Fridrih I Barbarosa
Fridrih I Barbarosa | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 1122. |
Mesto rođenja | Vajngarten, |
Datum smrti | 10. jun 1190.67/68 god.) ( |
Mesto smrti | reka Salef, |
Porodica | |
Supružnik | Adelaida od Fohburga, Beatriče I od Burgundije |
Potomstvo | Filip Švapski, Henrik VI, car Svetog rimskog carstva, Fridrih V Švapski, Fridrih VI Švapski, Konrad II Švapski, Oton I, grof od Burgundije |
Roditelji | Fridrih II Švapski Judita od Bavarske, vojvotkinja Bavarske |
Dinastija | Hoenštaufen |
kralj Nemačke | |
Period | 1152 — 1190. |
Prethodnik | Konrad III od Nemačke |
Naslednik | Hajnrih VI, car Svetog rimskog carstva |
car Svetog rimskog carstva | |
Period | 1155 — 1190. |
Prethodnik | Lotar III |
Naslednik | Hajnrih VI |
kralj Italije | |
Period | 1154 — 1186. |
Vojvoda Švabije | |
Period | 1147–1152 |
Prethodnik | Fridrih II Švapski |
Naslednik | Fridrih IV Švapski |
Fridrih Barbarosa (nem. Friedrich I.; 1122 — 10. jun 1190) bio je kralj Nemačke (1152—1190) i car Svetog rimskog carstva (1155—1190). Bio je takođe kralj Italije (1154—1186). Pripadao je dinastiji Hoenštaufen.[1][2] Poznat je po učešću u Trećem krstaškom ratu. Utopio se pri prelasku reke Salef. Nemačka invazija na Sovjetski Savez 1941. imala je naziv operacija Barbarosa. Njegov nadimak Barbarosa znači „crvena brada”.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Postaje kralj[uredi | uredi izvor]
Tokom Drugog krstaškog rata prati svoga strica nemačkog kralja Konrada III. Pohod se pokazao kao potpuni promašaj, ali Fridrih se istakao i zadobio poverenje kralja. Kada je Konrad III umirao u februaru 1152, prisutni su bili samo Fridrih i biskup od Bamberga.
Obojica su tvrdili da je Konrad III predao Barbarosi kraljevska obeležja i da je time Fridrih Barbarosa naslednik kralja, a ne kraljev šestogodišnji sin.
Kraljevski elektori su poverovali u tu priču, tako da je Fridrih I Barbarosa izabran za nemačkog kralja i krunisan je u Ahenu.
Uspostava reda u Nemačkoj i okolini[uredi | uredi izvor]
Barbarosa je želeo da povrati Sveto rimsko carstvo na poziciju koju je imalo pod Karlom Velikim i Otonom I Velikim. Smatrao je da je najpre nužno uspostaviti mir u Nemačkoj, da bi kasnije mogao da se okrene Italiji.
Izdao je generalni poziv na mir, a sam je napravio velikodušne ustupke velikašima.
Umešao se u danski građanski rat između Svena III i Valdemara I Danskog. Započeo je i pregovore sa Manojlom I Komninom.
Sporazum sa papom da bi bio car Svetog rimskog carstva[uredi | uredi izvor]
Da bi bio krunisan kao car Svetog rimskog carstva, nudi razne ustupke papi u zamenu za podršku. Sklopio je sporazum sa papom Evgenijem III u martu 1153. po kome se obavezuje da brani papinstvo i da ne sklapa mir sa Rodžerom II Sicilijanskim ili sa drugim neprijateljima crkve, bez izričitog papinog odobrenja.
Preduzeo je 6 pohoda u Italiju. Prvi put je otišao da bi bio krunisan za cara Svetog rimskog carstva, a posle toga je smirio Arnolada od Breše.
Ponovo uspostavlja red u Nemačkoj[uredi | uredi izvor]
Napustio je Italiju u jesen 1155, da bi ponovo uspostavio red u Nemačkoj. Tokom Barbarosinog odsustva ponovo je u Nemačkoj zavladao nered, a posebno u Bavarskoj. Po povratku Fridrih Barbarosa brzo uspostavlja red. Vojvoda od Saksonije Henrik Lav dobija Bavarsku, a vojvoda od Bavarske je kompenzovan postavši vojvode od Austrije. Frederik se oženio 1156. sa Beatriče od Burgundije, ćerkom naslednicom kraljevstva Burgundije. Time Fridrih Barbarosa postaje i vladar Burgundije.
