Humboltov univerzitet u Berlinu

Koordinate: 52° 31′ 05″ N 13° 23′ 36″ E / 52.51806° S; 13.39333° I / 52.51806; 13.39333
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Humboltov univerzitet u Berlinu
Humboldt-Universität zu Berlin
Grb Humboltovog univerziteta u Berlinu (lat. Universitas Humboldtiana Berolinensis)
MotoUniversitas litterarum (Latin)
Tipjavni
Osnivanje15. oktobar 1810. god.; pre 213 godina (1810-10-15)[1]
Budžet€452,9 miliona (2018)[2]
PredsednikSabin Kunst
Akademsko osoblje2.403[3]
Administrativno
osoblje
1.516[3]
Broj studenata32.553[3]
Preddiplomci18.712[4]
Postdiplomci10.881[4]
Doktorandi2.951[4]
LokacijaBerlin, Nemačka
52° 31′ 05″ N 13° 23′ 36″ E / 52.51806° S; 13.39333° I / 52.51806; 13.39333
KampusUrbani i prigradski
Nobelovci57 (prema podacima iz 2020)
BojePlava i bela   
AfilijacijeInicijativa za izvrsnost nemačkih univerziteta
UNICA
U15
Atomska kultura
EUA
IAU
FGU
Erasmus
Veb-sajtwww.hu-berlin.de

Humboltov univerzitet u Berlinu (nem. Humboldt-Universität zu Berlin; lat. Alma Universitas Humboldtiana Berolinensis) je najstariji univerzitet u Berlinu i jedna od najprestižnijih nemačkih visokoškolskih institucija. Osnovan je 1810. godine kao Berlinski univerzitet, zvanično Univerzitet Fridrih-Vilhelm u Berlinu, od strane liberalnog pruskog reformatora školstva Vilhelma fon Humbolta[5] i njegov školski i istraživački model je uticao na mnoge evropske i američke univerzitete.[6][7] Ovaj univerzitet nosi ime svog osnivača od 1949. godine.[8][9] U bivše studente i profesore ubrajaju se neke od najvećih ličnosti svetske istorije, nauke i umetnosti, uključujući prvog kancelara i ujedinitelja Nemačke Ota fon Bizmarka, fizičare Alberta Ajnštajna[10] i Maksa Planka, filozofe Georga Vilhelma Fridriha Hegela, Karla Marksa, Fridriha Engelsa i Artura Šopenhauera, jednog od osnivača sociologije Maksa Vebera, književnike Hajnriha Hajnea i braću Grim, kompozitora Feliksa Mendelsona, istoričare Leopolda fon Rankea i Teodora Momzena, pravnog teoretičara Karla Šmita, diplomatu i tvorca američke hladnoratovske strategije Džordža Kenana, pronalazača uzročnika tuberkuloze i antraksa Roberta Koha i mnoge druge. Hegel je vršio dužnost jednog od prvih rektora univerziteta. Danas ovaj univerzitet i zvanično nosi naziv elitnog uiverziteta, kao i ostali iz grupe jedanaest institucija izabranih od strane nemačke vlade u okviru projekta ”Exzellenzinitiative”.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Skulptura Vilhelma Humbolta ispred zgrade univerziteta u Berlinu.
Spomenik Vilhelmu fon Humboldtu ispred glavne zgrade. Umetnik: Pol Oto

Prvi semestar na novoosnovanom univerzitetu protekao je 1810. godine sa 256 studenata i 52 predavača na fakultetu prava, lekara, kao i teologije i filozofije. Tokom dva veka ovim univerzitetom je prošao ceo red velikih nemačkih mislilaca i Humboltov univerzitet je svetu dao ukupno 29 nosilaca Nobelove nagrade. Nakon Drugog svetskog rata i podele Berlina, podelu je pretrpeo i univerzitet, od koga se odvojio jedan deo studenata i profesora i osnovao Slobodni univerzitet u Berlinu. Zajedno sa obižnjim Univerzitetom u Potsdamu, kao i brojnim istraživačkim institucijama, ove dve institucije čine Berlin jednim od najznačajnijih visokoškolskih i naučnoistraživačkih centara na svetu.

Proširenje[uredi | uredi izvor]

Berlinski univerzitet 1850.

