Hrišćanska apologetika

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Apologija (– zastupništvo, opravdanje). Hrišćanstvo je došlo u svet kao “sablazan za judejce”, kao “bezumlje za helene”, kao religio illicita (nedozvoljena religija) za vladavinu. Odatle stremljenje svih požrtvovanih i sposobnih sinova nove religije da prevedu istine vere na jezik razuma, t. j. gospodarećih stavova epohe, sa jedne strane, a s druge (u vreme progona) - da dokažu predstavnicima vlasti da hrišćanstvo ne vaspitava rušioce, već pouzdane članove države i društva.

Hrišćanski apologeti[uredi | uredi izvor]

Hrišćanski apologeti dokazuju apsurdnost optužbi koje se iznose protiv hrišćana. U isto vreme, oni podvlače da hrišćani spadaju među najlojalnije rimske podanike, koji upućuju molitve za cara. Pored toga, dokazuje se da je hrišćanstvo najviša religija.

Služeći se argumentima stoičara i takvim knjigama kao što su Varonove „Starine“, hrišćani su dokazivali jalovost služenja idolima, besmislenost i neodrživost raznih mitova. Slično Filonu iz Aleksandrije, apologeti teže da načine most između hrišćanstva i grčke filozofije. Sličnost pojedinih postavki grčkih filozofa sa starozavetnim knjigama objašnjava se prostom pozajmicom. Apologeti su tvrdili da su grčki mislioci uzeli mnogo šta iz judejskih svetih knjiga. Oni su isticali i sličnoet nekih obreda, objašnjavajući to đavolovim lukavstvom. Na taj način apologeti nisu samo branili, već i propagirali hrišćanstvo.

Ovaj književni rod bio je relativno široko rasprostranjen. Jedan od prvih apologeta bio je Aristid, koji je na grčkom jeziku napisao „Apologiju“, upućenu Antoninu Piju. Sredinom II v. pisao je Justin, prozvan filozofom i mučenikom. Pored apologetskih dela Justin je napisao i niz rasprava protiv jeretika. Pred kraj II v. počela je književna delatnost najvećeg hrišćanskog apologeta i pisca — Tertulijana, poreklom iz Rimske Afrike.

Počeci apologetske književnosti[uredi | uredi izvor]

Ta težnja polaže početak apologejske književnosti. Pošto konflikt između vere i znanja uvek postoji, tako i apologetika, jednom započevši svoj rad, vrši ga i sada. Ne uvek i ne u potpunosti postižući svoj cilj, apologetika je uvek činila usluge hrišćanstvu: ne održavaući pobede nad nevernicima, ona je pomagala vernicima da održe svoju veru. Sadržaj i karakter apologetike su se menjali iz veka u vek, posmatrajući kroz karakter naučnih i filozofskih struja, sa kojima u datom trenutku bejahu u najoštrijem konfliktu osnovne postavke hrišćanstva. U suštini već neke poslanice Pavla predstavljaju dela apologetska. Napor judeizma i gnosticizma koji se rađao skida mnogo stranica sa pera “apostola jezika”. Apologetičke tendencije su primetne i na mnogim mestima Jevanđelja. Poslanica Varnave je obraćeno protiv judejaca. Od druge četvrtine 2 veka na sceni se pojavljuju apologeti u pravom smislu. 125-126 g. Kodrat u Atini predstavlja imperatoru Adrijanu zaštitnu povelju u korist hrišćana, koje je uznemiravao društveni ološ. Od te povelje se sačuvao samo deo. Uz to Adrijanu je poslata i A. Aristida (koju je 1889 g. otkrio Haris). Justin, filozof i mučenik, napisao je dve A., od kojih je prva (oko 153) sastavljena pri imperatoru Antoninu, kao i “Razgovor sa Trifunom judejcem”; Justin odbija udarce koji su dolazili od mnogobožaca i judejaca, i dokazuje istinitost nove religije time što su se kroz hrista ispunila prororanstva itd. Zatima sledi “A.” Melitona Sardijskog, predstavljena Marku Aureliju oko 170 (sačuvali su se samo odlomci), “Protiv helena” Tatijana, Justinovog učenika, oko 170 “Zamolnica o hrišćanima” obraćena Marku Aureliju Afinagora, oko 177, “O hrišćanskoj veri” ka mnogobožcu Autoliku Teofila Antiohijskog, oko 180 (radove apologena preveo sveštenik Preobraženski).

