Fotina Samarićanka

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Fotina i Isus kraj bunara

Neimenovana Samarićanka, u pravoslavnoj tradiciji nazvana Fotina (ili Svetlana), je jedna od osoba koje Isus sreće tokom svog putovanja kroz Samariju.[1] Poduži razgovor Isusa i Samarićanke je zabeležen jedino u Jevanđelju po Jovanu.[2]

Isus i Fotina su, uprkos svim društvenim barijerama, otvoreno razgovarali o verskim pitanjima. Nakon toga je ova Samarićanka, poverovavši u Hrista, preobratila mnoge Samarićane u hristovu veru. Ova žena je prvi evangelista u jevanđelju po Jovanu.[3]

Pravoslavne crkve Fotinu slave kao sveticu i mučenicu 20. marta po julijanskom, a 2. aprila po gregorijanskom kalendaru.

Susret sa Isusom[uredi | uredi izvor]

Isusova družina je putujući iz Judeje za Galileju išla kroz Samariju. Jevreji i Samarićani su bili u odnosu neprijateljstva i nisu se međusobno mešali.[4][5] Kod samarijskog grada Sihar se nalazio Jakovljev bunar, gde Isus, umoran od puta, sede da odmori, a učenici odoše u grad da kupe hrane. Tada dođe jedna Samarićanka da zahvati vode i između nje i Isusa započe čuveni dijalog o živoj vodi:

Reče joj Isus: „Daj mi da pijem“.


Samarjanka mu reče: „Kako to ti - kao Judejin - tražiš od mene, Samarjanke, da piješ?"


Odgovori Isus i reče joj: „Kad bi znala dar Božiji, i ko je taj koji ti govori: daj mi da pijem, zamolila bi ga i on bi ti dao vodu živu."


Reče mu žena: „Gospode, nemaš ni čime da zahvatiš, a bunar je dubok; otkuda ti, dakle, živa voda? Zar si ti veći od oca našega Jakova, koji nam je dao ovaj bunar i pio iz njega sam, i sinovi njegovi, i stoka njegova?"


Odgovori Isus i reče joj: „Svaki ko pije od ove vode - opet će ožedneti. A ko pije od vode koju ću mu ja dati - neće ožedneti doveka, nego će voda koju ću mu ja dati postati u njemu izvor vode koja uvire u večni život."


Reče mu žena: „Gospode, daj mi tu vodu, da ne žednim i ne dolazim ovamo da zahvatam vodu."
— Jevanđelje po Jovanu 4:7-15 (prevod Emilijan Čarnić)

Nakon toga, Isus joj zatraži da ode po muža, a ona odgovori da nema muža. Isus tada reče: „dobro si kazala da nemaš muža; jer si imala pet muževa, i koga sad imaš nije ti muž[6], nakon čega žena uvidi da je prorok, te poče da ga pita o verskim stvarima: „Naši očevi su se molili Bogu na ovoj gori, a vi kažete da je u Jerusalimu mesto gde se treba moliti“.[7] Isus joj reče: „Veruj mi, ženo, da ide čas kada se nećete moliti Ocu ni na ovoj gori ni u Jerusalimu[8], nakon čega joj razjasni: „Nego ide čas i već je tu kada će se pravi bogomoljci moliti Ocu u duhu i istini; jer Bog želi takve bogomoljce. Bog je duh, i koji mu se mole treba da se mole u duhu i istini.“ [9] Obzirom da je ona bila Samarićanka, žena i grešnica, razgovarajući sa njom, Isus je učinio neke veoma nekonvencionalne stvari za onovremeni kulturno-religijski kontekst:

  • On je kao muškarac otvoreno razgovarao o teologiji sa ženom.
  • On je kao Jevrejin tražio da pije iz rutialno neočišćenog samarićanskog vedra.
  • On nju nije izbegao iako je znao da živi grešno, odnosno da je imala pet bivših muževa i da sada živi sa čovekom koji joj nije muž.

Jevanđelje pominje da učenici izražavaju zapanjenost kada zatiču Isusa kako razgovara sa njom: "I tada dođoše učenici njegovi, i čuđahu se gde govoraše sa ženom."[10] Pred kraj razgovora Isus joj otkri da je on dugo očekivani mesija, čiji dolazak ona očekuje. Onda žena ode u grad i ispriča ljudima o njemu, nakon čega mnogi Samarićani iziđoše na mesto gde je Isus boravio sa učenicima. Samarjani ih pozvaše da ostanu kod njih, i oni ostaše u gradu dva dana. Jevanđelje prenosi da je mnogo ljudi tada poveravolo u Isusove reči, ne samo zbog ženine priče, već zato što su ga sami slušali i uvideli „da je ovaj čovek zaista Spasitelj sveta“.[11] Nakon dva dana provedena kod njih, Isus sa učenicima produži dalje za Galileju.

Propovedanje i smrt[uredi | uredi izvor]

Grčka pravoslavna crkva svete Fotine kod Jakovljevog bunara

Hrišćansko predanje kaže da je Fotina kasnije pošla da propoveda Hristovo jevanđelje, sa svoja dva sina, Viktorom i Josijom, i sa pet sestara koje su se zvale: Anatolija, Fota, Fotida, Paraskeva i Kiriakija. Krenuli su i po drugim zemljama, i stigli do Kartagine u Africi.

Ali, za vreme vladavine cara Nerona, dovedeni su u Rim, osuđeni i bačeni u tamnicu. Ćerka Neronova Domnina došla je u dodir sa Fotinom, koja ju je obratila u Hristovu veru. Posle tamnovanja svi su postradali radi Hrista. Fotina, koja je kraj bunara srela Hrista, bačena je u bunar, gde je i skončala.[12]

Danas se u blizini drevnog Jakovljevog bunara nalazi pravoslavna crkva svete Fotine.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ The Holy Martyr Photina (Svetlana) the Samaritan Woman, Pristupljeno 29. 4. 2013.
  2. ^ Joseph Ponessa; Laurie Watson Manhardt (2005). The Gospel of John. str. 39. ISBN 978-1-931018-25-8. 
  3. ^ Stagg, Evelyn; Stagg, Frank (1978). Woman in the World of Jesus. Philadelphia: Westminster Press. 
  4. ^ Forbes 2000, str. 63–64
  5. ^ Sue Penney (1995). Christianity. str. 28. ISBN 978-0-435-30466-9. 
  6. ^ Jovan 4:17-18
  7. ^ Jovan 4:20
  8. ^ Jovan 4:21
  9. ^ Jovan 4:23-24
  10. ^ Jovan 4:27
  11. ^ Jovan 4:42
  12. ^ Napomena: Ovaj članak, ili jedan njegov deo, izvorno je preuzet iz Ohridskog prologa Nikolaja Velimirovića.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]