Huan Pablo Montoja

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Huan Pablo Montoja
Huan Pablo Montoja u Indijanapolisu 2002. godine
Lični podaci
Datum rođenja(1975-09-20)20. septembar 1975.(48 god.)
Mesto rođenjaBogota, Kolumbija
DržavljanstvoKolumbija
Timske informacije
Broj bolida7
Aktivni period
2001—2004Vilijams
2005–2006Maklaren
Statistika karijere
Broj trka95 (94 starta)
Pobede7
Podijumi30
Pol pozicija13
Najbrži krugovi12
Poena u karijeri307
Prva trkaVelika nagrada Australije 2001
Prva pobedaVelika nagrada Italije 2001
Poslednja pobedaVelika nagrada Brazila 2005
Poslednja trkaVelika nagrada Sjedinjenih Država 2006

Huan Pablo Montoja (šp. Juan Pablo Montoya; Bogota, 20. septembar 1975) je bivši vozač Formule 1.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Montoja je rođen u Bogoti u Kolumbiji 20. septembra 1975. godine. Prve korake ka karijeri vozača F1 načinio je još 1981. sa svojih šest godina kada je počeo da se bavi kartingom. Sa svojih devet godina postao je Nacionalni šampion u kartingu u dečjoj klasi, zatim 1986. Kart čampion u lokalnoj i nacionalnoj juniorskoj klasi. 1990. postigao je značajniji uspeh postavši prvak juniorskog svetskog šampionata u kartingu u Lonatu u Italiji. Ovu titulu odbranio je i sledeće 1991. godine u Lavalu u Francuskoj. 1992. se već ozbiljnije primakao Formuli 1 kada je učestvovao na trkama Formule Reno u svojoj rodnoj Kolumbiji gde je osvojio 4 pobede i 5 pol pozicija od ukupno 8 trka. Nadalje je nizao uspehe u mnogim većim svetskim trkama kao što je Formula 3000. 1997. godine postaje Vilijamsov test-vozač.

Trkačka karijera[uredi | uredi izvor]

KART serija[uredi | uredi izvor]

Montoja je 1997. i 1998. vozio u Formuli 3000, gde je u obe sezone zabeležio odlične rezultate vozeći za Supernova tim, osvojivši drugo mesto u šampionatu 1997, a zatim i titulu 1998.

Godine 1999, Montoja odlazi u Ameriku i potpisuje za Čip Ganasi Rejsing u KART seriji, u kome je zamenio šampiona iz 1998, Aleksa Zanardija, koji je prešao da vozi za Vilijams u Formuli 1, tim sa kojim je Montoja imao bliske veze - zapravo, Montojin odlazak u KART seriju je bio deo dogovora Frenka Vilijamsa, šefa Vilijams F1 tima, i Čip Ganasi tima, za koji je do tada vozio Zanardi. Montoja je impresinirao u svojoj prvoj sezoni i osvojio šampionsku titulu, sa ukupno sedam pobeda i šest pol pozicija, čime je postao najmlađi šampion u istoriji KART serije. Istovremeno, dobio je i nagradu za rukija godine i potpuno nadmašio svog timskog kolegu Džimija Vasera, koji je bio šampion KART serije samo tri godine ranije, i vicešampion 1998. Montoja je osvojio titulu i 212 bodova, dok je Vaser završio na devetom mestu u šampionatu, sa ukupno 104 boda i samo dva podijuma.

Godine 2000, je bila manje uspešna za Montoju i njegov tim, nakon promene šasije i prelaska na Tojotine motore. Montoja je imao brzinu, ali je tim imao dosta problema sa kvarovima, pa je zbog čestih kvarova samo tri pol pozicije pretvorio u pobedu i završio sezonu na devetom mestu. Ova sezona je bila neverovatno neizvesna, pa je tako Montoju, devetoplasiranog u šampionatu i šampiona Žila de Ferana razdvajalo 42 boda (de Feranu je za titulu bilo potrebno 44 boda manje nego Montoji prethodne sezone - 168), dok je razlika između četvrtog u šampionatu Kenija Breka i Montoje bila samo 9 bodova. Timski kolega Džimi Vaser, uprkos tome što je pobedio jednom, a Montoja tri puta, završio je sezonu na šestom mestu, sa pet bodova više od Kolumbijca. Montoja se iste godine zajedno sa svojim timom i timskim kolegom Vaserom takmičio i u trci 500 milja Indijanapolisa, koji je organizovala tada rivalska Indi Rejsing Liga (2008. je došlo do ujedinjenja IRL-a i KART serije, nakon bankrota KART serije), a Montoja je potpuno dominirao legendarnom trkom, vodio na 167 krugova od 200 i pobedio, čime je postao prvi vozač od 1966. koji je iz prvog pokušaja pobedio na Indi 500 trci. U leto 2000. objavljeno je da će Montoja od 2001. preći u Formulu 1, i da je potpisao ugovor sa Vilijamsom, koji je sa svojim novim partnerom i snabdevačem motorima, nemačim gigantom BMV-om, imao velike ambicije za budućnost.[1]

