Istorija Crne Gore (1697—1852)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Crna Gora

Ujedinjenje (stare) Crne Gore i Brda (1796)
  Područje Stare Crne Gore (1)
  Područje dva brdska plemena
Bjelopavlića (2) i Pipera (3)
Geografija
Kontinent Evropa
Regija Balkan
Prestonica Cetinje
Društvo
Službeni jezik srpski
Religija pravoslavlje
Politika
Oblik države hijerokratija
 — Mitropolit Danilo I Petrović Njegoš
  Sava Petrović Njegoš
  Vasilije III Petrović Njegoš
  Arsenije Plamenac
  Petar I Petrović Njegoš
Istorija
Istorijsko doba novi vek
 — Osnivanje 1697.
 — Ukidanje 1852. (155 god.)
 — Status bivša država
Geografske i druge karakteristike
Površina  
 — ukupno 5,475 km²
Valuta crnogorski perper i
crnogorski perun
Zemlje prethodnice i naslednice
Crne Gore
Prethodnice: Naslednice:
Osmansko carstvo Knjaževina Crna Gora
Zeta u doba Crnojevića

Istorija Crne Gore od 1697. do 1852. godine obuhvata period u istoriji Crne Gore od izbora vladike Danila Petrovića-Njegoša (1697), do uspostavljanja svetovne vlasti i stvaranja Knjaževine Crne Gore (1852). Tokom ovog razdoblja, Crnom Gorom su upravljale srpske pravoslavne vladike iz kuće Petrovića-Njegoša, koji su imali položaj duhovnih i narodnih poglavara.[1][2]

Ključni doprinos izgradnji Crne Gore kao srpskog političkog entiteta u razdoblju od kraja 17. do sredine 19. veka dala je Mitropolija crnogorsko-primorska, koja je predstavljala stožer okupljanja duhovnih i narodnih prvaka.[3][4] Zahvaljujući velikom ugledu u narodu, cetinjski mitropoliti su tokom ovog razdoblja uspeli da okupe često razjedinjene i međusobno zavađene plemenske glavare i postave temelje za izgradnju središnje zemaljske uprave u Crnoj Gori. Takav oblik političke vlasti, u kome se na čelu zemaljske uprave nalazi svešteno lice, označava se kao hijerokratija.[5] U tom smislu, vladika Danilo I (1697—1735) se ponekad potpisivao i kao „vojvoda srpske zemlje”.[6][7][8] Nakon što su prvobitnoj Crnoj Gori pridružena i Brda, ime države je preimenovano u Crna Gora i Brda.[9]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Karta šire zetske oblasti, sa označenim područjem prvobitne Crne Gore, oko 1690. godine.

Tokom Mletačko-turskog rata (1684—1699), Srbi u Crnoj Gori su na čelu sa svojim vladikama i drugim narodnim starešinama pristali uz Mletačku republiku, uključivši se u ratne operacije protiv Osmanskog carstva. Iako je turska vojska 1692. godine poharala Cetinje, crnogorska plemena su u zajedničkoj borbi protiv neprijatelja uspela da očuvaju značajan stepen unutrašnje samouprave, kako u odnosu na tursku vlast, tako i u odnosu na nepouzdane mletačke saveznike.

Stara Crna Gora (1697—1796)[uredi | uredi izvor]

Gramata ruskog cara Petra Velikog iz 1711. godine, upućena Crnogorcima.

Godine 1697. za vladiku je izabran Danilo I Petrović Njegoš koji je zahvaljujući svojim ličnim sposobnostima uspeo da objedini crnogorska plemena i postavi temelje za razvoj središnje zemaljske uprave.[10] Nakon okončanja rata (1699) i dobijanja arhijerejske hirotonije od strane srpskog patrijarha Arsenija III, vladika Danilo je pristupio obnovi Cetinjskog manastira. Njegovim potonjim putovanjem u Rusiju, kod cara Petra Velikog, postavljen je temelj za razvoj političkih odnosa između crnogorskih Srba i Rusa, odnosno između Crne Gore i Rusije. U savezu sa Rusijom, vladika Danilo je obnovio borbu protiv Turaka u cilju oslobođenja srpskih zemlja.

Stara Crna Gora i njena plemena.

Vladiku Danila je 1735. godine nasledio sinovac Sava Petrović Njegoš, koji je od 1750. do 1766. godine vladao je uporedno sa svojim sinovcem Vasilijem Petrovićem. Vladika Vasilije je arhijerejsku hirotoniju primio od srpskog patrijarha Atanasija II i za vreme svoje vladavine nekoliko puta je odlazio u Rusiju, gde se pred ruskim vlastima zalagao za oslobođenje Crne Gore i ostalih srpskih zemalja. U Rusiji je takođe štampao i prvu istoriju Crne Gore. U njegovo vreme pojavljuje se samozvanac Šćepan Mali. Predstavljajući se kao ruski car Petar III Fjodorovič, Šćepan sebe proziva gospodarem Crne Gore. On uspeva da ujedini i pojedina susedna plemena sa Crnom Gorom. Zbog njegove pojave, Turci su napali Crnu Goru, a na njega je izvršen atentat 1773. godine.

