Horapolon

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Horapolon (od Horus i Apolon, Ὡραπόλλων) je ličnost za koju se veruje da je pisac traktata o egipatskim hijeroglifima koji je poznat po grčkom prevodu iz 5. veka pod nazivom Hijeroglifika (ΙΕΡΟΓΛΥΦΙΚΑ, Hieroglyphica).

Horapolon[uredi | uredi izvor]

Horapolona pominje vizantijska enciklopedija Suda kao jednog od poslednjih predvodnika staroegipatskog sveštenstva. Tvrdi se da je radio u školi u Menoutisu blizu Aleksandrije, za vreme vladavine cara Zenona (474—491). Horapolon je morao da beži jer je optužen da je spremao pobunu protiv hrišćana. Tada su uništeni njegovi hramovi Izis i Ozirisa. Horapolon je kasnije zatočen i prisiljen da pređe u hrišćanstvo. Postojao je još jedan, raniji, Horapolon, za koga Suda tvrdi da je bio lingvista iz Fanebutisa, u vreme cara Teodosija II (408—450). Delo Hijeroglifika su mu pripisali komentatori iz 16. veka, iako postoje i mišljenja da je autor sam Horus ili neki faraon.

Hijeroglifika[uredi | uredi izvor]

Tekst Hijeroglifike se sastoji iz dve knjige, sa ukupno 189 objašnjenja egipatskih hijeroglifa. Tekst je pronađen 1419. na ostrvu Andros, odakle ga je Kristoforo Buondelmonti preneo u Firencu. Ovaj tekst je postao izuzetno popularan među humanistima do kraja 15. veka. Prvo štampano izanje pojavilo se 1505, posle čega se pojavio niz narednih izdanja i prevoda. Sumnje u autentičnost Hijeroglifike su se pojavile u 18. veku. Moderna egiptologija smatra da je barem prva knjiga bazirana na stvarnom poznavanju hijeroglifa, iako je u delu primetan uticaj baroknog simbolizma i teoloških spekulacija. To bi mogao biti poslednji značajniji zapis staroegipatskih teologa iz 5. veka.

U doba helenizma, a i kasnije, hijeroglifi su shvatani kao magično, simbolično i ideografsko pismo.

Druga knjiga Hijeroglifike se bavi simbolizmom životinja i alegorijama. To su priče nasleđene od Aristotela, Elijana, Plinija Starijeg i Artemidorusa, i verovatno ih je u delo uneo grčki prevodilac.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]