Šarganska osmica

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Šarganska osmica
Mapa Šarganske osmice
Pregled
Prva i poslednja st.Mokra Gora
Šargan Vitasi
Funkcionisanje
VlasnikŽeleznice Srbije
Tehnički
Širina koloseka760 mm (2 ft 5 1516 in)

Šarganska osmica je muzejsko-turistički kompleks pruga uzanog koloseka, u vlasništvu Muzeja železnice Srbije, od 600mm i 760mm, Mokre Gora - Šargan Vitasi, obnovljene deonice nekadašnje pruge Užice - Višegrad - Sarajevo, kojom saobraća muzejski voz „Nostalgija”, u letnjoj sezoni od aprila do oktobra i zimskoj od 25. decembra do 25. januara.[1] Pruga je kategorisana kao muzejsko-turistička pruga 501. Revitalizacija i obnova brdske deonice nekadašnje pruge uzanog koloseka završena je 2003. godine, a prvi voz, sa muzejskom parnom lokomotivom oznake JŽ 83—173, krenuo je da prevozi turiste i ljubitelje železnice 1. septembra 2003. godine. Tokom letnje sezone preveze se u proseku oko 70 hiljada turista.[2]

Muzejska železnica prolazi kroz zakonom zaštićen park prirode Mokra Gora i Šargan,[3] koji se nalazi na tromeđi padina Zlatibora, Tare i Zlatara sa čijeg vrha „Golo brdo“ od 1627 m se pruža pogled prema kanjonu reke Uvac poznatog po jednom od najvećih održivih staništa beloglavog supa,[4][5] koji se nalazi na državnom grbu,[6] kao i na logu nacionalne avio-kompanije „Er Srbije“.[7] Na Kamišnoj reci koja izvire na zlatiborskom vrhu Vijagor (1281m) i koja dalje krivudavo teče prema Mokroj Gori nalazi se vodopad Veliki skakavac visok 25 metara čime deli osmo mesto najviših vodopada u Srbiji (Foto:Veliki skakavac).[8][9] Nedaleko od stanice Mokra Gora smešteno je filmsko selo u etno stilu proslavljenog svetskog reditelja Emira Kusturice nazvanog Drvengrad sa pogledom na stanicu i prugu šarganske osmice.[10] Mokra Gora je spojena prugom, 2011. godine, sa Višegradom čije znamenitosti predstavljaju stari kameni most iz 1577. godine, kao i Kamengrad podignut u čast nobelovca Ive Andrića (Video:Andrić Grad).

Nedaleko od muzejske železnice Šarganske osmice nalazi se Užice na čijim obalama reke Đetinje je smeštena Muzejska hidroelektrana iz 1900. godine, prva u Srbiji i jedna od najstarijih u svetu očuvanih centrala, napravljena po Teslinom principu naizmenične struje,[11] koja je i danas osposobljena da proizvodi električnu energiju iz svojih muzejskih „simens-halske“ generatora.[12][13] Začetnik očuvanja tehnoloških kulturnih dobara, osnovanog 1990. godine, je Odeljenje uzanih pruga Požega – Železničkog muzeja Srbije u Beogradu,[14] koji se nalazi u okviru stanice Požega na elektrificiranoj liniji normalnog koloseka Beograd – Užice – Južni Jadran.

Na trasi muzejske železnice Šarganske osmice moguće je boraviti više dana jer se u sklopu železničkih stanica nalaze smeštajni i ugostiteljski objekti.[15]

Izgradnja tri pruge[uredi | uredi izvor]

Sarajevo - Višegrad - Dobrun[uredi | uredi izvor]

