Fridrih I Barbarosa

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Fridrih I Barbarosa
Fridrik Barbarosa
Lični podaci
Datum rođenja1122.
Mesto rođenjaVajngarten,
Datum smrti10. jun 1190.(1190-06-10) (67/68 god.)
Mesto smrtireka Salef,
Porodica
SupružnikAdelaida od Fohburga, Beatriče I od Burgundije
PotomstvoFilip Švapski, Henrik VI, car Svetog rimskog carstva, Fridrih V Švapski, Fridrih VI Švapski, Konrad II Švapski, Oton I, grof od Burgundije
RoditeljiFridrih II Švapski
Judita od Bavarske, vojvotkinja Bavarske
DinastijaHoenštaufen
kralj Nemačke
Period11521190.
PrethodnikKonrad III od Nemačke
NaslednikHajnrih VI, car Svetog rimskog carstva
car Svetog rimskog carstva
Period11551190.
PrethodnikLotar III
NaslednikHajnrih VI
kralj Italije
Period11541186.
Vojvoda Švabije
Period1147–1152
PrethodnikFridrih II Švapski
NaslednikFridrih IV Švapski

Fridrih Barbarosa (nem. Friedrich I.; 112210. jun 1190) bio je kralj Nemačke (1152—1190) i car Svetog rimskog carstva (1155—1190). Bio je takođe kralj Italije (1154—1186). Pripadao je dinastiji Hoenštaufen.[1][2] Poznat je po učešću u Trećem krstaškom ratu. Utopio se pri prelasku reke Salef. Nemačka invazija na Sovjetski Savez 1941. imala je naziv operacija Barbarosa. Njegov nadimak Barbarosa znači „crvena brada”.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Postaje kralj[uredi | uredi izvor]

Tokom Drugog krstaškog rata prati svoga strica nemačkog kralja Konrada III. Pohod se pokazao kao potpuni promašaj, ali Fridrih se istakao i zadobio poverenje kralja. Kada je Konrad III umirao u februaru 1152, prisutni su bili samo Fridrih i biskup od Bamberga.

Obojica su tvrdili da je Konrad III predao Barbarosi kraljevska obeležja i da je time Fridrih Barbarosa naslednik kralja, a ne kraljev šestogodišnji sin.

Kraljevski elektori su poverovali u tu priču, tako da je Fridrih I Barbarosa izabran za nemačkog kralja i krunisan je u Ahenu.

Uspostava reda u Nemačkoj i okolini[uredi | uredi izvor]

Barbarosa je želeo da povrati Sveto rimsko carstvo na poziciju koju je imalo pod Karlom Velikim i Otonom I Velikim. Smatrao je da je najpre nužno uspostaviti mir u Nemačkoj, da bi kasnije mogao da se okrene Italiji.

Izdao je generalni poziv na mir, a sam je napravio velikodušne ustupke velikašima.

Umešao se u danski građanski rat između Svena III i Valdemara I Danskog. Započeo je i pregovore sa Manojlom I Komninom.

Sporazum sa papom da bi bio car Svetog rimskog carstva[uredi | uredi izvor]

Fridrik Barbarosa

Da bi bio krunisan kao car Svetog rimskog carstva, nudi razne ustupke papi u zamenu za podršku. Sklopio je sporazum sa papom Evgenijem III u martu 1153. po kome se obavezuje da brani papinstvo i da ne sklapa mir sa Rodžerom II Sicilijanskim ili sa drugim neprijateljima crkve, bez izričitog papinog odobrenja.

Preduzeo je 6 pohoda u Italiju. Prvi put je otišao da bi bio krunisan za cara Svetog rimskog carstva, a posle toga je smirio Arnolada od Breše.

Ponovo uspostavlja red u Nemačkoj[uredi | uredi izvor]

Napustio je Italiju u jesen 1155, da bi ponovo uspostavio red u Nemačkoj. Tokom Barbarosinog odsustva ponovo je u Nemačkoj zavladao nered, a posebno u Bavarskoj. Po povratku Fridrih Barbarosa brzo uspostavlja red. Vojvoda od Saksonije Henrik Lav dobija Bavarsku, a vojvoda od Bavarske je kompenzovan postavši vojvode od Austrije. Frederik se oženio 1156. sa Beatriče od Burgundije, ćerkom naslednicom kraljevstva Burgundije. Time Fridrih Barbarosa postaje i vladar Burgundije.

