Huanghe

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Huanghe (Huang He)
Huanghe u gradu Landžou
Tok Huanghea
Opšte informacije
Dužina5.464 km
Basen752.000 km2
Pr. protok2.571 ​m3s
Vodotok
IzvorBajah Har Šan
V. izvora4.800 m
UšćeŽuto more
Geografske karakteristike
Država/e Kina
PritokeFen River, Tao River, Wei River, Luo River, Daxia River, Wuding River, Qin He, Datong River, Daqing River, Dawen River, Jishui, Huangshui River, Norfolk Creek, Daheihe, Zuli He, Duo Qu
Reka na Vikimedijinoj ostavi

Huanghe (Huanghu, Hoangho; kin. Huáng Hé - O ovoj zvučnoj datoteci slušaj ) je reka u severnoj Kini. Dugačka je 5.464 km [1]. Ime prevedeno sa kineskog znači „Žuta reka”. Reka je dobila ovo ime jer nosi velike količine lesa žute boje, od čega i sama reka postaje žuta.

Huanghe je treća po dužini reka u Aziji, nakon reka Jangcekjang i Jenisej, i šesti najduži rečni sistem na svetu sa procenjenom dužinom od 5.464 km.[2] Reka izvire u Bajan Bar planinama u Ćinghaj provinciji zapadne Kine. Ona protiče kroz devet provincija, i uliva se u Bohajsko more u blizini grada Dungjing u provinciji Šandung. Sliv Žute reke ima ima istočno–zapadni opseg od oko 1.900 km i severno–južni od oko 1.100 km. Ukupna površina sliva je oko 752.546 km².

Sliv ove reke je kolevka kineske civilizacije, i bio je najprosperitetniji region u ranoj istoriji Kine. Međutim, zbog čestih razornih poplava i promena toka nastalih usled neprekidnog uzdizanja dna rečnog korita, ponekad iznad nivoa okolnih poljoprivrednih polja, ova reka je isto tako nazivana Kineskom tugom i Kaznom Han naroda.[3]

Ime[uredi | uredi izvor]

Rana Kineska literatura uključujući Ju Gong ili Poštovanje Jua koja datira iz perioda zaraćenih država (475 — 221 p. n. e.) naziva Žutu reku jednostavno (starokineski jezik: *C.gˤaj,[4] moderni kineski (pinjin) ), oznakom koja je poprimila značenje „reka” u modernoj upotrebi. Prva pojava imena 黃河 (starokineski jezik: *N-kʷˤaŋ C.gˤaj; srednji kineski jezik: Huang Ha[4]) je u Knjizi Hana napisanoj tokom vremena istočne Hanske dinastije. Pridev „žuta” opisuje višegodišnju boju muljne vode u donjem toku reke, koja nastaje od zemljišta (lesa) koje reke nosi nizvodno.

Jedno od starijih mongolskih imena je bilo „Crna reka”,[5] pošto je tok reke prozračan pre ulaska u Lesovski plato. Sadašnje ime reke među stanovništvom Unutrašnje Mongolije Ȟatan Gol (Hatan gol, „Kraljičina reka”).[6] U samoj Mongoliji, ona se jednostano naziva Šar Mörön (Šar mөrөn, „Žuta reka”).[7]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Dinamika[uredi | uredi izvor]

Žuta reka krči svoj put rad slikara Ma Juena (1160–1225), dinastija Song

Žuta reka je jedna od nekoliko reka koje su esencijalne za postojanje Kine. U isto vreme, međutim, ona je uzrokovala nekoliko smrtonosnih poplava, uključujući jedinu prirodnu katastrofu u zapisanoj istoriji koja je usmrtila više od milion ljudi. Najsmrtonosnija poplava se dogodila tokom vladavine dinastije Juan 1332–33 godine, pri čemu je izgubilo život oko 7 miliona ljudi. Tome sledi poplava iz 1887. godine tokom vladavine dinastije Ćing, u kojoj je usmrćeno između 900.000 i 2 miliona ljudi, i poplava iz 1931. godine u eri Republike Kine (koja je jedna od mnogih poplava te godine) u kojima je izgubilo živog 1–4 miliona ljudi.[8]

