Hagen Klajnert

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Hagen Klajnert
Hagen Klajnert, slika iz 2006. godine
Lični podaci
Datum rođenja(1941-06-15)15. jun 1941.(82 god.)
Mesto rođenjaFestenberg, Treći rajh, sada Poljska
Naučni rad
Poljefizika

Hagen Klajnert (nem. Hagen Kleinert; Festenberg, 15. jun 1941) je profesor teorijske fizike na Slobodnom univerzitetu u Berlinu, Nemačka (od 1968), počasni doktor nauka na Zapadnom univerzitetu u Temišvaru, kao i počasni doktor nauka na Kirgijsko-ruskom slovenskom univerzitetu u Biškeku. On je takođe počasni član Ruske istraživačke akademije. Za svoje doprinose fizici elementarnih čestica i čvrstog stanja, nagrađen[1] je 2008. godine Maks Born nagradom i medaljom. Za svoj doprinos[2] objavljen u memorijalnom zborniku radova[3] posvećenom proslavi stote godišnice rođenja Lava Davidoviča Landaua, nagrađen je Majorana nagradom sa medaljom za 2008. godinu.

Život[uredi | uredi izvor]

Nakon osnovnih studija fizike na Univerzitetu u Hanoveru i Džordžija institutu za tehnologiju (Georgia Institute of Technology), nastavio je doktorske studije na Univerzitetu u Bolderu, Kolorado iz opšte teorije relativnosti kod Džordža Gamova, jednog od osnivača teorije velikog praska (Big Bang teorije). Doktorirao je 1967. godine, a od 1969. radi na Slobodnom univerzitetu u Berlinu. Kao mladi profesor, Klajnert je 1972. godine bio u poseti Kalifornijskom institutu za tehnologiju (California Institute of Technology - Caltech), gde je na njega ostavio snažan utisak čuveni američki fizičar Ričard Fajnman, sa kojim je odmah započeo plodnu saradnju.

Delo[uredi | uredi izvor]

Klajnert je napisao više od 370 radova iz matematičke fizike i različitih oblasti fizike, uključujući fiziku elementarnih čestica, atomskog jezgra, čvrstog stannja, tečnih kristala, biomembrana, mikroemulzije, polimera, kao i iz teorije finansijskih tržišta. Napisao je nekoliko knjiga iz teorijske fizike. Njegova najznačajnija knjiga Integrali po trajektorijama u kvantnoj mehanici, statističkoj fizici, fizici polimera i finansijskim tržištima (Path Integrals in Quantum Mechanics, Statistics, Polymer Physics, and Financial Markets) ima pet izdanja od 1990. godine, od kojih poslednja tri izdanja sadrže poglavlja o primenama integrala po trajektorijama u finansijskim tržištima. Ova knjiga je dobila nekoliko veoma pozitivnih prikaza i pregleda u literaturi.[4]

Naučna dostignuća[uredi | uredi izvor]

Klajnert je pronašao rešenje za problem vodonikovog atoma (računanje energetskih nivoa i stanja) u Fajnmanovom formalizmu integrala po trajektorijama.[5][6] Ovaj uspeh je značajno proširio oblast primenljivosti Fajnmanovog formalizma. Kasnije, Klajnert je nastavio saradnju sa Fajnmanom[7] i Fajnmanov poslednji naučni rad je objavljen zajedno sa Klajnertom.[8] Ovaj rad je kasnije doveo do matematičkog metoda za pretvaranje divergentnih redova u fizičkim sistemima sa slabom interakcijom u konvergentne redove u sistemima sa jakom interakcijom. Ova varijaciona teorija perturbacije omogućava računanje kritičnih eksponenata sa najvećom tačnošću do sada,[9] u skladu sa merenjima za fazne prelaze druge vrste kod superfluidnog helijuma u eksperimentima na veštačkim Zemljinim satelitima.[10]

U okviru kvantne teorije polja i teorije kvarkova, objasnio je poreklo[11] algebre Redže ostataka,[12] koju su pretpostavili N. Kabibo, L. Horvic i J. Neman (za više detalja, pogledati str. 232 u referenci[13]). Zajedno sa K. Makijem objasnio je strukturu ikosoedralne faze kvazikristala.[14]

Za superprovodnike je 1982. godine predvideo tri-kritičnu tačku na faznom dijagramu između superprovodnika tipa I i tipa II, kada se red prelaza menja iz faznog prelaza drugog reda u fazni prelaz prvog reda.[15] Ovo predviđanje je potvrđeno 2002. godine numeričkim, Monte Karlo računarskim simulacijama .[16]

Ovu teoriju, zasnovanu na teoriji polja u prisustvu neuređenosti, Klajnert je razvio u svojim knjigama Gejdž teorije kondenzovanog stanja materije (Gauge Fields in Condensed Matter , videti ispod u spisku knjiga). U ovom pristupu, statističke osobine fluktuirajućih vorteksa ili linija defekta u kristalu se opisuju kao elementarna pobuđenja uz pomoć teorije polja, koristeći tehniku Fajnmanovih dijagrama. Teorija polja u prisustvu neuređenosti je dualna verzija teorije polja sa parametrom uređenja (poretka), koju je razvio Lav Davidovič Landau za fazne prelaze.

