Cionizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Teodor Hercl, osnivač modernog cionizma
Delegati na Prvom cionističkom kongresu, u Bazelu 1897. godine

Cionizam je politički pokret Jevreja (pa i nekih nejevreja) da se Jevreji vrate u Zemlju Izrael.[1][2][3][4] Naime, ideja cionizma nije bila Erec Izrael, bila je prinudno raščišćavanje Jevreja van Evrope. Reč Cion predstavlja biblijski izraz povezan sa Jerusalimom (Psalmi, 126, 1), Natan Birnbaum je 1885. sročio izraz „cionizam“ da bi označio politička nastojanja da se Jevreji vrate u Izrael.[5] Žudnja za povratkom javlja se u velikom delu jevrejske književnosti tokom vekova. Moderni cionizam izrastao je iz propasti jevrejske emancipacije i oživljavanja antisemitizma u Evropi 19. veka. Suočeni sa ruskim pogromima i suđenjem Drajfusu u Francuskoj, Leon Pinsker i Teodor Hercl su nezavisno jedan od drugog došli do zaključka da je izgnanost nenormalno stanje i da nejevrejski svet nije zaštitio Jevreje. Bila je potrebna domovina u kojoj bi Jevreji mogli biti poput svih drugih nacija, sa sopstvenom zemljom i jezikom.[6]

Ni Hercl ni Pinsker nisu insistirali da ta zemlja bude Palestina. Svaka je teritorija, kadra da prihvati određeni broj izbeglica, odgovarala toj svrsi. Oni su se, međutim, razlikovali po svojoj proceni nejevreja. Hercl je smatrao da će svetske sile pomoći njegovoj misiji, dok je Pinsker digao ruke od nejevrejske pomoći, podstičući Jevreje da svoje probleme rešavaju putem „samoemancipacije“. O tim i drugim razlikama raspravljano je na Prvom cionističkom kongresu (u Bazelu u Švajcarskoj, 1897), koji je okupio aktiviste raznih boja čiji je cilj bilo stvaranje jedne međunarodne povelje koja bi Jevrejima osigurala domovinu. Kasnije su organizovane banka i preduzeće za kolonizaciju kako bi se pokretu obezbedila čvrsta finansijska osnova. [5] Herclova ideja je bila da svi Jevreji žive u Ugandi, ali ortodoksni su videli ovaj pokret kao šansu da Jevreji žive u Jerusalimu i insistirali su da to bude Erec Izrael.

Originalno pismo koje je lord Artur Balfor uputio vođi britanske jevrejske zajednice lordu Rotšildu 2. novembra 1917. godine, u kojem se podržava ideja o Palestini kao domovini Jevreja

Uprkos Herclovim naporima da održi jedinstvo, cionizam je često bio uzrok sukoba u jevrejskom životu. Među ortodoksnima, neki rabini su mu se suprotstavljali kao zabranjenom pokušaju da se uspostavi mesijansko doba, kao što su činili i rani reformistički Jevreji koji su cionizam smatrali nacionalističkom formulacijom u suprotnosti s njihovim shvatanjem judaizma kao čiste religije. Nakon Herclove smrti 1904, vođstvo pokreta prešlo je u ruke „praktičara“, pre svega Haima Vajcmana. Kao doseljenik koji je živeo u Ujedinjenom Kraljevstvu, on je imao značajnog udela u dobijanju Balforove deklaracije, izjave iz 1917. koja je obećavala britansku podršku jevrejskoj domovini u Palestini. Liga naroda je 1923. dodelila Britaniji mandat nad Palestinom radi pripremanja stanovništva za nezavisnost. Ironija je u tome što su slična obećanja nezavisnosti data i arapskom stanovništvu.

Uporedo s tim razvojem događaja, Jevreji su se neprekidno doseljavali u Palestinu. Poznate kao alijoš i podeljene prema istorijskim periodima, te su migracije pomogle da se popune zemljoradnička naselja, da se zemlja otrgne od pustinje i stvore političke i društvene ustanove u tom periodu. Krajem 19. veka, doseljavanje je dobilo izvestan socijalistički ton. Nažalost, nikada se nije otvoreno pogledalo u oči stvarnosti obostranog polaganja prava na Palestinu. Pod arapskim pritiskom, Britanci su 1939. objavili belu knjigu kojom je poništena Balforova deklaracija, i ograničeno doseljavanje Jevreja u Palestinu, što je kao čin dobilo poseban značaj ako se ima u vidu uspon nacizma.[7]

Holokaust je, međutim, ubedio javno mnjenje u potrebu za jevrejskom državom i Ujedinjene nacije su 1947. glasale u prilog podele Palestine na jevrejsku i arapsku državu, što je Arapska liga odbacila, otpočevši rat s tek osnovanom jevrejskom državom. Do 1949. država Izrael je sklopila primirje sa svojim protivnicima, osvojivši borbom daleko veću teritoriju nego što joj je planom Ujedinjenih nacija bilo obećano. Izrael je u narednih dvadeset pet godina branio svoju egzistenciju u još tri rata.