Papa Aleksandar III ekskomunicira Barbarosu[uredi | uredi izvor]

U drugi italijanski pohod kreće juna 1158. godine. Prati ga vojvoda od Saksonije i Bavarske Hajnrih Lav sa neustrašivim Saksoncima. Uspostavljaju carsku vlast i carske službenike po gradovima severne Italije. U Milanu izbija pobuna, ali ga ponovo zauzimaju. Počinje i borba sa novim papom Aleksandrom III, koji ekskomunicira Fridriha Barbarosu 1160. godine. Kao odgovor na ekskomunikaciju Fridrih Barbarosa daje podršku antipapi Viktoru IV. To je stanje borbe crkve i države za primat.

Ponovo se vraća u Nemačku pri kraju 1162, pa sprečava pojačanje sukoba Hajnriha Lava i brojnih okolnih kneževa, koji su se bojali povećanja moći Hajnriha Lava. Veoma oštro je kaznio građane Majnca zbog pobune protiv nadbiskupa Arnolda.

Treći i četvrti pohod na Italiju[uredi | uredi izvor]

Fridrik Barbarosa i njegovi sinovi

Sledeći pohod na Italiju je bio 1163. godine. Planirao je da osvoji Siciliju. Međutim protiv njega je oformljen jak savez, koji je stvoren zbog velikih poreza, koji su im carski službenici razrezivali.

Ponovo kreće u Italiju 1166, da bi osigurao i podržao svog štićenika antipapu Paskala. Hajnrih Lav je odbio da se pridruži tom pohodu, jer je nameravao da rešava sporove sa susedima, a i da se širi na slovenske zemlje u jugoistočnoj Nemačkoj. Naglo izbijanje kuge ugrozilo je celu carsku armiju, tako da se Fridrih Barbarosa vratio u Nemačku, gde je ostao sledećih 6 godina.

Ulazi u prijateljske odnose sa Vizantijskim carem Manojlom Komninom, a pokušava uspostaviti bolje odnose sa engleskim kraljem Henrikom II i francuskim kraljem Lujom VII.

Poraz od Lombardskog saveza[uredi | uredi izvor]

Na peti pohod u Italiju krenuo je 1174. godine. Formiran je propapinski Lombardski savez protiv njega. Opet je Henrik Lav odbio da se pridruži pohodu, pa je ishod bio katastrofalan. Fridrih Barbarosa je pretrpio teški poraz u bici kod Lenjana 29. maja 1176. godine. Tu je i ranjen, a čak se mislilo i da je mrtav. Nije imao drugog izbora nego da pregovora sa Aleksandrom III i Lombardskim savezom.

Pomirenje Barbarose i pape[uredi | uredi izvor]

Mirom u Veneciji 1177, papa Aleksandar III i Fridrih Barbarosa prekidaju neprijateljstva. Fridrih Barbarosa priznaje papi suverenitet u papskoj državi. Papa priznaje Fridrihu Barbarosi carsku vlast. Gradovi u Lombardiji i dalje su se nastavili boriti, sve do 1183, kada Fridrih Barbarosa radi ustupak i priznaje gradovima pravo da biraju svoju gradsku vlast.

Kažnjavanje Hajnriha Lava[uredi | uredi izvor]

Fridrih nije zaboravio da je Hajnrih Lav odbio 1174, da mu pomogne u Italiji. Hajnrih Lav je već stvorio dosta neprijatelja među susednim nemačkim kneževima. Fridrih sudi 1180. u odsustvu Hajnriha Lava. Sud su činili biskupi i nemački prinčevi. Proglašava se da je carski zakon jači od tradicionalnog nemačkog zakona, dakle zakona posedovanja.

Hajnrihu Lavu oduzimaju sve teritorije, a njega osuđuju. Carska vojska je onda napala Saksoniju da bi pokorila rođake Hajnriha Lava. Hajnrih Lav je pobegao, pa se predao novembra 1181. godine. Otišao je u progonstvo u Normandiju kod svog tasta, engleskog kralja Henrija II, gde je bio tri godine pre nego što mu je dozvoljeno da se vrati u Nemačku.

Treći krstaški rat[uredi | uredi izvor]

Nakon što se pomirio sa papom, Fridrih i Barbarosa kreće u treći krstaški rat 1189. godine. Krstaški rat predvode Francuzi pod Filipom II Avgustom. U pohodu su i Englezi pod vođstvom Ričarda Lavljeg Srca. Fridrih i Barbarosa organizuje veliku vojsku, koju šalje kopnenim putem prema Svetoj zemlji, odnosno kroz Ugarsku i Srbiju.

