Hari Hudini

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Hari Hudini
Erik Vajs
Datum rođenja(1874-03-24)24. mart 1874.
Mesto rođenjaBudimpešta,
 Austrougarska
Datum smrti31. oktobar 1926.(1926-10-31) (52 god.)
Mesto smrtiDetroit, Mičigen
 SAD
Potpis

Hari Hudini (engl. Harry Houdini; Budimpešta, 24. mart 1874Detroit, 31. oktobar 1926) je bio američki iluzionista. Pravo ime mu je bilo Erik Vajs (Erik Weisz). Najpoznatiji po svojim trikovima oslobađanja iz nemogućih situacija poput zatvorenih rezervoara ispunjenih vodom dok su mu ruke i noge bile zavezane lancima. Jedan od najpoznatijih iluzionista u istoriji čiji život i smrt i danas su ostale na neki način misterija.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Za Hudinijevog života, a i mnogo godina kasnije, biografi se nisu slagali oko datuma i mesta rođenja. On je tvrdio da je rođen u Americi, u Epltonu, gradu u državi Viskonsin, što se ipak pokazalo da nije tačno. Tek je posle pronađen rodni list iz koga se vidi da je rođen 24. marta 1874. u Budimpešti i da mu je pravo ime Erik Vajs (po nekim izvorima može se pisati i Erih Vajs).[1] Njegovi roditelji, mađarski Jevreji, emigrirali su u Ameriku 3. jula 1878, kad je Eriku bilo četiri godine. U useljeničkim knjigama njegovo je ime zapisano kao Erih Vajs. Uz dotadašnji nadimak Ehrie, porodicu ga je počela zvati i Amerikanizovanom imenom Hari.

Hari je bio jedan od sedmoro dece rabina Majera Samuela Vajsa i Sesilije Štajner, koji su osim njega imali i sinove Hermana, Teodora[2], Leopolda, Natana, Vilijama i ćerku Gledis. Detinjstvo je Hariju prošlo živeći u neharmoničnoj porodici, posle roditeljskih svađa, kao tinejdžer, nekoliko puta je bežao od kuće, zabrinutoj majci slao razglednice koje je potpisivao sa „tvoj sin begunac“ i opet se vraćao kući.

Osim porodičnim svađama, Hudinijevo detinjstvo bilo je obeleženo i siromaštvom. Situacija se nije ništa popravila ni kad su deca odrasla jer su se i oni međusobno svađali, a netrpeljivost je došla do vrhunca kad se Sadi, supruga Harijevog brata Natana, razvela od njega i samo dve nedelje kasnije udala za drugog brata, Leopolda.

U to doba porodica Vajs više nije živela u Apletonu[3], nego su prešli u Njujork, gde su se preselili nakon što su dobili američko državljanstvo. Hari je kao tinejdžer radio kao električar, krojač i fotograf, a prvi nastup, koji je najavio po čemu će se proslaviti, održao je kao devetogodišnjak. Sa prijateljima iz komšiluka osnovao je dečji cirkus, u kojem je, sa crvenim čarapama na nogama nastupao na improvizovanom trapezu, pod umetničkim imenom „Leteći princ“.

Za vreme šegrtovanja kod jednog bravara naučio je mnogo toga što će mu pomoći u kasnijoj karijeri. Ta je bravarska radnja bila smeštena uz policijsku stanicu, a kako jednom prilikom policajci nikako nisu mogli otključati lisice nekom zatvoreniku, jer se ključ zaglavio u bravi, otišli su najbližem bravaru. Budući da je vlasnik otišao na ručak u radnji je bio samo Hari koji da bi im izašao u susret komadom žice je za samo nekoliko minuta otključao lisice, što mu je bio prvi mađioničarski uspeh.

Prvi nastupi[uredi | uredi izvor]

Policajci, a i oslobođeni zatvorenik, aplaudirali su dečaku, a on se posle često prisećao tog aplauza i lepog osećaja koji je taj aplauz pobudio u njemu. Ovaj događaj ga je podstakao da nauči neke trikove i da se oproba se kao iluzionista, smatrajući da je takav posao mnogo bolji od rada u fabrici ili nekoj zanatskoj radnji. Kod kuće je vežbao trikove sa kartama i otključavanje raznih brava, pa se potom udružio sa tada poznatim mađioničarem Džekom Hajmanom. Kad je njegovom partneru dosadilo da nastupa u kafanama i malim pozorištima, zamenio ga je Harijev brat Teodor, kasnije poznat kao Hardin, pa su braća počela da nastupaju pod imenom Hudini Braders. Tada 20-godišnji Hari je uz Amerikanizovani nadimak dodao i prezime po svom uzoru, Žan Ežen Rober Udenu, francuskom iluzionistu iz 19. veka, nagovorio je i brata da se i on počne tako nazivati. Mnogo godina kasnije i zvanično je promenio prezime.