Posle smrti Save Petrovića (1781), upravu preuzima vladika Arsenije Plamenac. Za vreme njegove kratkotrajne uprave Crna Gora je oslabila, a plemena su opet počela da se vladaju nezavisno. Posle njegove smrti (1784) na vlast dolazi Petar I Petrović Njegoš, koji je arhijerejsku hirotoniju primio od karlovačkog mitropolita Mojsija Putnika.[11] On je 1785. godine bio u poseti Rusiji, gde se suprotstavio nastojanjima ruskih državnih vlasti da se Cetinjska eparhija podvrgne ruskoj crkvenoj jurisdikciji.[12].

Za vreme njegovog odsustva Mahmud-paša Bušatlija je napao Crnu Goru i zapalio Cetinjski manastir. Vrativši se u otadžbinu, vladika Petar je pripremio Crnu Goru za učešće u ratu koji je izbio 1787. godine između Turske na jednoj i austrijsko-ruskog saveza na drugoj strani. Uprkos zvaničnom okončanju rata (1791–1792), neprijateljstva na crnogorsko-turskoj granici su nastavljena što je dovelo do čvršće saradnje između (stare) Crne Gore i Brda.

Crna Gora i Brda (1796—1852)[uredi | uredi izvor]

Stega crnogorska i brdska (1796) prvi pisani zakonski akt (stare) Crne Gore i Brda

Tokom 1796. godine, tri istorijska događaja su označila prekretnicu u daljem razvoju državnosti. U julskom boju na Martinićima, združene snage (stare) Crne Gore i Brda porazile su tursku vojsku, nakon čega je sklopljena Stega crnogorska i brdska, čime je označen početak političkog objedinjavanja dve oblasti. Potom je u oktobru došlo do žestoke bitke na Krusima, gde su združene snage (stare) Crne Gore i Brda do nogu je potukle znatno veću Tursku vojsku predvođenu Mahmud-pašom Buštalijom. Sam paša je tu bio zarobljen, a njegova glava odsječena i odnesena u Cetinjski manastir. Dalja izgradnja crnogorsko-brdske državnosti nastavljena je tokom 1798. godine, kada je donet Zakonik opšti crnogorski i brdski, a takođe je ustanovljeno i Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog.[2]

U jesen 1803. godine, zbog pregovora sa Francuskom, došlo je do nesporazuma u odnosima sa Rusijom, koja je pozvala vladiku Petra da se pojavi pred Ruskim sinodom, uz pretnju da će u slučaju neodazivanja biti svrgnut, a narod pozvan da izabere novog vladiku, koji bi radi hirotonije došao u Rusiju. To je naišlo na odbijanje narodnih prvaka, koji su sredinom 1804. godine stali u odbranu vladike Petra. U svom odgovoru, vladika Petar je zajedno sa narodnim glavarima pobio sve optužbe, odbacivši bilo kakvu nadležnost Ruskog sinoda nad Crnom Gorom i srpskim zemljama u celini. Tim povodom, Crnogorci su podsetili rusku vladu da je srpski narod imao svoju Pećku patrijaršiju koja je ukinuta silom, nakon čega je preostali deo srpske jerarhije nastavio da se zalaže za njenu obnovu. Takođe su prebacili Ruskom sinodu da bi veća korist bila ako bi se ruska strana založila za poboljšanje položaja srpskih eparhija pod turskom vlašću, koje su se nalazile u rukama grčke jerarhije. Ovakvim odgovorom, koji je uvažen od ruske strane, otklonjena je opasnost od otvorenog sukoba sa Ruskim sinodom, nakon čega su sporna pitanja razjašnjena, a ruski car je 1806. godine vladici Petru na poklon poslao i belu mitropolitsku kamilavku, u znak priznanja za zasluge u borbi protiv zajedničkih neprijatelja.[13][14][15]

Upravo u to vreme, Francuska je nakon Požunskog mira (1806) pokušala da preuzme dotadašnju austrijsku Boku, ali to nije želela da dopusti Rusija, koja je uz pomoć Crne Gore uspela da nakratko osujeti francuske namere. Nedugo potom, prema odredbama Tilzitskog mira (1807), Rusija je priznala francuska prava u Boki, nakon čega je došlo do uspostavljanja francuske vlasti u toj oblasti. Nakon niza francuskih poraza na evropskim ratištima tokom 1813. godine, na području Boke i Crne Gore ojačao je pokret za oslobođenje i ujedinjenje. Tada je obrazovana i zajednička zemaljska uprava, koja je 29. oktobra 1813. godine proglasila ujedinjenje Crne Gore i Boke, a na čelu novoformirane Centralne komisije bio je vladika Petar. Iako je time postavljena osnova za stvaranje jedinstvene crnogorsko-bokeljske države, do toga ipak nije došlo pošto su velike sule 1814. godine potvrdile prava Austrijske carevine, koja je potom obnovila svoju vlast u Boki.[16]

