Huari Bumedijen

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Huari Bumedijen
هواري بومدين
Lični podaci
Datum rođenja(1932-08-23)23. avgust 1932.
Mesto rođenjaHeliopolis, Alžir
Datum smrti27. decembar 1978.(1978-12-27) (46 god.)
Mesto smrtiAlžir, Alžir
ReligijaIslam
Profesijapolitičar
Politička karijera
Politička
stranka
Front nacionalnog oslobođenja
Predsednik Revolucionarnog veća
19. jun 1965 — 10. decembar 1976.
Prethodnikfunkcija ustanovljena
NaslednikAhmed Beluše
2. predsednik Alžira
10. decembar 1976 — 27. decembar 1978.
PrethodnikAhmed Ben Bela
NaslednikRaba Bitat (vd)
Generalni sekretar Pokret nesvrstanih
5. septembar 1973 — 16. avgust 1976.
PrethodnikKenet Kaunda
NaslednikVilijam Gopalava

Huari Bumedijen, pravim imenom Mohamed Ben Brahim Buharuba (23. avgust 193227. decembar 1978), bio je vođa Revolucionarnog veća od 1965. godine do 1976. godine i drugi predsednik Alžira od 1976. godine do 1978. godine.[1][2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 1932. godine u provinciji Guelma. Školovao se u Islamskom institutu u Konstantinu. Priključio se Frontu nacionalnog oslobođenja 1955. godine i usvojio ratno ime Huari Bumedijen. Dobio je čin pukovnika i 1960. postao zapovednik vojnog krila FLN-a.

U procesu osamostaljenja Alžira 1961. godine, prvi predsednik Ahmed Ben Bela postavio je Bumedijena za ministra odbrane. Nisu mu se sviđale Ben Beline reforme, pa ga je u junu 1965. godine srušio s vlasti u beskrvnom puču. Ukinuo je ustav i parlament, a on sam je bio vođa Revolucionarnog veća, nove institucije koja je upravljala državom. Članovi veća su uglavnom bili iz redova vojske. Prvobitno nije imao previše uticaja, ali nakon što je grupa vojnih oficira pokušala da ga svrgne 1967. godine, učvrstio je svoju vlast.

Bumedijen je u privredi napustio Ben Belinu socijalističku politiku usmerenu prema alžirskom selu i pokrenuo industrijalizaciju pod državnom kontrolom. Naftna industrija je nacionalizovana 1971. godine, a sav novac od nafte i plina ulagan je u razvoj industrije. Bumedijen je planirao da od Alžira napravi industrijski centar Magreba. Od 1970-ih je počeo da primenjuje više socijalističkih reformi i uključio pojedine alžirske komuniste u svoju administraciju.

Od 1970-ih je pokrenuto postepeno obnavljanje parlamentarizma i civilnih institucija u Alžiru. Ovaj proces završio je usvajanjem novog ustava 1976. godine. Funkcija predsednika je ponovno uspostavljena, pa je Budemijen preuzeo to mesto. Alžir je i dalje bio jednopartijska država na čelu s vladajućim Frontom nacionalnog oslobođenja.

Bumedijen je tokom svoje vladavine podupirao nesvrstanost i održavao dobre odnose sa Istočnim blokom i Zapadom. Zalagao se za jačanje uticaja zemalja Trećeg sveta kroz delovanje u Pokretu nesvrstanih. Podupirao je i finansirao brojne oslobodilačke pokrete u Africi i arapskom svetu, kao što su Palestinska oslobodilačka organizacija, Afrički nacionalni kongres i Jugozapadnoafrička narodna organizacija. Bumedijen je 1975. godine dao podršku narodu Zapadne Sahare u ostvarenju prava na samoopredeljenje. Dao je utočište izbeglicama iz Zapadne Sahare i pružao pomoć borcima Polisarija. Od 1973. godine do 1976. godine bio je četvrti generalni sekretar Pokreta nesvrstanih.

Bumedijen se od 1978. godine sve ređe pojavljivao u javnosti. Nakon neuspešnog lečenja retke bolesti, Valdenstremove makroglobulinemije, umro je 27. decembra 1978. godine. Njega je na mestu predsednika nasledio Šadli Bendžedid, kao kompromisno rešenje između levo i desno orijentisanih vojnih oficira.[3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ (jezik: francuski) Houari Boumediène biography Arhivirano na sajtu Wayback Machine (13. februar 2014), on website of the Presidency of the Republic of Algeria
  2. ^ Boumedienne, Houari (also spelled Boumédiène), biography from rulers.org
  3. ^ New Leader Arhivirano na sajtu Wayback Machine (23. maj 2013) Time Magazine, 12. 2. 1979.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ania Francos et Jean-Pierre Séréni, Un Algérien nommé Boumédiène, éd. Stock coll. « Les Grands Leaders », 1976.
  • Paul Balta et Claudine Roulleau, La Stratégie de Boumédiène, éd. Simbad, 1978.
  • Juliette Minces, L'Algérie de Boumediène, éd. Presses de la Cité, 1978.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]