Brak[uredi | uredi izvor]

Hudini sa majkom i suprugom 1907.

U brak sa Vilhelminom Beatris Rahner, koju je upoznao posle jedne od svojih predstava, je stupio 1893. godine. Posle samo 3 nedelje poznanstva su stupili u brak i venčali se dva puta, prvi put tajno, jer je Vilhelmina, koju je on po njenom drugom imenu zvao Bes, bila katolikinja pa je Hudini znao da njegov otac ne bi odobrio taj brak. Nešto kasnije su se venčali u sinagogi, a potom i treći put, u katoličkoj crkvi.

Hudiniju je bilo samo 19 godina kad se oženio, još je stvarao karijeru, a Bes mu je pomagala, ne samo kao supruga nego i kao partnerka na pozornici. Njihov brak bio je neraskidiv, iako nisu imali dece. Navodno su oboje zbog toga patili, a Hudini je poslednje godine života često izrađivao fotografske portrete veselih i bezbrižnih dečjih lica. Mediji su pisali da je impotentan, drugi da ona ne može ostati trudna. Po nekim glasinama, Hudini je varao Bes sa suprugom svog slavnog prijatelja, pisca Džeka Londona, ali to nikada nije bilo potvrđeno. Njihovi prijatelji takođe tvrde da ne mogu zamisliti Houdinija u takvoj situaciji i navode kako se često šalio da ga se Bes neće rešiti ni ako on umre pre nje jer će se vratiti na ovaj svet iz zagrobnog života i potražiti je.

Hudini je kao 20-godišnjak bio oženjen, imao je posao i zarađivao je sve bolje jer je stalno smišljao nove atraktivne trikove. Kao Hudiniji, Hari i Bes gostovali su po američkim putujućim cirkusima izvodeći trikove sa kartama ili tačku u kojoj bi Bes „nestala“. Ali, kad u jednom periodu nisu mogli da dobiju nove angažmane, Hudini je 1898., nakon kratkotrajne malodušnosti, dao oglas u novine u kojem je ponudio da će prodati sve svoje trikove za 20 $.

Nije našao kupca, ali je dobio novi posao. Igrom slučaja je dobio priliku da nauči da vozi avion, a kako je bio veoma spretan i sve mu je polazilo za rukom, zaposlio se kao pilot i postao prvi čovek koji je uspeo da doleti iz Amerike u Australiju.[4] Pre njega je to uradio Kolin Defris ali se njegov avion prilikom sletanja razbio .[5][6]

Oslobađanja iz lanaca i zatvora[uredi | uredi izvor]

Hudinijev izazov

Oduševljenje avijacijom je Hudinija ostavilo isto tako brzo kao što ga je i osvojilo. Vratio sa svojoj prvoj ljubavi, magiji. U jednoj pivnici u Minesoti je izveo tačku u kojoj bi ga neko - u tom slučaju je bio vlasnik pivnice Martin Bek - zavezao u lance, i Hudini be se za nekoliko minuta oslobodio. Vlasnik pivnice Bek se oduševio ovom tačkom. Bek je osim pivnice imao i Putujući cirkus Orfeum i ponudio je Hudiniju posao uz platu od 60 dolara nedeljno, što su tada bile velike pare. Njegov cirkus bio je poznat u Americi pa je u njemu Hudini privukao veliku pažnju. Posle turneje po velikim gradovima, cela Amerika je brujala o čoveku kojeg „nikakvi lanci ne mogu zadržati“.

Zvali su ga i „kraljem lisica“, svoj zvezdani status potvrdio je godinu kasnije kad je prvi put otišao na evropsku turneju. U Evropi je u svakom gradu izazivao lokalnu policiju da ga zaveže i stavi u ćeliju iz koje bi potom na uspešno pobegao. Naravno, policajci su svaki put pokušavali da smisle način da ga onemoguće da otključa lisice, ne uvek neuspešno. Čak su ga pre zavezivanja pretraživali, ne bi li pronašli skrivena nekakva pomagala za beg, ali nisu ništa nalazili.[7]

Na prelazu veka, tada 26 godišnji Hudini, postao je najuspešniji svetski mađioničar koji je zarađivao mnogo pa je posle smrti njegova udovica nasledila pola miliona dolara. Zvali su ga umetnikom među iluzionistima, publika je hrlila na njegove spektakularne nastupe na kojim se oslobađao od lisica, ludačkih košulja, užadi, pa čak i iz zloglasnog vašingtonskog zatvora u kome je robijao Čarls Gitau, ubica američkog predsednika Džejmsa Garfilda. Tamo ga je pozvao upravnik zatvora, da proveri sigurnost smeštaja najokorelijih zločinaca. Hudini je i odatle pobegao bez problema.

