Šarl VII Pobednik

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Šarl VII Pobednik
Šarl VII
Lični podaci
Puno imeŠarl VII Pobednik
Datum rođenja(1403-02-22)22. februar 1403.
Mesto rođenjaPariz, Francuska
Datum smrti22. jul 1461.(1461-07-22) (58 god.)
Mesto smrtiMeun na Ievru, Francuska
Porodica
SupružnikMarija Anžujska
PotomstvoLuj XI, Katarina od Valoa, grofica Šarloa, Yolande of Valois, Žana od Valoa, Duchess of Bourbon, Magdalena od Valoa, Šarl Valoa, vojvoda od Berija, Charlotte de France, Radegonde de France, Marie de France, Marie de Valois
RoditeljiŠarl VI Ludi
Izabela Bavarska
DinastijaValoa
Kralj Francuske
Period14221461
PrethodnikŠarl VI Ludi
NaslednikLuj XI

Šarl VII Pobednik (franc. Charles VII de France, Charles le Victorieux; Pariz, 22. februar 1403Meun na Ievru, 22. jul 1461) je bio francuski kralj (1422—1461) iz dinastije Valoa. Uspeo je osloboditi Francusku od Engleza tokom Stogodišnjeg rata. Reformisao je francusku vojsku i državu.

Francuska je poražena[uredi | uredi izvor]

Bio je peti i jedini preživeli sin Šarla VI Ludog. Kao mladoga čuvala ga je buduća tašta Jolanda od Aragona. To je bilo vreme građanskog rata u Francuskoj između Armanjaka i Burgundijaca, a istovremeno je trajala engleska invazija. Kada mu je 1422. umro otac Šarl VI Ludi, on ne postaje kralj, iako je bio prestolonaslednik.

Prema ugovoru u Troju 1420. nakon smrti Šarla VI Ludog, francusku krunu preuzimaju naslednici engleskog kralja Henrija V. Francuska je bila poražena tokom te treće faze Stogodišnjeg rata, pa je bila prinuđena na takav ponižavajući mir.

Henri VI postaje i francuski kralj[uredi | uredi izvor]

Francusku krunu preuzima 1422. Henri VI. Šarl VII ne prihvata ugovor iz Troja i sebe smatra legitimnim kraljem, pa se povlači na jug, preko Loare i nastavlja borbu protiv Engleza. Pošto više nije postojala organizovana francuska vojska, Englezi su lako pobeđivali ostatke nekad slavne francuske vojske.

Šarl VII Pobednik se oženio Marijom Anžu, koja je bila iz moćne i bogate porodice Anžu. Njegova tašta Jolanda od Aragona mu je mnogo pomogla. Bez te finansijske pomoći Šarl VII Pobednik nikad ne bi uspeo protiv brojnih protivnika. Engleska je u svom savezu držala Burgundiju i Bretanju.

Pojava Jovanke Orleanke[uredi | uredi izvor]

Poreklo Jovanke Orleanke i opsada Orleana[uredi | uredi izvor]

1428. godine Englezi su sa znatnim snagama preduzeli novu ofanzivu i opseli u oktobru te godine Orlean, koji je predstavljao ključ za jug Francuske. Oko Orleana zametnuta je uporna borba. Pojava Jovanke Orleanke je predstavljala prekretnicu u ratu sa Englezima.

Oko Jovanke Orleanke nastalo je mnogo legendi. Njenu su delatnost čas idealizovali, kao što je to činila crkveno-monarhiska tradicija, čas predstavljali na satiričan način da bi razbili katoličke legende, kao što je činio Volter. Ali, danas su izvori za tu epohu tako dobro proučeni da možemo stvoriti jasnu predstavu ko je ona bila i kakvu je istorijsku ulogu odigrala.

