Uzbekistan

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Republika Uzbekistan
O‘zbekiston Respublikasi  (uzbečki)
Položaj Uzbekistana
Glavni gradTaškent
Službeni jezikuzbečki
Vladavina
 — Predsednik[1]Šavkat Mirzijojev
 — Predsednik VladeAbdula Aripov
 — Predsednik SenataNigmatila Juldašev
Istorija
Nezavisnostod SSSR
1. septembar 1991.
Geografija
Površina
 — ukupno447.400 km2(56)
 — voda (%)4,9
Stanovništvo
 — 2019.[2]32.768.725(41)
 — gustina73,24 st./km2
Ekonomija
Valutauzbekistanski som
Ostale informacije
Vremenska zonaUTC +5
Internet domen‍.uz‍
Pozivni broj+998

Uzbekistan, zvanično Republika Uzbekistan (uzb. Oʻzbekiston Respublikasi) država je u srednjoj Aziji[3]. Potpuno je okružena kopnom, a graniči se sa Kazahstanom na zapadu i severu, Kirgistanom i Tadžikistanom na istoku, i Avganistanom i Turkmenistanom na jugu.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Položaj[uredi | uredi izvor]

Sa površinom od 447.000 km² (što približno odgovara površini Španije ili Kalifornije), Uzbekistan se proteže širinom od 1.425 km od zapada ka istoku, i 930 km u pravcu sever-jug. Budući da se na jugozapadu graniči sa Turkmenistanom, na severu sa Kazahstanom i Aralskim jezerom, Uzbekistan je ne samo jedna od najvećih centralnoazijskih država, već i jedina država koja ima zajedničku granicu sa još četiri takve. Uzbekistan se graniči i sa Avganistanom na jugu. Sa izuzetkom Lihtenštajna, Uzbekistan je jedina zemlja na svetu dvostruko zaklonjena od mora, tj. nema izlaz na more, niti se graniči sa nekom državom koja izlazi na more.

Geologija i reljef[uredi | uredi izvor]

Uzbekistan je uglavnom pustinjska zemlja sa svega 10% obradivog zemljišta (to uključuje intenzivnu poljoprivredu i navodnjavane doline). Kizil Kum, jedna od najprostranijih pustinja u srednjoj Aziji, pokriva znatan deo zapadne teritorije Uzbekistana.

Najviši vrh u celoj zemlji je Adelunga Toghi i dostiže 4301 m nadmorske visine.

Vode[uredi | uredi izvor]

Jezero Čarvak

Amu Darja i Sir Darja su dve najznačajnije reke u Uzbekistanu, i u centralnoj Aziji uopšte, i ulivaju se u Aralsko jezero. Ukupna dužina Amu Darje je 1437 km, a Sir Darje 2137 km.

Aralsko jezero, smešteno između Uzbekistana i Kazahstana, doživljava neverovatno smanjivanje svoje površine počev od 60-ih godina 20. veka; situacija preti da preraste u pravu ekološku katastrofu za ceo region. Između 1960, kada je pokrivalo 68.000 km², i 2000, njegova površina je prepolovljena. Ako se sadašnji negativni trend nastavi, jezero bi moglo u potpunosti da iščezne sa lica Zemlje već 2025. godine.

Flora i fauna[uredi | uredi izvor]

Klima[uredi | uredi izvor]

Karta Uzbekistana

Preovlađuje kontinentalni tip klime, suv i sa mnogo kontrasta, sa relativno hladnim zimama (-10° u pojedinim regijama), i vrlo toplim letima (+40 °C).

Istorija[uredi | uredi izvor]

Najstarija od poznatih civilizacija na području Uzbekistana je bila Baktrija koja prvi put nastaje oko 2500. p. n. e. s glavnim gradovima u današnjem Turkmenistanu. Ova najstarija civilizacija čiji ostaci su otkriveni tek pre 30 godina je još uvek gotovo nepoznata na zapadu.

Njenom propašću dolazi do političkog vakuuma tokom kojeg se iranski nomadi naseljavaju na ovom području i potom tamo stvaraju nove civilizacije koje dobivaju imena: Baktrija, Sogdijana i Toharci. U ovo doba spada osnivanje gradova Samarkand i Buhara koji doživljavaju procvat stvaranjem trgovinskog puta prema Kini koji će potom dobiti ime Put svile. Do prvog pravog procvata ovog puta ipak će doći tek u 2. veku p. n. e.

