Hegemonija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Antička Grčka pod hegemonijom Tebe, 371–362. p. n. e.

Hegemonija je politički, kulturni ili ekonomski uticaj ili dominacija (nadmoć) jedne nacije, društva ili grupe nad drugima.[1][2][3][4] Hegemonija se u prošlim vremenima postizala najčešće upotrebom sile. Danas se ona češće odnosi na snažan ekonomski i kulturni uticaj mehanizmima globalizacije.

U staroj Grčkoj (8. vek p. n. e. – 6. vek), hegemonija je označavala političko-vojnu dominaciju hegemonskog grada-države nad drugim gradovima-državama.[5] U 19. veku, hegemonija je označavala „društvenu ili kulturnu prevlast ili nadmoć; prevlast jedne grupe u društvu ili sredini“ i „grupu ili režim koji vrši neprimeren uticaj unutar društva“.[6]

U kulturnom imperijalizmu, vodeća država diktira unutrašnju politiku i društveni karakter podređenih država koje čine hegemonističku sferu uticaja, bilo od strane unutrašnje, sponzorisane vlade ili od strane eksterne, instalirane vlade. Termin hegemonizam označavao je geopolitičku i kulturnu prevagu jedne zemlje nad drugim zemljama, npr. hegemonija velikih sila uspostavljena evropskim kolonijalizmom u Africi, Aziji i Latinskoj Americi.[7]

U marksističkoj filozofiji, Antonio Gramši je definisao kulturnu hegemoniju kao manipulaciju vladajuće klase sistema vrednosti i običaja društva, tako da je perspektiva vladajuće klase pogled na svet društva;[7] stoga, u odnosima među društvenim klasama u društvu. Termin hegemonija opisuje kulturnu dominaciju vladajuće klase, koja primorava na potčinjavanje drugih društvenih klasa.[8]

Političke nauke[uredi | uredi izvor]

Na zemlje NATO-a otpada preko 70% globalnih vojnih rashoda,[9] a samo na Sjedinjene Države otpadalo 43% globalnih vojnih rashoda u 2009. godini.[10]

U istorijskom pisanju 19. veka, oznaka hegemonije se proširila da opiše prevlast jedne zemlje nad drugim zemljama; i, šire, hegemonizam je označavao politiku velikih sila (tokom 1880-ih – 1914) za uspostavljanje hegemonije (indirektne imperijalne vladavine), što onda vodi ka definiciji imperijalizma (direktna strana vladavina). Početkom 20. veka, u oblasti međunarodnih odnosa, italijanski marksistički filozof Antonio Gramši razvio je teoriju kulturne dominacije (analizu ekonomske klase) da bi uključio društvenu klasu; stoga je filozofska i sociološka teorija kulturne hegemonije analizirala društvene norme koje su uspostavile društvene strukture (društvene i ekonomske klase) sa kojima vladajuća klasa uspostavlja i vrši kulturnu dominaciju kako bi nametnula svoj Weltanschauung (pogled na svet) – opravdavajući društveni, politički, i ekonomski status kvo – kao prirodan, neizbežan i koristan za svaku društvenu klasu, pre nego kao veštačka društvena konstrukcija od koristi isključivo vladajućoj klasi.[5][7][11]

Iz Gramšijeve analize izvedena je politološka oznaka hegemonije kao vođstva; dakle, istorijski primer Pruske kao vojno i kulturno preovlađujuće pokrajine Nemačkog carstva (1871–1918); i lična i intelektualna prevlast Napoleona Bonaparte nad Francuskim konzulatom (1799–1804).[12] U današnje vreme, u Hegemoniji i socijalističkoj strategiji (1985), Ernesto Laklau i Šantal Muf definišu hegemoniju kao politički odnos moći u kome podređeno društvo (kolektiv) obavlja društvene zadatke koji su kulturološki neprirodni i nisu im od koristi, ali koji su od isključive koristi za imperijalne interese hegemona, superiorne, ordinatne vlasti; hegemonija je vojni, politički i ekonomski odnos koji se javlja kao artikulacija unutar političkog diskursa.[13] Bejer je analizirao savremenu hegemoniju Sjedinjenih Država na primeru Globalnog rata protiv terorizma i predstavio mehanizme i procese američkog vršenja vlasti u „hegemonističkom upravljanju“.[14]

Međunarodni odnosi[uredi | uredi izvor]

Naučnici se razlikuju u tome da li će bipolarnost ili unipolarnost verovatno proizvesti najstabilnije i najmirnije ishode. Kenet Valc i Džon Miršajmer su među onima koji tvrde da bipolarnost ima tendenciju da generiše relativno veću stabilnost,[15][16] dok su Džon Ajkenberi i Vilijam Volfort među onima koji se zalažu za stabilizacijski uticaj unipolarnosti. Neki naučnici, kao što su Karl Dojč i Dž. Dejvid Singer, tvrdili su da je multipolarnost najstabilnija struktura.[17]