Spomenik u parku zaslužnih za obnovu, stanica Mokra Gora

Austrougarske vlasti su iz vojno-strateških razloga započele gradnju pruge uskog koloseka širine 760 mm, Sarajevo - Dobrun, u jesen 1902. godine. Ukupna dužina trase iznosila je 167 kilometara, sa minimalnim prečnikom krivine 200 metara, od Sarajeva sa 530 metara nadmorske visine, preko Bistrika, Dovlića, Pala, Korana, Stambolčića, Sjetline, Prače, Renovice, Ustiprače i Međeđe. Ovde se pruga razdvajala uz dolinu Lima, a drugi krak vodio je prema Višegradu i Dobrunu, gde je bila državna granica Austrougarske carevine i Srbije. Od Sarajeva, trasa je prvo išla dolinom Miljacke, na planinu Romaniju, potom dolinom reke Prače, od Ustiprače, dolinom reke Drine, od Višegrada dolinom reke Rzave do Vardišta. Pruga se penje uz uspon od 18 promila, do vododelnice Stambolčić, na visinsku kotu 939,8 metara, koja je bila najviša tačka pruge na prostoru buduće Jugoslavije građene za javni saobraćaj. Ova pruga je imala 99 tunela, ukupne dužine skoro 13 kilometara, što je činilo 8 odsto od dužine cele pruge, a najduži tunel je bio na ulazu u stanicu Stambolčić 851,6 metara. Nakon 4 godine gradnje pruga je otvorena celom dužinom 4. jula 1906. godine.

Stalać - Užice - Vardište[uredi | uredi izvor]

U međuvremenu, srpske vlasti, su započele u junu 1903. godine terenske radove na trasiranju pruge Stalać - Užice - Vardište, a do kraja godine bili su završeni sve četiri predviđene sekcije nakon čega se pristupilo planiranju. Pruga uskog koloseka 760 mm, Stalać - Užice - Mokra Gora, počela je sa gradnjom 1907. godine. Deo Kruševac - Vrnjci (34,6 km) predat je 3. juna 1910. godine. U toku 1911. godine bio je izrađen donji stroj na delu Kraljevo - Čačak i obavljeni svi zemljani radovi na trasi do Užica. Deo Kraljevo - Čačak pušten je 2. aprila 1912. godine. Najviše je kasnio deo Čačak - Užice zbog potpunog menjanja trase u dužini od 20 kilometara kroz Ovčarsko-kablarsku klisuru (Čačak - Ovčar banja). Pruga Stalać - Užice je završena 1912. godine neposredno pred početak Prvog balkanskog rata. Prvi voz u Užice stigao je 16. juna 1912. godine. Nakon 5 godina gradnje svečani voz u Užice dovezao je mašinovođa Slobodan Savić, bivši mašinski bravar. Pruga Užice - Stalać imala je dužinu 167,8 kilometara. Nakon Balkanskih ratova vlasti su otpočele sa gradnjom pruge Užice - Mokra Gora - Vardište gde je bila državna granica Srbije i Austrougarske carevine. Međutim, novi zamah u izgradnji i konačnom spajanju pruge prekinuo je Prvi svetski rat.

Šarganska osmica[uredi | uredi izvor]

Pre pruge, na tom potezu su se sudarale više puta dve vojske, srpska i austrougarska, da bi u jesen 1915. godine bila izvršena Velika invazija tri Carevine nakon koje je Srbija bila okupirana. U proleće 1916. godine okupacione vlasti su otpočele radove na izgradnji pruge Vardište - Užice, koju su planirali austrougarski inžinjeri na čelu sa Hugom Kajnclom. Radovi su od Vardišta dobro napredovali i izgrađeno je 9 kilometara donjeg stroja pruge do podnožja Šargan. Međutim, problemi u izgradnji su se pojavili upravo u savlađivanju masiva Šargan. Najduži tunel su kopali ispod brda Budim na Šarganu kada se desila velika nesreća u tunelu. Usled odrona kamena zatrpana je cela smena od oko 200 radnika nakon čega su radovi na pruzi prekinuti. Stradali su italijanski i ruski zarobljenici.[16]

„Dva tunela“ na Šarganu nakon otvaranja pruge 1924. godine.
„Dva tunela“ na Šarganu 89 godina kasnije (2013). Trasa neobične putanje kojom voz prolazi, spletom tunela i mostova, vešto savladava visinsku razliku od 300 metara, a putnike najviše zbunjuje je to što ne znaju na koju stranu voz ide i odakle je došao.
Stanični koloseci na Mokroj Gori.
Teretni voz vučen sa dve parne lokomotive, leta 1970. godine.

