Šarl Ermit
Šarl Ermit (Hermit) | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 24. decembar 1822. |
Mesto rođenja | Djez, Francuska |
Datum smrti | 14. januar 1901.78 god.) ( |
Mesto smrti | Pariz, Francuska |
Obrazovanje | Politehnička škola |
Naučni rad | |
Polje | Matematičar |
Učenici | Mihajlo Petrović Alas Anri Poenkare Tomas Stitjes Anri Pade |
Poznat po | Ermiteovi polinomi Ermitska funkcija Ermitski operatori Ermitska matrica Ermiteova interpolacija |
Šarl Ermit ili Šarl Hermit (franc. Charles Hermite /ʃaʁl ɛʁˈmit/; Djez, 24. decembar 1822 — Pariz, 14. januar 1901) je bio francuski matematičar, koji je doprineo teoriji brojeva, kvadratičnim formama, teoriji invarijantnosti, ortogonalnim polinomima, eliptičkim funkcijama i algebri. U njegovu čast imenovani su Ermiteovi polinomi, Ermiteova interpolacija, Ermiteova normalna forma, Ermitska matrica, Ermitska funkcija, Ermitski operatori i kubični Ermitski splajnovi.[1][2] Prvi je dokazao da je e transcedentan broj, a njegovim metodama kasnije je dokazano da je π transcedentan broj. Bio je mentor srpskoga matematičara Mihaila Petrovića Alasa i Anrija Poenkarea.
Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]
Šarlov otac je pre braka radio kao inženjer u rudniku soli blizu Djeza, a kasnije se posvetio trgovini tekstilom a onda i umetnosti. Šarl je rođen kao šesto od sedmoro dece. Kada je Šarl imao oko sedam godina cela porodica se preselila u Nansi. Iako obrazovanje dece nije bilo na vrhu prioriteta ipak je Šarl bio dobro obrazovan. Šarl se kretao sa poteškoćama zbog mane u desnoj nozi. Pohađao je koledž u Nansiju, a u Parizu se upisao na koledž Anri. Tokom 1840-41 pohađao je gimnaziju Luja Velikoga i već tada je objavio dva rada.
Zbog invaliditeta mu ne dozvoljavaju da studira[uredi | uredi izvor]
Pripremao se godinu dana uz pomoć Ežena Šarla Katalana da bi se upisao na parisku Politehničku školu. Upisao se na parisku Politehničku školu 1842. godine. Međutim nakon godinu dana studiranja zbog invalidnosti nisu mu dozvolili da nastavi studij. Bila je to nepravedna odluka, tako da su se neki uticajni ljudi pobunili i zauzeli za njega, pa mu je odobrena nastavak studija, ali pod striktnim uslovima. Pošto se Ermit nije slagao sa tim uslovima odlučio je da napusti Politehničku školu.
Napredak[uredi | uredi izvor]
Ermit se u međuvremenu sprijateljio sa značajnim matematičarima. Često je posećivao Žozefa Bertrana, sa čijom sestrom se kasnije tokom 1848. oženio. Počeo je da se dopisuje sa Karlom Jakobijem i došao je do značajnih otkrića, pa je Jakobi svoje radove proširio sa dva Ermiteova rada. Oko 1843. Ermite je svojim idejama pomogao Žozefu Lijuvilu da dođe do značajnoga Lijuvileovoga teorema. Nakon petogodišnjega privatnoga učenja diplomirao je 1847, a tokom 1848. primljen je da radi na Politehničkoj školi.
Desetogodišnji plodan period[uredi | uredi izvor]
Značajno je doprineo teoriji brojeva, algebri, ortogonalnim polinomima i eliptičkim funkcijama. Najznačajnije matematičke rezultate otkrio je od 1848. do 1858. Dokazao je da se dvostruko periodične funkcije mogu predstaviti ako kvocijenti periodičkih funkcija. Dao je značajan doprinos teoriji kvadratičnih formi,[3][4][5] pa je nakon toga proučavao teoriju invarijantnosti i našao je zakon reciprociteta povezan sa binarnim formama. Zahvaljujućii radu na formama i invarijantnostima osmislio je 1855. teoriju transformacija. Izabran je 1856. u Akademiju nauka. Tokom iste godine prebolio je boginje. Ogisten Luj Koši pomagao mu je tokom bolesti. Pod Košijevim uticajem postao je religiozan i monarhista. Tokom 1858. Ermit je dokazao da se algebarska jednačina petoga stepena može rešiti uz pomoć eliptičkih funkcija.