Naučnici se ne slažu oko izvora i stabilnosti unipolarnosti SAD. Realistički naučnik za međunarodne odnose tvrdi da je unipolarnost ukorenjena u superiornosti američke materijalne moći od kraja Hladnog rata.[18][19] Naučnik liberalnih međunarodnih odnosa Džon Ajkenberi pripisuje američku hegemoniju delom, kako kaže, obavezama i samoograničenošću koje su Sjedinjene Države uspostavile kroz stvaranje međunarodnih institucija (kao što su Ujedinjene nacije, Međunarodni monetarni fond, Svetska banka i Svetska trgovinska organizacija).[20] Konstruktivistička naučnica Marta Finemor tvrdi da su ozakonjenje i institucionalizacija ključne komponente unipolarnosti.[21]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Hegemony”. OREIS. Oxford University Press and International Studies Association, LLC. 2019. 
  2. ^ „Hegemony”. Oxford Advanced American Dictionary. Dictionary.com, LLC. 2014. Arhivirano iz originala 03. 02. 2014. g. Pristupljeno 08. 11. 2019. 
  3. ^ „Hegemony”. Merriam-Webster Online. Merriam-Webster, Inc. 2014. Pristupljeno 2016-02-24. 
  4. ^ „Hegemony”. American Heritage Dictionary. Houghton Mifflin Harcourt. 2014. Pristupljeno 2016-02-24. 
  5. ^ a b Chernow, Barbara A.; Vallasi, George A., ur. (1994). The Columbia Encyclopedia (Fifth izd.). New York: Columbia University Press. str. 1215. ISBN 0-231-08098-0. 
  6. ^ „hegemony”. Oxford English Dictionary (3rd izd.). Oxford University Press. septembar 2005.  (Potrebna je pretplata ili članska kartica javne biblioteke UK.) (Definitions 2a and 2b)
  7. ^ a b v Bullock, Alan; Trombley, Stephen, ur. (1999). The New Fontana Dictionary of Modern Thought (Third izd.). London: HarperCollins. str. 387–388. ISBN 0-00-255871-8. 
  8. ^ Flint, C.; Taylor, P. J. (2018). Political Geography: world-economy, nation-state, and locality (7 izd.). Routledge. ISBN 9781138058262. 
  9. ^ „The SIPRI Military Expenditure Database”. Milexdata.sipri.org. Arhivirano iz originala 28. 3. 2010. g. Pristupljeno 2010-08-22. 
  10. ^ „The 15 countries with the highest military expenditure in 2009”. Arhivirano iz originala 2010-03-28. g. Pristupljeno 2010-08-22. 
  11. ^ Holsti, K. J. (1985). The Dividing Discipline: Hegemony and Diversity in International TheoryNeophodna slobodna registracija. Boston: Allen & Unwin. ISBN 0-04-327077-8. 
  12. ^ Cook, Chris (1983). Dictionary of Historical Terms. London: MacMillan. str. 142. ISBN 0-333-44972-X. 
  13. ^ Laclau, Ernest; Mouffe, Chantal (2001). Hegemony and Socialist StrategySlobodan pristup ograničen dužinom probne verzije, inače neophodna pretplata (Second izd.). London: Verso. str. 40–59, 125–44. ISBN 1-85984-330-1. 
  14. ^ Beyer, Anna Cornelia (2010). Counterterrorism and International Power Relations. London: I. B. Tauris. ISBN 978-1-84511-892-1. 
  15. ^ Waltz 1979.
  16. ^ Mearsheimer, John (2001). The Tragedy of Great Power Politics. W.W. Norton. str. 44–45. 
  17. ^ Deutsch, Karl W.; Singer, J. David (1964). „Multipolar Power Systems and International Stability”. World Politics. 16 (3): 390—406. ISSN 0043-8871. JSTOR 2009578. S2CID 53540403. doi:10.2307/2009578. 
  18. ^ Wohlforth, William C. (1999). „The Stability of a Unipolar World”. International Security. 24 (1): 5—41. ISSN 0162-2889. JSTOR 2539346. S2CID 57568539. doi:10.1162/016228899560031. 
  19. ^ Norrlof, Carla (2010). America's Global Advantage: US Hegemony and International Cooperation (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. ISBN 978-1-139-48680-4. 
  20. ^ Ikenberry, G. John (1998—1999). „Institutions, Strategic Restraint, and the Persistence of American Postwar Order”. International Security. 23 (3): 43—78. JSTOR 2539338. S2CID 57566810. doi:10.1162/isec.23.3.43. 
  21. ^ Finnemore, Martha (2009). „Legitimacy, Hypocrisy, and the Social Structure of Unipolarity: Why Being a Unipole Isn't All It's Cracked Up to Be”. World Politics. 61 (1): 58—85. ISSN 1086-3338. doi:10.1353/wp.0.0027. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]