Uzroci poplava su velike količine sitnozrnog lesa koji reka nosi sa Lesove visoravni, koja se neprekidno deponuje duž dna njenog kanala. Sedimentacija uzrokuje da se prirodne brane polako formiraju. Ove podvodne brane su bile nepredvidljive i generalno se nisu mogle detektovati. Na kraju, enormna količina vode bi morala da pronađe novi put do mora, što ona čini putanjom najmanjeg otpora. Kad dođe do toga, voda bi se rasprostrla širom ravne Severne kineske nizije, ponekad uzimajući novi kanale i plaveći poljoprivredno zemljište, gradove ili varoši na svom putu. Tradicionalni kineski odgovor izgradnje sve viših i viših nasipa duž obala reke je ponekad doprinosio ozbiljnosti poplava. Kada bi se poplavne vode probile kroz nasipe, one više nisu mogle da budu drenirane u korito reke, kao što bi se to dogodilo nakon normalnih poplava, pošto je rečno korito ponekad bilo više od okoline. Ove promene su mogle da uzrokuju da se ušće reke pomeri i za po 480 km, te da reka ponekad doseže okean severno od poluostrva Šandung, a ponekad južno.[9]

Još jedan istorijski uzrok razornih poplava je bio kolaps uzvodnih ledenih brana u unutrašnjoj Mongoliji sa pratećim iznenadnim oslobađanjem ogromnih količina zarobljene vode. Bilo je 11 takvih velikih poplava u prošlom veku, svaka od kojih je uzrokovala ogromne gubitke života i imovine. U današnje vreme se primenjuje bacanje eksploziva iz aviona da bi se razbile ledene brane pre nego što postanu opasne.[10]

Pre vremena modernih brana u Kini, Žuta reka je bila ektremno sklona plavljenju. Tokom 2.540 godina od 595. p. n. e. do 1946. godine, smatra se da je Žuta reka plavila 1.593 puta, znatno menjajući svoj kurs 26 puta i devet puta u veoma velikoj meri.[11] Te poplave obuhvataju neke od najsmrtonosnijih prirodnih katastrofa ikada zabeleženih. Pre savremenih sredstava za upravljanja katastrofom, kada bi se desile poplave, deo stanovništva bi u početku stradao od davljenja, ali bi zatim znatno veći broj ljudi ispaštao od nastale gladi i širenja bolesti.[12]

Drevna vremena[uredi | uredi izvor]

Žuta reka kako je prikazana u sekciji ilustrovane mape dinastije Ćing
Mapa Kine sa prikazanim putem Žute reke (prikazane plavom bojom u gornjem delu mape) iz ranog 19. veka.

U kineskoj mitologiji, gigant Kua Fu isušio je Žutu reku i Vej reku da bi ugasio svoju goruću žeđ dok je pratio Sunce.[13] Istorijski dokumenti iz perioda Proleća i Jeseni[14] i dinastije Ćin[15] ukazuju da je Žuta reka u to vreme tekla znatno severnije od njenog sadašnjeg toka. Ti dokumenti prikazuju da nakon što je reka prošla kroz Luojang, ona je tekla duž granice između provincija Šansi i Henan, zatim nastavljala duž granice između Hebeja i Šandunga pre nego što se ispraznila u Bohajski zaliv u blizini današnjeg Tjencina. Drugi izlaz je u suštini pratio sadašnji kurs.[11]

Reka je napustila te putanje 602. godine p. n. e.[14] i kompletno se pomerila južno od Šandung poluostrva.[11] Sabotaža nasipa, kanala i rezervoara i namerno plavljenje suparničkih država postala je standardna vojna taktika tokom perioda zaraćenih država.[16] Kako je dolina Žute reke bila glavni ulazni put u oblast Guandžung i državu Ćin sa Velike kineske nizije, dinastija Ćin je čvrsto utvrdila prolaz Hangu; brojne bitke su se tu odvile, a to je isto tako bilo važno usko grlo u zaštiti Han prestonica Čangana i Luojanga. Velika poplava iz 11. godine se smatra glavnim razlogom pada kratkotrajne dinastije Sin, a još jedna poplava iz 70. godine je vratila reku severno od Šandonga na ono što je suštinski njen današnji tok.[11]

Srednjovekovna vremena[uredi | uredi izvor]

