Fluor

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Fluor
tečni fluor, pri ekstremno niskoj temperaturi
Opšta svojstva
Ime, simbolfluor, F
Alotropialfa, beta
Izgledgas: vrlo bledo žut
tečnost: svetla žuta
čvrst: alfa je neproziran, beta je proziran
U periodnom sistemu
Vodonik Helijum
Litijum Berilijum Bor Ugljenik Azot Kiseonik Fluor Neon
Natrijum Magnezijum Aluminijum Silicijum Fosfor Sumpor Hlor Argon
Kalijum Kalcijum Skandijum Titanijum Vanadijum Hrom Mangan Gvožđe Kobalt Nikl Bakar Cink Galijum Germanijum Arsen Selen Brom Kripton
Rubidijum Stroncijum Itrijum Cirkonijum Niobijum Molibden Tehnecijum Rutenijum Rodijum Paladijum Srebro Kadmijum Indijum Kalaj Antimon Telur Jod Ksenon
Cezijum Barijum Lantan Cerijum Prazeodijum Neodijum Prometijum Samarijum Evropijum Gadolinijum Terbijum Disprozijum Holmijum Erbijum Tulijum Iterbijum Lutecijum Hafnijum Tantal Volfram Renijum Osmijum Iridijum Platina Zlato Živa Talijum Olovo Bizmut Polonijum Astat Radon
Francijum Radijum Aktinijum Torijum Protaktinijum Uranijum Neptunijum Plutonijum Americijum Kirijum Berklijum Kalifornijum Ajnštajnijum Fermijum Mendeljevijum Nobelijum Lorencijum Raderfordijum Dubnijum Siborgijum Borijum Hasijum Majtnerijum Darmštatijum Rendgenijum Kopernicijum Nihonijum Flerovijum Moskovijum Livermorijum Tenesin Oganeson


F

Cl
kiseonikfluorneon
Atomski broj (Z)9
Grupa, periodagrupa 17 (halogeni), perioda 2
Blokp-blok
Kategorija  diatomski nemetal
Rel. at. masa (Ar)18,998403163(6)[1]
El. konfiguracija
po ljuskama
2, 7
Fizička svojstva
Tačka topljenja53,48 K ​(−219,67 °‍C, ​−363,41 °F)[2]
Tačka ključanja85,03 K ​(−188,11 °‍C, ​−306,60 °F)[2]
Gustina na STP (0 °‍C i 101,325 kPa)1,696 g/L[3]
tečno st., na t.k.1,505 g/cm3[4]
Trojna tačka53,48 K, ​90 kPa[2]
Kritična tačka144,41 K, 5,1724 MPa[2]
Toplota isparavanja6,51 kJ/mol[3]
Mol. topl. kapacitetCp: 31 J/(mol·K)[4] (na 21,1 °C)
Cv: 23 J/(mol·K)[4] (na 21,1 °C)
Napon pare
P (Pa) 100 101 102
na T (K) 38 44 50
P (Pa) 103 104 105
na T (K) 58 69 85
Atomska svojstva
Elektronegativnost3,98[5]
Energije jonizacije1: 1681 kJ/mol
2: 3374 kJ/mol
3: 6147 kJ/mol
(ostale)[6]
Kovalentni radijus64 pm[7]
Valsov radijus135 pm[8]
Linije boje u spektralnom rasponu
Spektralne linije
Ostalo
Kristalna strukturakubična
Kubična kristalna struktura za fluor
Topl. vodljivost0,02591 W/(m·K)[9]
Magnetni rasporeddijamagnetičan (−1,2×10−4)[10][11]
CAS broj7782-41-4[5]
Istorija
Imenovanjepo mineralu fluoritu, koji je dobio ime po latinskoj reči fluo (teći, u topljenju)
OtkrićeAndre-Mari Amper (1810)
Prva izolacijaAnri Moasan[5] (26. jun 1886)
Imenovanje i eponimHamfri Dejvi
Glavni izotopi[12]
izotop rasp. pž. (t1/2) TR PR
18F tragovi 109,8 min β+ (97%) 18O
ε (3%) 18O
19F 100% stabilni
referenceVikipodaci

Fluor je hemijski element koji se u sobnim uslovima pojavljuje kao gas žuto-zelene boje. On je najreaktivniji od svih elemenata. Direktno reaguje na sve metale i nemetale. Vodu razlaže gradeći fluorovodonik, HF.

Reaktivnost fluora bila je dugo godina prepreka za njegovo dobijanje u elementarnom stanju. Danas se fluor industrijski dobija elektrolizom istopljenog kalijum-fluorida na anhidrovanom fluorovodoniku. U prirodi se fluor nalazi u vidu jedinjenja sa oksidacionim brojem -1 i to najčešće u vidu fluorita, CaF2, i karnalita, Na3AlF6. Tragovi jedinjenja fluora nalaze se u morskoj vodi, kostima, zubima, krvi i mleku. Fluorovi derivati metana i etana su veoma slabi otrovi za razliku od ostalih jedinjenja fluora te se zbog svoje velike inertnosti upotrebljavaju u rashladnim uređajima pod nazivom freon. Fluor se koristi i za sintezu uranheksafluorida koji se primenjuje u izradi nuklearnog oružja.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Meija, J.; et al. (2016). „Atomic weights of the elements 2013 (IUPAC Technical Report)”. Pure and Applied Chemistry. 88 (3): 265—291. doi:10.1515/pac-2015-0305. 
  2. ^ a b v g Haynes 2011, str. 4.121.
  3. ^ a b Jaccaud et al. 2000, str. 382.
  4. ^ a b v Compressed Gas Association 1999, str. 365.
  5. ^ a b v Jaccaud et al. 2000, str. 381.
  6. ^ Dean 1999, str. 4.6.
  7. ^ Dean 1999, str. 4.35.
  8. ^ Matsui 2006, str. 257.
  9. ^ Yaws & Braker 2001, str. 385.
  10. ^ Mackay, Mackay & Henderson 2002, str. 72.
  11. ^ Cheng et al. 1999.
  12. ^ Chisté & Bé 2011.

Literatura[uredi | uredi izvor]

„Fluorine Compounds, Inorganic”. Ullmann’s Encyclopedia of Industrial Chemistry. Weinheim: Wiley-VCH. 2005. str. 397—441. doi:10.1002/14356007. 
„Fluorine”. Ullmann’s Encyclopedia of Industrial Chemistry. Weinheim: Wiley-VCH. 2005. str. 381—395. doi:10.1002/14356007.a11_293. 
„Fluorine Compounds, Organic”. Ullmann’s Encyclopedia of Industrial Chemistry. 15. Weinheim: Wiley-VCH. 2005. doi:10.1002/14356007.a11_349. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]