Šikoku

Šikoku
	Šikoku na mapi Japana.
	Šikoku
Geografija
Koordinate	33° 45′ 00″ S; 133° 30′ 00″ I / 33.750° S; 133.500° I 33° 45′ 00″ S; 133° 30′ 00″ I / 33.750° S; 133.500° I
Površina	18.800 km2
Visina	1.982 m
Administracija

Šikoku je najmanje od četiri glavna ostrva Japana. Nalazi se južno od ostrva Honšu i istočno od ostrva Kjušu,^[1] između Unutrašnjeg mora (Inland Sea) i Pacifičkog okeana. Šikoku je 225 kilometra dug i između 50 i 150 kilometra širok. Značajno je zarastao u šume, a reljef je planinski. Najviši vrh je planina Išizuči (1 982). Glavni proizvodi ostrva su voće, pirinač, duvan i soja. Najznačajnije industrijske grane su ribolov, drvna industrija, i proizvodnja papira. Najznačajniji gradovi su Macujama i Takamacu. Površina je 18 800 km², a broj stanovnika (1990) 4 195 000.^[2]

Šikokuova drevna imena obuhvataju Ijo-no-futana-šima (伊予之二名島), Ijo-šima (伊予島), i Futana-šima (二名島), a njegovo sadašnje ime se odnosi na četiri nekadašnje provincije koje su činile ostrvo: Ava, Tosa, Sanuki i Ijo.^[3]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Čugoku region and Šikoku viđen sa Međunarodne svemirske stanice

Ostrvo Šikoku, koje obuhvata Šikoku i okolna ostrva, prostire se na oko 18.800 km² (7.259 sq mi) i sastoji se od četiri prefekture: Ehime, Kagava, Koči i Tokušima. Preko unutrašnjeg mora Seto nalaze se prefekture Vakajama, Osaka, Hjogo, Okajama, Hirošima i Jamaguči na Honšuu. Na zapadu se nalaze prefekture Oita i Mijazaki na Kjušu.

Šikoku je rangiran kao 50. najveće ostrvo po površini na svetu. Pored toga, rangirano je kao 23. najnaseljenije ostrvo na svetu, sa gustinom naseljenosti od 193 stanovnika po kvadratnom kilometru (500/sq mi).

Planine koje se protežu na istok i zapad dele Šikoku na uski severni podregion, koji izlazi na unutrašnje more Seto, i južni deo okrenut prema Tihom okeanu. Vrsta Hydrangea hirta može se naći u ovim planinskim lancima. Većina od 3,8 miliona stanovnika živi na severu, a svi osim jednog od retkih većih gradova na ostrvu nalaze se tamo. Planina Išizuči (石鎚山) u Ehimeu na 1.982 m (6.503 ft) je najviša planina na ostrvu. Industrija je umereno dobro razvijena i obuhvata preradu ruda iz važnog rudnika bakra Beši. Zemljište se intenzivno koristi. Široke aluvijalne površine, posebno u istočnom delu zone, zasađene su pirinčem, a zatim se seje kao drugi usev ozima pšenica i ječam. Voće se uzgaja širom severne oblasti u velikoj meri, uključujući agrume, persimone, breskve i grožđe. Zbog proizvodnje pšenice, Sanuki udon (讃岐うどん) je postao važan deo ishrane u prefekturi Kagava (bivša provincija Sanuki) u edo periodu.

Veća južna oblast Šikokua je planinska i retko naseljena. Jedina značajna nizija je mala aluvijalna ravnica u Kočiju, glavnom gradu prefekture. Blage zime u ovoj oblasti stimulisale su neke baštenske farme, specijalizovane za uzgoj povrća van sezone pod plastičnim pokrivačem. U južnom području godišnje se mogu uzgajati dva useva pirinča. Industrija celuloze i papira iskoristila je bogatstvo šuma i hidroelektrana.

Glavna reka u Šikoku je reka Jošino.^[4] Proteže se 196 km (121,8 mi) od svog izvora blizu planine Išizuči, teče u osnovi od zapada ka istoku preko severnih granica prefektura Koči i Tokušima, dostižući more u gradu Tokušima. Jošino je poznata po najboljem raftingu u Japanu, sa izletima duž odseka reke Oboke Koboke.

Šikoku ima četiri važna rta: Gamoda u Ananu, Tokušima^[5] na najistočnijoj tački ostrva, Sada u Ikati, Ehime na najzapadnijoj tački. Muroto u Murotu, Koči i Ašizuri, južni kraj Šikokua, u Tosašimizu, Koči, izlaze u Tihi okean. Najsevernija tačka ostrva je u Takamacuu.