Savremene cionističke organizacije u dijaspori odražavaju političku obojenost svojih ranih vođa i uključuju socijalističke, religiozne i revizionističke grupacije koje se obično dele na muške, ženske i omladinske ogranke ujedinjene u nacionalne federacije. Ove su, sa svoje strane, povezane sa Izraelom preko Jevrejske agencije, nevladine ustanove koja predstavlja Izrael pred ostalim jevrejskim zajednicama. Cionistička ideologija izložena je velikim diplomatskim pritiscima koji su kulminirali rezolucijom Ujedinjenih nacija iz 1975. koja cionizam povezuje sa rasizmom. Mada je rezolucija prošla, ona je takođe privukla mnoge koji su bili na periferiji podrške cionizmu da uzmu aktivnog učešća u njemu.[7]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Još od prvih vekova nove ere većina Jevreja je živela van Države Izrael (Erec Izrael, poznatije većini kao Palestina) ali uprkos tome na tom prostoru su oni bili konstantno prisutni. Prema Judaizmu, Erec Izrael je zemlja koju je Bog dao Jevrejima.

Nakon velikih ustanaka u prvom i drugom veku nove ere, Rimljani su potpuno iskorenili Jevreje na prostoru Judeje, čije su ime promenili u Syria Palaestina. Ovo je rezultiralo u formiranju jevrejske dijaspore.

Godina Muslimani Jevreji Hrišćani Ostali Ukupno
1922 486,177 (74.91%) 83,790 (12.91%) 71,464 (11.01%) 7,617 (1.17%) 649,048
1931 493,147 (64.32%) 174,606 (22.77%) 88,907 (11.60%) 10,101 (1.32%) 766,761
1941 906,551 (59.68%) 474,102 (31.21%) 125,413 (8.26%) 12,881 (0.85%) 1,518,947
1946 1,076,783 (58.34%) 608,225 (32.96%) 145,063 (7.86%) 15,488 (0.84%) 1,845,559

U 19. veku ideja povratka u Cion je počela da dobija na popularnosti, naročito u Evropi, gde je antisemitizam i nasilje nad jevrejima postajalo sve češće. Tako dolazi do migracija u Palestinu i pre 1897. godine koja se smatra godinom početka praktikovanja cionizma.[8]

Prve migracije su zabeležene 1882. godine. Najviše izbeglica je dolazilo iz Rusije, usled masivnih progona i bežeći od Pogroma. Oni su uglavnom osnovali veliki broj poljoprivrednih naselja potpomognuti jevrejima iz zapadne Evrope. Sledećem talasu izbeglica će prethoditi Ruska revolucija i nacistički progoni.

Tokom 1890-ih Teodor Hercl je u cionizam uneo novu ideologiju i pravac delovanja koji je rezultirao prvim cionističkim kongresom 1897. godine u Bazelu u Švajcarskoj. Na njemu je osnovana Svetska cionistička organizacija (WZO)[9]. Herclove namere su bile da inicira početak priprema za stvaranje jevrejske države. Pokušaji pregovora sa vladarom Palestine, Osmanlijskim carstvom, su propale i politička potpora je bila potrebna. WZO je pomagao izgradnju manjih jevrejskih naselja u Palestini i jačanje svesti Jevreja o potrebi stvaranja zajedničke domovine. Organizacija je i radila na širenju njenog uticaja u celom svetu.

Ipak, Herclova diplomatija i dalje nije imala uspeha. Kolonizacija Palestine je slabo napredovala a stvar je dodatno pogoršao novi talas nasilja u Ruskoj imperiji. U Kišinjevu je u aprilu 1903. godine ubijeno 45 Jevreja, 1000 ranjeno te je zapaljeno i opljačkano 2000 njihovih kuća i radnji. Inicijator pogroma je bio Vjačeslav fon Plehve, tadašnji ruski ministar unutrašnjih poslova.