Formula 1 (2001—2006)[uredi | uredi izvor]

Godine 2001, Montojina debitantska sezona u Formuli 1, prošla je znatno ispod očekivanja i za Montoju i za tim Vilijams. Na svojoj debitantskoj trci, VN Australije, kvalifikovao se čitav sekund iza timskog kolege Ralfa Šumahera, a onda u trci odustao zbog kvara na motoru. VN Malezija nije prošla ništa bolje - ponovo je bio znatno sporiji od Ralfa Šumahera u kvalifikacijama, a trku završio već u trećem krugu, nakon greške načinjene na kišnoj stazi. Ipak, Montoja je na trećoj trci sezone u Brazilu impresionirao. Prvo je izvanrednim preticanjem preuzeo vođstvo u trci od tada trostrukog šampiona Mihaela Šumahera, a onda imao sigurno vođstvo sve do 38. kruga, kada je njegovu trku okončao Jos Ferštapen, koga je Montoja pretekao za ceo krug, napravivši grešku prilikom kočenja i udarivši u Montoju, koji je usled sudara morao odmah da odustane. Timski kolega Ralf Šumaher je pobedio u San Marinu, a Montoja morao da odustane usled problema sa kvačilom. Prvu trku u karijeri uspeo je da završi na VN Španije, i to na drugom mestu, iza pobednika Mihaela Šumahera. Sve do VN Italije, Montoja je uglavnom završavao trke zbog brojnih kvarova, ali i pojedinih sudara, sa izuzetkom VN Evrope, na kojoj je osvojio drugo mesto, i VN Britanije, koju je završio kao četvrti. Na VN Nemačke je osvojio pol poziciju i vodio 22 kruga, ali je još jednom morao da odustane zbog kvara na motoru. Ipak, prvu pobedu u karijeri je ostvario na VN Italije u Monci, gde je takođe osvojio i pol poziciju. Na pretposlednjoj trci sezone u SAD, Montoja je takođe konkurisao za pobedu, ali je još jednom morao da odustane zbog kvara. Sezonu je završio osvajanjem drugog mesta u Japanu. Montoja je završio na šestom mestu u šampionatu vozača, sa ukupno 31 bodom, 18 manje od timskog kolege Ralfa Šumahera, koji je pobedio tri puta, dok je Montoja pobedio jednom i osvojio tri pol pozicije.

Godine 2002, godina je donela potpunu dominaciju Ferarija i Mihaela Šumahera - italijanski tim je pobedio na 15 od 17 trka, a Vilijams samo na jednoj (Ralf Šumaher u Maleziji), uprkos tome što je Montoja te sezone čak sedam puta osvojio pol poziciju. Vilijams je pretekao Maklaren u šampionatu konstruktora, završivši sezonu na drugom mestu u konkurenciji konstruktora, dok je Montoja uspeo da nadmaši timskog kolegu Ralfa Šumahera, osvojivši 50 bodova i treće mesto u šampionatu, daleko iza oba vozača Ferarija, dok je Ralf Šumaher imao 42 boda i završio ne četvrtom mestu u šampionatu. Četiri druga mesta bila su najbolji rezultati koje je Montoja ostvario 2002.