Po završetku Prvog svetskog rata pristupilo se dovršenju preostale deonice železničke pruge Užice - Šargan - Mokra Gora na liniji Stalać - Vardište. Prethodni projekti su usaglašeni sa izborom izvođačke varijante, pa je u proleće 1919. godine Ministarstvo saobraćaja naredilo, da se na osnovu toga projekta nastavi gradnja železnice Užice – Vardište. Posao je vodila Direkcija za građevine u Sarajevu a projekat ove pruge uradili su inžinjeri: Hugo Kajncl rukovodilac izvođačkog projekta, zatim Ranisav Avramović, Milorad Milivojević, Vasa Marković, Andra Stanić, Stanislav Sobotka, Nikola Đurić i Milivoje K. Borisavljević.

Međutim, problem za inžinjere u savlađivanju Šargana, odnosno na izradu trase visinske razlike između mokrogorske kotline i Šarganskog prevoja je bio veoma komplikovan i težak. Taj problem su konačno rešili čuvenom šarganskom „osmicom“ (8).

Pruga preko Mokre Gore, Jatare i kroz planinski masiv Šargana je građena od 1921. do 1925. godine. Izgradnja pruge je započela 1. marta 1921. godine. Ali, zbog slabog napredovanja u radovima, ministarstvo saobraćaja je donelo odluku, oktobra 1921. godine, da se uposle za građevinske radove preduzeća putem licitacije. Posao za izvođenje radova su dobila dva preduzeća „Plavšić“ i „Feniks“. Rok gradnje bio je 24. april 1924. godine. Preduzeće „Feniks“ je radilo na deonici od Užica do Kremana dugu 30 kilometara, odnosno do Vitasa, koju je uspešno okončalo najviše zaslugom svog tehničkog direktora Bore Radenkovića. Međutim, zbog devalvacije dinara i krivicom Direkcije za građevine preduzeće „Feniks“ nije moglo da ispoštuje predviđeni rok gradnje 24. april 1924. godine, koji im je prvo produžen do 30. juna a potom do 30. januara 1925. godine. Prvobitna licitaciona cene deonice Užice - Šargan od 35,8 miliona dinara se popela na kraju na 93,4 miliona dinara. Radovima na ovom delu pruge su rukovodili šefovi sekcije inžinjeri: Milivoj Rašković, Nikola Đurić i Niko Martinović.

Od Šargana do Mokre Gore, zajedno sa tunelom ispod Šargana, gradnja je poverena preduzeću Nikole Plavšića. Preduzeće „Plavšić“ je na mestu, iz pravca Vardišta, gde su okončani prethodni radovi na 9 kilometru (to mesto se i danas zove Deveti kilometar), u dolini reke Kamešine, otvorilo veliko gradilište sa izgrađenim barakama za smeštaj radnika. Preduzeće Plavšić imalo je mašine za drobljenje kamenja, spravljanje peska, pilanu i brojne zgrade za skladištenje i stanovanje. „Plavšić“ je sagradio veliku žičanu železnicu koja je imala tri kraka, do najvećeg tunela na Šarganu u dužini od 1825 metara, druga, do stanice Jatare dužine 1926 metara i treća trasa je išla do trinaestog kilometra u dolinu reke Kamešine dužine 1400 metara, što je sve skupa iznosilo 4491 metar. Ova žičana železnica je bila kapaciteta 5 vagona na sat ili 40 vagona dnevno i njome je prevučeno oko 12.000 vagona građevinskog materijala. Najveći tunel kroz Šargan planinu je probijen 23. decembra 1922.[17] Međutim, zbog velikih pripremnih ulaganja kada je trebalo da započne obimne radove na izgradnji trase pruge, preduzeće Plavšić, je ostalo bez novčanih sredstava i dospelo pred bankrot. Direkcija za građevine je posle brojnih opomena oduzela posao preduzeću 13. jula 1923. godine.

