Frančesko Foskari

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Frančesko Foskari
Portret mletačkog dužda Frančeska Foskara, Muzej "Civico Correr", Venecija
Lični podaci
Puno imeFrančesko Foskari
Datum rođenja(1373-06-19)19. jun 1373.
Mesto rođenjaVenecija, Mletačka republika
Datum smrti1. novembar 1457.(1457-11-01) (84 god.)
Mesto smrtiVenecija, Mletačka republika
GrobBazilika Santa-Marija Glorioza dei Frari
Porodica
SupružnikMarija Andrea Prijuli (Banco)
Potomstvojedanaestoro dece od kojih se jedno zvalo Đakom Foskari
RoditeljiĐovani Nikolo
Katarina Jovana
DinastijaGrb Foskarija Foskari
Mletački dužd
Period1423—1457.
PrethodnikGrb Tomazoa Močenigoa Tomazo Močenigo
NaslednikGrb Paskvaloa Malipjeroa Paskvalo Malipjero
SavladarSavet desetorice

Frančesko Foskari (19. jun 1373, Mleci - 1. novembar 1457, Mleci), pripadao je plemićkoj mletačkoj porodici. Frančesko je služio u Venecijanskoj Republici u brojnim zvaničnim funkcijama—kao ambasador, predsednik Veća četrdesetoro, član Veća desetorice, inkvizitor, prokurator Svetog Marka,[1] avogador komune— pre nego što je izabran 1423.[2] pobedivši drugog kandidata, Pjetra Loredana. Njegov zadatak kao dužda je bio da vodi Veneciju u dugoj i dugotrajnoj seriji ratova protiv Milana, kojim su upravljali Viskonti, koji su pokušavali da dominiraju celom severnom Italijom.[3]

Bio je 65. mletački dužd i vladao je od 1423. do 1457, kada ga je Savet desetorice naterao na abdikaciju. Najduže je vladao Mletačkom republikom. Vodio je i nekoliko ratova sa raznim protivnicima. Podržavao je renesansu, a sagradio je i baziliku Santa-Marija Glorioza dei Frari.

Mladost i uspon na vlast[uredi | uredi izvor]

Grb Frančeska Foskarija

Bio je sin grofa Padovske okoline Đovanija Nikoloa i Katarine Jovane [4] i unuk Franje Foskarija. Dinastija Foskari nastala je 1331. godine. Već 1395. godine oženio se Marijom Andreom Priuli (Banco), koja mu je rodila četvoro dece. Godine 1400. postao je senator, a 1404. godine postao je član desetočlanog saveta. [5] Godine 1418. postao je prokurator Svetog Marka,[1] drugi najvažniji kancelar u Republici. Bio je ambasador sultana Mehmeda I Čelebije i ugarskog kralja Žigmunda. Bio je brilijantan govornik, sa odličnim pamćenjem i imao je veliku moć ubeđivanja.

Odmah po dolasku na vlast[uredi | uredi izvor]

Mir sa Srbima[uredi | uredi izvor]

Frančesko je 15. aprila 1423. godine izabran za mletačkog dužda. Prvi Frančeskov veliki potez bio je ne slavni mir sa Srbima 12. avgusta, kada je Frančesko obavezao da će Srbima da plaća danak 1000 dukata, a hercegovinskom vojvodi Sandalju Hraniću 600 dukata. Frančesko je morao da preda Srbima Drivast, Bar i Budvu, ali je prisvojio 2 srpska opsadna utvrđenja oko Skadra.

Pomoć Vizantiji[uredi | uredi izvor]

U to vreme Turci su opsedali Carigrad, a vizantijski car Manojlo II Paleolog zvao je katolike u pomoć. Jedino mu se odazvao Frančesko koji je 14. septembra primio Solun.

Odnosi sa ugarskim kraljem Žigmundom[uredi | uredi izvor]

Frančesko je uskoro stupio u savez sa bosanskim kraljem Tvrtkom II Kotromanićem, protiv ugarskog kralja Žigmunda, ali rat nikad nije počeo, jer je morao da ratuje u Lombardiji, protiv Milanskog vojvodstva, a da stanje bude još gore 1424. godine dogodila se velika suša. Već avgusta 1425. godine Žigmund ga je pozvao u rat protiv Turaka, ali posle osvajanja Oršave, Žigmund je morao da se povuče jer su husiti odneli nekoliko pobeda na severu u Bohemiji. U leto 1426. Frančesko je napao srpske posede u Zeti. Srpski despot Stefan Lazarević pozvao je Žigmunda u pomoć. Novim ugovorom o miru despot je Frančesku priznao Paštroviće i Grbalj. Žigmund mu je oprostio što je napao svog vazala Stefana, čak ga je pošto mu je verovao ponovo pozvao u rat protiv Turaka, što je Frančesko odbio.