Uz snažno utvrđivanje tradicionalnih predmeta poput prirodoslovlja, prava, filozofije, istorije, teologije i medicine, Berlinski univerzitet se razvio kako bi obuhvatio brojne nove naučne discipline. Aleksandar fon Humbolt, brat osnivača Vilijama, promovisao je novo učenje. Konstrukcijom modernih istraživačkih objekata u drugoj polovini 19. veka započelo je poučavanje prirodnih nauka. Slavni istraživači poput hemičara Avgusta Vilhelma Hofmana, fizičara Hermana fon Helmholc, matematičara Ernsta Eduarda Kumera, Leopolda Kronekera, Karla Vajerštrasa, fizičara Johanesa Petera Milera, Albreht fon Grafe, Rudolfa Virhova i Roberta Koha, doprineli su naučnoj slavi Berlinskog univerziteta.

Tokom ovog perioda proširenja Berlinski se univerzitet postupno širio kako bi inkorporirao druge prethodno odvojene fakultete u Berlinu. Primer toga bili su Šarite, Pepiniere i Kolegijum mediko-kirurgikum. Kralj Fridrih I izgradio je 1717. godine karantinsku kuću za borbu protiv kuge na gradskim vratima koju je 1727. ponovo blagoslovio „kralj vojnik” Fridrih Vilhelm I: „Es soll das Haus die Charité” (Ovo je kuća milosrđa). To je mesto do 1829. postalo medicinski kampus Berlinskog univerziteta, te je ostalo tako do 1927. kada je konstruisana nova moderna Univerzitetska bolnica.

Berlinski univerzitet utemeljio je 1810. zbirku nacionalne istorije koja je do 1889. zahtevala zasebnu zgradu koja je kasnije postala Prirodnjački muzej. Već postojeća škola Tierarznej osnovana 1790. godine i apsorbovana u univerzitet, i formirala je 1934. godine bazu za Veterinarski fakultet (Grundstock der Veterinärmedizinischen Fakultät). Visoka poljoprivredna škola (Landwirtschaftliche Hochschule Berlin) osnovana 1881. pridružena je Poljoprivrednom fakultetu univerziteta.

Treći rajh[uredi | uredi izvor]

Univerzitet 1938. godine

Nakon 1933. svi su nemački univerziteti transformirani u nacističke obrazovne institucije. Upravo je iz biblioteke Humboldtovog univerziteta uzeto otprilike 20.000 knjiga koje su pisali „degenerativni” i protivnici režima kako bi bile spaljene 10. maja iste godine na Opernplacu (sada Bebelplacu) tokom demonstracija pod zaštitom SA prilikom koje je svoj govor održao i Jozef Gebels. Spomenik na taj događaj danas se nalazi u centru trga i sastoji se od staklene ploče, koja se otvara na podzemnu belu prostoriju s praznim policama za 20.000 svezaka, i ploče koja nosi epigraf iz dela Hajnriha Hajnea iz 1820. godine: „Das war ein Vorspiel nur, dort wo man Bücher verbrennt, verbrennt man am Ende auch Menschen” („Ovo je bila samo predigra. Gde god netko spaljuje knjige, na kraju će spaljivati i ljude.”).

Zakonom o povratku profesionalne civilne službe (nemački „Gesetzes zur Wiederherstellung des Berufsbeamtentums”) tokom 1933/1934 otpušteno je 250 židovskih profesora i zaposlenika, a brojni doktorati su povučeni. Studenti i nastavnici te politički protivnici nacizma izbačeni su sa univerziteta i često deportirani. Tokom tog vremena nacisti su otpustili gotovo jednu trećinu svog osoblja.

Humboltov univerzitet Berlinu.

Ponovno otvaranje[uredi | uredi izvor]

Bombom oštećena soba Hemijskog instituta univerziteta (Chemischen Institut der Universität), 1950.

Sovjetska vojna uprava u Nemačkoj (SMAD) naredila je (Befehl-Nr. 4) otvaranje univerziteta u januaru 1946. SMAD je želeo da redizajnira Berlinski univerzitet prema sovjetskom modelu, ali ipak su insistirali na „otvaranju”, a ne na „ponovnom otvaranju” zbog političkih razloga. Predsednik Nemačke centralne uprave za nacionalno obrazovanje (DZVV) Pol Vandel u svom obraćanju 29. januara 1946. na ceremoniji otvaranja izjavio je: „Govorim o novom otvaranju, ne o ponovnom otvaranju univerziteta. [...] Berlinski univerzitet mora zapravo u potpunosti biti nanovo započet. Oni imaju sliku o starom univerzitetu koji bi trebalo da nastavi s radom. Ono što je ostalo od njega je jedan ostatak biljke.” Poučavanje je ograničeno na sedam odela koji su delovali u ponovo otvorenim, ratom oštećenim zgradama, a mnogi predavači bili su mrtvi ili nestali. Do zimskog semestra 1946. ponovo je otvoren Fakultet ekonomskih i obrazovnih nauka.

