Tvrđava

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Утврда)
Krak de Ševalje, jedna od najpoznatijih tvrđava na svetu
Dubrovačke gradske zidine

Tvrđava (utvrđenje, utvrda ili hisar) je oblik vojne građevine sa stalnom vojnom postavom, sa prevashodno odbrambrenim i zaštitnim zadatkom, koju karakteriše sistem kula i jakih bedema. Fortifikacija je nauka o utvrđivanju položaja radi odbrane od napada. Termin se takođe koristi kao sinonim za razna utvrđenja, odnosno utvrđena mesta, te za sam proces utvrđivanja, odnosno podizanja utvrđenja; obrambeni objekt u kojem je smeštena vojna posada radi nadzora nekog šireg prostora, ili sklanjanja stanovništva u slučaju neprijateljskog napada. Tvrđave su građene su na teško pristupačnim mestima, tako da im se moglo prići samo sa jedne strane, dok su ih sa drugih čuvale prirodne prepreke poput stena ili reka.

Fortifikacije su vojne građevine i konstrukcije namenjene odbrambenom ratovanju. Ljudi su počeli da grade obrambene objekte pre nekoliko hiljada godina, razvijajući sve kompleksnije strukture. Etimologija reči fortifikacija dolazi od latinskih reči fortis („jak”) i facere („činiti”).

Utvrđenja se pojavljuju u najrazličitijim veličinama i oblicima; neke razvučene linije kao Hadrijanov zid[1] ili Veliki kineski zid, dok su druge više-manje okrugle kao bedem na vrhu brežuljka, neke pravokutne kao normanska kula, a neke nepravilne i mnogostrane kao npr. gradske zidine. Sve su građene da budu jake, a ne da budu lepe, a ipak njihova masivnost i veština kojom su zidane odaju smisao za stil i uzvišenost.

Nomenklatura[uredi | uredi izvor]

Mnogi vojni objekti poznati su kao fortovi ili forovi (od franc. fort utvrđenje), iako nisu uvek utvrđeni. Fortovi su se razlikovali veličinom, obuhvaćajući vrlo velike tvrđave, pa sve do najmanjih fortica (od tal. fortezza). Reč fortifikacija takođe može označavati praksu usavršavanja odbrane nekog područja obrambenim radovima. Kada se termin koristi u množini, fortifikacije označavaju izgrađene objekte koje služe za odbranu. Gradske zidine ili bedemi su stoga fortifikacije ali ne moraju nužno biti utvrde.

Umetnost podizanja vojnog kampa ili konstruisanja fortifikacije tradicionalno se klasifikuje kao kastrametacija (lat. castrametatio) još od vremena rimskih legija. Umetnost/nauka opsedanja fortifikacije i njenog razaranja popularno se naziva opsadom, dok se u terminologiji koristi izraz poliorcetika. Potonji termin takođe se koristi za označavanje umeća gradnje fortifikacije.

Principi[uredi | uredi izvor]

Fortifikacije imaju dve glavne funkcije koje se očituju kao:

  • prepreka koja usporava napadača u napredovanju i koja ga prisiljava na bliski sukob zadržavajući ga što više moguće pod vatrom branitelja
  • zaštita koja omogućuje braniteljima zaklon od napada neprijateljskih trupa. Komponenta zaštite deluje na dva načina, neposredno, upotrebom dovoljno krutih konstrukcija zaustavljaju se neprijateljski projektili, i posredno, korištenjem udaljenosti, prednosti dometa i odnedavno kamuflaže. Uopšteno govoreći, generalizacija sve sofistikovanijeg vatrenog oružja ima za posledicu povećanu potrebu za zaštitom, ali komponenta prepreke izgubila je na važnosti mehanizacijom napadačkih trupa.

Međutim ona može imati drugu funkciju, poput simboličkog sistema, ostvarujući kapacitet ili vlasništvo.