Maramonteova pobuna[uredi | uredi izvor]

Godine 1427. ili 1428. u Zeti je izbila pobuna zakonitog prestolonaslednika Stefana Balšića Maramontea. Maramonte je krajem 1429. godine osvijio Drivast i opljačkao okolinu Ulcinja. Maramonte je pridobio jedan deo Arbanasa. Frančesko mu je precenio glavu za 500 dukata. Zbog te pobune Frančeskova vojska nije mogla da brani ostale delove države, pa su Turci u savezu sa Srbima u proleće 29. marta 1430. godine zauzeli Solun i opljačkali ga, a najviše je bilo roblja. Maramonte se pošto se uplašio od Turaka predao Frančesku i postao njegov zamenik. Maramonte je dobio zadatak da ratuje po Lombardiji, gde je i umro.

Stanje u Mlecima[uredi | uredi izvor]

Tokom druge polovine treće decenije XV veka desile su se u Mletačkoj republici mnoge prirodne katastrofe, kao plime i poplave, a 1431. godine i mraz u Laguni. Nezadovoljni duždem 1430. godine, porodica Loredan i Andrija Kontarini pokušali su atentat na dužda, ali im nije uspelo. Ratovi tokom duždevog života su osiromašili državnu kasu, a od kuga su mu umrla 4 deteta, ali na kraju živ je samo ostao sin Đakom (Đakopo).

Odnosi sa Srbima[uredi | uredi izvor]

Da bi se borio protiv Turaka u Albaniji Frančesko je 14. avgusta sklopio mir sa Srbima, ali umasto da napadne Turke Frančesko je napao Sandalja i osvojio Kotor i okolnu Herceg Novija, a 31. decembra u savezu sa Srbima osvojio je Herceg Novi, a potom je svrgnuo zetskog mitropolita i postavio nadbiskupa. Posle pada Smedereva, 1440. godine srpski despot Đurađ Branković pobegao je u Zetu, gde je tražio smeštaj i grad Ulcinj. Dužd je na ovo prvo pristao ali ovo drugo je odbio. U to vreme Frančesko je bio u ratu sa Ugarima i odsekao je Ugarsku od mora, a onda došao u sukob sa Hercegovinom i Osmanskim carstvom, ali i ako nije mogao to da uradi obećao je despotu da će posredovati za srpsko-turski mir. Đurađ čuvši za to otišao je u Mletke, ali je 9. jula preko Šibenika i Dubrovnika Đurađ je otišao za Zetu, jer je shvatio da Frančesko nije bio u stanju da mu pomogne.

Evropa 1430.

Frančesko kao bosanski prestolonaslednik[uredi | uredi izvor]

Sa bosanskim kraljem Tvrtkom II Kotromanićem od kad mu je Frančesko pozajmio 32 000 dukata, Mletačka republika je bila saveznik. Tvrtko je od Frančeska tražio da mu dozvoli da se u slučaju potrebe skloni u Mletke, da Mlečani izvoze uružije u Bosnu i izjavljivao je da posle njegove smrti Frančesko zavlada Bosanskim kraljevstvom javno ili tajno i da rahi sa njim šta god hoće. 21. februara 1441. godine Frančesko je odgovorio da pristaje, ali samo nije odgovorio za bosansko nasledstvo.

Frančesko Foskari (starac u sredini slike)

Rat protiv Hercegovine i Frančesko u Varninskom krstaškom ratu[uredi | uredi izvor]

Stefan Vukčić Kosača pošto mu je Frančesko preoteo Budvu i Ljuštič došao je u sukob sa njim. U prvi mah Frančesko je opljačkao obalu Hercegovine i pomagao pobunu Vladislava Hercegovića, Stefanovog sina protiv oca. Ta pobuna donela je Stefanu poraz pred Barom 22. oktobra 1442. godine. Po naredbi Đurđa Brankovića u znak zahvalnosti Frančesku, zetski gradovi koje su držali Srbi predati su mletačkim snagama. Napuljsko otimanje Jakinske marke od mletačkog štićenika Franje Sforce dovelo je do napuljsko-mletačkog rata, ali tak 19. februara 1444. godine uspeo je da se sklopi napuljsko-hercegovinski savez protiv Mletačke republike. Na Frančeskovu stranu stao je bosanski kralj Tomaš Ostojić i od proleća bosanski velikaš Radoslav Pavlović, ali do rata je došlo tek posle Frančeskovog odlaska u krstaški rat protiv Osmanlija.

