Fovizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Fovizam je umetnička grupa osnovana 1905. u Parizu. Fovizam je bila prva umetnička revolucija u 20. veku. Ime se odnosilo na malu grupu istomišljenika slikara Anrija Matisa, Morisa Vlamenka i Andre Derena koji su u 1905. godine izlagali u pariskom Jesenjem salonu. Jedan kritičar koristi izraz Les Fauves (u prevodu „divlje zveri’’) za ove umetnike (kao ironično podrugivanje), koji tada postaje ime cele grupe.

Čering kros bridž, London 1906. godine delo Andre Derena

Glavno obeležje fovističke umetnosti je žestina boja i deformacija figura. Na slikama umetnika ove grupe je očigledna i intencionalna odsutnost zakona linearne perspektive. To je uzrokovalo veliki skandal zbog kojeg su i dobili ime „divlje zveri“ (franc. fauves). Fovizam nije bila povezana umetnička grupa. Ti umetnici su samo jednom izlagali zajedno. Njihova umetnost će kasnije imati uticaj na nemački ekspresionizam.

Istorija fovizma[uredi | uredi izvor]

Kaže se da je pojam fauves (divlje zveri) prvi iskoristio francuski kritičar Luj Vosel. U Jesenjem salonu u Parizu 1905. godine u istoj sobi su se pojavile slike grupe mladih umetnika – među kojima su bili Matis, Deren, Mangen, Marke, Vlamenk i Ruo. Slike je karakterisala žestina boja i preterana pojednostastavljenost mase i oblika. U središtu sobe je bila jedna mala bronzana statua u stilu italijanske rane renesanse francuskog vajara Albera Markea (ne mešati sa slikarem Alberom Markeom). Govorilo se da je Vosela toliko začudio kontrast između statue i slika koje su je okruživale da je uzviknuo: Ah, Donatello au milieu des fauves? (Donatelo sred divljih zveri?). Ime je ostalo, a izložba iz 1905. godine je postala poznata pod imenom „Salon divljih zveri”, gde je soba Matisa i njegovih kolega bila „središnji kavez”.

Ako je ova priča istinita, Vosel je mogao biti ponosan na to da je krstio dva najznačajnija pokreta s početka 20. veka, fovizam i kubizam, iako se fovizam može smatrati pokretom tek u jednom ograničenom smislu. Za razliku od, na primer, umetnika ekspresionističke grupe Most, slikari fovisti se nisu udružili u neko ozvaničeno društvo ili udruženje. Nisu imali manifest i nisu težili jednoj skladnoj estetici koja bi služila za prepoznavanje grupe. Pre da je reč o jednom opuštenom krugu prijatelja sa Matisom na čelu kao priznatim vođom. Prvi članovi fovista – Matis, Ruo, Mongen, Marke i Kamua –, zajedno su učili crtanje i slikanje u ateljeu Gistava Moroa između 1891 i 1897. godine. Godine 1901. Matis je upoznao drugu dvojicu fovista Vlamenka i Derena, koji su zajedno radili u Šatuu. Naredne godine, ova slabo povezana grupa i čiji se sastav stalno menjao, počela je da izlaže u galeriji pariske galeristkinje i trgovkinje umetnosti Berte Vajl. Od 1903. do 1907. Matis i njegovi prijatelji su prilično često održavali zajedničke izložbe, kako u novostvorenom Jesenjem salonu, tako i u sad već starom Salonu nezavisnih. U aprilu 1904. Bert Vajl je u svojoj galeriji izložila zbirku dela Matisa, Kamuaa, Mangena, Markea i Žana Puja; U proleće 1905. godine praktično svi članovi Matisovog kruga izlagali su svoja dela na Salonu nezavisnih, mada su tek u jesen te godine kritičari počeli da ih smatraju grupom i da u njihovim delima prepoznaju određene zajedničke crte i sklonosti. Takođe u tom Salonu iz 1905. godine, Matis je izložio svoju glavnu figurativnu sliku ovog perioda, Luksuz, odmor i sladostrašće (Luxe, Calme et Volupté; privatna kolekcija), sa očiglednim uticajima neoimpresionizma Sinjaka i Krosa. Uprkos izvesnoj dozi negativnih kritika, ovu sliku je odmah kupio sâm Sinjak, koji je očigledno smatrao da je stekao još jednog sledbenika svoje doktrine neoimpresionizma. Nije razumeo koliko će ovo preobraćanje kratko trajati.

