Franjo Ksaver Pejačević

Iz projekta Википедија

Franjo Ksaver Pejačević (Pejacsevich) (15. jul 1707, Osijek — 7. oktobar 1781, Požega, Slavonija), hrvatski istoričar i teolog, barun virovitički. U 15 godini je stupio u isusovački red, u kome je postigao doktorat filozofije i teologije. Kao profesor predavao je u Trnavi etiku, u Zagrebu filozofiju, u Ljubljani, Linz-u i Beču kazuistiku; u Gracu je bio kancelar sveučilišta i predavao je kanonsko pravo. Kada je postao rektor isusovačkog kolegija, služio je u Zagrebu, Pečuhu i Požegi do ukidanja reda. Umro je s titulom petrovaradinskog opata. — Veći dio P. radova je bogoslovske sadržine. Kada je izbio sukob između pravoslavnih i unijata, poslije štampanja srpskog kalendara u Beču (1771), zbog broja praznika i osobito zbog Srba svetitelja, P. se odlučio da napiše srpsku istoriju: : Historia Serviae seu colloquia XIII. de statu regni et religionis Serviae ab exordio ad finem, sive a saeculo VII. ad XV. Nije je dospio sam štampati, nego je izdana poslije njegove smrti od M. F. Kertice (Kaloča, 1799). P. je htio u ovoj istoriji, u obliku dijaloga između Srbina i Bugarina dokazati, da su svi Srbi, naročito njihovi vladari i svetitelji, bili u vezi s rimokatoličkom crkvom i redovno pod njom, sve dok nisu dospjeli pod tursku okupaciju, i tako pod jak grčki crkveni uticaj. Na taj je način P. mislio Srbima olakšati sjedinjenje s rimokatoličkom crkvom. P. historija Srbije napisana je na osnovu veoma bogate zbirke izvora, među kojima je bilo i mnogo rukopisa, i birane literature, u kojoj je i Julinčev Kratki Uvod, do kog je P. mnogo držao. Uticaj P. istorije Srba na razvitak moderne srpske istoriografije nije bio nikakav, zbog njene tendencije, zbog nepreglednosti dijaloga i zbog nezgodnog vremena štampanja (između Rajića i Engela).

[uredi] Literatura

• Narodna enciklopedija, 1927 g.; Nikola Radojčić.