Papa Aleksandar III ekskomunicira Barbarosu[uredi | uredi izvor]
U drugi italijanski pohod kreće juna 1158. godine. Prati ga vojvoda od Saksonije i Bavarske Hajnrih Lav sa neustrašivim Saksoncima. Uspostavljaju carsku vlast i carske službenike po gradovima severne Italije. U Milanu izbija pobuna, ali ga ponovo zauzimaju. Počinje i borba sa novim papom Aleksandrom III, koji ekskomunicira Fridriha Barbarosu 1160. godine. Kao odgovor na ekskomunikaciju Fridrih Barbarosa daje podršku antipapi Viktoru IV. To je stanje borbe crkve i države za primat.
Ponovo se vraća u Nemačku pri kraju 1162, pa sprečava pojačanje sukoba Hajnriha Lava i brojnih okolnih kneževa, koji su se bojali povećanja moći Hajnriha Lava. Veoma oštro je kaznio građane Majnca zbog pobune protiv nadbiskupa Arnolda.
Treći i četvrti pohod na Italiju[uredi | uredi izvor]
Sledeći pohod na Italiju je bio 1163. godine. Planirao je da osvoji Siciliju. Međutim protiv njega je oformljen jak savez, koji je stvoren zbog velikih poreza, koji su im carski službenici razrezivali.
Ponovo kreće u Italiju 1166, da bi osigurao i podržao svog štićenika antipapu Paskala. Hajnrih Lav je odbio da se pridruži tom pohodu, jer je nameravao da rešava sporove sa susedima, a i da se širi na slovenske zemlje u jugoistočnoj Nemačkoj. Naglo izbijanje kuge ugrozilo je celu carsku armiju, tako da se Fridrih Barbarosa vratio u Nemačku, gde je ostao sledećih 6 godina.
Ulazi u prijateljske odnose sa Vizantijskim carem Manojlom Komninom, a pokušava uspostaviti bolje odnose sa engleskim kraljem Henrikom II i francuskim kraljem Lujom VII.
Poraz od Lombardskog saveza[uredi | uredi izvor]
Na peti pohod u Italiju krenuo je 1174. godine. Formiran je propapinski Lombardski savez protiv njega. Opet je Henrik Lav odbio da se pridruži pohodu, pa je ishod bio katastrofalan. Fridrih Barbarosa je pretrpio teški poraz u bici kod Lenjana 29. maja 1176. godine. Tu je i ranjen, a čak se mislilo i da je mrtav. Nije imao drugog izbora nego da pregovora sa Aleksandrom III i Lombardskim savezom.
Pomirenje Barbarose i pape[uredi | uredi izvor]
Mirom u Veneciji 1177, papa Aleksandar III i Fridrih Barbarosa prekidaju neprijateljstva. Fridrih Barbarosa priznaje papi suverenitet u papskoj državi. Papa priznaje Fridrihu Barbarosi carsku vlast. Gradovi u Lombardiji i dalje su se nastavili boriti, sve do 1183, kada Fridrih Barbarosa radi ustupak i priznaje gradovima pravo da biraju svoju gradsku vlast.
Kažnjavanje Hajnriha Lava[uredi | uredi izvor]
Fridrih nije zaboravio da je Hajnrih Lav odbio 1174, da mu pomogne u Italiji. Hajnrih Lav je već stvorio dosta neprijatelja među susednim nemačkim kneževima. Fridrih sudi 1180. u odsustvu Hajnriha Lava. Sud su činili biskupi i nemački prinčevi. Proglašava se da je carski zakon jači od tradicionalnog nemačkog zakona, dakle zakona posedovanja.
Hajnrihu Lavu oduzimaju sve teritorije, a njega osuđuju. Carska vojska je onda napala Saksoniju da bi pokorila rođake Hajnriha Lava. Hajnrih Lav je pobegao, pa se predao novembra 1181. godine. Otišao je u progonstvo u Normandiju kod svog tasta, engleskog kralja Henrija II, gde je bio tri godine pre nego što mu je dozvoljeno da se vrati u Nemačku.