Oslobađanja iz zaključanih rezervoara ispunjen vodom[uredi | uredi izvor]

Početkom 1908. godine Hudinija su svi pokušavali da imitiraju. Hudini je tada smislio novu atraktivnu tačku: beg iz zaključanog rezervoara, napunjenog vodom. Najslavniji trik iz te serije izveo je 1913. godine kada je zaključan u rezervoar koji je bio napravljen od čelika i stakla, ispunjen vodom, iznad koga je on zavezan visio glavom nadole. Trebalo mu je samo tri minuta da otključa brave i lisice i da se oslobodi.

U to vreme mnogi su tvrdili da „niko živ ne može izvesti takve trikove“, pa su mu pripisivali natprirodne moći. Hudini je, u želji da demantuje takve glasine, objavio knjigu Tajne Lisice (Handcuff Secrets) u kojoj je objasnio svoje trikove. U njoj je otkrio da je uvek imao „skriveni adut“.

Za otključavanje brava koristim snagu mišića, konjsku dlaku i minijaturne ključeve. Dok bi me okivali u lance maksimalno bih raširio ramena i blago odmaknuo ruke od tela, šta bi mi pomagalo u oslobađanju- napisao je.

Neko vreme posedovao je i prodavnicu mađioničarskih trikova „Martinka“ u Njujorku, ali se nije proslavio kao trgovac. Danima je sedeo u radnji, delio autograme i prodavao svoje knjige, ali ne i mnogo više od toga. Od 1923. do 1924. bio je i predsednik udruženja američkih mađioničara, ali se na toj funkciji nije dugo zadržao jer ga niko od kolega nije trpeo. Jedan od razloga tome je bilo to što je bio neopisivo samoljubiv.

Filmski poslovi[uredi | uredi izvor]

Na vrhuncu slave Hudini je snimio i nekoliko Filmova: 1901. je glumio u francuskom filmu „Oživotvorena čudesa slavnog Hudinija u Parizu“ (Merveilleux exploits du celebre Houdini a Paris), zatim je u Americi snimio filmski serijal „Gospodar Misterija“ (The Master Mystery) kao i filmove „Grimova igra“ (The Grim Game) 1919. i „Ostrvo strave“ (Terror Island) 1920. Nakon toga je osnovao filmsku kompaniju, Houdini Picture Corporation, međutim ni kao glumac, ni kao producent, nije bio uspešan.

Povratak iluzionizmu[uredi | uredi izvor]

Posle holivudske epizode se vratio iluzionizmu i nastavio je pred publikom da se oslobađa lanaca i beži iz zatvora. Tačke su mu postajale sve teže i opasnije. Bacali bi ga u hladnu reku zavezanog lisicama i u zaključanoj kutiji, publika bi strepila nad njegovim životom, a on bi se slavodobitno oslobađao i izranjao na površinu.

Alternativne teorije o Hudinijevom životu[uredi | uredi izvor]

Iako se trudio da objasni neke svoje trikove, Hudini je imao više tajni nego šta je priznavao. Amerikanci Vilijam Kaluš i Leri Sloman 2006. godine su objavili njegovu novu biografiju „Houdinijev tajni život: Kako je nastao prvi Američki superheroj“ (Secret Life Of Houdini: The Making Of America's First Superhero), i tvrdili su da je slavni mađioničar bio tajni agent. Uoči Prvog svetskog rata je, navodno, tokom turneja po Nemačkoj skupljao vojne informacije i prenosio ih američkim i britanskim vojnim krugovima. Navodno je imao i dobre veze sa najvišim američkim policijskim zvaničnicima, kao i sa Londonskim Skotland Jardom.

U popularnoj kulturi[uredi | uredi izvor]

Hudini je i posle smrti ostao slavan. O njemu je snimljeno nekoliko filmova - najpoznatiji je „Hudini“ iz 1953. godine, U kome ga je glumio Toni Kertis, zatim „Veliki Houdini“ iz 1976. godine, pa opet „Hudini“ iz 1998. Objavljena je i poštanska marka sa njegovim likom, prodaju se knjige u kojima se objašnjavaju njegovi trikovi

Smrt[uredi | uredi izvor]

Hudini sa suprugom Bes

Hudini je, kaže zvanična verzija, umro na nastupu 24. oktobra 1926. u pozorištu Garik u Detroitu. Smrt je navodno izazvao kanadski student J. Gordon Vajthed koji je na prethodnoj predstavi na Hudinijevoj turneji, u Montrealu tvrdio da iluzionista, koji je tada bio na vrhuncu slave, ne može da izdrži njegov udarac u stomak i da su sve priče o Hudinijevom neverovatnom pragu bola čista izmišljotina. Samouvereni Hudini, koji se bavio sportom i uvek rado pokazivao „pločice“ na stomaku, još se nije pripremio na udarac kad ga je izazivač iznenadio i svom snagom udario više puta. Veliki Hudini se zgrčio od bola i pao[8], a nedelju dan posle toga je i umro.