Jovanka Orleanka bila je seljanka iz Istočne Francuske, iz sela Domremija koje je ležalo između Šampanje i Lotaringije. Njena istorijska pojava predstavljala je simptom raspoloženja koje je u to vreme vladalo među francuskim seljaštvom, strašno opustošenim pljačkanjem engleskih najamnika kao i borbom francuskih feudalnih klika, posebno akcijama burgundaca. Seljaci su tada polagali nadu u kraljevsku vlast koja je imala da protera Engleze i da prekine s metežom u Francuskoj.

Jovanka Orleanka je bila ubeđena da se njena misija sastoji u tome da oslobodi Orlean opsade i da Šarla VII kruniše u Remsu. U tome je ona videla izvršenje božje volje. Oma je verovala da su joj sam bog i njegovi svetitelji ukazali na njenu misiju. Jovanka Orleanka je uspela da dobije audijenciju kod Šarla VII i da navede tog neodlučnog i slabog čoveka na energičnu akciju. Omogućili su joj da se stavi na čelo vojske ili, tačnije, da se pridruži trupama koje su išle u pomoć Orleanu. Tvrdila je da je dobila božje vizije i da joj božji glas govori da protera Engleze. Uz nju su, doduše, bili iskusni komandanti, ali je ona neposredno učestvovala u bitkama. Navukla je na sebe ritersku ratnu opremu, i njena pojava na čelu vojske silno je oduševljavala borce. Njoj je pošlo za rukom da oslobodi Orlean opsade. Jovanki Orleanki je pomogla donekle okolnost što se položaj Engleza u Francuskoj u to doba pogoršao . Uspela je podići moral francuske vojske u Orleanu, prisilivši Engleze 1429. da odustanu od opsade.

Uspesi Jovanke Orleanke[uredi | uredi izvor]

Inspirisani Jovankom Orleankom Francuzi zauzimaju nekoliko jakih engleskih uporišta u Loari.

Posle toga 8.000 francuskih vojnika pobeđuje 3.000 Engleza 1429. u bici kod Pataja. To je bila prva velika francuska pobeda, posle koje se Šarl VII Pobednik svečano kruniše za kralja 17. jula 1429. u katedrali u Remsu.

Posle toga Jovanka Orleanka je smatrala da je izvršila svoju misiju. Kako kaže Marks:

ona ... je pala pred noge životinje Šarla VII, molila ga da je otpusti... ali ju je on zadržao da bi je i ubuduće iskoristio.

Pad[uredi | uredi izvor]

Međutim, dvorani nezadovoljni porastom uticaja proste seljačke devojke, požurili su da je se otresu. U bici kod Kompijenja, gde je Jovanka Orleanka morala da sa svojim odredom otstupi ka gradskoj kapiji, našla se pred zatvorenim vratima. Burgundci su je zarobili i prodali Englezima (1430. godine).

Englezi su obrazovali protiv nje crkveni sud u kome je uzelo učešća francusko sveštenstvo, prvenstveno parisko. Suđeno joj je u Ruanu, glavnom gradu Normandije. Na čelu tog suda bio je episkop Košon (Cauchon; francuska reč cochon, koja se isto izgovara, znači svinju. Zato Marks i naziva predsednika suda zbilja svinjom). Jovanku su optužili za čarobnjaštvo i lažna proročanstva. Možda su je stavili i na muke. Osuđena je na smrtnu kaznu i spaljena u Ruanu 1431. godine.

Ta smrtna kazna, ipak, nikakve koristi nije donela Englezima. Njihova je stvar u Francuskoj bila izgubljena.

Opštenarodni polet koji je tako živo došao do izražaja u delatnosti Jovanke Orleanke zbio je oko kralja Šarla VII i seljaštvo i plemstvo i buržoaziju.

Francuska od 1429. do 1453.

Reforme francuske vojske i države[uredi | uredi izvor]

Počinje razdoblje malih francuskih pobeda i laganog preotimanja Francuske od Engleza. Šarl VII Pobednik je modernizovao francusku vojsku i upravu. Time je utro put konačnoj pobedi. Zamenio je feudalno regrutovanje, pa je uveo profesionalnu stajaću vojsku.