Fridrih Barbarosa se nakratko zaustavio 1189. u Raškoj u Nišu, gde je njegove ljude srdačno dočekao srpski vladar Stefan Nemanja.

Rastko Nemanjić (Sveti Sava) se lično brinuo o Fridrihu Barbarosi. Prema legendi Sveti Sava je imao isceliteljske moći, pa je izlečio Fridriha Barbarosu, da je ovaj mogao nastaviti svoj pohod.

Krstaši su prošli kroz Konstantinopolj u jesen 1189, i u Anadoliji su izvojevali dve pobede. Približavanje ogromne germanske vojske zabrinulo je Saladina i druge muslimanske vođe.

Smrt u Salefu[uredi | uredi izvor]

Fridrih Barbarosa se udavio 10. juna 1190. pri prelasku reke Salef u Kilikiji. Tačne okolnosti se ne znaju. Moguće je da se hteo osvežiti plivanjem, pa se udavio. Druga mogućnost je da ga je konj zbacio pa je šok od hladne vode izazvao srčani napad cara, koji je imao 68 godina.

Poraz nemačkih krstaša[uredi | uredi izvor]

Fridrihova smrt je pokolebala njegovu vojsku, koja je bez vođe došla u haotično stanje. Stvorila se panika, bili su bez vođe, a Turci su ih napadali sa svih strana. Većina Nemaca je tu ubijena. U Akru je stigao samo mali deo od 5.000 vojnika koji su krenuli.

Barbarosin sin Fridrih VI od Švabije predvodio je ostatak nemačke vojske. Imao je nameru da pokopa Barbarosino telo u Jerusalimu.

Međutim, nije uspeo postupak konzerviranja tela u sirćetu, pa su pokopali meso u Antiohiji, kosti u katedrali u Tiru, a srce u Tarsusu.

Nastavak trećeg krstaškog rata[uredi | uredi izvor]

Nakon Barbarosine smrti, krstašku vojsku su predvodila dva rivala Ričard Lavlje Srce i Filip Avgust, koji su odvojeno morem putovali do Palestine. Ričard Lavlje Srce je nastavio na istok, gde se borio sa Saladinom, ali nije uspeo u krajnjem cilju, da osvoji Jerusalim.

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Frederick, Count Palatine of Swabia
 
 
 
 
 
 
 
8. Frederick von Büren, Count Palatine of Swabia
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
17. Adelheid vom Filsgau
 
 
 
 
 
 
 
4. Fridrih I Švapski
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
9. Hildegard von Egisheim
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Fridrih II Švapski
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
20. Henrik III, car Svetog rimskog carstva
 
 
 
 
 
 
 
10. Hajnrih IV, car Svetog rimskog carstva
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
21. Agnesa od Poatjea
 
 
 
 
 
 
 
5. Agnesa od Nemačke
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
22. Oton I Savojski
 
 
 
 
 
 
 
11. Berta Savojska
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
23. Adelaida od Suze
 
 
 
 
 
 
 
1. Fridrih I Barbarosa
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
24. Albert Aco II, markgrof od Milana
 
 
 
 
 
 
 
12. Velf I, vojvoda Bavarske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
25. Kunigunda od Altdorfa
 
 
 
 
 
 
 
6. Hajnrih IX, vojvoda Bavarske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
26. Balduin IV Flandrijski
 
 
 
 
 
 
 
13. Judita Flandrijska, grofica Nortumbrije
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
27. Eleanor of Normandy
 
 
 
 
 
 
 
3. Judita od Bavarske, vojvotkinja Bavarske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
28. Ordulf, vojvoda Saksonije
 
 
 
 
 
 
 
14. Magnus, vojvoda Saksonije
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
29. Vulfhilda od Norveške
 
 
 
 
 
 
 
7. Vulfhilda od Saksonije
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
30. Bela I
 
 
 
 
 
 
 
15. Sofija od Ugarske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
31. Ričeza Poljska
 
 
 
 
 
 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Peter Moraw, Heiliges Reich, in: Lexikon des Mittelalters, Munich & Zurich: Artemis 1977–1999, vol. 4, pp. 2025–28.
  2. ^ Iba & Johnson 2015, str. 29

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Kralj Nemačke
(11521190)
car Svetog rimskog carstva
(11551190)