Učenje putem otkrivanja

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Učenje putem otkrića (engl. Discovery Learning) je metod koji se temelji na konstruktivizmu, odnosno na učenju psihologa Pijažea, Brunera i Paperta, a zasniva se na pristupu da učenici treba da uspostave interakciju sa svojim okruženjem i to tako što otkrivaju i manipulišu objektima, dolazeći do pitanja i kontroverzi, kroz eksperiment.

Osnovna odlika učenja putem otkrića je da ono što treba da se nauči nije dato, već onaj koji uči mora samostalno do toga doći, tako što će ga otkriti [1]. Prvo treba postojeće podatke organizovati u nove celine, da bi se došlo do kombinacije koja vodi ka rešenju. Na sličan način se rešavaju i problemi na koje se nailazi u svakodnevnom životu.

Ovakvo učenje se preklapa sa receptivnim učenjem, koje karakteriše primanje gotovog znanja. Znanje koje se stiče verbalnim receptivnim učenjem, koristi se prilikom rešavanja problema putem otkrića.

Učenjem putem otkrića ostvaruju se opšti ciljevi obrazovanja, formira se autonomija, sposobnost samostalnog rešavanja problema, sposobnost za istraživanja i primena naučenog na nove situacije, razvija se motivacija i dr.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ I. Ivić, Aktivno učenje 2, Institut za Psihologiju Filozofskog fakulteta, Beograd, 2001.