Šarl Ermit

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Šarl Ermit (Hermit)
Lični podaci
Datum rođenja(1822-12-24)24. decembar 1822.
Mesto rođenjaDjez, Francuska
Datum smrti14. januar 1901.(1901-01-14) (78 god.)
Mesto smrtiPariz, Francuska
ObrazovanjePolitehnička škola
Naučni rad
PoljeMatematičar
UčeniciMihajlo Petrović Alas
Anri Poenkare
Tomas Stitjes
Anri Pade
Poznat poErmiteovi polinomi
Ermitska funkcija
Ermitski operatori
Ermitska matrica
Ermiteova interpolacija

Šarl Ermit ili Šarl Hermit (franc. Charles Hermite /ʃaʁl ɛʁˈmit/; Djez, 24. decembar 1822Pariz, 14. januar 1901) je bio francuski matematičar, koji je doprineo teoriji brojeva, kvadratičnim formama, teoriji invarijantnosti, ortogonalnim polinomima, eliptičkim funkcijama i algebri. U njegovu čast imenovani su Ermiteovi polinomi, Ermiteova interpolacija, Ermiteova normalna forma, Ermitska matrica, Ermitska funkcija, Ermitski operatori i kubični Ermitski splajnovi.[1][2] Prvi je dokazao da je e transcedentan broj, a njegovim metodama kasnije je dokazano da je π transcedentan broj. Bio je mentor srpskoga matematičara Mihaila Petrovića Alasa i Anrija Poenkarea.

Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Šarlov otac je pre braka radio kao inženjer u rudniku soli blizu Djeza, a kasnije se posvetio trgovini tekstilom a onda i umetnosti. Šarl je rođen kao šesto od sedmoro dece. Kada je Šarl imao oko sedam godina cela porodica se preselila u Nansi. Iako obrazovanje dece nije bilo na vrhu prioriteta ipak je Šarl bio dobro obrazovan. Šarl se kretao sa poteškoćama zbog mane u desnoj nozi. Pohađao je koledž u Nansiju, a u Parizu se upisao na koledž Anri. Tokom 1840-41 pohađao je gimnaziju Luja Velikoga i već tada je objavio dva rada.

Zbog invaliditeta mu ne dozvoljavaju da studira[uredi | uredi izvor]

Pripremao se godinu dana uz pomoć Ežena Šarla Katalana da bi se upisao na parisku Politehničku školu. Upisao se na parisku Politehničku školu 1842. godine. Međutim nakon godinu dana studiranja zbog invalidnosti nisu mu dozvolili da nastavi studij. Bila je to nepravedna odluka, tako da su se neki uticajni ljudi pobunili i zauzeli za njega, pa mu je odobrena nastavak studija, ali pod striktnim uslovima. Pošto se Ermit nije slagao sa tim uslovima odlučio je da napusti Politehničku školu.

Napredak[uredi | uredi izvor]

Ermit se u međuvremenu sprijateljio sa značajnim matematičarima. Često je posećivao Žozefa Bertrana, sa čijom sestrom se kasnije tokom 1848. oženio. Počeo je da se dopisuje sa Karlom Jakobijem i došao je do značajnih otkrića, pa je Jakobi svoje radove proširio sa dva Ermiteova rada. Oko 1843. Ermite je svojim idejama pomogao Žozefu Lijuvilu da dođe do značajnoga Lijuvileovoga teorema. Nakon petogodišnjega privatnoga učenja diplomirao je 1847, a tokom 1848. primljen je da radi na Politehničkoj školi.

Desetogodišnji plodan period[uredi | uredi izvor]

Značajno je doprineo teoriji brojeva, algebri, ortogonalnim polinomima i eliptičkim funkcijama. Najznačajnije matematičke rezultate otkrio je od 1848. do 1858. Dokazao je da se dvostruko periodične funkcije mogu predstaviti ako kvocijenti periodičkih funkcija. Dao je značajan doprinos teoriji kvadratičnih formi,[3][4][5] pa je nakon toga proučavao teoriju invarijantnosti i našao je zakon reciprociteta povezan sa binarnim formama. Zahvaljujućii radu na formama i invarijantnostima osmislio je 1855. teoriju transformacija. Izabran je 1856. u Akademiju nauka. Tokom iste godine prebolio je boginje. Ogisten Luj Koši pomagao mu je tokom bolesti. Pod Košijevim uticajem postao je religiozan i monarhista. Tokom 1858. Ermit je dokazao da se algebarska jednačina petoga stepena može rešiti uz pomoć eliptičkih funkcija.

Profesor[uredi | uredi izvor]

Tokom 1863. postao je ispitivač na Politehničkoj školi. Tokom 1869. izabran je za profesora i na Politehničkoj školi i na Sorboni. Na Politehničkoj školi odustao je 1876. od mesta profesora, a položaj na Sorboni zadržao je do 1897. Tokom 1873. dokazao je da je e transcedentan broj. Koristeći Ermiteovu metodu Ferdinand fon Lindeman je 1882. dokazao da je pi transcedentan broj. Umro je u Parizu 1901. godine.

Radovi[uredi | uredi izvor]

Sledi lista njegovih radova:[6]

  • "Sur quelques applications des fonctions elliptiques", Paris, 1855; Page images from Cornell.
  • "Cours d'Analyse de l'École Polytechnique. Première Partie", Paris: Gauthier–Villars, 1873.
  • "Cours professé à la Faculté des Sciences", edited by Andoyer, 4th ed., Paris, 1891; Page images from Cornell.
  • "Correspondance", edited by Baillaud and Bourget, Paris, 1905, 2 vols.; PDF copy from UMDL.
  • "Œuvres de Charles Hermite", edited by Picard for the Academy of Sciences, 4 vols., Paris: Gauthier–Villars, 1905,[7] 1908,[8] 1912[9] and 1917; PDF copy from UMDL.
  • "Œuvres de Charles Hermite", reissued by Cambridge University Press. 2009. ISBN 978-1-108-00328-5..

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Frankel, Theodore (2004). The Geometry of Physics: an introduction. Cambridge University Press. str. 652. ISBN 0-521-53927-7. 
  2. ^ Physics 125 Course Notes Arhivirano na sajtu Wayback Machine (7. mart 2022) at California Institute of Technology
  3. ^ „Combinatorics”, Proceedings of the NATO Advanced Study Institute, Held at Nijenrode Castle, Breukelen, the Netherlands, 8–20 July 1974, D. Reidel: 456—457, 1975 [1]
  4. ^ Sesquilinear form at EOM
  5. ^ Simeon Ball (2015), Finite Geometry and Combinatorial Applications, Cambridge University Press, str. 28 [2]
  6. ^ Linehan 1910.
  7. ^ Pierpont, James (1907). „Review: Oeuvres de Charles Hermite, publiées sous les auspices del'Académie des Sciences par EMILE PICARD. Vol. I” (PDF). Bull. Amer. Math. Soc. 13 (4): 182—190. doi:10.1090/S0002-9904-1907-01440-4. 
  8. ^ Pierpont, James (1910). „Review: Oeuvres de Charles Hermite. Vol II” (PDF). Bull. Amer. Math. Soc. 16 (7): 370—377. doi:10.1090/s0002-9904-1910-01920-0. 
  9. ^ Pierpont, James (1912). „Review: Oeuvres de Charles Hermite. Vol III” (PDF). Bull. Amer. Math. Soc. 19 (2): 83—84. doi:10.1090/s0002-9904-1912-02290-5. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]