Neka su utvđenja imala čisto obrambenu ulogu, dok su druga bila namenjene kao isturene postaje za osvajanje novih teritorija ili da zastrašuju koji grad. Štitile su gospodarevu porodicu i najbližu svitu od iznenadnog napada ili izdaje. One složenije mogle su se odupirati opsadama i više od godine dana. Ima slučajeva gde su vojne posade od samo tridesetak ljudi zadržavale tri hiljade vojnika.

Graditelji utvrđenja morali su da osiguraju vodu i boravišta za posadu, tako su nastali bunari i goleme cisterne, te velike dvorane za ljudstvo, pa čak i prostrane ženske odaje. Utvrđenja su bila i utvrđena sela koja su štitila ljude svih društvenih slojeva i bila skladišta žitarica za slučajeve gladi i neizbežne opsade. Često su bile i upravna središta.

Utvrđenja su se mogla osvojiti samo jurišem na vrata zidina ovnom za rušenje ili osvajanjem zidina opsadnim kulama na točkovima i katapultima. Sigurnija i efikasnija metoda napadanja bila je da se iskopa rov ispod kule, a zatim minirati tako da se kula sruši od vlastite težine. Jedina sigurna odbrana protiv toga bila je gradnja na steni ili vodom ispunjen jarak oko utvrđenja. Top je doskočio i tome, te je postupno, nakon što je uveden početkom 14. veka, počeo uticati na projektiranje utvrđenja. Osnovni plan je neznatno promenjen, ali su kule postale zdepastije, a deblji zidovi bili su izbušeni puškarnicama.

Istorijski razvoj fortifikacione arhitekture[uredi | uredi izvor]

Najstariji primeri gradova utvrđivanja nekog mesta zabeleženi su još u kasnom neolitu pre više od 7.000. godine p. n. e. kada su nastajali prvi gradovi i kada su ljudi okruživali naselja podignuta na uzvišicama šančevima i bedemima od drvenog kolja.[2][3] U Egiptu su nastali prvi gradovi od kamena na reci Nil kao i u Mesopotamiji na Tigrisu i Eufratu a Antičke civilizacije su počele da svoje gradove zaštićuju visokim kamenim bedemima (Antičke tvrđave),[4][5] ali tvrđave svoj vrhunac dostižu u srednjem veku (srednjovekovne tvrđave) u vreme kada još nije bila u upotrebi eksplozivna municija i kada su tvrđave sa svojim zidovima kulama i bedemima mogle i pružale zaštitu od neprijatelja.

Razvoj tvrđava u srednjem veku[uredi | uredi izvor]

Utvrđenja u Evropi su se u početku, tokom IX, X i 11. veka, uglavnom svodila na usamljeni Donžon, koji je u ranijem periodu bio građen od drveta, da bi ga tek kasnije zamenio kamen. Oko Donžona nalazile su se i propratne zgrade za vojnu posadu, poslugu, hranu itd. Nemirna vremena u srednjem veku stvorila su potrebu da se i te ostale zgrade zaštite, tako da se od 10. veka počinju javljati prvo drvene palisade, a potom i pravi kameni bedemi sa grudobranom. Poslednji stadijum u razvoju utvrđenja u predstavlja dodavanje dodatnih kula na bedeme čime se povećavala odbrambrena moć celokupne tvrđave. Paralelno sa razvojem utvrđenja razvijale su se i kule na njima, koje su vremenom postajale sve jače i veće, da bi u poslednjoj fazi mogle da na sebi nose manje opsadne sprave i najranije topove.

Prekretnicu u fortifikacionoj arhitekturi zapadne Evrope čine krstaški pohodi sa kojih se krstaši vraćaju donoseći vesti, priče i podatke o velikim kamenim utvrđenjima Vizantije i Bliskog istoka.

Sa razvojem baruta i artiljerije u XV i 16. veku promenio se oblik i način gradnje tvrđava (Artiljerijske tvrđave). Tvrđave su svoj strateški značaj izgubile u Prvom svetskom ratu i od tada predstavljaju gotovo isključivo turističku atrakciju.