Treći vek[uredi | uredi izvor]

U 3 veku nastupa Origen sa delom “Protiv Celsa”. U 4 veku poštovalac Origena Evsevije piše traktate, kao i drugi crkveni oci Atanasije Veliki – “Reč protiv mnogobožaca” i “Reč o Ovaploćenju Boga Logosa”, Vasilije Veliki - “Šestodnev” (sve postoji u prevodu Moskovske duhovne akademije). U 5 vek spada traktat Krila Aleksandrijskog povodom pamfleta Julijana Apostate “Protiv Galilejaca”.

Apologetika na hrišćanskom Zapadu[uredi | uredi izvor]

Na latinskom jeziku kao prvi apologeta istupa Minucij Feliks, rimski advokat. Njemu pripada apologetski dijalog, sastavljen 177 g., pod nazivom “Oktavije”; tu se hrišćanstvo štiti od optužbi mnogobožca Sesilija (postoji u ruskom prevodu sveštenika Preobraženskog). Bez ikakve sumnje, najveći apologeta Zapada je Tertulijan (kraj 2 – početak 3 veka), autor “Apologetike”, dve knjige “Ka Narodima”, “Ka Skapuli” i druge (postoji ruski prevod Karnejeva, sa skraćenicama. Novi prevod “Apologetike” je izdala Kijevska duhovna akademija). Učenik Tartulijana je bio episkop Sveti Kiprijan Kartaginski (pr. 258). Od njega imamo “Knjigu o sujeti idola” i “Tri knjige svedočanstava protiv judejaca” (postoji rus. prevod Kijevske duhovne akademije). Za vreme poslednje ozbiljne borbe mnogobožačke države sa hrišćanstvom istupio je ritor Laktancije (oko 250-330), koji je napisao opširan traktat protiv mnogobožačke mitologije “Božanstvene pouke”. Od dela 5 veka ističe se poznati traktat Augustina “O gradu Božijem”. U to vreme napadi politeista na hrišćane buknuli su novom snagom. Za razarenje Rima od strane Alariha 410 g. optuženo je hrišćanstvo: pričalo se da su, potisnuvši politeizam, izazvali gnev starih bogova, koji su stvorili veličanstvenost večnog grada. Augustin odgovara na te optužbe.

Novije doba[uredi | uredi izvor]

Zatim napadi na hrišćanstvo jenjavaju i skoro da je nepotrebno braniti ga. Tek za vreme geografskih otkrića pred bogoslovima su se postavila nova zbunjujuća pitanja. Ti crnci iz Afrike, crvenokošci Amerike, te žute rase Dalekog istoka – da li su oni nastali od zajedničkog rodonačelnika? Da li su oni potomci Adama, naslednici njegovog greha? Da li krv, prolivena u Judeji, iskupljuje i njih takođe? Da li su mogli biti osuđeni za kršenje zapovesti, koje nisu ni znali? Bogoslovlje je bilo loše pripremljeno za takva pitanja. Sa druge strane, u delima humanista preplitao se Novi zavet sa mitologijom. Odatle traktat Savonarole (1497) ... (“Trijumf krsta, ili O istini hrišćanske religije”) i M. Fićino (1475) “O hrišćanskoj religiji i bogobojažljivosti”. Oslobađanje umova, započeta delimičnim napadima i ubrzana prizorima religioznih gonjenja, od sredine 17 veka nalazi odraz u engleskom deizmu. Iz Engleske deizam prelazi na kontinent, gde se često neprimetnim prelazima preliva u naturalizam. Deizam je izazvao mnogo apologetskih radova, od kojih su mnogi pod naporom protivnika išli na značajne ustupke. Volter, Ruso i enciklopedisti su takođe dosta briga zadali apologetima. Kada je u 19 veku hrišćanstvo postalo predmet ozbiljnog naučnog istraživanja, apologetika se takođe obraća istoriji i vodi polemiku na tom tlu.