Profesor[uredi | uredi izvor]
Tokom 1863. postao je ispitivač na Politehničkoj školi. Tokom 1869. izabran je za profesora i na Politehničkoj školi i na Sorboni. Na Politehničkoj školi odustao je 1876. od mesta profesora, a položaj na Sorboni zadržao je do 1897. Tokom 1873. dokazao je da je e transcedentan broj. Koristeći Ermiteovu metodu Ferdinand fon Lindeman je 1882. dokazao da je pi transcedentan broj. Umro je u Parizu 1901. godine.
Radovi[uredi | uredi izvor]
Sledi lista njegovih radova:[6]
- "Sur quelques applications des fonctions elliptiques", Paris, 1855; Page images from Cornell.
- "Cours d'Analyse de l'École Polytechnique. Première Partie", Paris: Gauthier–Villars, 1873.
- "Cours professé à la Faculté des Sciences", edited by Andoyer, 4th ed., Paris, 1891; Page images from Cornell.
- "Correspondance", edited by Baillaud and Bourget, Paris, 1905, 2 vols.; PDF copy from UMDL.
- "Œuvres de Charles Hermite", edited by Picard for the Academy of Sciences, 4 vols., Paris: Gauthier–Villars, 1905,[7] 1908,[8] 1912[9] and 1917; PDF copy from UMDL.
- "Œuvres de Charles Hermite", reissued by Cambridge University Press. 2009. ISBN 978-1-108-00328-5..
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Frankel, Theodore (2004). The Geometry of Physics: an introduction. Cambridge University Press. str. 652. ISBN 0-521-53927-7.
- ^ Physics 125 Course Notes Arhivirano na sajtu Wayback Machine (7. mart 2022) at California Institute of Technology
- ^ „Combinatorics”, Proceedings of the NATO Advanced Study Institute, Held at Nijenrode Castle, Breukelen, the Netherlands, 8–20 July 1974, D. Reidel: 456—457, 1975 – [1]
- ^ Sesquilinear form at EOM
- ^ Simeon Ball (2015), Finite Geometry and Combinatorial Applications, Cambridge University Press, str. 28 – [2]
- ^ Linehan 1910.
- ^ Pierpont, James (1907). „Review: Oeuvres de Charles Hermite, publiées sous les auspices del'Académie des Sciences par EMILE PICARD. Vol. I” (PDF). Bull. Amer. Math. Soc. 13 (4): 182—190. doi:10.1090/S0002-9904-1907-01440-4.
- ^ Pierpont, James (1910). „Review: Oeuvres de Charles Hermite. Vol II” (PDF). Bull. Amer. Math. Soc. 16 (7): 370—377. doi:10.1090/s0002-9904-1910-01920-0.
- ^ Pierpont, James (1912). „Review: Oeuvres de Charles Hermite. Vol III” (PDF). Bull. Amer. Math. Soc. 19 (2): 83—84. doi:10.1090/s0002-9904-1912-02290-5.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Biografija Šarla Ermita
- Linehan, Paul Henry (1910). „Charles Hermite”. Ur.: Herbermann, Charles. Catholic Encyclopedia. 7. New York: Robert Appleton Company.
- O'Connor, John J.; Robertson, Edmund F. (mart 2001). „Šarl Ermit”. MacTutor History of Mathematics archive. University of St Andrews.
- Griffiths, Phillip; Joseph Harris (1994) [1978]. Principles of Algebraic Geometry. Wiley Classics Library. New York: Wiley-Interscience. ISBN 0-471-05059-8.
- Kobayashi, Shoshichi; Katsumi Nomizu (1996) [1963]. Foundations of Differential Geometry, Vol. 2. Wiley Classics Library. New York: Wiley Interscience. ISBN 0-471-15732-5.
- Kodaira, Kunihiko (1986). Complex Manifolds and Deformation of Complex Structures. Classics in Mathematics. New York: Springer. ISBN 3-540-22614-1.
- Brezis, Haim (2011), Functional Analysis, Sobolev Spaces and Partial Differential Equations (first izd.), Springer, ISBN 978-0-387-70913-0.
- Reed, Michael; Simon, Barry (2003), Functional Analysis, Elsevier, ISBN 981-4141-65-8.
- Dembowski, Peter (1968), Finite geometries, Ergebnisse der Mathematik und ihrer Grenzgebiete, Band 44, Berlin, New York: Springer-Verlag, ISBN 3-540-61786-8, MR 0233275
- Gruenberg, K.W.; Weir, A.J. (1977), Linear Geometry (2nd izd.), Springer, ISBN 0-387-90227-9
- Jacobson, Nathan J. (2009) [1985], Basic Algebra I (2nd izd.), Dover, ISBN 978-0-486-47189-1
- Birkhoff, G.; von Neumann, J. (1936), „The logic of quantum mechanics”, Annals of Mathematics, 37 (4): 823—843, JSTOR 1968621, doi:10.2307/1968621
- Baer, Reinhold (2005) [1952], Linear Algebra and Projective Geometry, Dover, ISBN 978-0-486-44565-6
- Budinich, P. and Trautman, A. The Spinorial Chessboard. Springer-Verlag, 1988. ISBN 0-387-19078-3. (antilinear maps are discussed in section 3.3).
