Hidroelektrana Đerdap I

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Hidroelektrana Đerdap I

Hidroelektrana Đerdap I
Hidroelektrana Đerdap I

Osnovni podaci
Država  Srbija
 Rumunija
Najbliže naselje Srbija Kladovo
Rumunija Gura Vaji
Reka Dunav
Početak izgradnje 7. septembar 1964.
Prva sinhronizacija 16. maj 1972.
Podaci o jezeru
Stvara Đerdapski rezervoar
Zapremina 2,1 km³
Površina 104,41 km²
Podaci o elektrani
Broj turbina 12 (6+6)
Tip branska
Instalisana snaga 2,372 (Srbija 1.206) MW
Tip turbine Kaplanova turbina
Godišnja proizvodnja Srbija 5,65 TWh
Rumunija 5,4 TWh
Pogled sa rumunske strane

Hidroelektrana Đerdap je sistem od jedne branske i jedne rečne-protočne hidroelektrane, „Đerdap I“ i „Đerdap II“, koje su izgrađene na reci Dunav na izlasku iz Đerdapske klisure, na srpsko-rumunskoj granici, tako da pripada Srbiji i Rumuniji.

U ukupnoj proizvodnji električne energije u Srbiji elektrane Đerdap učestvuju sa oko 20%.

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Josip Broz Tito, obilazak HE Đerdap I tokom puštanja u rad 1972. godine
Josip Broz Tito i Georgi Georgiju Dež, potpisivanje sporazuma o izgradnji sistema Đerdap

Prva inicijativa za iskorišćavanje energetskog potencijala Đerdapskog sektora Dunava i unapređenje plovnog puta zabeležena je još 1896. godine. Povoljne karakteristike đerdapskog sektora bile su velika brzina vode i veliki pad, vodni vrtlozi, česte promene dubine vode i širine korita. Sa druge strane, postojala je stalna opasnost od hridina i podvodnih stena. Godine 1896. završeno je izvođenje regulacionih radova na Đerdapu, u okviru kojih je izgrađen Sipski kanal. Hugo Luter, nemački inženjer koji je vodio ove radove, predložio je Ministarstvu narodne privrede Kraljevine Srbije da se završetak regulacije Đerdapa iskoristi za podizanje postrojenja za proizvodnju električne energije. Iako je zatražio dobijanje koncesija za korišćenje vodne energije, zahtev mu nije bio odobren.[1]

Ministarstvo poljoprivrede i voda Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca formiralo je Đerdapsku sekciju sa ciljem da se izradi „Studija o generalnom uređenju Dunavskog sektora zvanog „Đerdap“ – plovidba i iskorišćenje vodene snage“ 10. aprila 1924. godine. Studija je završena 1928. godine, a rezultati su prikazani u devet izveštaja. Tom prilikom je usvojeno rešenje po kome bi se u sektoru Đerdapa izgradile dve hidroelektrane, jedna kod Svinjice, a druga kod Sipa. To bi podrazumevalo i podizanje uzvodne brane između Grebena i Donjeg Milanovca i nizvodne brane ispod Malih gvozdenih vrata. Ideja je podrazumevala da je moguće izvršiti elektrifikacija i industrijalizacija Srbije, Srema, Banata i Bačke sa energijom sa Đerdapa. Nastankom svetske ekonomske krize krajem dvadesetih godina prošlog veka rad na ovom projektu je obustavljen.[1]

Zavod za planiranje Srbije, „Energoprojekt“ je u drugoj polovini 1954. godine izradio elaborat koji je sadržao procenu vrednosti energetskog potencijala đerdapskog sektora.[2] Analize su pokazale da je hidroenergetski potencijal đerdapskog sektora Dunava po kilometru dužine toka četiri do pet puta veći od potencijala na susednim deonicama.[3]Elaborat je 1956. godine poslužio kao osnova za razgovore o zajedničkoj izgradnji hidroenergetskog sistema tokom sastanka predsednika Državnog saveta NR Rumunije Georgi Georgiju Deža (rum. Gheorghe Gheorghiu-Dej) i predsednika SFRJ Josipa Broza. U junu 1957. godine formirana je Mešovita jugoslovensko-rumunska komisija. U aprilu 1960. godine, vladama Rumunije i Jugoslavije upućen je na usvajanje Tehničko-ekonomski memorandum.[4] Razmatrano je više varijanti sistema i konačno je predloženo najpovoljnije – izgradnja dve hidroelektrane Đerdap 1 i Đerdap 2.