Dana 22. juna krenula je mletačka flota od 16 galija (8 papskih, 8 republičkih), a pridružila im se i armada burgundskog vojvode Filipa III Dobrog sa grčkom flotom. Ova flota imala je zadatak da pomaže prelazak hrišćana preko Dunava i sprečava dolazak turskog pojačanja iz Azije u Evropu. Prva borba vodila se protiv Zete gde se Frančesko učvrstio, ali posle odlaska hrišćanske flote Napuljci su došli u Zetu sa svojom flotom i opljačkali Herceg Novi. Posle poraza hrišćanske flote Frančesko je optužio papu. U savezu sa Tomašem, Frančesko je na povratku iz rata osvojio Omiš. 23. avgusta 1445. godine došlo je do mira, da bi se Frančesko borio protiv agresivnih Turaka kojim Frančesko dobija Bar. Iako su ga Korčulani stalno zvali protiv hercega, on nije hteo da pokvari mir.

Novi mletačko-napuljski rat[uredi | uredi izvor]

U maju 1448. godine Zećani i Arbanasi se bune protiv mletačke vlasti, ali da stanje bude još gore nemački kralj Fridrih III Habzburg upao je u Lombardiju i pokorio čitavu severnu Italiju. Tako je Frančesko bio ne omugućen da guši pobunu. To su iskoristili Napuljci, koji su žudeli za Omišom i upleli se u leto 1449. godine u novi rat sa Frančeskom. Frančesko u tom tranutku nije mogao da brani svoje posede od Napuljaca jer se u savezu sa Skender-begom borio protiv albanskih Turaka. Tako da je 1450. godine došlo do novog mira.

Sukobi na zapadnom delu balkanskog poluostrva[uredi | uredi izvor]

Godine 1451. Frančesko je od Ugara osvojio Senj, Krk i celo primorje od Zrmanje do Rječine, a krajem godine počela je nova Frančeskova borba sa Hercegovinom, ali borba zapravo nikad nije počela. Umesto protiv Frančeska, Stefan je okrenuo vojsku protiv Dubrovnika. Stefan, koji se borio u savezu sa Turcima tražio je da Frančesko ostane neutralan, ali Frančesko nije poslušao hercega nego je počeo pregovore sa Turcima, da povuču vojsku, ali nije se mnogo upuštao u to. Krajem aprila Frančesko je odustao od pregovora, ali se priključio ratu na dubrovačkoj strani. Tomaš se u zimu ponovo pridružio mletačkoj floti, koja je dobila od njega dolinu Neretve. Frančesko, koji je već odavno bio ljubomoran na Dubrovačku republiku, okrenuo se protiv nje, ali Tomaš je ostao na dubrovačkoj strani. Frančesko je boreći se protiv Tomaša prodro u Bosnu, ali se povukao da bi iskoristio povlačenje nemačke carske armije iz Lombardije. Posle tog povlačenja Frančesko je osvojio Lombardiju, ali to je iskoristo kralj Tomaš i osvojio Drijevo na Neretvi. U to vreme Zećani su sve više priznavali Frančeska za svog vladara, ali Paštrovići ljuti na Kotorane i Frančeska što su ih opljačkali, pobunili su se, ali Frančesko je mitom i obećanjima pridobio neke Zećane.

Frančesko Foskari sa porodicom

Stefan Crnojević[uredi | uredi izvor]

Frančesko je u to vreme za svog gornjozetskog kapetana (vojvodu), sa sedištem u Žabljaku, postavio najmoćnijeg zetskog velikaša Stefana Crnojevića. Stefan koji je na to pristao jer je hteo da se obračuna sa hercegom, dobio je: Paštroviće, Lješ, Ljuštič, Bogdaš i Grbalj. Stefan se brzo učvrstio na tom položaju i potpuno je potukao dve srpske vojske, ali u jesen 1453. godine Srbi su odneli tako veliku pobedu da su čak osvojili i Žabljak. U to vreme Turci su Srbima oduzeli Kosovo. Srpski despot plašeći se za svoje Zetske posede ponudio je Medun, prastari tvrdi grad Gornje Zete, Frančesku. Što je ovaj prihvatio, ali grad su osvojili Turci, koji su potom prodrli duboko u Gornju Zetu. Stefan je odmah potom požurio da usavrši odnose sa Frančeskom, što je i učinio. Ubrzo se zakleo na vernost skadarskom privudoru Đovaniju Balaniju, zajedno sa: Onogoštanima, Bjeloglivaćima, Piperima, Lužanima, Kastariotima, Arijantima, Topijama, Spanima...