Godine 2003, je Vilijams bio daleko konkurentniji Ferariju nego prethodne sezone, što se pokazalo već na prvoj trci sezone u Australiji, kada je Montoja ispustio izvesnu pobedu devet krugova pre kraja - Kolumbijac je napravio grešku, izvrteo se na stazi, uspeo da se vrati, ali iza Dejvida Kultarda, Maklarenovog vozača, pa je trku završio na drugom mestu. Sve do sedme trke u Monaku, Montoja i Vilijams nisu uspevali da ponove brzinu iz Australije - njegovu sezonu su do tada obeležila odustajanja zbog kvarova i udesi, pa je u pet trka osvojio samo osam bodova. Ipak, sve se promenilo od VN Monaka, kada je Mišelin doneo nove specifikacije guma, koje su izuzetno odgovarale Vilijamsu. Montoja je pobedio u Monaku i započeo najbolji niz u karijeri od osam uzastopnih podijuma, od kojih je jedan bio i pobeda sa pol pozicije na VN Nemačke, pa se dve trke pre kraja sezone Montoja našao samo tri boda iza petostrukog šampiona Mihaela Šumahera u Ferariju. Njegove nade za osvajanje titule okončane su već na sledećoj trci u SAD, nakon incidenta sa Rubensom Barikelom, drugim vozačem Ferarija. Montoja je trku završio tek na šestom mestu, a Šumaher pobedio, pa je Kolumbijac za samo jednu trku izgubio i matematičke šanse za titulu, jer je imao deset bodova manje od Šumahera, ali i četiri pobede manje, što je Nemcu u odnosu na Montoju garantovalo titulu bez obzira na rezultat u Japanu. Jedini koji je imao šanse da ugrozi Šumaherovu titulu je bio Kimi Raikonen iz Maklarena, Montojin budući timski kolega. Na kraju, Šumaher je osvojio 93 boda, Raikonen 91 a Montoja 82, čime je još jednom završio šampionat na trećem mestu. Drugu sezonu zaredom je uspeo da nadmaši timskog kolegu Ralfa Šumahera, koji je osvojio 58 bodova i peto mesto u šampionatu. U novembru 2003, Montoja, kome je ostala još jedna godina ugovora sa Vilijamsom, objavio je da će od 2005. postati vozač Maklarena.[2]

Godine 2004, je za Montoju bila tranziciona godina. Njegov odnos sa Vilijamsom bio je narušen još 2003 - Montoja je u intervjuu 2016. izjavio da deo krivice za to pripada i njemu, ali i da je osećao da tim Vilijams-BMV ne ide u pravom smeru.[3] Rezultati su bili značajno slabiji nego 2003, čime je, pored apsolutne dominacije Ferarija i Mihaela Šumahera, doprinelo i to što su se BAR-Honda i Reno značajno poboljšali i pretekli i Vilijams i Maklaren. Sezonu je obeležio i udes Montojinog timskog kolege Ralfa Šumahera na VN SAD, kada je usled pucanja gume udario u zid i zadobio ozbiljne povrede, zbog kojih je morao da propusti šest trka. Montoja je tokom 2004. usled pravila koja je narušio Vilijams diskvalifkovan dva puta uzastopno, u Kanadi i SAD, što ga je koštalo 13 osvojenih bodova. Prvi put u karijeri nije uspeo da tokom jedne sezone osvoji pol poziciju, a sezonu i oproštaj od Vilijamsa je završio jedinom pobedom za njega i tim tokom 2004. U konačnom poretku, Montoja je zauzeo peto mesto u šampionatu, sa 58 bodova, dok je Vilijams pao na četvrto mesto u konkurenciji konstruktora, što je bio njihov najslabiji plasman u poslednjih pet sezona. Tim je pored Montoje napustio i Ralf Šumaher, koji je prešao u Tojotu.