Treći krstaški rat[uredi | uredi izvor]
Nakon što se pomirio sa papom, Fridrih i Barbarosa kreće u treći krstaški rat 1189. godine. Krstaški rat predvode Francuzi pod Filipom II Avgustom. U pohodu su i Englezi pod vođstvom Ričarda Lavljeg Srca. Fridrih i Barbarosa organizuje veliku vojsku, koju šalje kopnenim putem prema Svetoj zemlji, odnosno kroz Ugarsku i Srbiju.
Fridrih Barbarosa se nakratko zaustavio 1189. u Raškoj u Nišu, gde je njegove ljude srdačno dočekao srpski vladar Stefan Nemanja.
Rastko Nemanjić (Sveti Sava) se lično brinuo o Fridrihu Barbarosi. Prema legendi Sveti Sava je imao isceliteljske moći, pa je izlečio Fridriha Barbarosu, da je ovaj mogao nastaviti svoj pohod.
Krstaši su prošli kroz Konstantinopolj u jesen 1189, i u Anadoliji su izvojevali dve pobede. Približavanje ogromne germanske vojske zabrinulo je Saladina i druge muslimanske vođe.
Smrt u Salefu[uredi | uredi izvor]
Fridrih Barbarosa se udavio 10. juna 1190. pri prelasku reke Salef u Kilikiji. Tačne okolnosti se ne znaju. Moguće je da se hteo osvežiti plivanjem, pa se udavio. Druga mogućnost je da ga je konj zbacio pa je šok od hladne vode izazvao srčani napad cara, koji je imao 68 godina.
Poraz nemačkih krstaša[uredi | uredi izvor]
Fridrihova smrt je pokolebala njegovu vojsku, koja je bez vođe došla u haotično stanje. Stvorila se panika, bili su bez vođe, a Turci su ih napadali sa svih strana. Većina Nemaca je tu ubijena. U Akru je stigao samo mali deo od 5.000 vojnika koji su krenuli.
Barbarosin sin Fridrih VI od Švabije predvodio je ostatak nemačke vojske. Imao je nameru da pokopa Barbarosino telo u Jerusalimu.
Međutim, nije uspeo postupak konzerviranja tela u sirćetu, pa su pokopali meso u Antiohiji, kosti u katedrali u Tiru, a srce u Tarsusu.
Nastavak trećeg krstaškog rata[uredi | uredi izvor]
Nakon Barbarosine smrti, krstašku vojsku su predvodila dva rivala Ričard Lavlje Srce i Filip Avgust, koji su odvojeno morem putovali do Palestine. Ričard Lavlje Srce je nastavio na istok, gde se borio sa Saladinom, ali nije uspeo u krajnjem cilju, da osvoji Jerusalim.
Porodično stablo[uredi | uredi izvor]
16. Frederick, Count Palatine of Swabia | ||||||||||||||||
8. Frederick von Büren, Count Palatine of Swabia | ||||||||||||||||
17. Adelheid vom Filsgau | ||||||||||||||||
4. Fridrih I Švapski | ||||||||||||||||
9. Hildegard von Egisheim | ||||||||||||||||
2. Fridrih II Švapski | ||||||||||||||||
20. Henrik III, car Svetog rimskog carstva | ||||||||||||||||
10. Hajnrih IV, car Svetog rimskog carstva | ||||||||||||||||
21. Agnesa od Poatjea | ||||||||||||||||
5. Agnesa od Nemačke | ||||||||||||||||
22. Oton I Savojski | ||||||||||||||||
11. Berta Savojska | ||||||||||||||||
23. Adelaida od Suze | ||||||||||||||||
1. Fridrih I Barbarosa | ||||||||||||||||
24. Albert Aco II, markgrof od Milana | ||||||||||||||||
12. Velf I, vojvoda Bavarske | ||||||||||||||||
25. Kunigunda od Altdorfa | ||||||||||||||||
6. Hajnrih IX, vojvoda Bavarske | ||||||||||||||||
26. Balduin IV Flandrijski | ||||||||||||||||
13. Judita Flandrijska, grofica Nortumbrije | ||||||||||||||||
27. Eleanor of Normandy | ||||||||||||||||
3. Judita od Bavarske, vojvotkinja Bavarske | ||||||||||||||||
28. Ordulf, vojvoda Saksonije | ||||||||||||||||
14. Magnus, vojvoda Saksonije | ||||||||||||||||
29. Vulfhilda od Norveške | ||||||||||||||||
7. Vulfhilda od Saksonije | ||||||||||||||||
30. Bela I | ||||||||||||||||
15. Sofija od Ugarske | ||||||||||||||||
31. Ričeza Poljska | ||||||||||||||||
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Peter Moraw, Heiliges Reich, in: Lexikon des Mittelalters, Munich & Zurich: Artemis 1977–1999, vol. 4, pp. 2025–28.