Odmah po oduzimanja dozvole za radove od preduzeća Plavšić, ministar saobraćaja osnovao je 23. avgusta 1923. godine odbor, koji je obavio radove na poverenoj trasi dugoj 22,8 kilometara. Trasa ove pruge išla je od Užica dolinom reke Đetinje sve do Šargana, ne računajući delimično skretanje od ove reke u kremanskoj kotlini. Na ovom delu maksimalni uspon iznosio je 14 promila. Od stanice Šargan–Vitasi do Kotromana inženjeri su uspešno rešili visinsku razliku na trasi pruge između ove dve krajnje tačke (tunel Šargan 808, - tunel Balvan 453) od 355 metra, sa maksimalnim usponom pruge od 18 promila. Na uzdužnom profilu trase pruga je polazila iz Užica sa 404 metara nadmorske visine, u Staparima je bila na 521 metara nadmorske visine, Vrutcima 584 m, Biosci 636 m, Kremnima 743 m, u železničkoj stanici Šargan –Vitasi 806 m, i najveću visinu je imala u najdužem šarganskom vododelničkom tunelu – 808 m nadmorske visine, da bi se na Jatarama spustila na 701 m, u Mokroj Gori 567 m. Trasa je bila duga 57,9 kilometara, i to: Užice–Stapari 8,9 km, Stapari–Vrutci 5,5, Vrutci–Bioska 7,5, Bioska–Kremna 8,1 i Kremna–Šargan Vitasi 5,0 km. Dužina pruge Šargan-Vitasi – Mokra Gora iznosi 15,5 km i do Vardišta 7,4 km, što ukupno iznosi od Užica do Vardišta 57,9 kilometara. Svečano je puštena u rad 25. januara 1925. godine. Voz je prugom saobraćao tačno 49 godina i 25 dana od Užica, preko Šarganskog prevoja prema Višegradu i dalje prema moru i Dubrovniku (Dokumentarni TV film:Bilo jednom u Obrenovcu: Voz „Ćira“). Tada se u parnom vozu „Ćira“ u drvenim vagonima na relaciji Beograd – Sarajevo – Dubrovnik putovalo 24 časa. U julu 1938. godine[18] pušten je na pruzi uskog kolosek 0,760 m u saobraćaj prvi motorni voz, koji je ovu relaciju prelazio za neverovatnih 16 časova i 30 minuta. Zbog brzine od 60 km/č bio je poznat u javnosti kao „Ludi Sarajlija“, kao i „Spahinac“. Stanice na kojima se voz zaustavljao bile su: Beograd, Lajkovac, Užice, Sarajevo, Mostar, Hum i Dubrovnik. U leto 1937. poručeno je sedam kompozicija takvih vozila. Motorni vozovi imali su troja kola: dva krajnja kola motorna i jednu prikolicu u sredini. Motorna kola imala su po 33 sedišta II klase a prikolica 23 sedišta I klase i jedan odeljak za bife. Iz Dubrovnika voz je polazio svakog dana u 5 časova i 35 minuta a u Beograd je stizao u 22 časa i 14 minuta. Iz Beograda je stizao u Gruž svako veče u 23 sata i 4 minuta.

Kod Jatara se 3. aprila 1938. dogodila nesreća, kada je na izlasku iz tunela voz naleteo na stenu - poginulo je sedam lica.[19][20] Već 20. aprila je došlo do novog naletanja na odron, kada su oštećeni lokomotiva i dva vagona, a nije bilo žrtava.[21]

28. februara 1974. voz je zajedno sa svim prugama uskog kolosijeka ukinut, jer su stručnjaci procijenili da je neisplativ.

Šarganska petlja.

Muzejska železnica[uredi | uredi izvor]

Kraljica „Šargana“ parna lokomotiva JŽ 83-173.(Video:Šarganska osmica)
Stanica Mokra Gora uoči polaska muzejskog voza „Nostalgija“.(Video:Mokra Gora)
Pogled iz voza.
Ludi kamen.