Za razliku od ostala tri glavna ostrva u Japanu, Šikoku nema aktivnih vulkana i najveće je japansko ostrvo kome oni potpuno nedostaju.^[6] Ali Šikoku jeste iskusio vulkansku aktivnost u dalekoj praistorijskoj prošlosti; velika vulkanska kaldera u oblasti planine Išizuči bila je aktivna tokom miocena pre oko 14 miliona godina.^[7]

Planina Išizuči je najviša planina u Šikokuu
Rt Ašizuri je na najjužnijem kraju Šikokua
Reka Šimanto
Seto unutrašnje more

Population[uredi | uredi izvor]

Shikoku has a total population of 3,630,320 in 2022. The largest city is Matsuyama (population: 507,137) and is the capital of Ehime Prefecture. Shikoku is the main island with the third largest population density, at 193/km² (500/sq mi).

Per Japanese census data,^[8] and,^[9] Shikoku region's peak population was at 1950 and has had negative population growth from 1950 to 1970 and 1990 onward.

Reference[uredi | uredi izvor]

^ Boquet, Yves (2017). The Philippine Archipelago. Springer. str. 16. ISBN 9783319519265.
^ „Sikoku”. Love to Japan. Arhivirano iz originala 10. 10. 2020. g. Pristupljeno 31. 1. 2020.
^ „Shikoku and Awaji Island” (PDF). Japan National Tourism Organization. septembar 2011. Arhivirano (PDF) iz originala 2013-02-04. g. Pristupljeno 2013-05-02. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
^ Jain, Purnendra (2000). „Jumin tohyo and the Tokushima Anti-Dam Movement in Japan: The People Have Spoken”. Asian Survey. 40 (4): 551—570. ISSN 0004-4687. doi:10.2307/3021182.
^ „Anan city official statistics” (na jeziku: japanski). Japan.
^ „Shikoku: Frommer's Guide from”. Answers.com. Arhivirano iz originala 2012-02-29. g. Pristupljeno 2012-02-28.
^ Takehara, Mami; Horie, Kenji; Tani, Kenichiro; Yoshida, Takeyoshi; Hokada, Tomokazu; Kiyokawa, Shoichi (2017). „Timescale of magma chamber processes revealed by U-Pb ages, trace element contents and morphology of zircons from the Ishizuchi caldera, Southwest Japan Arc”. Island Arc. 26 (2): e12182. doi:10.1111/iar.12182 .
^ Ehime 1995–2020 population statistics
^ Shikoku 1920–2000 population statistics

Literatra[uredi | uredi izvor]