Ubrzo po stvaranju Ahemenidskog kraljevstva u 5. veku p. n. e. ostaci ovih civilizacija su bili anektirani od strane Ahemenida, a na tom području će biti organizovana 18. satrapija koja će se zvati Sogdijana. Osvajanja Aleksandra Velikog koji je bio preduzeo protiv Darija III i njegovo rušenje Ahemenidskog kraljevstva dovodi njegovu vojsku na područje sada već bivše satrapije Sogdijana gde žestoko slama njen otpor 328. p. n. e. pošto se ona odbila predati. Ovaj poraz značio je ujedno i kraj dinastije Ahemenida. Nakon njegove smrti ovo područje južnog Uzbekistana postaje deo Grčko-baktrijskog kraljevstva koje će propasti oko početka nove ere, a celim područjem će zavladati prvo Partija, a onda njen naslednik Sasanidsko kraljevstvo. U trgovačkom smislu 7 vekova između početka nove ere i arapskih osvajanja postaje zlatno razdoblje za uzbekistanske gradove na putu svile pošto od Hadrijanovog zida u današnjoj Škotskoj pa do Žutog mora postoje samo 3 velike države koje daruju stabilnost i sigurnost trgovini. Iako se jedan od najstarijih svetskih gradova - Samarkand - našao izvan granica Persije, njegov napredak je zahvaljujući Putu svile bili zagarantovan sve do turskih građanskih ratova, pošto u 6. veku grad ulazi u sastav turskog kaganata.

Samarkand

Arapi, predvođeni trupama generala Qutayba ibn Muslim-a, osvajaju današnju teritoriju Uzbekistana oko 712, da bi tu konačno učvrstili vlast posle Bitke za Talas. Oni su i nametnuli islam centralnoazijskim narodima, koji su dotad praktikovali zoroastrizam.

Samanidi su prva persijska dinastija koja je ponovo uspostavila vlast u Uzbekistanu (819—1005), okončavši tako dugu arapsku prevlast nad tim prostorom.

Veliki mongolski zavojevač Tamerlan (1336—1405), rođen nedaleko od Samarkanda, osnovao je moćno carstvo koje je obuhvatalo više zemalja srednje Azije, između ostalog i Uzbekistan. Njegovo carstvo palo je 1507. u ruke uzbečke dinastije Šajbanida. Tamerlan je za sobom ostavio bogatu kulturnu baštinu, visoka naučna i umetnička dostignuća, pre svega u Samarkandu i Heratu.

Rusi su se pojavili u ovom regionu krajem XIX veka, nakon blistave pobede trupa predvođenih generalom Mihailom Černjajevim. Potčinili su najpre 1884. kalifate Buharu i Hivu, a zatim i istočnu oblast današnjeg Uzbekistana, uključujući tu i Taškent. Osvojene teritorije reorganizovane su u okviru nove administrativne jedinice nazvane Turkestan. U martu 1876, pod rusku vlast potpao je i halifat Ćoćon.

Uzbekistan kao zasebna republika jedinstvenog naroda postoji tek od 27. oktobra 1924, kada je više manjih teritorija u centralnoj Aziji ujedinjeno u Sovjetsku Socijalističku Republiku Uzbekistan. Uzbekistan je postao deo Sovjetskog Saveza 1925.

Posle neuspeha u postizanju sporazuma kojim bi se SSSR reorganizovao i nanovo konstituisao, za šta se Uzbekistan revnosno zalagao, proglašena je nezavisnost 1. septembra 1991. godine. Od 1990. do smrti 2. avgusta 2016. zemljom je rukovodio autokratski predsednik Islam Karimov.

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Porast broja stanovnika u periodu između 1992. i 2003.
Mladi uzbečki Tadžikistanci

Uzbekistan je srednjoazijska zemlja sa najvećim brojem stanovnika (više od 26 miliona duša). Uzbeci, koji govore turkijskim jezikom, čine 80% stanovništva. Rusi su najbrojnija nacionalna manjina sa 6% učešća u ukupnoj populaciji (njihov broj je u stalnom padu od sredine osamdesetih). Za njima slede Tadžici, Kozaci, Tatari i Karakalpaci. Najveći broj Rusa živi u Taškentu i drugim industrijskim centrima. Tadžici su koncentrisani u drevnim gradovima Buhari i Samarkandu. Najveći broj Karakalpaka živi u autonomnoj republici Karakalpakija.

Službeni jezik je uzbečki, kojim govori 17 miliona ljudi (65,6% ukupne populacije). Ruski je i dalje značajan jezik sporazumevanja u Taškentu i ostalim većim gradovima. Jezik tadžik je u široj upotrebi na lokalnom nivou.

Stuktura stanovništva je sledeća: 37% živi u gradovima, 63% na selu. Preovlađuje mlado stanovništvo, radno sposobnih je 54%.