Od početka trećeg veka važnost Hangu prolaza je umanjena, sa pomeranjem glavnih utvrđenja i vojnih baza uzvodno do Tunguanskog okruga. Godine 923, general Duan Ning dinastije kasniji Ljang ponovo je provalio branu, plaveći 2.600 km² u neuspešnom pokušaju da zaštiti prestonicu svog kraljevstva. Slični predlog inženjera Li Čuena za vreme dinastije Sung koji je želeo plavljenjem oblasti oko donjeg toka zaštiti centralnu visoravan od Kidana je bio odbijen 1020. godine: Ugovor iz Šanjuana između dve države je izričito je zabranjivao dinastiji Sung da uspostavlja nova korita ili da menja rečne tokove.[17]

Kršenja su se desila bez obzira na to: jedno kod Henglunga 1034. godine čime je podeljen tok u tri dela i više puta su plavljeni severni regioni Dedžou i Bodžou.[17] Pod dinastijom Sung su pet godina trajali radovi u uzaludnom pokušaju da se obnovi prethodni tok reke. Pri tome je korišteno preko 35.000 zaposlenih, 100.000 vojnika, i 220.000 tona drveta i bambusa godišnje[17] pre nego što je projekat napušten 1041. godine. Nakon toga je usporena reka probila nasip kod Šanghua, te je glavni tok otišao severno ka Tjencinu 1048. godine[11] i do 1194. je bilo blokirano ušće reke Huaj.[18] Nagomilavanje depozita mulja bilo je takvo da je čak i nakon što je Žuta reka kasnije pomerila svoj tok, Huaj više nije mogao da protiče duž svog istorijskog toka, već umesto toga, njegova voda se uliva u jezero Hungce i zatim teče južno prema Jangcekjangu.

Poplava iz 1344. vratila je Žutu reku južno od Šandonga. Dinastija Juan je bila u opadanju, i car je prisilio enormne timove da grade nove nasipe za reku. Loši uslovi života su pomogli da dođe do izbijanja pobuna koje su dovele do osnivanja dinastije Ming.[9] Tok reke se ponovo promenio 1391. kad je reka poplavila od Kajfenga do Fengjanga u Anhueju. Ona je bila konačno stabilizovana pod upravom evnuha Li Singa tokom projekata javnih radova nakon poplave iz 1494.[19] Reka je plavila mnogo puta u 16. veku, uključujući 1526, 1534, 1558, i 1587. Svaka poplava je uticala na tok reke u donjem delu toka.[19]

Poplava iz 1642. je bila veštačka, uzrokovana pokušajem guvernera Kajfenga za vreme dinastije Ming da iskoristi reku da uguši seljačku pobunu pod Li Džičengom koji je opsedao grad tokom šest meseci.[20] On je naložio svojim ljudima da provale nasip u pokušaju da poplave pobunjenike, ali je umesto toga uništio svoj sopstveni grad: procenjuje se da su poplava, i glad i kuga koji su usledili uzrokovali smrt oko 300.000 stanovnika od pređašnje populacije grada od 378.000 osoba.[21] Nekada prosperitetni grad je bio skoro napušten, sve dok nije bio obnovljen pod carom Kansi iz dinastije Ćing.

Nedavna vremena[uredi | uredi izvor]

Vojnici Nacionalne revolucionarne armije tokom velike poplave Žute reke 1938. godine.

Između 1851. i 1855,[11][18][19] reka se vratila na sever tokom poplava koje su uzrokovali Nienski i Tajpinški ustanci. Procenjuje se da je poplava iz 1887. uzrokovala smrt između 900.000 i 2 miliona ljudi,[22] i ona je jedna od najgorih katastrofa u istoriji (isključujući glad i epidemije). Žuta reka je manje više poprimila svoj sadašnji tok tokom poplave iz 1897.[18][23]

Procenjuje se da je poplava iz 1931. uzrokovala između 1.000.000 do 4.000.000 smrtnih slučajeva,[22] i jedna je od najgorih prirodnih katastrofa u pisanoj istoriji (ne računajući glad i epidemije).