- Horn, Roger A.; Johnson, Charles R. (2013). Matrix Analysis, second edition. Cambridge University Press. ISBN 9780521839402.
- Apostol, Tom M. (1976). Introduction to analytic number theory. Undergraduate Texts in Mathematics. Springer. ISBN 978-0-387-90163-3. Pristupljeno 2016-02-28.
- Apostol, Tom M. (n.d). „An Introduction to the Theory of Numbers”. (Review of Hardy & Wright.) Mathematical Reviews (MathSciNet). American Mathematical Society. MR 0568909. Pristupljeno 2016-02-28. (Subscription needed)
- Becker, Oskar (1936). „Die Lehre von Geraden und Ungeraden im neunten Buch der euklidischen Elemente”. Quellen und Studien zur Geschichte der Mathematik, Astronomie und Physik. Abteilung B:Studien (na jeziku: nemački). 3: 533—53.
- Boyer, Carl Benjamin; Merzbach, Uta C. (1991) [1968]. A History of Mathematics (2nd izd.). New York: Wiley. ISBN 978-0-471-54397-8. 1968 edition at archive.org
- Clark, Walter Eugene (trans.) (1930). The Āryabhaṭīya of Āryabhaṭa: An ancient Indian work on Mathematics and Astronomy. University of Chicago Press. Pristupljeno 2016-02-28.
- Colebrooke, Henry Thomas (1817). Algebra, with Arithmetic and Mensuration, from the Sanscrit of Brahmegupta and Bháscara. London: J. Murray. Pristupljeno 2016-02-28.
- Davenport, Harold; Montgomery, Hugh L. (2000). Multiplicative Number Theory. Graduate Texts in Mathematics. 74 (revised 3rd izd.). Springer. ISBN 978-0-387-95097-6.
- Edwards, Harold M. (novembar 1983). „Euler and Quadratic Reciprocity”. Mathematics Magazine. 56 (5): 285—91. JSTOR 2690368. doi:10.2307/2690368.
- Edwards, Harold M. (2000) [1977]. Fermat's Last Theorem: a Genetic Introduction to Algebraic Number Theory. Graduate Texts in Mathematics. 50 (reprint of 1977 izd.). Springer Verlag. ISBN 978-0-387-95002-0.
- Fermat, Pierre de (1679). Varia Opera Mathematica (na jeziku: francuski i latinski). Toulouse: Joannis Pech. Pristupljeno 2016-02-28.
- Friberg, Jöran (avgust 1981). „Methods and Traditions of Babylonian Mathematics: Plimpton 322, Pythagorean Triples and the Babylonian Triangle Parameter Equations”. Historia Mathematica. 8 (3): 277—318. doi:10.1016/0315-0860(81)90069-0 .
- von Fritz, Kurt (2004). „The Discovery of Incommensurability by Hippasus of Metapontum”. Ur.: Christianidis, J. Classics in the History of Greek Mathematics. Berlin: Kluwer (Springer). ISBN 978-1-4020-0081-2.
- Gauss, Carl Friedrich; Waterhouse, William C. (trans.) (1966) [1801]. Disquisitiones Arithmeticae. Springer. ISBN 978-0-387-96254-2.
- Goldfeld, Dorian M. (2003). „Elementary Proof of the Prime Number Theorem: a Historical Perspective” (PDF). Pristupljeno 2016-02-28.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Šarl Ermit na sajtu MGP (jezik: engleski)
- Cours d'Analyse de l'École Polytechnique (Première Partie) by Charles Hermite (DjVu file on Internet Archive)
- Oeuvres de Charles Hermite (t1) edited by Émile Picard (DjVu file on Internet Archive)
- Oeuvres de Charles Hermite (t2) edited by Émile Picard (DjVu file on Internet Archive)
- Oeuvres de Charles Hermite (t3) edited by Émile Picard (DjVu file on Internet Archive)
- Œuvres de Charles Hermite (t4) edited by Émile Picard (DjVu file on Internet Archive)
- Charles Hermite na sajtu Projekat Gutenberg (jezik: engleski)
- Šarl Ermit na sajtu Internet Archive (jezik: engleski)
- Visualizing Hermitian Matrix as An Ellipse with Dr. Geo Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. avgust 2017), by Chao-Kuei Hung from Chaoyang University, gives a more geometric explanation.