Na letnjoj školi Eriče 1978. godine predložio je postojanje slomljene supersimetrije u atomskom jezgru,[17] što je u međuvremenu eksperimentalno potvrđeno.[18]

Njegove teorije kolektivnih kvantnih polja[19] i hadronizacije u kvark teoriji[20] predstavljaju prototipove za različita numerička istraživanja u teoriji kondenzovanog stanja materije, nuklearnoj fizici i fizici elementarnih čestica.

Klajnert je 1986. godine uveo[21] pojam krutosti u teoriju struna, gde se uobičajeno razmatra samo pojam zategnutosti strune. Na ovaj način, on je značajno unapredio razumevanje i opis fizičkih osobina struna. Pošto je ruski fizičar A. Poljakov u isto vreme predložio slično uopštenje, ono se danas zove Poljakov-Klajnert struna.[22]

Zajedno sa A. Červjakovim razvio je uopštenje teorije raspodela u odnosu na standardni pristup iz teorije linearnih prostora, koje uvodi na jedinstven način proizvod raspodela, odnosno strukturu semigrupa (dok su u standardnom matematičkom pristupu definisane samo linearne kombinacije). Ovo uopštenje je inspirisano fizičkim zahtevima iz teorije integrala po trajektorija, koji moraju da budu invarijantni u odnosu na koordinatne transformacije.[23] Ova osobina je neophodna za ekvivalenciju Fajnmanovog formalizma integrala po trajektorijama i Šredingerove kvantne teorije.

Kao alternativu teoriji struna, Klajnert je iskoristio kompletnu analogiju između neeuklidske geometrije i geometrije kristala sa nečistoćama da konstruiše model univerzuma pod nazivom Svetski kristal ili Plank-Klajnert kristal[24] koji, na rastojanjima bliskim Plankovoj skali, daje drugačiju fiziku nego teorija struna. U ovom modelu, materija stvara pobuđenja (nečistoće, defekte) u prostor-vremenu koji generišu zakrivljenost i sve druge posledice opšte teorije relativnosti. Ova teorija je inspirisala italijansku umetnicu Lauru Pesče[25] da napravi staklenu skulpturu pod nazivom 'Svetski kristal[26] (videti takođe dole levo na ovoj stranici[27]).

Klajnert je ugledni član međunarodnog doktorskog programa iz relativističke astrofizike IRAP[28], koji predstavlja deo međunardone mreže astrofizičkih institucija ICRANet.[29] Takođe je bio uključen u projekat Evropske naučne fondacije pod nazivom Kosmologija u laboratoriji.[30]