Dana 9. juna 1938, tokom Drugog kinesko-japanskog rata, nacionalističke trupe pod Čang Kaj Šekom probile su nasipe koji su držali reku u svom koritu u blizini sela Huajuenkou u Henanu, uzrokujući ono što kanadski istoričar, Dijana Lari naziva „ratom indukovanom prirodnom katastrofom”. Cilj operacije je bio da se zaustavi napredak japanskih trupa sledeći strategiju „upotrebe vode kao zamene za vojnike” (yishui daibing). Poplava iz 1938. oblasti veličine 54.000 km² uzela je između 500.000 i 900.000 kineskih života, zajedno sa nepoznatim brojem japanskih vojnika. Poplava je sprečila japansku armiju da zauzme Džengdžou, na južnoj obali Žute reke, ali ih nije zaustavila u ostvarivanju njihovog cilja zauzimanja Vuhana, koji je bio privremeno sedište kineske vlade i koji opkoračuje Jangcekjang.[24] .

Geografija[uredi | uredi izvor]

Na reci i na njenoj obali sagrađene su brojne brane, veštački rezervoari vode i kanali za navodnjavanje.[25] Izvori reke Huang He nalaze se na planini Bajah Har. Huanghe protiče kroz Tibetsku i Lesnu visoravan kao i kroz Kinesku niziju. Uliva se u Žuto more. Sliv reke iznosi oko 752.000 km². Najveća pritoka joj je reka Vejho. Huanghe je druga po veličini reka u Kini, odmah posle Jangcekjanga. Delta Žute reke obuhvata oko 8.000 km² (3.090 mi²). Međutim, sa smanjenjem količine mulja koja dospeva do mora, bilo je izvešteno da se svake godine od 1996. godine reka smanjuje usled erozije.[26]

Hidroelektrične brane na reci[uredi | uredi izvor]

Reka ima veoma veliki hidroenergetski potencijal te su stoga na njoj sagrađene brojne brane. Najveće su sagrađene: u Kanjonu Liujia, kod grada Laniou, Sanmenskom kanjonu (Sanmenska hidroelektrana koja je počela da se gradi 1957. godine; proizvodi preko 6 milijardi KWh struje godišnje).[27]

Poplave i promene toka[uredi | uredi izvor]

Huanghe je kroz istoriju često izazivala katastrofalne poplave i menjala svoj tok. U zadnjih 3.000-4.000 godina Huanghe je plavio 1.593 puta. Kineski istoričari zabeležili su da je reka do sada 18 puta promenila glavni tok. Ovo menjanje toka i česte poplave imali su značajnu ulogu u stvaranju Kineske nizije.[24]

Akvakultura[uredi | uredi izvor]

Ćenkuenski zavoj u Junghe okrugu

Žuta reka je generalno manje pogodna za akvakulturu nego reke centralne i južne Kine, kao što je Jangcekjang ili Biserna reka, ali se akvakulture praktikuje u nekim oblastima duž Žute reke. Jedna važna akvakulturna oblast je rečna dolina kod grada Singjanga, uzvodno od Džengdžoua. Od početka razvoja ribnjaka u dolini Singjanga u blizini varoši Vangcuen 1986. goine, sistem ribnjaka u Vangcuenu je dostigao ukupnu veličinu od 15.000 mu (10 km2), što čini ovaj grad najvećim akvakulturnim centrom u Severnoj Kini.[28]