Tokom tog vremena na univerzitetu je pokrenut jedan od mnogih radničko-seljačkih fakulteta (nemački Arbeiter-und-Bauern-Fakultät) koji je bio obrazovni program namenjen mladim ljudima politički ili rasno progonjenim s preddiplomskih studija za vreme nacističke Nemačke. Ovaj program je postojao na Berlinskom univerzitetu sve do 1962.

Podele univerziteta[uredi | uredi izvor]

Berlinski univerzitet, 1950.

Sukob Istoka i Zapada u posleratnoj Nemačkoj doveo je do rastućeg komunističkog uticaja na univerzitetu. Kako je taj uticaj bio kontroverzan, izazvao je snažne proteste u studentskom telu i na fakultetu. Sovjetska tajna policija NKVD sprovela je hapšenja u martu 1947. kao odgovor na proteste. Sovjetski vojni sud u Berlin-Lihtenbergu presudio je da su studenti bili upleteni u formaciju „pokreta otpora na Univerziteta u Berlinu” kao i da su krivi za špijunažu, te su osuđeni na 25 godina prisilnog rada. Od 1945. do 1948. uhapšeno je i privedeno 18 drugih studenata i profesora, mnogi se nisu vratili nedeljama dok su neki odvedeni u Sovjetski Savez i pogubljeni.

U proljeće 1948. nakon što je povučeno nekoliko univerzitetskih studenata s nepravilnostima prilikom prijema, opozicija je zahtevala Slobodni univerzitet. Studenti, uz posebnu potporu Amerikanaca, novine Der Tagesspiegel i gradonačelnik Ernst Reuter osnovali su Slobodni univerzitet u Berlinu u Dahlemu (delu američkog sektora). Ovaj je univerzitet bio blizak studentskoj misli o tome kakvi su bili osnivački ideali slobode poučavanja i istraživanja. Uz latinski moto „Veritas - Iustitia - Libertas” (istina, pravda, sloboda) ideološka udaljenost od starog komunistički dominiranog Univerziteta u Berlinu simultano je izražena sa stilističkom publikacijom (s Berlinom kao bakljom slobode) radi pamćenja njihove tradicije. Decenijama duga podela grada na Istočni i Zapadni Berlin konačno je trajno cementirala podelu na dva nezavisna univerziteta.

Istočna Nemačka[uredi | uredi izvor]

Godine 1946. univerzitet je ponovo otvoren. Sovjetska administracija ubrzo je preuzela nadzor nad univerzitetom otpremivši sve studente koji se nisu priklonili komunističkoj ideologiji. Reakcija na to zbila se 1948. kada je osnovano Slobodan univerzitet u Berlinu u zapadnom delu grada. Komunistička partija naterala je 1949. godine univerzitet da promeni svoj naziv. Sve do pada istočnonemačkog režima 1989. godine Humboldtov univerzitet ostao je pod tesnim ideološkim nadzorom Jedinstvene socijalističke partije Nemačke ili SED-a koja je, rigoroznom selekcijom studenata prema njihovoj priklonosti partijskoj liniji, osigurala da se ne pojavi nijedna demokratska opozicija na univerzitetskim kampusima. Komunistički izabrani studenti i nastavnici nisu učestvovali u bilo kojem stupnju u istočnonemačkom demokratskom pokretu za ljudska prava 1989, te su izabrali kontroverznog člana SED-a i bivšeg Štazijevog špijuna Hajnriha Finka kao direktora univerziteta krajem 1990. godine.

Kraljevska biblioteka, sada sedište Pravnog fakulteta.
Humboldtov muzej, najveći muzej prirodne istorije u Nemačkoj.