24 godine kasnije, na inicijativu žitelja ovog kraja i na pristanak ŽTP Beograd, započeta je rekonstrukcija pruge. Kompleks "Šarganska osmica" je projektovan u Saobraćajnom institutu CIP i obuhvatao je obnavljanje pruge uskog koloseka, izradu konačišta, kao i tehničke infrastrukture.[22][23] Iz Odeljenje uzanih pruga Požega – Železničkog muzeja Srbije u Požegi dovučeni su vagoni i lokomotiva, pa je „ćira“, kako ga narod prozvao, na delu trase krenuo sa radom godinu dana kasnije, a na čitavoj obnovljenoj dionici od 15,5 kilometara 2003. godine. Osim pruge i veći broj starih lokomotiva i vagona su zaštićeni kao spomenici tehničke kulture (14 eksponata sa statusom kulturnih dobara), što ovaj prostor čini jedinstvenim muzejom na otvorenom i izuzetnom turističkom atrakcijom.

Voz prolazi preko pet mostova i kroz 22 tunela, ukupne dužine 5.445 metara, i staje na četiri železničke stanice:

Vodopad na steni na kojoj je smešten vidikovac „orlovo gnezdo“ kod stanice Jatare.

Železnička stanica Mokra Gora na trasi Šarganske osmice na liniji Višegrad - Užice je imala tri koloseka, drugi kolosek je bio prolazni. Stanica je imala vodopojnik i jamu za čišćenje lokomotiva, kao i stanični magacin. Jatare nije bila železnička stanica već ukrsnica, imala je dva koloseka, drugi je bio prolazni a imala je i izvlačnjak koji se koristio za parkiranje lokomotiva koje su potiskivale vozove, jer od ove stanice prema stanici Šargan Vitasi je najveći uspon od 18 promila. Na ovoj stanici nikada ni jedna karta nije prodata. Za potrebe filma Život je čudo napravljena je stanica Golubići koja se danas koristi kao turistička atrakcija. Kod stanice Golubići se nalazi vidikovac „Krst“ sa koga se pruža pogled na „dva tunela“. Stanica Šargan Vitasi je imala četiri koloseka kao i trijanglu za okretanje lokomotive, a koje su koristile potiskujuće lokomotive. Ova stanica je bila na najvišoj nadmorskoj visini od 806 metara iznad mora, na pruzi Užice - Višegrad. Odmah iza stanice u pravcu Jatara nalazi se najveći tunel „Aleksandar I“ sa 1666 metara dužine i bio je najduži tunel na pruzi uskog koloseka Beograd - Sarajevo.Tunel je presecao vododelnicu sliva Zapadne Morave i reke Drine. Od stanice Šargan Vitasi prema stanici Jatare je i najveći pad od 18 promila, a prema stanici Kremna taj pad je 14 promila. U stanici se nalazila i jama za čišćenje lokomotiva. Generalnim planom revitalizacije koridor Šarganske pruge od Šargan - Vitasa do Mokre Gore u dužini 15,5 km i u širini pruge od 100 m na otvorenim deonicama, odnosno u zonama stanica i stajališta, zaštićen je planskim namenama i sadržajima u funkciji turizma, odmora i rekreacije. Ovu turistička atrakciju godišnje posjećuje veliki broj ljudi vozeći se ovom jedinstvenom prugom uskog kolosijeka u Evropi.

Septembra 2011. godine je ova pruga produžena sve do Višegrada i uspostavljena je redovna linija Mokra Gora—Višegrad. Namera je da se uskotračna pruga produži do Užica, na taj način dostižući dužinu od oko 50 km.[24]

6. Aprila 2023. Godine putnički vagon broj 2 povezan sa brojem 1 su se otkačili sa kompozicije, Nije bilo povređenih.[25]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Parna lokomotiva JŽ 83-173
Muzejski putnički voz
Putnički voz vučen dizel-lokomotivom uskog koloseka
Teretni voz vučen parnom lokomotivom
Putnička kola u stanici „Golubić“
Ranžirna stanica „Šargan Vitasi“

Ostale znamenitosti[uredi | uredi izvor]

Trideset kilometara od Mokre Gore, kroz Braneško polje prolazi drumski koridor E-763 i železnička pruga Beograd – Južni Jadran. Na Mokroj Gori se nalazi lekovito vrelo Bele Vode, koji je dobro uređeno, a pored lekovitih izvora uređeni su i odgovarajući prostori Muzej dobara tehničke kulture na otvorenom, koji pored železnički vozila sadrži i niz građevinskih mašina na parni pogon, kao i Klub zavičajnog udruženja Mokrogoraca. Na području Mokre Gore na brdu Mećavnik sa pogledom na železničku trasu Šarganske osmice nalazi se etno selo Drvengrad proslavljenog svetskog reditelja Emira Kusturice. Drvengrad je počeo da se gradi 2002. godine u saradnji sa UNICEF-om, leži na 700 metara nadmorske visine i zauzima prostor na 3.200 kvadratnih metara.

