Himera (botanika)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Himera je naziv za biljku koja je nastala iz tkiva koja pripadaju različitim biljkama (komponentama). Pri tome ne dolazi do spajanja ćelija, već svaka komponenta zadržava svoja svojstva, pa ovakve biljke nisu hibridi.[1]

Podela[uredi | uredi izvor]

Sektorijalna himera divljeg kestena

Himere mogu biti sektorijalne, periklinalne i meriklinalne.[1]

  • Sektorijalne su nazvane zbog toga što po čitavoj dubini stabla imaju tkivo druge komponente u vidu sektora, odnosno isečka. Taj isečak može zahvatati neznatan deo stabla, a mogu i obe komponente da budu ravnomerno prisutne. Primer je himera dobijena od patlidžana i kokošjeg grožđa koja na jednoj strani obrazuje listove patliđana, a na drugoj kokošjeg grožđa.
  • Periklinalne u tački rasta imaju jedan (monohlamidne) ili dva (dihlamidne) ili ređe tri sloja ćelija koje pripadaju jednoj, a drugi slojevi drugoj komponenti. Tako da će jedan prekrivač unutrašnjeg dela biti od jedne biljke, a spoljašnji prekrivač od druge.
  • Meriklinalne podsećaju na sektorijalne, ali u ovom slučaju druga komponenta zauzima samo površinski deo sektora. Na neki način, one predstavljaju prelazni tip između sektorijalnih i periklinalnih.

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Mogu nastati prirodnim i veštačkim putem. Pririodnim putem nastaju kao rezultat promene dela ćelija pupoljka koji obrazuje novi izdanak. Na ovaj način su nastale biljke čije je lišće šareno, poput Pelargonium zonale, Arabis albida, Mesembryantheum cordifolium i Glechoma hederacea. Veštačkim putem nastaju uglavnom prilikom kalemljenja. Jedan od poznatijih primera je vrsta zanoveti, Laburnum adami dobijena 1825. u okolini Pariza, kalemljenjem Cytisus purpureus i Cytisus laburnum. Lišće ove biljke je imalo prelazni oblik. Obrazovala je i cvetove i crvene i žute boje. Jedini način da se dobije himera je razmnožavanje reznicom, jer se iz semena (koje se retko i obrazuje) ne može dobiti, već jedna od dve „roditeljske“ vrste. Ovakvi slučajevi su zabeleži i kod vrsta limuna, ruže, mušmule i gloga.[1]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Tatić, B.& Petković, B. 1991. Morfologija biljaka. Naučna knjiga. Beograd.