Godine 2005, Montoja je počeo da vozi za Maklaren, a njegova odluka da napusti Vilijams se pokazala ispravnom, jer je Vilijams dodatno pao u poretku, a Maklarenov bolid MP4-20 bio najbrži te sezone. Međutim, prva polovina sezone je bila izuzetno teška za Kolumbijca. Nakon samo dve trke, Montoja se povredio igrajući tenis[4], pa je zbog povrede ramena morao da propusti trke u Bahreinu i San Marinu. Vratio se na VN Španije, gde je osvojio tek sedmo mesto, a njegov timski kolega Rejkonen pobedio, pretekavši Montoju za ceo krug. Šansu za dobrim rezultatom u Monaku propustio je zbog incidenta koji je napravio na treningu, pa je kažnjen brisanjem vremena iz kvalifikacija i prebacivanjem na začelje. U trci je još jednom pobedio Rejkonen, dok je Montoja završio na petom mestu. Nakon još jedne loše trke u odnosu na Rejkonena na VN Evrope, gde je osvojio tek sedmo mesto, Montoja je u Kanadi napokon imao šansu za dobrim plasmanom, vodio je do 48. kruga, a zatim nije imao sreće sa izlaskom vozila bezbednosti na stazu, koje je izašlo tačno ispred Montoje, koji jedini nije mogao da ode u boks, za razliku od ostalih vozača, nakon čega je Montoja napravio veliku grešku i prilikom izlaska iz boksa u sledećem krugu prošao kroz crveno svetlo, zbog čega je diskvalifikovan. Da se to nije desilo, Maklaren bi verovatno uspeo da zabeleži dugo čekanu dvostruku pobedu. Nakon još jedne trke za zaborav u Francuskoj, kada je u kvalifikacijama bio skoro sekund sporiji od Rejkonena, a potom zbog kvara odustao u trci, Montoja je napokon imao odličnu trku na VN Britanije, kada je pobedio ispred vodećeg u šampionatu Fernanda Alonsa i timskog kolege Rejkonena, koji je drugu trku uzastopno zbog promene motora bio kažnjen pomeranjem deset mesta unazad u odnosu na poziciju osvojenu u kvalifikacijama. Na VN Nemačke, Montoja je upropastio šansu za pol poziciju u poslednjoj krivini, kada je napravio grešku i udario u zid, zbog čega je morao da krene sa poslednjeg mesta na gridu, a Rejkonen osvojio pol poziciju. Montoja je ipak pokazao koliko je Maklaren brz u trci, jer je sa 20. mesta došao do drugog u trci, pa je donekle spasio svoj i Maklarenov vikend (Rejkonen je vodio, ali je zbog kvara morao da odustane u 43. krugu). U Mađarskoj je morao da odustane zbog kvara 29 krugova pre kraja, dok se nalazio na prvom mestu, a zatim imao još jednu solidnu trku u Turskoj, gde je u poslednjem krugu imao incident sa vozačem koga je preticao za ceo krug, Tijagom Monteirom iz Džordana, zbog čega je izgubio drugo mesto i završio na trećem, pa je Maklaren još jednom ostao bez dvostruke pobede, na koju je tim čekao još od VN Austrije 2000. Na VN Italije, Montoja je u kvalifikacijama osvojio drugo mesto, iza Raikonena, ali je Finac još jednom kažnjen pomeranjem deset mesta unazad zbog promene motora, pa je Montoja prvi put u sezoni krenuo sa pol pozicije i pretvorio je u pobedu - vodio je u trci tokom sva 53 kruga, čime je zabeležio drugu pobedu u sezoni. Na VN Belgije, činilo se da će Maklaren napokon doći do dvostruke pobede, ali je Montoju četiri kruga pre kraja udario zaostali vozač Antonio Piconia, slično incidentu koji je Montoja imao sa Josom Ferštapenom u Vrazilu 2001, zbog čega je Kolumbijac morao da odustane i umesto drugog mesta ostao bez bodova. Montoja, koji je odavno izgubio šansu za titulu, je u dogovoru sa timom odlučio da pomogne Kimiju Raikonenu da smanji zaostatak za Fernandom Alonsom, što je pokazao i u Belgiji, kada je propustio Raikonena bez borbe do prvog mesta, ali je Alonso imao veliku prednost i šansu da trećim mestim u Brazilu osvoji titulu, iako su posle Brazila ostale još dve trke do kraja sezone. Maklaren je pokazao svoju brzinu u Brazilu, Montoja je dominirao trkom od trećeg do poslednjeg kruga, a Rejkonen bio na drugom mestu, odmah iza. Međutim, s obzirom na to da se Alonso nalazio na trećem mestu, koje mu je u svakom slučaju donosilo titulu, nije bilo potrebe da Montoja propusti Rejkonena, tako da je Montoja zabeleži treću pobedu u sezoni, a Rejkonen završio na drugom mestu, čime je Maklaren napokon došao do dvostruke pobede i preuzeo prvo mesto u šampionatu konstruktora. Ipak, bizarni incidenti Montoje u poslednje dve trke koštali su tim titule - sudar sa Žakom Vilnevom u Japanu, a zatim odustajanje u Kini kada je naleteo na otvoreni šaht za odvod vode na stazi. Na kraju je Montoja završio tek na četvrtom mestu u šampionatu vozača, sa 60 bodova, dva manje od trećeplasiranog Mihaela Šumahera (od koga je, doduše, nastupio i na tri trke manje) i čak 52 boda manje od timskog kolege Rejkonena, koji je sezonu završio na drugom mestu, sa 112 bodova i pobedio sedam puta.

