Haribda

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Skila i Haribda, Heinrich Füssli, 1794 - 1796

Haribda (grč. Kharybdis, lat. Charybdis) je mitološko biće. Prema mitu to je morska neman, utelovljenje opasnosti od vira u Mesinskom tesnacu.

Mnogi autori Haribdu smatraju božanskim bićem, jer je ona kćerka boga mora Posejdona i boginje zemlje Geje.

U antici, haribda je bila simbol pohlepe i nezasitosti, a u poslovicama njeno se ime, zajedno sa Skilom, pominje kad se želi opisati opasnost koja preti i sa jedne i sa druge strane.

Mitologija[uredi | uredi izvor]

Među antičkim bogovima ona je, odmah na početku, smatrana za boginju koja je lakomislena i nezasita, a njen boravak u moru se vezuje za jedan događaj sa Heraklom. Kada je trebalo da Herakle dotera stado krava u Mikenu, ona mu je ukrala nekoliko krava i na licu mesta ih pojela, a njen otac, Zevs, čuvši za to, izgubio je strpljenje i bacio je u more. Haribda je pala u tesnac između Sicilije i Italije i tamo je ostala zauvek.

Zevsova kazna nije uticala mnogo na nju, te je ona i nadalje gutala sve do čega je mogla doći i bila je podjednako opasna i proždrljiva kao i neman Skila, koja je živela u njenoj blizini u rascepu stena u moru.

Haribda je bila opasnost za sve moreplovce koji su morali proći kroz Mesinski prolaz jer ih je ona odvlačila u morske dubine, ali, kako je Haribda uvlačila i izbacivala vodu tri puta dnevno, mogla se izbeći njena proždrljivost. Prvi put je to uspelo Argonautima kada su se vraćali iz pohoda za zlatnim runom iz Kolhide, a to je pošlo za rukom i itačkom kralju Odiseju.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]