Škotski jezik

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
škotski
Govori se uUjedinjeno Kraljevstvo, Republika Irska
Broj govornika
Maternji jezik: 110.000–125.000 (1999–2011)
Sekundarni jezik: oko 1,5 miliona (nedostaje datum)
latinica
Zvanični status
Službeni jezik u
-
Jezički kodovi
ISO 639-2sco
ISO 639-3sco
Škotsko govorno područje u 20. veku
{{{mapalt2}}}
Rasprostranjenost škotskog jezika u 20. veku
  Većinski jezik
  Manjinski jezik

Škotski je germanski jezik koji se govori u Škotskoj i delovima Alstera.[1]

S obzirom da ne postoje jasni kriterijumi za razlikovanje jezika od dijalekta, postoje različita mišljenja o lingvističkom, istorijskom i socijalnom statusu škotskog jezika.[2] Škotski se često sagledava kao varijanta staroengleskog jezika,[2] ali postoji mišljenje da se radi o posebnom germanskom jeziku, bliskom norveškom ili danskom.[2]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Širenje i raspodela škotskog jezika u Škotskoj i Alsteru:
  Staroengleski početkom 9. veka
  Rani škotski početkom 15. veka
  Savremeni škotski sredinom 20. veka

Nortumbrijski dijalekt staroengleskog jezika nastao je na prostoru današnje jugoistočne Škotske do reke Fort do 17. veka.[3] Uglavnom je ostao ograničen na ovo područje do 13. veka, i korišćen je u svakodnevnoj upotrebi dok je gelski korišćen kao zvanični jezik pred sudom. Vremenom se na ovom području razvio srednjoengleski, poznat i kao rani škotski koji je vremenom počeo da se razlikuje od nortumbrijskog dijalekta usled imigracije iz skandinavskih zemalja.[4] Kasnije su veliki uticaj na škotski imali romanski jezici, latinski i normanski francuski[5] a kasnije i francuski, holandski i srednjonemački jezik usled trgovine i imigracije.[6]

Od 13. veka rani škotski se proširio u Škotskoj, usled jačanja škotskih institucija i slabljenja francuskog uticaja. Do 16. veka razvio se srednje škotski jezik koji je bio uglavnom nezavisan u odnosu na engleski.[7] Od 1610. do 1690. oko 200.000 Škota naselilo je oblast Ulster u Irskoj.[8] U nekim oblastima Škoti su bili mnogobrojniji u odnosu na engleske naseljenike.[9] Savremeni škotski se razvio nakon 1700. kada je savremeni engleski prihvaćen kao književni jezik.

Status[uredi | uredi izvor]

Primer ranog škotskog jezika, Edinburg

Do Ugovora o Uniji iz 1707, kada su Škotska i Engleska pristupile stvaranju Kraljevstva Velike Britanije, postoje broji dokazi da su Škoti zadržavali svoj jezik kao nezavisan.[10]

Današnja vlada Velike Britanije prihvata škotski kao regionalni jezik i priznat je kao regionalni ili manjinski jezik u Evropi.[11]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „List of declarations made with respect to treaty No. 148”. Conventions.coe.int. Arhivirano iz originala 09. 07. 2011. g. Pristupljeno 9. 9. 2012. 
  2. ^ a b v A.J. Aitken in The Oxford Companion to the English Language, Oxford University Press. 1992. str. 894.
  3. ^ A History of Scots to 1700 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (26. maj 2011), DOST Vol. 12 p. xxxvi
  4. ^ A History of Scots to 1700, DOST Vol. 12 p. xliii
  5. ^ A History of Scots to 1700, pp. lxiii-lxv
  6. ^ A History of Scots to 1700, pp. lxiii
  7. ^ Corbett, John; McClure, Derrick; Stuart-Smith, Jane, ur. (2003). „A Brief History of Scots”. The Edinburgh Companion to Scots. Edinburgh: Edinburgh University Press. str. 9ff. ISBN 978-0-7486-1596-4. 
  8. ^ Montgomery & Gregg 1997, str. 572
  9. ^ Adams 1977, str. 57
  10. ^ Nostra Vulgari Lingua: Scots as a European Language 1500–1700 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (16. jul 2011) By Dr. Dauvit Horsbroch
  11. ^ „Second Report submitted by the United Kingdom pursuant to article 25, paragraph 2 of the framework convention for the protection of national minorities” (PDF). Coe.int. Pristupljeno 16. 8. 2013. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Corbett, John; McClure, Derrick; Stuart-Smith, Jane, ur. (2003). „A Brief History of Scots”. The Edinburgh Companion to Scots. Edinburgh: Edinburgh University Press. str. 9ff. ISBN 978-0-7486-1596-4.