Sporazum o izgradnji sistema potpisali Georgi Georgiju Dež i Josip Broz Tito u Beogradu 30. novembra 1963. godine. Dva predsednika svečano su otvorila radove na izgradnji otkrivanjem spomen-ploča na obe strane Dunava 7. septembra 1964. godine.[1]

Đerdap I je sagrađen 1970. godine na 943. kilometru reke, 10 km uzvodno od Kladova. Na srpskoj i rumunskoj strani Dunava je napravljeno po 6 generatora od po 176,3 MW. Snaga generatora na pragu sa srpske strane iznosi 1.058 MW. Instalisani su za protok od 4800 m³/s i puštani su u pogon od 5. avgusta 1970. godine do 16. maja 1972. Nalazi se u mestu Karataš, a neposredno ispod hidrocentrale se nalaze ostaci rimske tvrđave Diana.

Projekat potiče iz sporazuma koji je potpisan između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Narodne Republike Rumunije 1963. godine, ali ideja o izgradnji hidroelektrane na Dunavu datira još od sredine pedesetih godina. Da bi se olakšala izgradnja ove brane, na rumunskoj strani veliki deo grada Oršove morao je da se preseli u brda iznad klisure kao i da se izgradi nova gradska četvrt sa stambenim blokovima radi prijema stanovništva iz stare gradske četvrti. Ostrvo Adakale, uglavnom naseljeno Turcima, takođe je potopljeno pod vodom, ali tada su uspešno sačuvani mnogi stari predmeti. Put i železnička linija koje povezuju Krajovu sa Temišvarom takođe su morale biti pomereni nagore.

Đerdapska hidroelektrana gradi se u 1970. godine

Brana je dizajnirala Institut za Hidroelektrične Studije i Projekte (ISPH) u Bukurešt i Energoprojekt Beograd 1956-1960.

Akumulaciono jezero je zapremine 1380 miliona m³. Brana je simetrična, sa prelivnom branom u sredini i prevodnicama na rumunskoj i srpskoj strani. Godišnje u proseku radi oko 7500 časova i proizvede oko 6000 GWh. Turbine su Kaplanovog tipa i projektovane za padove od 17,5 do 35,4 metara. Generatori su sovjetske proizvodnje LMZ Lenjingrad, dalje licencirano od strane UČM Rešica.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Gordana, Karović; Civrić, Zorica (2018). Dunav u Srbiji : putovanje kroz tehničke muzeje : katalog izložbe. Jurišić, Miloš, Jurišić, Miloš. Beograd: Muzej nauke i tehnike Beograd. str. 259—262. ISBN 9788682977643. OCLC 1088317789. 
  2. ^ Paunović. Đerdap i Timočka krajina. str. 760. 
  3. ^ Jakovljević. Hidroenergetski i plovidbeni sistem „Đerdap“. str. 10. 
  4. ^ Stojanović, Bogoljub (1972). Neimari Đerdapa 1964-1971. „Sistem 'Đerdap' – od prvih ideja do sveobuhvatnog sistema“. Beograd: Export Press. str. 49. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Slobodan Vasić, Sećanja i tragovi Siniše Ćirića (Beograd: Istraživački centar ICNT, 2006).
  • Branislav Vojinović, Ivana Stekić-Jakovljević, Slavka Lazić-Vojinović, Pantelija – Panta Jakovljević, Život i delo (Beograd:Art studio „Crno na belo“, 2014).
  • Milorad Drča, „Kako je sve teklo“, Energija (decembar 2017): 8, 9.
  • Slobodan Kljakić, „Slavni konstruktor Josif Hvoj ipak nije zaboravljen“, Politika, 7. jun 2016., preuzeto 25. maja 2018.
  • Neimari Đerdapa 1964-1971 (Beograd: Export Press, 1972).
  • Marinko Paunović, Đerdap i Timočka krajina (Zagreb: Binoza, 1970).
  • Hidro-energetski i plovidbeni sistem „Đerdap“, (Beograd: Export-Press, 196?), 45.
  • Arhiv Muzeja nauke i tehnike, Zbirka elektroprivrede

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]