Sella, Giovanni F.; Dixon, Timothy H.; Mao, Ailin (2002). „REVEL: A model for Recent plate velocities from space geodesy”. Journal of Geophysical Research: Solid Earth. 107 (B4): ETG 11—1—ETG 11—30. Bibcode:2002JGRB..107.2081S. ISSN 0148-0227. doi:10.1029/2000jb000033.
„Recount with digital map leads to doubling of listed Japanese islands”. Japan Times. 15. 2. 2023. Arhivirano iz originala 15. 2. 2023. g. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
„Forest area”. The World Bank Group. Pristupljeno 2015-10-11.
„【お知らせ】令和3年全国都道府県市区町村別面積調（7月1日時点）, Reiwa 3rd year National area of each prefecture municipality (as of July 1)” (na jeziku: japanski). Geospatial Information Authority of Japan. 23. 3. 2022. Arhivirano iz originala 9. 4. 2022. g. Pristupljeno 15. 10. 2021. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
„土地総合情報ライブラリー平成16年土地の動向に関する年次報告第2章土地に関する動向” (PDF) (na jeziku: japanski). 国土交通省. Arhivirano (PDF) iz originala 2013-01-20. g. Pristupljeno 2007-02-17.
Dolan, Ronald E.; Worden, Robert L., ur. (1992). Japan: a country study (5th izd.). Washington, D.C.: Federal Research Division, Library of Congress. str. 72—84. ISBN 0-8444-0731-3. OCLC 24247433.
„Hokkaido's Business Environment”. Trade and Economic Exchange Group, Commerce and Economic Exchange Division, Department of Economic Affairs, Hokkaido Government. Arhivirano iz originala 2010-07-21. g. Pristupljeno 2008-12-05.
Tabata, Ryoichi; Kakioka, Ryo; Tominaga, Koji; Komiya, Takefumi; Watanabe, Katsutoshi (2016). „Phylogeny and historical demography of endemic fishes in Lake Biwa: The ancient lake as a promoter of evolution and diversification of freshwater fishes in western Japan”. Ecology and Evolution. 6 (8): 2601—2623. PMC 4798153 . PMID 27066244. doi:10.1002/ece3.2070.
Murray, N.J.; Phinn, S.R.; DeWitt, M.; Ferrari, R.; Johnston, R.; Lyons, M.B.; Clinton, N.; Thau, D.; Fuller, R.A. (2019). „The global distribution and trajectory of tidal flats”. Nature. 565 (7738): 222—225. PMID 30568300. S2CID 56481043. doi:10.1038/s41586-018-0805-8.
Barnes, Gina L. (2003). „Origins of the Japanese Islands: The New "Big Picture"” (PDF). University of Durham. Arhivirano iz originala (PDF) 28. 4. 2011. g. Pristupljeno 11. 8. 2009. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
Tamaki, Kensaku; Honza, Eiichi (20. 10. 1985). „Incipient subduction and deduction along the eastern margin of the Japan Sea”. Tectonophysics. 119 (1–4): 381—406. Bibcode:1985Tectp.119..381T. doi:10.1016/0040-1951(85)90047-2. Pristupljeno 20. 6. 2022. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
Martínez-López, M.R., Mendoza, C. (2016). „Acoplamiento sismogénico en la zona de subducción de Michoacán-Colima-Jalisco,México”. Boletín de la Sociedad Geológica Mexicana (na jeziku: španski). 68 (2): 199—214. doi:10.18268/BSGM2016v68n2a3 .
„Orogenese”. Store norske leksikon (na jeziku: norveški). 14. 2. 2009. Pristupljeno 2. 7. 2014. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
„Yurie SAWAHATA, Makoto Okada, Jun Hosoi, Kazuo Amano, "Paleomagnetic study of Neogene sediments in strike-slip basins along the Tanakura Fault”. confit.atlas.jp. Pristupljeno 16. 7. 2017. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
„中央構造線” [Japan Median Tectonic Line (MTL)]. Dijitaru Daijisen (na jeziku: japanski). Tokyo: Shogakukan. 2012. OCLC 56431036. Arhivirano iz originala 2007-08-25. g. Pristupljeno 2012-09-21.
„中央構造線” [Japan Median Tectonic Line]. Nihon Daihyakka Zensho (Nipponika) (na jeziku: japanski). Tokyo: Shogakukan. 2012. OCLC 153301537. Arhivirano iz originala 2007-08-25. g. Pristupljeno 2012-09-21.
O'Hara, Design by J. Morton, V. Ferrini, and S. „GMRT Overview”. www.gmrt.org. Pristupljeno 2018-05-27.
„Locator map”. Expedition to the Mariana forearc. School of Ocean and Earth Science and Technology at the University of Hawaii.
„Deep current structure above the Izu-Ogasawara Trench”. Arhivirano iz originala 2012-03-01. g. Pristupljeno 2018-10-01.
„Crustal structure of the ocean-island arc transition at the mid Izu–Ogasawara (Bonin) arc margin” (PDF). Earth, Planets and Space. Arhivirano iz originala (PDF) 29. 10. 2017. g. Pristupljeno 2. 10. 2018. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
Gill, J.B. (1982). „Andesites: Orogenic andesites and related rocks”. Geochimica et Cosmochimica Acta. 46 (12): 2688. ISSN 0016-7037. doi:10.1016/0016-7037(82)90392-1.
Pearce, J; Peate, D (1995). „Tectonic Implications of the Composition of Volcanic ARC Magmas”. Annual Review of Earth and Planetary Sciences. 23 (1): 251—285. Bibcode:1995AREPS..23..251P. doi:10.1146/annurev.ea.23.050195.001343.
„Geologic Province and Thermo-Tectonic Age Maps”. Earthquake Hazards Program. United States Geological Survey. Arhivirano iz originala 7. 6. 2014. g. Pristupljeno 6. 6. 2014. CS1 održavanje: Format datuma (veza)

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

[honshu2-1] Boquet, Yves (2017). The Philippine Archipelago. Springer. str. 16. ISBN 9783319519265.

[2] „Sikoku”. Love to Japan. Arhivirano iz originala 10. 10. 2020. g. Pristupljeno 31. 1. 2020.

[tourism-3] „Shikoku and Awaji Island” (PDF). Japan National Tourism Organization. septembar 2011. Arhivirano (PDF) iz originala 2013-02-04. g. Pristupljeno 2013-05-02. CS1 održavanje: Format datuma (veza)

[4] Jain, Purnendra (2000). „Jumin tohyo and the Tokushima Anti-Dam Movement in Japan: The People Have Spoken”. Asian Survey. 40 (4): 551—570. ISSN 0004-4687. doi:10.2307/3021182.

[Anan-hp-5] „Anan city official statistics” (na jeziku: japanski). Japan.

[6] „Shikoku: Frommer's Guide from”. Answers.com. Arhivirano iz originala 2012-02-29. g. Pristupljeno 2012-02-28.

[7] Takehara, Mami; Horie, Kenji; Tani, Kenichiro; Yoshida, Takeyoshi; Hokada, Tomokazu; Kiyokawa, Shoichi (2017). „Timescale of magma chamber processes revealed by U-Pb ages, trace element contents and morphology of zircons from the Ishizuchi caldera, Southwest Japan Arc”. Island Arc. 26 (2): e12182. doi:10.1111/iar.12182 .

[8] Ehime 1995–2020 population statistics

[9] Shikoku 1920–2000 population statistics

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

Normativna kontrola
Državne	Nemačka Češka
Ostale	Enciklopedija Britanika