Filip de Miji

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Filip de Miji
Grb Filip de Mijia
Datum smrti3. april 1171.

Filip de Miji (franc. Philippe de Milly), oko 11203. april 1171, takođe poznat i kao Filip od Nablusa (franc. Philippe de Naplouse) bio je baron u kraljevini Jerusalim i sedmi veliki majstor Templara.

Gospodar Nablusa[uredi | uredi izvor]

Filip je bio sin Gija Mijija, viteza, verovatno iz Normandije koji je učestvovao u Prvom krstaškom ratu. Gi je imao tri sina i svi su rođeni u Svetoj zemlji, Filip je verovatno bio najstariji. On je kao Gijev sin pominje 1138. i postao je gospodar Nablusa negde posle tog vremena jer sa sledećim pominjanjem njegovog imena 1144. on nosi ovu titulu. U to vreme on je bio i oženjen, ime njegove supruge bilo je Izabela.

Melisenda, kraljica Jerusalima[uredi | uredi izvor]

Kao gospodar Nablusa Filip je postao jedan od najuticajnijih barona u kraljevini. Kraljica Melisenda (engl. Melisende, Queen of Jerusalem) ga je 1144. poslala da oslobodi Edesu ali je stigao nakon pada grada. Po dolasku Drugog krstaškog rata Filip je učestvovao na skupu u gradu Akou gde su njegov i svi drugi matični baronati ukinuti i gde je donesena odluka o napadu na Damask koji se završio neuspehom.

Gospodar Jordanije[uredi | uredi izvor]

Tokom jula 1161. Melisenda umire i vlast prelazi na njenog sina Balduina III. Filip je svoje posede u Nablusu zamenio sa Balduinom očekujući da dobije titulu Gospodar Jordanije. Balduin je ovo želeo jer je sa ovim teritorijama povratio vlast u južnom delu carstva ali je verovatno želeo i da teritorije istočno od reke Jordan osigura sa lojalnim baronom. Balduin III umire 1163. i nasleđuje ga njegov brat Almarik I od Jerusalima sa kojim je Filip imao prijateljske odnose. Zajedno odlaze u napad na Egipat 1167. koji se završava neuspehom delom zbog toga što su Templari kao celina odbili da učestvuju u napadu. Nakon smrti Bertran de Blanšfora Almarik vrši pritisak na red da na mesto velikog mastora dođe Filip de Mili što mu uspeva i on 1169. staje na čelo reda. Kralj je sada imao podršku templara u novom napadu na Egipat ali je na kraju ipak morao da se povuče. Iz razloga koji su i danas nepoznati 1171. podneo je ostavku na mesto velikog majstora i pridružio se Almariku na putu u Carigrad kao bi nakon neuspšne invazije na Egipat povratili dobre odnose sa Vizantijom. Na tom putu on je i umro 3. aprila ne stigavši u Carigrad. Na čelu reda nasledio ga je Odo de San Aman.

Lični život[uredi | uredi izvor]

Filipov život je u velikoj meri misterija. Hroničari ga opisuju kao hrabrog čoveka i velikog ratnika. Sa suprugom Izabelom imao je sina, koji je umro, i dve ćerke. Izabela je umrla 1166. što je možda uticalo na njegovu odluku da se pridruži Templarima.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]