Ravnodušnost sa kojom je Matisova slika Luksuz, odmor i sladostrašće primljena među kritičarima i publikom nije ništa u poređenju sa skandalom koji se dogodio na inauguraciji Jesenjeg salona. Nekoliko meseci kasnije iste godine, Leo Štajn, kasnije jedan od glavnih kolekcionara Matisovih slika, za sliku Žena sa šeširom je rekao da je to „najružnija mrlja boje koju je ikada video”. Jedan kritičar je za slike grupe fovista izjavio da „nemaju nikakve veze sa slikarstvom”. Očigledno, ono što je najviše vređalo kritičare i publiku kod fovista je žestina neprirodnih boja, što je upravo zajednička karakteristika čitave grupe. Kritičari tog vremena se nisu potrudili da razlikuju između dela različitih umetnika koji su učestvovali u ovom takozvanom „Salonu zveri”, mada su, ako se pažljivo gleda, razlike upadljive koliko i njihove zajedničke osobine.

Matis je dosegao intenzivni hromatizam u svom delu eksperimentišući sa čistim bojama neoimpresionizma; Vlamenk je bio bliži Van Gogu neko bilo kom drugom modernom francuskom slikaru; Derena je više zanimala strukturna upotreba boje od bilo kog drugog savremenika. Ruo, u određenom smislu na periferiji grupe fovista, pokazivao je više interesovanja za izobličenost oblika nego za žestinu boje i njegova paleta je uvek ostala tamna: Alfred H. Bar ga je nazivao „fovistom kroz staklo tamnih naočara”. Sem Ruoa, međutim, drugi fovisti su delili vrlo sličan ukus za crtež i dekorativne efekte boje.

U ovom periodu, sve do 1907, fovisti su smatrali boju glavnim vodičem slikarevog izraza. Period 1906–7. je označio vrhunac fovizma. U Salonu nezavisnih iz 1906. Matis je izložio svoje glavno delo ovog perioda, Radost življenja (Zadužbina Barns, Merion, Pensilvanija). U Jesenjem salonu iste godine fovisti su snažno nastupili a među njima su se pojavili i novi, tek pristigli članovi, Oton Friz i Raul Difi, koji su predstavljali „školu iz Avra”. Naredne, 1907. godine, grupa je proširena prisustvom članova koje se može smatrati „fovistima u prolazu”: Anri L Fokonje, Žan Mecanže i Žorž Brak. Te jeseni je Matis poslao još pet slika na Jesenji salon, među kojima je bila i jedna od velike važnosti, slika Muzika. Međutim, već tada je njegov položaj vođe umetničke avangarde doveden pod znak pitanja zbog naleta talasa kubizma. Jesenji salon iz 1907. se danas više pamti zbog retrospektive Sezanovog dela, koja je zadivila kubiste, nego zbog Matisovog doprinosa istom. Mnogi mladi slikari, kao Brak, a koje je određeno vreme privlačio hromatski šarm fovizma, od tog momenta su počeli da se zanimaju više za formu nego za boju (osvojeni, stoga, idejom da smatraju fovizam jednim trenutačnim i prolaznim stilom, budući da se uzastopno jačanje žestine boje nije moglo smatrati dugotrajnim ciljem slikarstva). Uprkos ljubomori prema kubistima, sam Matis je već napuštao prividnu spontanost svojih prvih fovističkih manira u korist jedne proračunatije logike koja karakteriše njegovo slikarstvo u periodu između 1908 i 1914. godine.

Iznenađujuće, slikari fovisti, a posebno Matis, su bili više cenjeni izvan Francuske. Pre Prvog svetskog rata, jedna od najboljih zbirki fovističkog slikarstva je bila u Rusiji: moskovskog maršanta Sergeja Ščukina. Nalet fovističkog pokreta se brzo širio; iako nije bilo važnih kolektivnih izložbi fovista izvan Pariza sve do kraja decenije, brojni strani umetnici su pristizali u Pariz u vreme njegovog vrhunca, od 1905–07. godine. Kandinski, na primer, je posetio Jesenji salon 1906, i Salon nezavisnih 1907. godine. Maršant Paul Kasirer, ne bez određenog negodovanja, je izložio više Matisovih slika u Berlinu, u zimu 1908–09. godine. Takođe 1909. godine, u časopisu Umetnost i umetnik (Kunst und Künstler), pojavile su se, prevedene na nemački, Matisove Beleške jednog slikara (Notes d’un peintre). U aprilu 1911. više umetnika, među kojima su bili Anri Mangen, Alber Marke, Andre Deren, Žan Pui, Žorž Brak, Oton Friz, Kes van Dongen, Moris Vlamenk i – iznenađujuće – Pablo Pikaso, su učestvovali na XXII Izložbi Berlinske Secesije pod imenom „Ekspresionisti”.