Najveći gradovi[uredi | uredi izvor]

Grad Populacija
1. Taškent 1,978,028
2. Namangan 432,456
3. Samarkand 319,366
4. Andidžan 318,419
5. Buhara 247,644

Religija[uredi | uredi izvor]

Islam je najdominantnija religija u Uzbekistanu. Muslimani (suniti) čine 96% populacije, zatim slede pravoslavni hrišćani sa 2%, a preostalih 2% čine druge religije. Uzbekistan je svetovna zemlja.

Vojska[uredi | uredi izvor]

Uzbekistan poseduje najveću i najsposobniju vojsku u regionu Centralne Azije, sa oko 65.000 ljudi u uniformi. Struktura je nasleđena od sovjetskih oružanih snaga, mada se brzo kreće ka potpuno restrukturisanoj organizaciji, koja će na kraju biti orijentisana oko lakih i specijalnih snaga. Oprema Uzbečkih oružanih snaga nije moderna, a trening, iako se popravlja nije ni uniforman niti adekvatan za novu misiju teritorijalne bezbednosti. Vlada je prihvatila obaveze o kontroli naoružanja bivšeg Sovjetskog Saveza, Uzbekistan se pridružio Sporazumu o neširenju nuklearnog naoružanja (kao nenuklearna zemlja), i podržavao je aktivni program američke agencije za smanjenje odbrambenih pretnji (DTRA) u zapadnom Uzbekistanu (Nukus i Vozroždenije). Vlada Uzbekistana troši oko 3,7% BDP-a na vojsku, ali je primila i rastuću podršku Stranog vojnog finansiranja (FMF) i drugih bezbednosnih pomoćnih fondova od 1998. Uzbekistan je prihvatio zahtev centralne komande SAD za pristup vitalnoj vojnoj vazduhoplovnoj bazi, Karši-Kanabad, u južnom Uzbekistanu nakon terorističkih napada 11. septembra. Nakon nereda u Andidžanu i američke reakcije koja je usledila, Uzbekistan je zahtevao da se snage SAD povuku iz vazdušnih baza. Poslednje američke trupe su napustile Uzbekistan u novembru 2005.

EU je zabranila prodaju oružja Uzbekistanu 2005. optuživši vladu da snosi odgovornost za nasilje u Andidžanu, ali Uzbekistan i Rusija su potpisali zajednički odbrambeni pakt. [1] Uzbekistan je član u zajednička bezbednosnoj organizaciji Šangajska organizacija za saradnju.

Administrativna podela[uredi | uredi izvor]

Privreda[uredi | uredi izvor]

Porast Uzbekistanskog BDP-a u razdoblju od 1992. do 2008.

Prve godine nezavisnosti Uzbekistana bile su kao u ostalim post-sovjetskim republikama stresne s drastičnim padom BDP-a i životnih uslova. Inflacija se prvih godina kretala oko 1000%, ali se od 1995. počela uspešno kontrolisati[4] tako da se u poslednjoj deceniji kreće ispod 10%.

Za razliku od ostalih postkomunističkih država koje se krenule na put masivnih otpuštanja i privatizacija, Uzbekistan je izabrao postepeni prelaz iz jednog u drugi sistem čime je zadržao punu zaposlenost. Demografska eksplozija otežava ekonomsku politiku pune zaposlenosti, ali Uzbekistan se s njom uspješno nosi tako da je broj zaposlenih (i radnih mesta) porastao s 8,5 miliona 1995. na 10,5 miliona 2006. što je porast od gotovo 25%.[5] Po službenim podacima nezaposlenost je 0,3%, ali mora se uzeti u obzir i broj od navodnih 3,5 miliona uzbekistanskih državljana na radu u Rusiji.[6]

Najvažnija poljoprivredna grana Uzbekistana je uzgoj pamuka kojega se danas proizvodi oko 3,5 miliona tona što ovu državu čini drugim najvećim svetskim proizvođačem pamuka bez obzira na postepeno smanjenje proizvodnje zbog državne politike da se mora postići prehrambena nezavisnost tako da je uzgoj žitarica povećan 60% na štetu pamuka. Osim pamuka koji čini 17% svih izvoznih proizvoda Uzbekistan još se uzgaja i izvozi svilu, voće i povrće koje čine još dodatnih 8% izvoznih proizvoda. Sveukupno poljoprivreda čini 24% državnog BDP-a,[5] dok se još 8% dobije industrijskom obradom poljoprivrednih plodova.[7]