Klajnertov 60. rođendan proslavljen je zbornikom radova i naučnim skupom sa 65 predavanja brojnih međunarodnih saradnika (kao što su npr. J. Neman, R. Džakiv, H. Frič, R. Rufini, S. Devit, L. Kaufman, Dž. Devris, K. Maki,...).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Maks Born nagrada za 2008. godinu Arhivirano na sajtu Wayback Machine (9. mart 2011), Pristupljeno 29. 4. 2013.
  2. ^ Kleinert H.; Ruffini, Remo; Vereshchagin, Gregory (2009). „From Landau's Order Parameter to Modern Disorder Fields” (PDF). In "Lev Davidovich Landau and his Impact on Contemporary Theoretical Physics", publ. in "Horizons in World Physics"). 264: 103. Bibcode:2010AIPC.1205..103K. doi:10.1063/1.3382313. 
  3. ^ Lev Davidovich Landau and his Impact on Contemporary Theoretical Physics (Horizons in World Physics, 2009, Volume 264) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (17. jul 2011), Pristupljeno 29. 4. 2013.
  4. ^ Henry B.I. (2007). „Book Reviews”. Australian Physics. 44 (3): 110. 
  5. ^ Duru I.H.; Kleinert H. (1979). „Solution of the path integral for the H-atom” (PDF). Physics Letters B. 84 (2): 185—188. Bibcode:1979PhLB...84..185D. doi:10.1016/0370-2693(79)90280-6. 
  6. ^ Duru I.H.; Kleinert H. (1982). „Quantum Mechanics of H-Atom from Path Integrals” (PDF). Fortschr. Phys. 30 (2): 401—435. doi:10.1002/prop.19820300802. 
  7. ^ Kleinert H. (2004). „Travailler avec Feynman” (PDF). Science (French edition). 19: 89—95. 
  8. ^ Feynman R.P., Kleinert H. (1986). „Effective classical partition functions” (PDF). Physical Review A. 34 (6): 5080—5084. Bibcode:1986PhRvA..34.5080F. PMID 9897894. doi:10.1103/PhysRevA.34.5080. 
  9. ^ Kleinert, H., "Critical exponents from seven-loop strong-coupling φ4 theory in three dimensions". Physical Review D 60, 085001 (1999), Pristupljeno 29. 4. 2013.
  10. ^ Lipa J.A.; Nissen, J.; Stricker, D.; Swanson, D.; Chui, T. (2003). „Specific heat of liquid helium in zero gravity very near the lambda point” (PDF). Physical Review B. 68 (17): 174518. Bibcode:2003PhRvB..68q4518L. arXiv:cond-mat/0310163Slobodan pristup. doi:10.1103/PhysRevB.68.174518. 
  11. ^ Kleinert H. (1973). „Bilocal Form Factors and Regge Couplings” (PDF). Nucl. Physics. B65: 77—111. Bibcode:1973NuPhB..65...77K. doi:10.1016/0550-3213(73)90276-9. 
  12. ^ Cabibbo N.; Horwitz L.; Ne'eman Y. (1966). „The Algebra of Scalar and Vector Vertex Strengths in Regge Residues” (PDF). Physics Letters. 22: 336—340. 
  13. ^ Ne'eman Y; Reddy V.T.N. (1981). „Universality in the Algebra of Vertex Strengths as Generated by Bilocal Currents” (PDF). Nucl. Phys. B. 84: 221—233. Bibcode:1975NuPhB..84..221N. doi:10.1016/0550-3213(75)90547-7. 
  14. ^ Kleinert H.; Maki K. (1981). „Lattice Textures in Cholesteric Liquid Crystals” (PDF). Fortschritte der Physik. 29 (5): 219—259. doi:10.1002/prop.19810290503. 
  15. ^ Kleinert H. (1982). „Disorder Version of the Abelian Higgs Model and the Order of the Superconductive Phase Transition” (PDF). Lett. Nuovo Cimento. 35 (13): 405—412. doi:10.1007/BF02754760. 
  16. ^ Hove J.; Mo S.; Sudbo A. (2002). „Vortex interactions and thermally induced crossover from type-I to type-II superconductivity” (PDF). Phys. Rev. B. 66 (6): 064524. Bibcode:2002PhRvB..66f4524H. arXiv:cond-mat/0202215Slobodan pristup. doi:10.1103/PhysRevB.66.064524. 
  17. ^ Ferrara S., Discussion Section of 1978 Erice Lecture publ. in (1980). „The New Aspects of Subnuclear Physics” (PDF). Plenum Press, N.Y., Zichichi A. Ed.: 40. 
  18. ^ Metz A.; Jolie J.; Graw G.; Hertenberger R.; Gröger J.; Günther C.; Warr N.; Eisermann Y. (1999). „Evidence for the Existence of Supersymmetry in Atomic Nuclei”. Physical Review Letters. 83 (8): 1542. Bibcode:1999PhRvL..83.1542M. doi:10.1103/PhysRevLett.83.1542. 
  19. ^ Kleinert H. (1978). „Collective Quantum Fields” (PDF). Fortschritte der Physik. 36 (11-12): 565—671. doi:10.1002/prop.19780261102. 
  20. ^ Kleinert H., Lectures presented at the Erice Summer Institute 1976 (1978). „On the Hadronization of Quark Theories” (PDF). Understanding the Fundamental Constituents of Matter, Plenum Press, New York, 1978 (A. Zichichi ed.). 62 (4): 289—390. Bibcode:1976PhLB...62..429K. doi:10.1016/0370-2693(76)90676-6. 
  21. ^ Kleinert H. (1989). „The Membrane Properties of Condensing Strings” (PDF). Phys. Lett. B. 174 (3): 335. Bibcode:1986PhLB..174..335K. doi:10.1016/0370-2693(86)91111-1. 
  22. ^ Zhou Xiaoan (1990). „Smooth-rough transition in Polyakov-Kleinert string”. Phys. Rev. D. 41 (8): 2634—2637. doi:10.1103/PhysRevD.41.2634. 
  23. ^ Kleinert H.; Chervyakov A. (2001). „Rules for integrals over products of distributions from coordinate independence of path integrals” (PDF). Europ. Phys. J. C. 19 (4): 743—747. Bibcode:2001EPJC...19..743K. arXiv:quant-ph/0002067Slobodan pristup. doi:10.1007/s100520100600. 
  24. ^ Plank-Klajnert kristal, Pristupljeno 29. 4. 2013.
  25. ^ Laura Pesče, Pristupljeno 29. 4. 2013.
  26. ^ Laura Pesče: Svetski kristal, Pristupljeno 29. 4. 2013.
  27. ^ Laura Pesče: Umetnost nauke, Pristupljeno 29. 4. 2013.
  28. ^ IRAP, međunarodni doktorski program iz relativističke astrofizike Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. jul 2007), Pristupljeno 29. 4. 2013.
  29. ^ CRANet, International Center for Relativistic Astrophysics Network, Pristupljeno 29. 4. 2013.
  30. ^ COSLAB: Cosmology in Laboratory, ESF project Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. децембар 2007), Приступљено 29. 4. 2013.

Књиге[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]