Kurioziteti[uredi | uredi izvor]

  • Dio šina koji pravi „osmicu“ dug je samo 2,7 kilometara, a zbog strmog terena na cijeloj trasi ima čak 22 tunela od kojih je šarganski najduži.
  • Na stanici Jatare, u planinskom bespuću, niko nikada nije kupio kartu. Tu niti je ko ušao, niti ko iz voza izašao.
  • Prema predanju Mitar Tarabić je predvideo da će se koristi i da neće putovati „putnici radi posla i potrebe nego ljudi od zabave serbez odmorišta i uživancije“.

Železnička stanica Mokra Gora (foto)[uredi | uredi izvor]

Železnička stanica Jatare (foto)[uredi | uredi izvor]

Železnička stanica Šargan-Vitasi (foto)[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Želturist "Voz Nostalgija", Pristupljeno 14. 4. 2016.
  2. ^ Završena sezona muzejskog voza „Nostalgija“ na Mokroj Gori, 5. novembar 2014. godine, službena internet stranica „Železnice Srbije“
  3. ^ Park prirode Šargan – Mokra Gora, službena internet stranica.
  4. ^ Specijalni rezervat prirode „Uvac“, službena internet stranica.
  5. ^ Fond za zaštitu ptica grabljivica - Beograd, službena internet stranica
  6. ^ Satelitom prate beloglave supove, V. Novosti, 7. januar 2014.
  7. ^ Tamara Maksimović: Htela sam da logo Er Srbije predstavlja moderan grb naše zemlje, Blic, B. Anđelić, 2. avgust 2013.
  8. ^ Park prirode Šargan – Mokra Gora službena internet stranica.
  9. ^ „Lepote Srbije - vodopadi za koje niste čule”. Arhivirano iz originala 13. 07. 2015. g. Pristupljeno 12. 07. 2015. 
  10. ^ Mećavnik - Drvengrad, službena internet stranica.
  11. ^ Koetsier, Teun; Ceccarelli, Marco (2012). Explorations in the History of Machines and Mechanisms: Proceedings of HMM2012. Springer Science & Business Media. str. 397. ISBN 978-94-007-4132-4. 
  12. ^ Stoletno pismo otkrilo užičku tajnu: Pekar predložio gradnju prve hidrocentrale, Blic, Vladimir Lojanica, 1. maj 2013.
  13. ^ Pre 113 godine Užice „zasijalo“, TV B92.
  14. ^ „Odeljenje uzanih pruga Požega – Železničkog muzeja Srbije u Beogradu”. Zeleznicesrbije.com. Arhivirano iz originala 02. 05. 2012. g. Pristupljeno 11. 3. 2015. 
  15. ^ Motel „Mokra Gora“, konačište „Osmica“ i „Planinska kuća“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (8. novembar 2017), službena internet stranica „Šarganske osmice“
  16. ^ Vek stradanja ruskih i italijanskih graditelja tunela na Šarganu („Politika”, 20. septembar 2016)
  17. ^ "Politika", 26. dec. 1922, str. 3
  18. ^ "Vreme", 18. jul 1938, str. 1 i str. 10 (foto)
  19. ^ "Vreme", 4. apr. 1938, str. 1 i 7. digitalna.nb.rs
  20. ^ "Politika", 5. april 1938
  21. ^ "Vreme", 22. apr. 1938, str. 7. digitalna.nb.rs
  22. ^ Saobraćajnom institutu CIP, službena internet stranica
  23. ^ Saobraćajnom institutu CIP, službena internet stranica
  24. ^ Ćira od Mokre Gore do Višegrada, Večernje novosti, 22. septembar 2011.
  25. ^ Šarganska osmica u 2023... (na jeziku: srpski), Pristupljeno 2023-04-07 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]