Godine 2006. se ispostavila kao poslednja sezona u Formuli 1 za Huan Pabla Montoju. U decembru 2005. za Maklaren je potpisao šampion Fernando Alonso, čiji ugovor sa Maklarenom je stupao na snagu od sezone 2007, a Rejkonen i Montoja su se nalazili u poslednjoj godini ugovora. Sezona 2006. je za Maklaren bila daleko slabija od prethodne, u kojoj je tim zabeležio 10 pobeda na 19 trka. Tim je odmah na početku sezone napustio dugogodišnji tehnički direktor Ejdrijan Njui, a Maklaren se nije najbolje snašao u novoj sezoni koja je obilovala promenama - novi V8 motori i novi sistem kvalifikacija doveli su do ishoda da su Reno i Ferari bili brži od Maklarena, a vrlo blizu se našla i Honda. Na otvaranju sezone u Bahreinu, Montoja je potpuno podbacio - osvojio je peto mesto, i dva puta bio preteknut od strane Džensona Batona iz Honde, uprkos tome što je Maklarenova pit-ekipa uspela da nakon oba pita stopa dovede Montoju ispred Batona. Na istoj trci, timski kolega Rejkonen, koji je posle kvara u kvalifikacijama morao da startuje sa poslednjeg, 22. mesta, uspeo da dođe do podijuma, osvojivši treće mesto. Montoja je završio trku čak 37 sekundi iza pobednika Alonsa u Renou i 18 iza Rejkonena, uprkos tome što je startovao sa petog mesta, a Finac sa poslednjeg. Maklarenov zaostak je bio evidentan na drugoj trci sezone u Maleziji - Montoja se kvalifikovao na šestom mestu, Rejkonen na sedmom, sa zaostakom od cele sekunde u odnosu na osvajača pol pozicije Fizikelu iz Renoa. Rejkonen je zbog sudara odustao već u prvom krugu, a Montoja uspeo da završi na četvrtom mestu, potpomognut kaznom koju je dobio Mihael Šumaher iz Ferarija, a zaostak za pobednikom Fizikelom je bio gotovo identilno veliki onome iz Bahreina - 37 sekundi. Na VN Australije, Maklaren je izgledao najbrže tokom, ispostaviće se cele sezone 2006 - Rejkonen je završio trku nepune dve sekunde iza pobednika Alonsa, a Montoja imao šansu da osvoji treće mesto, koju je propustio kada je u 46. krugu prejako udario u ivičnjak, nakon čega se ugasio motor, a on bio prinuđen da odustane. Iako je Maklaren bio značajno sporiji od Ferarija i Renoa u San Marinu, Montoja je, za utehu, bio celog vikenda brži od Rejkonena i trećim mestom došao do prvog podijuma u sezoni. Lošu trku i brzinu koju je prikazao na VN Evrope upotpunilo je odustajanje zbog kvara na motoru osam krugova pre kraja. Nakon katastrofalne trke u Španiji, na kojoj se kvalifikovao tek na 12. mestu, i odustao na početku trke usled greške, Montoja je u Monaku, ispostaviće se kasnije, došao do poslednjeg podijuma u karijeri, osvojivši drugo mesto nakon što su Rejkonen i Mark Veber iz Vilijamsa odustali zbog kvarova. Loša trka na VN Britanije, na kojoj je Montoja završio na šestom mestu, sa više od jednog minuta zaostatka za pobednikom Alonsom i 50 sekundi iza timskog kolege Raikonena, ipak je donela Montoji poslednje bodove u njegovoj karijeri - Montoja je osvojio šesto mesto i tri boda. Loša sezona nastavljena je u Kanadi - Montoja je u kvalifikacijama bio čitav sekund sporiji od Rejkonena, a onda završio trku u 17. krugu, kada je udario u zid. Kulminaciju Montojine loše forme predstavljala je VN SAD, kada je na startu trke udario u timskog kolegu Rejkonena, što je izazvalo lančani sudar, u kome su učestvovali i Dženson Baton i Skot Spid, pa su oba vozača Maklarena završila trku već u prvoj krivini. Nedelju dana kasnije, Montoja je saopštio da na kraju sezone napušta F1 i da se vraća u SAD, u NASKAR seriju trkačkih automobila.[5] Samo dan kasnije, Maklaren je saopštio da Montoja prestaje da vozi za tim sa momentalnim efektom, i da će ga već od VN Francuske zameniti test vozač tima Pedro de la Rosa.[6] Ovim je F1 karijera kolumbijskog vozača završena, sa ukupno 7 pobeda, 13 pol pozicija, 12 najbržih krugova i 30 podijuma. Dve godine nakon povlačenja, Montoja je 2008. dobio ponudu Toro Rosa da vozi za njih u sezoni 2009, ali je nije prihvatio.[7]

Statistike[uredi | uredi izvor]

  • Broj voženih trka - 95
  • Broj završenih trka - 63
  • Broj finiša na podijumu - 30
  • Broj finiša sa bodovima - 57
  • Broj pobeda - 7
  • Broj pol pozicija - 13
  • Broj najbržih krugova - 12

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]