Centralizuje francusku državu sprečavajući da usko feudalni interesi budu jači od državnih interesa cele Francuske. Centralizacija države i reforma sistema oporezivanja dovele su do toga da je Šarl mogao skupiti sve više novca oporezivanjem i time imati profesionalniju stajaću vojsku.

Jačanje centralne vlasti[uredi | uredi izvor]

Za vreme Šarla VII (1422—1461 g.) ponovo je ojačala kraljevska vlast, učvršćena nizom važnih reformi.

Državni staleži sazvani 1439 g. dozvolili su kralju jednom zauvek skupljanje neposrednog poreza, takozvanog taja, u visini od 1,2 miliona livri radi izdržavanja stajaće vojske. Uvođenje stajaće vojske bila je vrlo važna reforma. Vojni sistem u početku se u Francuskoj zasnivao na feudalnim trupama, a zatim na najamničkoj vojsci. Šarl V preneo je težište na najamničku vojsku. Ali je i ovo predstavljalo niz nezgoda. To nije bila stajaća vojska, ona se najmila samo u slučaju rata, a po svršetku rata raspuštala. Videli smo kako se ta vojska naplaćivala na račun stanovništva.

Šarl VII nije potpuno napustio sistem najamništva. U njegovo doba i dalje je upotrebljavana najamnička vojska, ali je on uglavnom prešao na sistem stajaće vojske. Ova se delila na dva dela. Jedan su činili takozvani odredi kraljevske komande, razmešteni kao garnizoni po gradovima, na čiji su se račun i izdržavali. Oni su se delili na manje odrede — koplja. U svakom koplju bilo je konjičkih snaga i pešadije — strelaca i kopljonoša. U vojsku kraljevske komande, naročito u konjicu, rado su išli sitni riteri kojima nisu bili dovoljni prihodi s njihovih isitnjenih poseda, pošto se ta služba dobro plaćala. Drugi deo vojske činili su slobodni strelci (francs archers), tako nazvani zato što su bili oslobođeni poreza. Oni su popunjavani po principu: jedan strelac na 50 kuća. Slobodni strelci morali su se skupljati s vremena na vreme radi vojne obuke i predstavljali su stalnu rezervu odakle su se mogle crpsti nove vojne snage. Zatim, za vreme Šarla VII naročita se pažnja počela poklanjati artileriji; ona je igrala važnu ulogu pri opsadnim operacijama koje su tada činile bitni deo ratnih akcija. No, odlučna je promena izvršena u artileriji tek docnije.

Bankari u finansijskoj upravi[uredi | uredi izvor]

Za vlade Šarla VII treba istaći još jedan važan momenat — sve jače korišćenje novčane akumulacije buržoazije u cilju jačanja kraljevske vlasti. Kralju je stalno nedostajao novac, naročito za ratne svrhe. Pokazalo se da je sam taj nedovoljan, pa je trebalo tražiti zajmove. Kraljevi su već davno počeli da pribegavaju zajmovima još u XIV v. Stogodišnji rat u znatnoj je meri vođen novcem. koji je tim putem dobijen. Kralj je morao da traži novac od južnofrancuskih bankara koji su potiskivali Italijane. Ali, pošto mu je bilo vrlo teško da isplati poverioce, on im je davao u zakup ove ili one prihode (skupljanje posrednih poreza, poreza na so i sl.). Posledica je bila da su predstavnici buržoazije bili uvedeni u sistem kraljevske uprave i da su zauzeli odgovorna mesta u kraljevskom savetu (Žan Biro, Žak Ker i dr.). Naročito je interesantna karijera Žaka Kera, koji je bio najbogatiji čovek tadašnje Francuske i koji je od kralja dobio plemićku titulu. On je stekao imanje uglavnom trgujući sa Istokom. Njegovi kontoari u Monpeljeu i Marseju trgovali su začinima, svilenim tkaninama i robovima dovoženim sa Istoka. Žak Ker se istovremeno bavio eksploatacijom rudnika u samoj Francuskoj. Zahvaljujući porastu ovog bogatstva on je uskoro stekao veliki politički uticaj, zauzimao niz istaknutih položaja u državnoj upravi i čak postao član kraljevskog saveta. Ipak je Ker jadno završio: 1451 g. bio je zahvaljujući intrigama svojih mnogobrojnih neprijatelja uhapšen, lišen čitavog imanja i prinuđen da završi život u tuđini.