Danas[uredi | uredi izvor]

Nakon ujedinjenja Istočne i Zapadne Nemačke univerzitet je doživeo radikalno restrukturiranje te su svi profesori morali ponovo da pristupe konkursu za svoje profesure. Osoblje je uveliko zamenjeno zapadnonemačkim profesorima među kojima su bili renomirani naučnici poput istoričara umetnosti Horsta Bredekampa i istoričara Hajnriha Avgusta Vinklera. Danas je Humboldtov univerzitet državni univerzitet s velikim brojem studenata (37.145 u 2003. godini, a među njima više od 4.662 stranih studenata) oblikovan prema modelu zapadnonemačkih univerziteta i poput svog dvojnika Slobodnog univerziteta u Berlinu.

Glavna zgrada univerziteta nalazi se u centru Berlina na bulevaru Unter den Linden. Zgrada je podignuta po zapovesti kralja Fridriha II koji je to učinio za svog mlađeg brata princa Henrika od Pruske. Većina instituta smeštena je u centru oko glavne zgrade osim prirodoslovnih instituta koji se nalaze u Adleršofu na jugu Berlina. Univerzitet nastavlja da služi nemačkom društvu.

Biblioteka[uredi | uredi izvor]

Jednom kada se Kraljevska biblioteka pokazala nedovoljnom, otvorena je nova biblioteka 1831. koja je u početku bila smeštena na nekoliko privremenih lokacija. U razdoblju od 1871. do 1874. izgrađena je nova zgrada biblioteke prema dizajnu arhitekta Pola Emanuela Spikera. Godine 1910. zbirka je preseljena u zgradu Berlinske državne biblioteke. Tokom Vajmarskog perioda biblioteka je sadržavala 831.934 knjiga (1930) te je stoga bila jedna od vodećih univerzitetskih biblioteka u Nemačkoj u to vreme. Tokom nacističkog spaljivanja knjiga 1933. nije spaljena ni jedna knjiga iz univerzitetske biblioteke. Gubitak tokom Drugog svetskog rata je takođe bio relativno neznatan. Stoga se bibliotečka zbirka pokazala vrlo homogenom čak i danas. Godine 2003. knjige iz područja prirodoslovlja iseljene su i premeštene u novoosnovanu biblioteku na kampusu Adleršof, koja je u potpunosti posvećena prirodnim naukama. Budući da su objekti Državne biblioteke morali biti oslobođeni 2005. planira se izgradnja nove zgrade biblioteke pored glavne zgrade u centru Berlina. Zdanje „Jakob i Vilhelm Grim-Centrum” je dovršeno 2009. godine. Univerzitetska biblioteka poseduje preko 6,5 milijuna knjiga i 9000 časopisa i novina, te je jedna od najvećih univerzitetskih biblioteka u Nemačkoj. Poređenja radi, biblioteka Elemra Holmsa Bobsta na Univerzitetu u Njujorku sadrži približno 4,5 milona knjiga.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Langner, Stefanie. „Man beruft eben tüchtige Männer und läßt die Universität sich allmählich encadrieren — Humboldt-Universität zu Berlin”. www.hu-berlin.de. [mrtva veza]
  2. ^ „Leistungsbericht über das Jahr 2018 zur Umsetzung des Hochschulvertrags 2018 - 2022” (PDF) (na jeziku: nemački). Senate Chancellery of Berlin. str. 25. Pristupljeno 2020-08-03. 
  3. ^ a b v „Facts and Figures”. Humboldt University of Berlin. Pristupljeno 2017-06-15. 
  4. ^ a b v „Archived copy”. Arhivirano iz originala 2013-12-03. g. Pristupljeno 2013-12-02. 
  5. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 136. ISBN 86-331-2075-5. 
  6. ^ „Das moderne Original der Reformuniversität” (na jeziku: nemački). Humboldt-Universität zu Berlin. Pristupljeno 15. 1. 2018. 
  7. ^ „Berlin's oldest university faces new challenges as it turns 200 - DW - 15.10.2010”. DW.COM. 
  8. ^ „Humboldt University of Berlin - university, Berlin, Germany”. Encyclopedia Britannica. 
  9. ^ During that period, it was also unofficially called Universität unter den Linden after its location in the former palace of Prince Henry of Prussia which his brother, King Frederick II, had built for him between 1748 and 1753 on the avenue Unter den Linden.
  10. ^ Hans C. Ohanian, Einstein's Mistakes: The Human Failings of Genius, p. 156, W. W. Norton & Company. 2009. ISBN 9780393070422.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]