Vrste tvrđava[uredi | uredi izvor]

Podela prema gradnji[uredi | uredi izvor]

Tvrđave se prema načinu gradnje mogu podeliti na:

  • Privremena utvrđenja, koje podiže vojska tokom pohoda (najčešće noću) da bi se zaštitila utvrđeni logor.
  • Poluprivremena utvrđenja, koje podiže vojska tokom pohoda da bi zaštitila određeno mesto ili ojačala svoj položaj za predstojeći sukob sa neprijateljem.
  • Stalna utvrđenja, koje se podižu sa ciljem trajne zaštite određene oblasti, trga, rudnika, raskršća ili kakvog drugog strateški važnog mesta.

odnosno prema materijalu koji je korišćen na:

  • Drvene tvrđave, koje su podignute od drvenog kolja ili trupaca palisade.
  • Kamene tvrđave, koje su većim delom podignute od čvrstog materijala koji ne gori (kamen, cigla, ...).

Podela prema nameni[uredi | uredi izvor]

Vojne tvrđave[uredi | uredi izvor]

Utvrđenje Golubac

Vojne tvrđave su građene na karavanskim putevima, uskim prolazima ili mostovima. U njihovoj unutrašnjosti su bile smeštene samo zgrade neophodne za normalan život i rad vojne posade u utvrđenju. U njima je bila smeštena samo vojna postava, kao i nešto malo civilnog ljudstva neophodnog za rad postave. (videti Golubac)

Maglič

Vlastelinske tvrđave[uredi | uredi izvor]

Vlastelinske tvrđave su služile velmožama da u njima žive i da iz njih upravljaju svojom oblastima. Ispred ili oko samog utvrđenja se obično nalazilo selo ili trg, u zavisnosti od velmožine snage. U samom utvrđenju su pored zgrada za vojnu postavu, bile i zgrade neophodne za normalan rad domaćinstva i dvor, ili pak samo jača kula ( Donžon kula) u kojoj je boravio velmoža. Pored jače vojne postave u utvrđenju su boravili velmoža sa porodicom, dvorski službenici (logotet, protovestijar, pisar, ...) i članovi domaćinstva. (videti Maglič)

Gradske tvrđave[uredi | uredi izvor]

Smederevska tvrđava

Gradske tvrđave su svojim sistemom kula i bedema obuhvatale velika naselja (odnosno naselja u kojima je veći deo kuća izgrađen od kamena). Obično su građene oko velikih luka, na mestima ukrštanja karavanskih puteva ili oko velikih trgova. Unutar gradskih bedema nalazile su se kako stambene zgrade (kuće i dvorci), tako i sudovi, većnice, veće crkve (katedrale), magacini, krčme, itd. Česti su u primorju (Kotor, Dubrovnik, Budva), gde je skoro svaki grad bio utvrđen, dok su na kopnu kod nas vrlo retki (Smederevo, Beogradska tvrđava za vreme despota Stefana), ali ih je bilo po Evropi gde su najčešće bili slobodni gradovi tj. gradovi-republike. (videti Smederevska tvrđava)

Manastirske tvrđave[uredi | uredi izvor]

Utvrđenje oko manastira Manasija

Manastirske tvrđave su služile da odbrane i zaštite monahe, crkava i crkvenog blaga, od pljačkaša. U njihovom središtu se nalazila crkva sa konakom. (videti Manastir Manasija)

Specifične vrste tvrđava[uredi | uredi izvor]

Slovensko gradište[uredi | uredi izvor]

