Španska socijalistička radnička partija
Ovaj članak ili jedan njegov deo nije ažuriran. Ažurirajte ovaj članak kako bi prikazao nedavne događaje ili najnovije dostupne informacije. Pogledajte stranicu za razgovor za više informacija. |
Španska socijalistička radnička partija Partido Socialista Obrero Español | |
---|---|
Predsednik | Kristina Narbona |
Glasnogovornik | Elena Valensijano zamenica generalnog sekretara |
Osnivač | Pablo Iglesijas |
Generalni sekretar | Pedro Sančez |
Osnovana | 2. maj 1879. |
Sedište | Calle de Ferraz, 70, 28008 Madrid Španija |
Novine | El Socialista |
Mladi ogranak | Socijalistička omladina Španije |
Broj članova (2014) | 198.123 |
Ideologija | Socijaldemokratija, Demokratski socijalizam |
Politička pozicija | Levi centar |
Međunarodno članstvo | Progresivna alijansa i Socijalistička internacionala |
Evropska stranka | Partija evropskih socijalista |
Grupa u Evropskom parlamentu | Progresivni savez socijalista i demokrata |
Boje | |
Španski Kongres | 123 / 350
|
Španski Senat | 141 / 265
|
Evropski parlament | 14 / 54
|
Veb-sajt | |
www |
Španska socijalistička radnička partija (šp. Partido Socialista Obrero Español) je španska politička stranka socijaldemokratske[1] orijentacije. PSOE (španska skraćenica) je trenutno vladajuća partija u Španiji, i druga najstarija stranka pored Karlističke partije osnovane 1833. godine.
Posle održanih opštih izbora 14. marta 2004. godine PSOE vlada Španijom. Punopravna je članica Partije evropskih socijalista i Socijalističke internacionale[2]. Imaju 21 poslanika u Evropskom parlamentu u grupi Socijalista i Demokrata.
Istorija[uredi | uredi izvor]
PSOE je osnovao 2. maja 1879. godine u Madridu čuveni španski radnički vođa Pablo Iglesijas[2]. U periodu od 1923. do 1940. godine stranka je bila članica Radničke i Socijalističke internacionale[3]. Za vreme druge španske republike PSOE je bila deo vlade narodnog fronta. Tokom građanskog rata stranka je bila podeljena na tri struje: levičarski marksisti koje je predvodio Francisko Largo Kabaljero koji je zagovarao diktaturu proletarijata, nacionalizaciju i agrarnu reformu; socijaldemokratska frakcija Indalesija Prieta i reformisti pod vođstvom Hulijana Besteira[2].
Španski diktator Francisko Franko zabranio je PSOE 1939. godine, a stranka je ponovo legalizovana 1979. godine.
Na kongresu 1974. godine u Suresnesu, Felipe Gonzales je izabran za generalnog sekretara. Gonzales je izveo značajnu reformu strankee, i od marksističke stvorio jaku socijaldemokratsku stranku.
Na parlamentarnim izborima 1982. godine PSOE je osvojila 48,5% (oko 10.000.000 glasova) i Felipe Gonzales postaje premijer sve do 1996. godine. Stranka je pobeđivala na izborima 1986, 1989. i 1993. godine. Na izborima 1996. godine gube od konzervativne Narodne partije, a Felipe Gonzales 1997. godine podnosi ostavku na mesto generalnog sekretara partije. Partija je pretrpela težak poraz i na izborima 2000. godine.
Nakon tih izbora 2001. godine na mesto generalnog sekretara PSOE dolazi Hose Luis Rodrigez Zapatero, i stranka pobeđuje na izborima 2004. godine i ponovo uspostavlja vlast.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Parties and Elections in Europe: The database about parliamentary elections and political parties in Europe, by Wolfram Nordsieck, Pristupljeno 30. 4. 2013.
- ^ a b v „History of PSOE” (na jeziku: španskom). PSOE own site. Pristupljeno 11. 7. 2007.
- ^ Kowalski 1985, str. 325.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Kowalski, Werner (1985). Geschichte der sozialistischen arbeiter-internationale: 1923-19. Dt. Verlag d. Wissenschaften. str. 325.