- ^ Iba & Johnson 2015, str. 29
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Otto of Freising and his continuator Rahewin, The deeds of Frederick Barbarossa tr. Charles Christopher Mierow with Richard Emery. . New York: Columbia University Press. 1953.. Reprinted: Toronto. . University of Toronto Press. 1994..
- Ibn al-Athir
- Romuald of Salerno. Chronicon in Rerum Italicarum scriptores.
- Otto of Sankt Blasien
- The "Bergamo Master". Carmen de gestis Frederici I imperatoris in Lombardia.
- Chronicon Vincentii Canonici Pragensis in Monumenta historica Boemiae by Fr. Gelasius Dobner (1764)[1] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (13. avgust 2014) [2]
- Brady, Charles Townsend (1901). Hohenzollern; a Story of the Time of Frederick Barbarossa. New York: The Century Co.
- Brown, R. A. (1972). The Origins of Modern Europe. Boydell Press.
- Bryce, James (1913). The Holy Roman Empire. MacMillan.
- Cantor, N. F. (1969). Medieval History. Macmillan and Company.
- Comyn, Robert (1851). History of the Western Empire, from its Restoration by Charlemagne to the Accession of Charles V. I.
- Crowley, John William (2006). Little, Big. New York: Perennial. ISBN 978-0-06-112005-3.
- Dahmus, J. (1969). The Middle Ages, A Popular History. Garden City, NY: Doubleday.
- Davis, R. H. C. (1957). A History of Medieval Europe. Longmans.
- Falco, G. (1964). The Holy Roman Republic. New York: Barnes and Co.
- Freed, John (2016). Frederick Barbarossa: The Prince and the Myth. New Haven, CT: Yale University Press. ISBN 978-0-300-122763.
- Friedrich, Verena (2003). Die ehemalige Benediktinerklosterkirche St. Peter and Paul, Erfurt. Regensburg: Verlag Schnell & Steiner. ISBN 978-3-7954-6473-8.
- Jarausch, K. H. (1997). After Unity; Reconfiguring German Identities. New York: Berghahn Books. ISBN 978-1-57181-041-0.
- Iba, Michael E.; Johnson, Thomas L. (2015). The German Fairy Tale Landscape: The Storied World of the Brothers Grimm. Niemeyer C.W. Buchverlage. ISBN 9783980871488.
- Kershaw, Ian (2001). Hitler, 1936–45: Nemesis. Penguin.
- Le Goff, J. (2000). Medieval Civilization, 400–1500. New York: Barnes and Noble.
- Leyser, Karl J. (1988). Frederick Barbarossa and the Hohenstaufen Polity. University of California Press.
- Loud, G. A. (2010). The Crusade of Frederick Barbarossa: The History of the Expedition of the Emperor Frederick and Related Texts. Farnham, Surrey: Ashgate Publishing. ISBN 9780754665755.
- Munz, Peter (1969). Frederick Barbarossa: a Study in Medieval Politics. Ithaca and London: Cornell University Press.
- Novobatzky, Peter; Shea, Ammon (2001). Depraved and Insulting English. Orlando: Harcourt.
- Walford, Edward; Cox, John Charles; Apperson, George Latimer (1885). „Digit folklore, part II”. The Antiquary. XI: 119—123.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Фридрих Барбароса, његови преци и потомци (jezik: engleski)
- MSN Encarta – Frederick I (Holy Roman Empire)( 2009-10-31)
- Famous Men of the Middle Ages – Frederick Barbarossa
- Charter given by Emperor Frederick for the bishopric of Bamberg showing the Emperor's seal, 6 April 1157 . Taken from the collections of the Lichtbildarchiv älterer Originalurkunden at Marburg University