Rat za hrvatsku bansku čast[uredi | uredi izvor]

Posle smrti hrvatsko-dalmatinskog bana Petra Talovca 1453 došlo je do rata oko vlasti. Kao kandidati su se istakli: Ulrih III Celjski, Stefan Tomaš i herceg. Frančesko je stao na stranu Ulriha, a kao nagradu za tu lojalnost trebalo je da dobije Knin. Pošto se Tomaš plašio Ulriha i nije se zbog tog straha se nije priključio ratu, Frančesko se borio sa hercegom koji je već u borbi osvojio ne primorski deo Dalmacije. Frančesko je u toj borbi osvojio: Klis, Čavinju, Sinj i Petrovac, ali izgubio Omiš. Tada je došlo do pregovora i mira, tada se Frančesko okranuo protiv Ulriha, i doista već, sledeće 1456. godine uzeo je pod zaštitu Tomaša, pozajmivši mu 100 bilistara. Ugarski kralj Ladislav V Posmrče, zvao ga je u pomoć protiv beogradskog zapovednika, ubice Ulriha, Ladislava Hunjadija, ali Frančesko nije stgao da mu pošalje pomoć.

Stražari Đakoma odvode u ropstvo

Abdikacija i smrt[uredi | uredi izvor]

Uzrok abdikacije[uredi | uredi izvor]

Đakom je bio duždev jedini sin koji je preživeo kugu. Bio je obrazovan, nesmotren, intaligentan i voleo je luksuz. 17. februara 1445. godine bio je optužen od strane lidera Saveta desetorice, Frrančeska Loradana, na primanje dara od milanskog vojvode Filipa Marije Viskonti da pretuče Frančeskovog unuka vojvodu Petra, na izborima. U Trstu savet ga je pomilovao, ali ga je ipak prognao u Nafplio, ali na kraju su morali da ga prebace u Trevizo. Zbog duždevog preklinjanja 13. septembra 1447. godine Đakom je pomilovan. 5. novembra 1450. godine došlo je do smrtnog ranjavanja Ermolaoa Donatoa. Savet je sumnjao na Đakoma, koga je 2. januara 1451. godine uhvatio mučio i prognao u Kandiju. Đakom je 1456. godine optužen za zaveru protiv vlade pa je zatvoren u zatvor u Haniji, gde je ubrzo umro.

Abdikacija[uredi | uredi izvor]

Dana 19. oktobra 1457. godine savet je tražio duždevu ostavku, ali on je to uporno odbijao. 22. oktobra sa tim se složio Veliki savet, koji ga je uhvatio i slomio mu vladarski prstan I sa bratom Markom morao je da izađa iz Duždeve Palate. Posle tog svrgavanja Pasvale Mlepijero je izglasan za dužda.

Smrt[uredi | uredi izvor]

Njegov grob.

U svojoj kući Santa Margarita, 1. novembra Frančesko je umro, a uz pratnju novog dužda sahranjen je u svojoj zadužbini Bazilici Santa-Marija Glorioza dei Frari.

Otimanje pravoslavnih svetinja Boke kotorske i predavanj istih kotorskom biskupu[uredi | uredi izvor]

Nakon trovanja pravoslavnih monaha i rušenja manastira arhangela Mihaila na Miholjskoj prevlaci, falsifikovana je diploma, da bi vlastela kotorska prisvojila Miholjski zbor, tj. oblast manastira arhangela Mihaila. Na osnovu te diplome dužd mletački Foskari god. 1455. izdaje naredbu protiv šizmatika (pravoslavnih) u dijecezi kotorskoj u korist kotorskog biksupa, da se nateraju plaćati, koji rabotaju baštine i zemlje crkvene, osobito ovih crkava: Sv. Mihajila i Sv. Marije na Prevlaci, Sv. Gavrila i Sv. Petra u Bogdašićima, Sv. Aleksandra u Lješkovićima, Sv. Luke i Sv. Nikole u Luštici i sviju drugih crkava i crkvica, što je mitropolit šizmatički ili slavenski pod sobom držao. Tako je katolički biksup kotorski postao naslednik imovine pravoslavnog vladike zetskog u Boki. [6]

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
4. Franja Foskari
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Đovani Nikolo
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Frančesko Foskari
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Katarine Jovane
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b The posts of procuratori di San Marco appointed by the Maggior Consiglio, were, beneath the Doge, the most prestigious administrative posts of the Venetian Republic; the offices of the procuratori, the Procuratie are the long low buildings that enfold Piazza San Marco.
  2. ^ "In proclaiming the new doge the customary formula which recognized the people's share in the appointment and asked for their approval – the last vestige of popular government – was finally dropped." (Encyclopædia Britannica, 1911)
  3. ^ Vidi Ratovi u Lombardiji.
  4. ^ Romano 2007, str. 3.
  5. ^ Romano 2007, str. 3–5.
  6. ^ Tomanović 2007, str. 462, 463.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]



Mletački dužd
(1423-1457)