Osim poljoprivredne nezavisnosti drugi osnovni temelj uzbekistanske ekonomije je državna modernizacija. Kako bi se to što uspešnije i brže postiglo država se u drugoj polovini 90-ih otvara zapadnoj Evropi, SAD, Južnoj Koreji i Japanu kako bi privukla investitore koji su zainteresovani za ulaganja u proizvodnju. U procesu privlačenja investitora tokom kojeg će biti dopušten i rad civilnih udruženja jedini značajniji uspeh će postati Daevu koji otvara pogon za proizvodnju automobila u Uzbekistanu. Sva američka ulaganja pre svega su završavala u rudarskim kompanijama, što je izazivalo iritaciju pošto je državni cilj bila modernizacija, a ne prepuštanje rudnih blaga strancima. Nakon pokušaja državnog udara 2005. Uzbekistan je doneo odluku o izbacivanju američkih mineralnih kompanija sa svog područja što dovodi do određene vrste nacionalizacije rudnika zlata kojim upravlja američki Newmont Goldcorp, pokušaja slične stvari s britanskim Oxus mining i preuzimanje američke telekomunikacijske kompanije u Uzbekistanu imena Coscom. Te državne odluke nakon pokušaja revolucije dovele su do situacije da je Uzbekistan proglašen nepoželjnom državom za strane investitore.[8]

Trenutno najvažnije industrije u zemlji jesu proizvodnja automobila Daevu, odnosno Dženeral motors Ševrolet i transportnih aviona Iljušin koji su za razliku od ruskih putničkih aviona veoma traženi na svetskom tržištu, što je dovelo do nesuglasica između Rusije i Uzbekistana po pitanju podele dobiti od poslova (središte kompanije Iljušin je u Rusiji, a fabrika u Uzbekistanu) i želje Moskve da svu proizvodnju preseli na svoju državnu teritoriju.[9]

Osim te industrije i one koje je pre svega vezana s proizvodnjom pamuka Uzbekistan se još bavi proizvodnjom i prodajom rudnog blaga, a pre svega zlata čiji je 7 najveći svetski proizvođač i koji mu po neslužbenim podacima čini 20% izvoza.

Zadnji temelj uzbekistanske ekonomije, osim energetske nezavisnosti, održavanje je trgovinskog suficita zaštitom domaće industrije visokim porezima i carinama. Rezultat ovakve politike je godišnji trgovinski suficit između 1 i 3 milijarde američkih dolara koji kao nuspojavu s ostalim ekonomskim temeljima daje godišnji porast BDP-a koji se redovno kreće iznad 6% i koji se udvostručio između 1995. i 2008.[10]

Minimalna plata u Uzbekistanu od 1. decembra 2010. je 49.735 soma, dok minimalne penzije i pomoć za invalide od detinjstva iznosi 97.285 soma, dok je pomoć za stare ili za posao nesposobne 59.690 soma.[11] Prosečna plata isplaćena u Uzbekistanu, po rečima predsednika Islama Karimova, iznosila je 210 američkih dolara krajem 2009.[12] Trenutni glavni ekonomski problem Uzbekistana je visoka korupcija po kojoj ova država spada među 10 najgorih država sveta.[13]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „"Freedom in the World 2018 – Uzbekistan". freedomhouse.org (na jeziku: engleski). Freedomhouse. Arhivirano iz originala 23. 02. 2018. g. Pristupljeno 7. 10. 2018. 
  2. ^ „Worldmeters”. worldmeters. 
  3. ^ „United Nations Statistics Division - Standard Country and Area Codes Classifications”. Arhivirano iz originala 13. 07. 2011. g. Pristupljeno 11. 04. 2014. 
  4. ^ Uzbekistansko ministarstvo vanjskih poslova u stabilizaciji uz pomoć MMFa
  5. ^ a b State Committee of the Republic of Uzbekistan on statistics 2006 (jezik: ruski)
  6. ^ Uzbekistan:Stagnacija i nesigurnost Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. novembar 2009), 22. 8. 2007.
  7. ^ MMF, Republic of Uzbekistan: Poverty Strategy Reduction Paper, MMF Country Report 08/34, januar 2008.
  8. ^ „Economist Intelligence Unit report cited”. Arhivirano iz originala 11. 5. 2011. g. Pristupljeno 2. 5. 2010. 
  9. ^ The Sino-Russia Il-76 Row
  10. ^ IMF World Economic Outlook Database, oktobar 2007.
  11. ^ President decrees on increasing salaries from 1 December
  12. ^ UzA National Information Agency of Uzbekistan
  13. ^ „Corruption Perceptions Index 2009”. Arhivirano iz originala 24. 11. 2009. g. Pristupljeno 17. 7. 2019. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]