Iste godine u Rusiji su se pojavili čuveni Protokoli cionskih mudraca koji su dokazivali jevrejsku zaveru sa masonima. Još uvek se spori o autentičnosti ovog dokumenta. To je poslužilo tadašnjim vlastima kao povod za dalje pogrome. Nastaje plan nazvan tri trećine kojim trećina Jevreja treba da bude pobijena, trećina pokrštena i trećina proterana.

Teodor Hercl u augustu 1903. godine, bez konsultacija sa ostalim vođama pokreta, odlazi u glavni grad Carske Rusije, Sankt Peterburg gde se sastaje sa kreatorom pogroma, Vjačeslavom fon Plehveom. Ruska vlada je izdala deklaraciju u kojoj navodi da neće smetati jevrejskoj kolonizaciji Palestine nego da će je još i pomagati i zauzeti se za nju u međunarodnim krugovima. Međutim, ispostavilo se da su ta obećanja bila lažna te su pogromi nastavljeni i tako odlazak ruskih Jevreja u zapadnu Evropu i SAD.

Ruska imperija zbog svog tretiranja Jevreja je označeno kao istorijski neprijatelj jevrejskog naroda. Kako je većina uticajnih cionista bilo sa nemačkog govornog područja, sedište WZO-a je bilo u Berlinu. Kasnije na početku Prvog svetskog rata, većina Jevreja (kao i cionista) je podupiralo Nemačku u ratu sa Rusijom.

Cionisti su se tada okrenuli ka zapadu, tačnije ka britanskoj vladi u Londonu. Rukovodili su se činjenicom da Velika Britanija kao vodeća svetska sila ima svoje interese na Bliskom istoku i u rešavanju jevrejskog pitanja, jer se veliki broj prognanih Jevreja upravo uselio u Britaniju.

Već ranije, 1902. godine tadašnji britanski ministar kolonija Džozef Čemberlejn je Herzlu predložio Egipat, tada u sastavu Osmanlijskog carstva, kao mesto za naseljavanje Jevreja. Tačna lokacija je bio grad Al-Ariš na severnom delu poluostrva Sinaja. Međutim, egipatska vlada se povukla iz tog projekta zbog nemogućnosti navodnjavanja tog područja vodom iz reke Nil. Postoje i mišljenja da je ipak Porta vršila pritisak na lokalnu vladu.

Hercl je jednom od tadašnjih najmoćnijih Jevreja i sponzoru cionističkog pokreta, Baronu Valteru Rotšildu napisao: Nisam obeshrabren. Već imam novi plan, a jedan vrlo moćan čovek mi je spreman pomoći. Taj čovek je bio britanski ministar kolonija Čembrlejn koji je nastavio pomogati. On je Herclu kao mesto za naseljavanje Jevreja predložio istočnu afričku državu Ugandu, tačnije pojas uz granicu sa Kenijom od 5 - 6 hiljada kvadratnih kilometara pogodan za uzgoj poljoprivrednih kultura.

Taj plan je usled potrebe pronalaska brzog rešenja za sve teži položaj Jevreja u Evropi prihvaćen. Ipak to cionizam uvlači u veliku krizu. Najveći deo protivnika su bili ruski Jevreji i dolazi do podela unutar društva koje kulminira 6. cionističkim kongresom održanom u Bazelu.

Već ozbiljno bolesni Teodor Hercl je održao svoj čuveni govor uz okačenu kartu Ugande iza sebe:

„Ponuda se sastoji u autonomnoj kolonizaciji Istočne Afrike (Uganda) tj. sa jevrejskom administracijom i lokalnom vladom, na čelu sa visokim jevrejskim funkcionerima, koji će, naravno, biti podređeni engleskoj vrhovnoj kontroli. Imajući u vidu položaj judejstva i hitnost iznalaženja puta da se taj položaj popravi, smatrao sam obaveznim da zatražim dozvolu Engleza da ovu ponudu prenesem Kongresu. Smatram da Kongres treba da prihvati ovu ponudu. Ova ponuda nam je učinjena na način koji omogućava da popravimo položaj našeg naroda i olakšamo njegovu nesreću, ne odričući se pri tome velikih principa našeg pokreta. Istina, Uganda nije Cion, i to ne može nikada biti. To je samo zamena koja poprima nacionalni i politički karakter. Mi još ne možemo dati znak našem narodu da krene u Palestinu i to nećemo učiniti. Afrički predlog je samo mera, čiji je cilj da se ublaži tragična situacija i da se spase od uništenja razbacana stabla jevrejskog naroda zbog neizvesnosti sadašnjih filantropskih akcija.”[10]