Fovistička umetnost[uredi | uredi izvor]

Fovisti nisu imali neku posebnu zaleđinu u vidu teorije, stoga fovizam nastaje i razvija se kao negacija i reakcija na impresionizam i naturalizam. Umetnost Pola Gogena, Žorža Seraa i Vinsenta van Goga, takođe igra značajnu ulogu. Od van Goga preuzimaju snagu kolorita, a od Gogena plošnost kompozicije. Od Seraa preuzimaju racionalnost aranžmana kompozicije, a od Edvarda Munka snagu izražajnosti, ekspresije. Kao rezultat utisak je upečatljiv kolorit, preko upotrebe žarkih i čistih boja direktno iz tube, pojednostavljenje kompozicije i odricanje modelacije formi, kao i naglašavanje ličnog spontanog izraza.

Dok je publika relativno malo znala o Sezanu i Van Gogu kao revolucionarima, nije mogla ignorisati prisustvo ove grupe mladih slikara, koji su u Parizu izazvali senzaciju svojim grupnim izložbama, pamfletima i drugim oblicima samopromocije. Zapravo, fovisti su nastojali da deluju prema imenu koje su dobili. Međutim, u periodu od samo sedam godina oni su izgubili svoju prvobitnu snagu i smatrani su prilično smirenim u odnosu na nove pokrete koji su u međuvremenu nastajali. Fovizam je uglavnom emocionalni pokret koji teži da stigne do emocionalne „suštine“ predmeta na račun spoljašnjeg izgleda. Karakteristike njihovog izraza su dekorativnost, živost, ali i žestina boje, spontanost i intuicija.

Boja, blještavilo i sugestivna rafiniranost, koju srećemo u delima Anrija Matisa zvaničnog vođe grupe, su pod uticajem persijske i blisko-istočne umetnosti. Grupa kao celina, bila je pod sličnim uticajima i često je tragala za uzorima u muzejima, gde su bili izloženi eksponati grupnog umetničkog izražavanja, starijih, ali i geografski prilično udaljenih civilizacija. Inspirisali su se vizantijskom umetnošću, umetnošću koptskih hrišćana, arhajskim grčkim umetnicima, kao i umetnošću afričkih plemena, plemena Okeanije i američkih Indijanaca. Izvor Matisove inspiracije bile su afričke maske i skulpture, pa lica njegovih figura odlikuje bezličnost i ukočenost maski. Iza tog efekta bezličnosti izvire neka misterija ili pretnja, zasnovana na enigmatičnim kvalitetima stranog izraza.

Uprkos jakim, vibrantnim bojama koje obično koriste ekspresionisti, slikari Matis, Utrilo, Deren i Amedeo Modiljani, često grade prijatne dekorativne strukture kojima nastavljaju dugu tradiciju „klasične“ uzdržanosti francuskog i italijanskog slikarstva. S druge strane, Žorž Ruo je izuzetak u francuskom ekspresionizmu, jer je njegovo delo mnogo dramatičnije, poput nemačkog ekspresionizma. Njegovo slikarstvo žestoko izražava reakcije na hipokriziju materijalizma njegovog doba, kroz omiljeno korišćenje debelih naslaga crvenog i crnog. Njegove slike Hrista su simboli nehumanosti čoveka prema čoveku, a portreti sudija otkrivaju zločin i korupciju koji dosežu čak i tamo gde se pretpostavlja da treba da vlada pravda. Ruolovo mišljenje o francuskim liderima, toga doba kroz njegovo slikarstvo nije nimalo laskavo. Slično kao Goja u Španiji inkvizicije, korupcije i izobličenosti u redovima monarhije, Ruol ne ostavlja prostor za kompromis sa tadašnjim francuskim društvom.

Poznati umetnici koji su pripadali fovizmu[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Enciklopedija Britanika, Narodna knjiga, Politika Beograd 2005.
  • Istorija umetnosti, H.W. Jonson Beograd 1982.
  • SN Československa akademia vied Praha 1962.
  • Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb 1966. 5 Leksikon JLZ, Zagreb 1974.
  • Mayers Lexikon online

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]