beogradu.[6] Patolozi su utvrdili kako je Zoran Pavlović (17) ubijen udarcima sekirom po glavi dok je Zorici (15) glava bila razbijena tupom stranom sekire a usta puna stakla". Bilo je tragova mučenja, govorili su patolozi.

Nalogodavci i izvršioci[uredi | uredi izvor]

  1. Tomislav Merčep, civil iz Borovo naselja, rođen 28. 9. 1952. po zanimanju građevinski inženjer.
  2. Blago Zadro, civil iz Borovo naselja, rođen 31. 3. 1944. u Grudama (BiH), radnik u kombinatu Borovo.
  3. Jure Marušić, civil iz Borovo naselja, rođen 20. 4. 1944. u Vojniću, po zanimanju moler.
  4. Martin Sabljić, civil iz Borovo naselja, rođen 8. 11. 1939. u Sinju, po zanimanju privatni trgovac.
  5. Mirko Nikolašević, civil iz Borovo naselja, rođen 26. 10. 1933.
  6. Ante Vranjković, civil iz Borovo naselja, rođen 7. 8. 1940. u Prnjavoru (BiH).
  7. Pero Marić, civil iz Borovo naselja, rođen 15. 4. 1945. u Risovcu, po zanimanju vozač.
  8. Željko Levantić, civil iz Borovo naselja, rođen 29. 10. 1957. u Vukovaru, po zanimanju inženjer poljoprivrede.
  9. Ćibarić M. Nikola, rođen 14. 3. 1956. u Lipljanu (Srbija),
  10. Jukić Ferdinand, zvani "Jaje"
  11. Šipoš M. Zoran, rođen 30. 12. 1952. u Somboru (Srbija),
  12. Šipoš Jasna, supruga Zorana M. Šipoša.
  13. Filković R. Marko, rođen 1. aprila 1960. u Erdutu,
  14. Sarđen I. Damir, rođen 25. 8. 1961. u Vukovaru,
  15. Mira S. Dunatov, rođena 13. 12. 1959. u Nijemcima, kod Vinkovaca,
  16. Štefančić I. Zdenko, rođen 29. 3. 1964. u Vukovaru,
  17. Bertol I. Domazet, rođen 29. 8. 1960. u Donjim Kladarima, kraj Modriče (BiH),
  18. Madžarević Slavko, iz Borovo naselja, rođen 1963.
  19. Tomislav M. Josić, iz Borovo naselja, rođen 27. 2. 1964.[traži se izvor]

Posledice[uredi | uredi izvor]

Ubistva Srba u Vukovaru tokom proleća i leta 1991. godine pokazale su jasno namere HDZ i njihovog vođe Tomislava Merčepa. Merčep je sa svojim saradnicima ubistvima srpskih civila sprovodio etničko čišćenje u Vukovaru, i blokadu kasarne savezne vojske JNA. Što je proizvelo reakciju JNA da odblokira svoju kasarnu, zaštiti vojnike JNA i srpske civile u Vukovaru.

Vojno tužilaštvo u Beogradu je od februara do jula 1992. vodilo sudski postupak protiv hrvatskih policajaca, paravojnika i civila koji su tokom 1991. počinili ratne zločine nad Srbima. Doneto je na desetine presuda za teška krivična dela, a dve presude su bile smrtne kazne. Krajem jula 1992. pokreće se akcija za razmenu zarobljenika po principu "Svi za sve", koja dovodi do potpisivanja sporazuma Vlade SR Jugoslavije i Vlade Hrvatske, a realizuje se 14. avgusta 1992. godine u Nemetinu, kraj Osijeka. Ovu akciju sa srpske strane vodio je premijer SRJ Milan Panić. Osuđenici su pušteni na slobodu i u Hrvatskoj dočekani kao heroji.[traži se izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Radništvo se masovno suprotstavljalo merama štednje osamdesetih godina
  2. ^ „Zločini nad Srbima - Stevan Inić (1928-1991)”. Arhivirano iz originala 11. 06. 2022. g. Pristupljeno 27. 05. 2022. 
  3. ^ Slavko Bubalo, List Izvor br. 50, str. 6, septembar 2012.], Pristupljeno 9. 4. 2013.
  4. ^ Tragedija u Vukovaru počela srpskim žrtvama
  5. ^ Slavko Bubalo, List Izvor br. 42, str. 8, maj 2012.
  6. ^ a b v g d đ e Spisi Vojnog Suda u Beogradu, jun 1992., Pristupljeno 9. 4. 2013.
  7. ^ Slavko Bubalo, List Izvor br. 43, str. 5, jun 2012.
  8. ^ Slavko Bubalo, List Izvor br. 45, str. 5, jul 2012.
  9. ^ Jovanka Simić, Večernje Novosti, 22. oktobar 2004.
  10. ^ Aleksandar Pavlović, Novosadski Dnevnik, mart 2001.[mrtva veza]
  11. ^ a b Aleksandar Pavlović, Novosadski Dnevnik, mart 2001.[mrtva veza], Pristupljeno 9. 4. 2013.
  12. ^ Prvi izveštaj Vlade SRJ o počinjenim zločinima na teritoriji SFRJ, pristupljeno 14. novembra 2014.
  13. ^ S. Princip, Vesti, 18. 9. 2010.”. Arhivirano iz originala 21. 9. 2010. g. Pristupljeno 12. 2. 2013. 
  14. ^ a b Treći izveštaj Vlade SRJ o počinjenim zločinima na teritoriji SFRJ, pristupljeno 14. 11. 2014.
  15. ^ Slavko Bubalo, List Izvor br. 52, str. 5, oktobar 2012.” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 10. 6. 2015. g. Pristupljeno 25. 1. 2013. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]