Iako se o ovome govorilo i pre ovog kongresa, ova mogućnost je izazvala velike podele unutar pokreta. Na čelu protivnika ovog plana je bio i Haim Vajcman, kasnije dva puta predsednik Svetske cionističke organizacije, koji je rekao: Ako su britanska vlada i narod ono što ja mislim, onda će nam ponuditi nešto bolje. Istočnoevropski Jevreji su bili protiv i slanja komisije u Ugandu koja bi ispitala okolnosti. Ipak prišlo se glasanju kojim je za slanje komisije bilo 295, protiv 177 i uzdržanih 132 poslanika.

Nakon ovog kongresa, došlo je do jasne podele na cionističke cioniste, koji su se isključivo zalagali za državu u Palestini i teritorijalne cioniste koji su pristajali na stvaranje države bilo gde u svetu. Protivnici Hercla mu sve više počinju zamerati, posebno na diplomatskim aktivnostima bez saglasnosti kongresa i na navodnoj izjavi u Sankt Peterburgu kojom je ruske Jevreje nazvao ateistima i revolucionarima. Teritorijalisti su optuživani da podržavaju asimilaciju, da su im bliži filantropi poput Rotšilda, zanemaruju kolonizaciju Palestine itd. Naredne godine, prilikom Herclove posete Rimu, Papa ne daje podršku cionističkim nastojanjima rečima: Jevreji nisu priznali našeg Gospoda, mi ne možemo priznati Jevreje. Nešto kasnije Hercl umire u 45. godini života.

Rad organizacije se definitivno okreće stvaranju države na prostoru Palestine. Godine 1917. se izdaje Balfourova deklaracija kojom vlada Velike Britanije daje bezrezervnu i bezuslovnu pomoć stvaranju države za sve Jevreje na prostoru Palestine. Stvara se cionistička vojska koja će pomagati britansku koja je dobila mandat nad Palestinom 1922. godine odlukom Lige naroda:

Mandat (...) će osigurati uspostavljanje jevrejske domovine, kao što je već navedeno, i organa državne vlasti te sigurnost i slobodu veroispovjesti za sve građane, bez obzira na rasu i religiju.[11]

Bitna uloga Haima Vajcmana u stvaranju Balfourove deklaracije ga promoviše u novog predsednika organizacije. On je na toj poziciji i dočekao stvaranje Izraela 1948. godine i postao prvi predsednik te države u istoriji.

Jevrejske migracije u Palestinu i raširena kupovina zemlje od tadašnjih feudalnih zemljoposednika dovodi do manjka slobodnog prostora i čestih nemira, najčešće pokrenutih od samih zemljoposednika. U pobunama 1920, 1921. i 1929. godine došlo je i do velikih pogubljenja Jevreja. Iako su njihove imigracije Britanci uveliko podržavali, ograničenja su se morala uvesti zbog reakcija arapskog stanovništva.

Godine 1933. Adolf Hitler dolazi na vlast u Nemačkoj i Nirnberškim zakonima dve godine kasnije Jevreje u Nacističkoj Nemačkoj, a nešto kasnije u Austriji i Češkoj, pravi izbeglicama bez svoje zemlje. Isto su doživljavali Jevreji i u ostalim državama nacističkih saveznika. Ovo je sve podstaklo i Pobunu palestinskih arapa u periodu od 1936. do 1939. godine. Britanci su formirali Pil komisiju da ispita ovaj slučaj. Iako nije uzimala u obzir situaciju Jevreja u Evropi, tražila je dvodržavno rešenje i obavezan dolazak imigranata iz ugroženih područja. Ali Vlada u Londonu je odbila ovo i 1939. godine izdala Beli Papir. On je predviđao kraj jevrejskih imigracija do kraja 1944. godine i to maksimalno 75.000 imigranata. Ovo je bilo pogubno za evropske Jevreje ionako u već teškoj situaciji. Velika Britanija je poštovala ovaj dokument sve do kraja mandata nad Palestinom.