Burgundija na strani Šarla VII Pobednika[uredi | uredi izvor]

Filip III od Burgundije je 1435. prešao na stranu Francuza, pošto su i Englezi i Filip želeli Nizozemsku. To označava veliku prekretnicu u ratu. Pariz je dotad bio pod kontrolom Burgundije, pa se time vraća Francuskoj. Englezi time gube najjačeg saveznika, a Francuzi ga dobijaju. Time se već naslućuje ishod rata, koji će trajati još 19 godina posle toga. Burgundija je finansijski znatno doprinela kasnijim francuskim uspesima.

Oslobođenje Francuske[uredi | uredi izvor]

Englezi su i dalje bili superiorniji u bitkama, pa zato Šarl VII sprovodi politiku izbegavanja velikih bitaka. Uglavnom se sprovodi fabijanska strategija izbegavanja velikih bitaka, a napada se uglavnom gerilski. Englezi su imali mnogo manje vojnika od Francuza, a držanje velikih teritorija im je vezalo mali broj vojnika na mnogo mesta. Francuzi bi odlučivali gde će udariti i savladati mali broj Engleza. Tako su preotimali grad za gradom. U samoj Engleskoj kraljevska je vlast bila u punom opadanju; oko prestola vođena je borba između feudalnih klika za vlast.

U međuvremenu je francuska vojska postajala i taktički bolja, jer se sve više transformisala u stajaću vojsku, koja je bila mnogo snažnija i moćnija od feudalnih vojski.

Francuzi su uspeli 1449. zauzeti Ruan, a Šerbur i Bordo 1451. godine. Englezi pokušavaju pri kraju rata da povrate Gaskonju, ali bezuspešno. Konačno pobeđuju Francuzi 1453. u poslednjoj bici kod Kastijona. Time je bio završen Stogodišnji rat, a Francuska oslobođena. Jedino je grad Kale ostao u rukama Engleza.

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Filip VI
 
 
 
 
 
 
 
8. Žan II Dobri
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
17. Žana Burgundijska
 
 
 
 
 
 
 
4. Šarl V
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
18. Jovan Slepi
 
 
 
 
 
 
 
9. Bona Češka
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
19. Elizabeta od Češke
 
 
 
 
 
 
 
2. Šarl VI Ludi
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
20. Luj I, vojvoda od Burbona
 
 
 
 
 
 
 
10. Pjer I, vojvoda od Burbona
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
21. Mary of Avesnes
 
 
 
 
 
 
 
5. Jeanne of Bourbon
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
22. Šarl Valoa
 
 
 
 
 
 
 
11. Izabela Valoa (1313—1388)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
23. Maho od Šatijona
 
 
 
 
 
 
 
1. Šarl VII Pobednik
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
24. Ludvig IV Bavarski
 
 
 
 
 
 
 
12. Štefan II, vojvoda Bavarske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
25. Beatrix of Silesia-Glogau
 
 
 
 
 
 
 
6. Štefan III, vojvoda Bavarske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
26. Fridrih III Sicilijanski
 
 
 
 
 
 
 
13. Elizabeta od Sicilije, vojvotkinja Bavarske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
27. Eleonora Anžujska
 
 
 
 
 
 
 
3. Izabela Bavarska
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
28. Stefano Viskonti
 
 
 
 
 
 
 
14. Bernabo Viskonti
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
29. Valentina Doria
 
 
 
 
 
 
 
7. Taddea Visconti
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
30. Mastino II della Scala
 
 
 
 
 
 
 
15. Beatrice Regina della Scala
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
31. Taddea da Carrara
 
 
 
 
 
 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]



Francuski kraljevi
(14221461)