Razdvajanje crkvene i svjetovne vlasti[uredi | uredi izvor]

Posle smrti Petra I Petrović Njegoša na vlast dolazi njegov sinovac Petar II Petrović Njegoš, koji je nastavio rad na unutrašnjoj izgradnji državne uprave. U njegovo vreme zaokružen je proces objedinjavanja Crne Gore i Brda. Posle njegove smrti na vlasti dolazi Danilo Petrović, koga Crnogorski senat proglašava za knjaza Crne Gore. Time se razdvaja svetovna i crkvena vlast u Crnoj Gori i nastaje nova država Knjaževina Crna Gora.

Vladari[uredi | uredi izvor]

Spisak vladara Crne Gore, 1697—1852:[17]

Administrativna podjela[uredi | uredi izvor]

Ruska karta Crne Gore iz 1838.

Po časopisu Grlica iz 1835. Crna Gora je tada bila razdeljena na 8 okružja, od koje četiri Nahije, a druga četiri Brda zovu se. Nahije su sledeće:

  • Katunska Nahija, sa devet plemena (Knežina): Cetinje, Njeguši, Ćeklići, Bjelice, Cuce, Ozrinići, Komani, Zagarač, i Pješivci.
  • Riječka Nahija, sa pet plemenima: Građani, Ljubotin, Ceklin, Dobrsko-Selo, i Kosjeri.
  • Lješanska Nahija, sa plemenima: Dražovina, Gradac, i Buron.
  • Crmnička Nahija, sa plemenima: Boljevići, Limljani, Gluhi-do, Brčele, Dupilo, Sotonići, i Podgor.

A Brda ovo su:

  • Bjelopavlići, sa plemenima: Petrušinovići, Pavkovići, i Vražegrmci.
  • Piperi, sa plemenima: Crnci, Stijena, i Ćurković.
  • Morača, sa plemenima: Donja-Morača, Gornja-Morača, i Rovci.
  • Kuči, koji su tek 1831. k ostaloj Crnoj Gori pribavljeni, sa plemenima: Drekalovići, Bratonožići, Vasojevići, Orahovo, i Zatrebač. U ovom poslednjom sve sami rimokatolici Albanezkoga jezika žive.[18]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Stanojević 1975, str. 229-499.
  2. ^ a b Ljušić 2001.
  3. ^ Stamatović 1999.
  4. ^ Stamatović 2014a.
  5. ^ Kuljić 1994, str. 215-230.
  6. ^ Metropolit Danilo I. (1696–1735) nannte sich selbst „Danil, Metropolit von Cetinje, Njegoš, Fürst des serbischen Landes“ („Danil, vladika cetinjski, Njegoš, vojevodič srpskoj zemlji...“)
  7. ^ Matica srpska, Lingvistička sekcija (1974). Zbornik za filologiju i lingvistiku, Volume 17, Issues 1-2. Novi Sad: Matica srpska. str. 84. „Danil, mitropolit Skenderije u Primorja (1715. g.),28 Danil, vladika cetinski Njegoš, vojevodič srpskoj zemlji (1732. g.). 
  8. ^ Velibor V. Džomić (2006). Pravoslavlje u Crnoj Gori. Svetigora. „To se vidi ne samo po njegovom poznatom potpisu „Danil Vladika Cetinjski Njegoš, vojevodič Srpskoj zemlji“ (Zapis 1732. g.) nego i iz cjelokupkog njegovog djelanja kao mitropolita i gospodara. Zanimljivo je u tom kontekstu da ... 
  9. ^ Etnografski institut (Srpska akademija nauka i umetnosti) (1952). Posebna izdanja, Volumes 4-8. Naučno delo. str. 101. „Kada, za vlade Petra I, crnogorskoj državi pristupe B^elopavliЬi, pa posle i ostala Brda, onda je, zvanično, „Crna Gora i Brda“ 
  10. ^ Stanojević 1955.
  11. ^ Stanojević 1975, str. 415-416.
  12. ^ Stanojević 1975, str. 416-418.
  13. ^ Slijepčević 1962, str. 480.
  14. ^ Slijepčević 1966, str. 270.
  15. ^ Durković-Jakšić 1991, str. 28.
  16. ^ Milićević 1981.
  17. ^ Montenegro
  18. ^ Grlica - kalendar crnogorski za godinu 1835. st. 42 i 43.

Literatura[uredi | uredi izvor]