Nakon Drugog svetskog rata i holokausta, ogromni talas Jevreja bez svoje države, najveći deo preživjelih iz holokausta je krenuo da migrira ka Palestini uglavnom u manjim brodovima. Britanci su ih skretali ka Kipru gde su bili izgrađeni izbeglički kampovi ili ih vraćali u Nemačku u deo pod kontrolom saveznika. Ovo je rezultiralo masivnom jevrejskom podrškom cionizmu i uskraćivanju ekonomske pomoći SAD Velikoj Britaniji, a zatim napadima cionista na Britance u Palestini. Kako je Britansko carstvo došlo pred bankrot, ovo pitanje su morali proslediti novoformiranim Ujedinjenim nacijama.

Godine 1947. je UN-ova komisija za Palestinu predložila da bi zapadna Palestina trebalo da bude podeljena na jevrejski, arapski i deo pod kontrolom Ujedinjenih nacija oko Jerusalema. Ovaj plan je usvojen na skupštini održanoj 29. novembra 1947. godine, rezolucijom UN GA 181, sa 33 glasa za, 13 protiv a 10 delegata nije bilo prisutno. Ovo je dovelo do slavlja među Jevrejima u Palestini. Međutim, Palestinci su bili protiv ovoga i odbili ovo, tražeći jednu državu i uklanjanje pristiglih Jevreja, što je dovelo do početka Arapsko-Izraelskog rata.

Dana 14. maja 1948. godine završetkom britanskog mandata, proglašena je država Izrael. Istog dana vojska sedam arapskih zemalja je napala Izrael. Ovo je sve dovelo do odlaska 711000 Palestinaca iz svojih domova i oko 850000 Jevreja iz svih država arapskog sveta, najviše u Izrael.[12]

Od formiranja Izraela Svetska cionistička organizacija je najviše bila posvećena ohrabrivanju i pomoći Jevreja koji su dolazili u Izrael. To je proizvelo veliku međunarodnu potporu za stvaranje države, ali problemi unutar države su bili sve veći. Najveći uspesi od 1948. su bili veliko naseljavanje Izraela i borba za prava Jevreja u tadašnjem SSSR.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Motyl 2001, str. 604..
  2. ^ Herzl, Theodor (1988) [1896]. „Biography, by Alex Bein”. Der Judenstaat [The Jewish state]. Prevod: Sylvie d'Avigdor (republication izd.). New York: Courier Dover. str. 40. ISBN 978-0-486-25849-2. Pristupljeno 28. 9. 2010. 
  3. ^ „Zionism”. Oxford Dictionary. Arhivirano iz originala 04. 04. 2016. g. Pristupljeno 30. 6. 2016. 
  4. ^ „Zionism [[File:Softredirarrow.svg|64px|Meko preusmerenje do:|link=]][[:mw:Help:Magic words#Other|mw:Help:Magic words#Other]]
    Ova stranica je [[:en:Wikipedia:Soft redirect|meko preusmerenje]].[[Kategorija:Vikipedijina meka preusmerenja|Cionizam]][[Kategorija:Vikipedijina međuviki meka preusmerenja|Cionizam]] nationalistic movement”
    . 5. 7. 2023. Pristupljeno 30. 6. 2016.
      Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  5. ^ a b „Cionizam i kratki osvrt na istoriju njegovog razvoja u Rusiji ( I deo )”. 18. 1. 2013. Pristupljeno 1. 2. 2019. 
  6. ^ „Šta je to cionizam?”. Veliki recnik. 24. 7. 2016. Pristupljeno 20. 1. 2019. 
  7. ^ a b „CIONIZAM”. Interactive. Pristupljeno 1. 2. 2019. 
  8. ^ C.D. Smith (2000). Palestine and the Arab-Israeli Conflict (4 izd.). Bedford/St. Martin's. str. 1—12, 33—38. ISBN 978-0-312-20828-8. 
  9. ^ Cionizam i Britanci u Palestini Arhivirano na sajtu Wayback Machine (27. новембар 2007), od Sethi, Arjun (Univerzitet Maryland ) Januar 2007. godine, pristup 20. maj 2007.
  10. ^ Plan Uganda[мртва веза], Maj 2008. godine, pristup 24. decembar 2009.
  11. ^ „Mandat Lige naroda nad Palestinom, 24 juli, 1922. godine”. Архивирано из оригинала 13. 11. 2017. г. Приступљено 02. 02. 2019. 
  12. ^ Generalni izvještaj o napretku rada Komisije UN-a za Palestinu u periodu od 11. decembra do 23. oktobra 1950. godine

Литература[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]