Gradište je posebna vrsta utvrđenog naselja karakteristična za Slovene koji žive u rodovskoj zajednici i opstala je među njima do 8. veka, kada se usled pojave prvih država javlja potreba za većim i jačim utvđenjem. Gradište se obično nalazilo daleko od puteva i staza sakriveno močvarama, ritovima i šumama. Najčešće je zaštićeno poluprirodnim šancem ispunjenim vodom, preko koga se prelazilo drvenim mostom. Naredni nivo odbrane sačinjavao je zemljani bedem, u koga je ka spolja pobijeno zašiljeno kolje, na čijem se vrhu najčešće nalazila drvena palisada. Unutar bedema se nalazilo naselje sastavljeno od drvenih kućica, među kojima se obično po veličini izdvajao stan rodovskog vođe odnosno poglavice koji je ponekad bio i pravi drveni Donžon. Gradišta su običnom imala osnovu nepravilnog kruga, a pošto nisu pravljena da traju dugo već da se prave lako i brzo danas nema nikakvih ostataka, osim vrlo malo arheoloških lokaliteta. za gradište je u prošlosti korišćen i izraz „grad“ (gradina, gradište), ali on u današnje vreme ima potpuno drugačije značenje i pored toga da označava neka naselja koja su stara i preko 9.000 godina kao i današnje urbanizovane velike aglomeracije.

Utvrđene kule[uredi | uredi izvor]

Utvrđene kule nisu imale bedeme, već se ceo utvrđeni kompleks sastojao od ojačane kule (Donžon Kule) uz koju su se nalazile zgrade za domaćinstvo, a neretko i selo. U takvoj kuli živeo je velmoža sa porodicom (Todorova kula) ili vojna posada (Vršačka kula) zbog čega su one imale status utvrđenja. Mogle su se naći i u blizini naselja (Senjska kula) i u njih se stanovništvo sklanjalo pred pljačkašima. (Videti Vršačka kula)

Koncentrične tvrđave[uredi | uredi izvor]

Koncentrične tvrđave su imale dva ili više linija odbrana odnosno bedema koji su se nalazili jedan unutar drugog i nisu međusobno povezane. Ima ih po Evropi, dok je kod nas jedini takav primer lokalitet Draškova kutina nedaleko od Niša, koji je opisao Feliks Kanic, ali danas nema nikakvih ostataka.

Vodene ili ostrvske tvrđave[uredi | uredi izvor]

Vodene (ostrvske) tvrđave su građene na ostrvima i sa svih strana su okružene prirodnim vodenim površinama (jezero, reka, more) i pristup im je bio moguć samo preko mostova, a treba istaći da je ova vrsta utvrđenja vrlo retka u unutrašnjosti kopna.(Videti Skadarski Žabljak)

Treba imati u vidu da u ovu grupu ne spadaju tvrđave koje su sa svih strana opkoljene veštačkim šancem ispunjenim vodom. Najbliža su im utvrđenja podignuta na poluostrvima odnosno rtovima koje su sa kopnene strane imala veštački šanac ispunjen vodom. (videti Smederevski Grad (rečno poluostrvo), Tvrđava Kostur (rt u jezeru), Carigradski bedemi (morski rt))

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Claridge, Amanda (1998). Rome: An Oxford Archaeological Guide. First, Oxford, UK: Oxford University Press. str. 59, 332–335. ISBN 978-0-19-288003-1. 
  2. ^ „Organization of neolithic settlements:house construction”. Greek-thesaurus.gr. Arhivirano iz originala 22. 7. 2013. g. Pristupljeno 4. 5. 2013. 
  3. ^ „Hellenic Ministry of Culture and Tourism | Sesklo”. Odysseus.culture.gr. Arhivirano iz originala 2. 1. 2013. g. Pristupljeno 4. 5. 2013. 
  4. ^ The Encyclopedia of World History: ancient, medieval, and modern, chronologically arranged By Peter N. Stearns, William Leonard Langer. Compiled by William L. Langer. Published 2001 Houghton Mifflin Books. History / General History. ISBN 978-0-395-65237-4. str. 17.
  5. ^ Banister Fletcher's A History of Architecture By Banister Fletcher, Sir, Dan Cruickshank, Dan Cruickhank, Sir Banister Fletcher. Published 1996 Architectural Press. Architecture. 1696 pages. ISBN 978-0-7506-2267-7. str. 100.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]