  • Umoran sam od borbe — bile su njegove poslednje reči. Sahranjen je na jevrejskom groblju Makpelah u Njujorku a da nikada nije otkriveno koliko je na njegovu smrt uticao udarac, a koliko činjenica što nije otišao lekaru kako mu ne bi zabranili završetak turneje, iako je već nekoliko meseci patio od bolova u stomaku i neuobičajenog umora. Mnogi su sumnjali u to da je banalna povreda dokrajčila čoveka koji je ceo život prkosio smrti i bio u sjajnoj telesnoj kondiciji, pa je to odmah raspirilo maštu javnosti. Već nekoliko dana nakon njegove smrti osvanuli su naslovi u mnogim novinama — da li je Hudini ubijen?

Po jednoj teoriji, podmetnut mu je otrov, što bi trebalo da pokažu ispitivanja ostataka njegovih kostiju, kose i noktiju. Ako bi to bilo potvrđeno, glavni osumnjičeni ostaće grupa spiritualista koji su mu, navodno, zdušno želeli smrt jer je ismejavao njihovo dozivanje duhova umrlih i javno ih nazivao prevarantima. Predvodio ih je ser Artur Konan Dojl, britanski autor krimi-romana poznat i kao tvorac Šerloka Holmsa.

Hudini i Dojl su bili prijatelji, ali su ih udaljili stavovi o spiritualizmu. Naime, slavni pisac bio je fasciniran tajnovitim i, neki tvrde pod uticajem svoje supruge, sklon praznoverju, pa je mislio i da Hudini ima natprirodne moći, što je i opisao u svom delu „Na ivici nepoznatog“ (The Edge Of The Unknown), ali Hudini je tvrdio suprotno. Hudini je „dolio ulje na vatru“ kad je 1924. godine razotkrio grupu vidovnjaka koji su lakovernim uzimali veliki novac za „razgovor sa umrlima“. Posle toga mu je Dojl poslao pismo u kome je, među ostalog, napisao:- Dobićeš specijalni dezert ... Mislim da uskoro dolazi dan naplate.

Ipak, Dojl nije glavni osumnjičeni za Hudinijevu smrt, nego Bostonska vidovnjakinja Mina Margeri Krandon koju je Hudini nazvao varalicom. No, i ona i Dojlova supruga nedugo nakon Hudinijeve smrti su među prvima izrazile saučešće Hudinijevoj supruzi i ponudili joj pomoć.

Knjige[uredi | uredi izvor]

Hudini je objavio dosta knjiga tokom svoje karijere, mada su neke pisane i u saradnji sa njegovim dobrim prijateljem Valter Braun Gibsonom:[9]

  • The Right Way to Do Wrong (1906)
  • Handcuff Secrets (1907)
  • The Unmasking of Jean Eugène Robert-Houdin (1908)
  • Magical Rope Ties and Escapes (1920)
  • Miracle Mongers and their Methods (1920)
  • Houdini's Paper Magic (1921)
  • A Magician Among the Spirits (1924)
  • Under the Pyramids (1924) sa H. P. Lovecraft.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Houdini!!! The Career of Ehrich Weiss, American self-liberator, Europe's eclipsing sensation, world's handcuff king & prison breaker by Kenneth Silverman. . New York: HarperCollins. 1996. pp. 8. ISBN 978-0-06-016978-7. . A copy of his birth certificate was found and published in The Houdini Birth Research Committee's Report. (1973)
  2. ^ „Hardeen Dead, 69. Houdini's Brother. Illusionist, Escape Artist, a Founder of Magician's Guild. Gave Last Show May 29.”. New York Times. 13. 6. 1945., Wednesday. „Theodore Hardeen, a brother of the late Harry Houdini, illusionist and a prominent magician in his own right, died yesterday in the Doctors Hospital. His age was 69.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  3. ^ 1880 US Census with Samuel M. Weiss, Cecelia (wife), Armin M., Nathan J., Ehrich, Theodore, and Leopold.
  4. ^ Australian National Aviation Museum - Early Australian Aviationat www.aarg.com.au. Arhivirano na sajtu Wayback Machine (27. januar 2014)
  5. ^ Australian Aviation Pioneers, 1850-2000 at www.ctie.monash.edu.au
  6. ^ Houdini!!!: The Career of Ehrich Weiss by Kenneth Silverman, (1996). str. 137–154.
  7. ^ Houdini!!!: The Career of Ehrich Weiss by Kenneth Silverman, (1996). str. 59–62.
  8. ^ Bell, Don (2004). The Man Who Killed Houdini. Vehicule Press.  Tekst „pages” ignorisan (pomoć)
  9. ^ James Randi's Swift - July 14, 2006 at www.randi.org.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]