Raznovrsne kineske mekooklopne kornjače koje su popularne među kineskim gurmanima se nazivaju kornjačama Žute reke (黄河鳖). U današnje vreme većina kornjača Žute reke koje se konzumiraju u kineskim restoranima potiče sa farmi kornjača, koje mogu ili ne moraju da budu u blizini Žute reke. Godine 2007, započela je Vangcuenu izgradnja velike farme za uzgoj ovog tipa kornjača. Sa kapacitetom uzgoja od oko 5 miliona kornjača godišnje, ovo postrojenje je najveća farma ove vrste u Henanu.[29]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Postoji nekoliko podataka o dužini, ali ovaj je najrasprostranjeniji. Do ovoga je došlo jer reka često menja svoj tok.
  2. ^ Yellow River (Huang He) Delta, China, Asia. Geol.lsu.edu (28. 2. 2000). Pristupljeno 4. 2. 2013.
  3. ^ New York Times "A Troubled River Mirrors China's Path to Modernity". 19 November 2006 p. 4.
  4. ^ a b Baxter, Wm. H. & Sagart, Laurent. „Baxter–Sagart Old Chinese Reconstruction”. Arhivirano iz originala 25. 4. 2012. g. Pristupljeno 4. 11. 2017.  (1.93 MB), p. 41. 2011. Pristupljeno 11 October 2011.
  5. ^ Parker, Edward H. China: Her History, Diplomacy, and Commerce, from the Earliest Times to the Present Day, p. 11. Dutton (New York), 1917.
  6. ^ Geonames.de Arhivirano na sajtu Wayback Machine (16. jul 2016). "geonames.de: Huang He Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. mart 2018)".
  7. ^ Bawden, Charles (1997). Mongolian–English Dictionary. Kegan Paul, reprinted 2010 by Routledge. str. 537 and 593. ISBN 9781136155888. 
  8. ^ White 2012, str. 47.
  9. ^ a b Gascoigne & Gascoigne 2003
  10. ^ The Ice Bombers Move Against Mongolia. strategypage.com (29 March 2011)
  11. ^ a b v g d đ Tregear, T. R. (1965) A Geography of China, pp. 218–219.
  12. ^ „Flooding and communicable diseases fact sheet”. World Health Organization. str. 2. Pristupljeno 27. 7. 2011. 
  13. ^ Summary of the story given in the definition of 夸父追日 现代汉语词典(第七版). A Dictionary of Current Chinese (Seventh Edition). 北京. Beijing: 商务印书馆. The Commercial Press. 1. 9. 2016. str. 513, 755. ISBN 978-7-100-12450-8. 
  14. ^ a b Gernet, Jacques. Le monde chinois, p. 59. Map "4. Major states of the Chunqiu period (Spring and Autumn)". (jezik: francuski)
    English version: Gernet, Jacques (1996), A History of Chinese Civilization (Second izd.), Cambridge, England: Cambridge University Press, ISBN 978-0-521-49781-7 
  15. ^ "Qin Dynasty Map Arhivirano 2015-01-05 na sajtu Archive.today".
  16. ^ Allaby, Michael (2014). Floods. Infobase Publishing. str. 142. ISBN 978-1-4381-0865-0. 
  17. ^ a b v Elvin, Mark; Liu, Ts'ui-jung; Liu, Cuirong, ur. (1998). Sediments of Time: Environment and Society in Chinese History. Cambridge University Press. str. 554. ISBN 978-0-521-56381-9. 
  18. ^ a b v Grousset, Rene (1959). The Rise and Splendour of the Chinese Empire. University of California Press. str. 303. 
  19. ^ a b v Tsai, Shih-shan Henry (1996). The Eunuchs in the Ming Dynasty. SUNY Press. str. 200. ISBN 978-0-7914-2687-6. 
  20. ^ Lorge, Peter (2005). War, Politics and Society in Early Modern China, 900 1795. Taylor & Francis. str. 147. ISBN 978-0-203-96929-8. 
  21. ^ Xu, Xin (2003). The Jews of Kaifeng, China: History, Culture, and Religion. KTAV Publishing House, Inc. str. 47. ISBN 978-0-88125-791-5. 
  22. ^ a b International Rivers Report. "Before the Deluge Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. јул 2008)". 2007.
  23. ^ Needham, Joseph. Science and Civilization in China. Vol. 1. Introductory Orientations, p. 68. Caves Books Ltd. (Taipei). 1986. ISBN 978-0-521-05799-8.
  24. ^ a b Lary, Diana. "The Waters Covered the Earth: China's War-Induced Natural Disaster". Op. cit. in Selden, Mark & So, Alvin Y., eds. War and State Terrorism: The United States, Japan, and the Asia-Pacific in the Long Twentieth Century, pp. 143–170. Rowman & Littlefield. 2004. ISBN 978-0-7425-2391-3.
  25. ^ China's Yellow River, Part 1. The New York Times (30. 5. 2007)
  26. ^ Yellow River Delta Shrinking 7.6 Square Kilometers Annually, China Daily 1 February 2005
  27. ^ Yellow River Upstream Important to West-East Power Transmission Arhivirano na sajtu Wayback Machine (12. maj 2013) People's Daily, 14 December 2000
  28. ^ 黄河畔的荥阳市万亩鱼塘 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. februar 2016) (Ten thousand of mu of fish ponds in the riverside Xingyang), 30. 9. 2011.
  29. ^ 荥阳开建河南省最大黄河鳖养殖基地 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (22. februar 2014) (Construction started in Xingyang on the province's largest Yellow River Turtle farm), www.zynews.com, Pristupljeno 2007-07-24

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]