Белокљуни делфин

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Belokljuni delfin
Lagenorhynchus albirostris
Lagenorhynchus albirostris
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Tip:
Klasa:
Red:
Podred:
Infrared:
Parvred:
Porodica:
Rod:
Vrsta:
L. albirostris
Binomno ime
Lagenorhynchus albirostris
Gray, 1846
Areal belokljunog delfina

Belokljuni delfin (lat. Lagenorhynchus albirostris, engl. White-beaked dolphin, rus. Беломордый дельфин) je vrsta sisara iz porodice okeanskih delfina (Delphinidae) i parvoreda kitova zubana (Odontoceti).

Taksonomija[uredi | uredi izvor]

Vrstu je prvi opisao britanski taksonomista Džon Edvard Grej 1846. godine. Zbog relativno velikog broja u evropskim vodama, bila je među prvima iz roda Lagenorhynchus (lagenos, latinski "boca" ili "pljoska"; rhynchos, "kljun" "ili" njuška ") koja je postala poznata nauci. Njen specifičan naziv albirostris, znači "beli kljun", referenca na boju kljuna vrste, dijagnostička (iako promenljiva) osobina korisna u identifikaciji.[2]

Opis[uredi | uredi izvor]

Skelet

Belokljuni delfin je robusna vrsta delfina sa kratkim kljunom. Odrasli mogu dostići od 2,3 do 3,1 m i težiti od 180 do 354 kg. Mladunče je dugačko 1,1 do 1,2 m pri rođenju i teško oko 40 kg.[3] Gornji deo tela i bokovi su tamnosive boje sa svetlosivim mrljama, uključujući „sedlo“ iza leđnog peraja, dok je donja strana svetlosive do gotovo bele boje. Peraja, repno i visoko, kukasto leđno peraje sve su tamnije sive od tela. Kao što ime govori, kljun/njuška je obično bele boje, ali kod nekih starijih pojedinaca može biti tamne, pepeljasto sive boje.[4]

Belokljuni delfin imaju 25 do 28 zuba u svakoj vilici, mada tri zuba koja su najbliža prednjem delu usta često nisu vidljiva i ne uspevaju da izađu iz desni. Imaju do 92 pršljena, više nego bilo koja druga vrsta okeanskog delfina. Iako se mladi rađaju sa dva do četiri brka sa svake strane gornje usne, one nestaju kako rastu, a kao i kod ostalih kitova zubana, odrasli su potpuno bez dlake.[5] Zabilježeno je da je ramena kost desnog peraja duža i robusniji od onog na levoj strani, što ukazuje na lateralizovano ponašanje.[6]

Rasprostranjenost i stanište[uredi | uredi izvor]

Na obali Islanda

Areal belokljunog delfina obuhvata morsko područje većeg broja država.[7] Vrsta je endemska na području severnog Atlantika, najčešće u morima dubokim manje od 1.000 m.[8] Nalaze se u pojasu koji se proteže preko okeana od Kejp Koda, ušća reke Sen Loren i južnog Grenlanda na zapadu, oko Islanda u centru, i od severne Francuske do Svalbarda. Vrsta je prisutna u Belgiji, Grenlandu, Danskoj, Irskoj, Islandu, Kanadi, Nemačkoj, Norveškoj, Rusiji, Sjedinjenim Američkim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj, Holandiji i Švedskoj, povremeno kao migratorna vrsta u Poljskoj.[7] Međutim, nisu dobro prilagođeni istinski arktičkim uslovima. [9] Zbog činjenice da nisu u potpunosti prilagođeni arktičkim uslovima, oni su ranjiviji na grabljivice, od kojih su najistaknutiji beli medvedi. [10] U ovoj široj regiji belokljuni delfini najčešće se nalaze na četiri lokaliteta: na sprudu Labrador blizu jugozapadnog Grenlanda, oko Islanda, kraj severne i istočne obale Britanskih ostrva, i uz obale Norveške.[5] Ne postoje prepoznate podvrste.

Delfin se može pogrešno identifikovati kao atlantski beloboki delfin, mada je belokljuni obično na severu. Belokljuni delfin je takođe obično veći i nema žute pruge sa strane.

Ugroženost[uredi | uredi izvor]

Ova vrsta je široko rasprostranjena i navedena je kao najmanje ugrožena vrsta.[7]

Biologija i ponašanje[uredi | uredi izvor]

Uz obalu Škotske

Populacija, obrazac razmnožaavanja i životni vek delfina su nepoznati, mada većina izvora procenjuje nekoliko stotina hiljada jedinki, gušće naseljenih u istočnom delu severnog Atlantika nego na zapadnom.

Belokljuni delfin hrane se pretežno ribama iѕ porodice Gadida, posebno bakalarima, vahnjama i ugoticama.[11][12]

To su društvene životinje, koje se najčešće nalaze u grupama do deset,[5] ali ponekad i u mnogo većim od preko stotinu jedinki.[13] Njihovi sonarni klikovi imaju frekvenciju od 115kHz,[14] dok su im društveni zvižduci na oko 35kHz, i druge jednike njihove vrste mogu ih čuti na udaljenostima do 10 km.[15]

Belokljuni delfin su akrobate. Često jašu na talasima izazvanim brzim brodovima i skaču po površini mora. Iako su obično puno sporiji, mogu plivati brzinom do 30km/ i mogu zaroniti na dubinu od najmanje 45 m.[5] Vole da se hrane u društvu i često su primećeni da se hrane sa kitovima ubicama, perajarima i grbavima kitovima, kao i drugim vrstama delfina.

Parenje se verovatno odvija u leto [16] , a mladunci se rađaju sledeće godine, između juna i septembra.[12] Ženke dostižu svoju odraslu veličinu sa oko pet godina starosti, a seksualno su zrele u dobi od šest do deset godina, dok mužjaci dostižu veličinu odrasle osobe sa oko deset godina, a seksualnu zrelost dostižu oko dve godine kasnije nego ženke.[5]

Očuvanje[uredi | uredi izvor]

Populacije belokljunog delfina Severnog i Baltičkog mora su navedene u Dodatku II [17] Konvencije o očuvanju migratornih vrsta divljih životinja, jer imaju nepovoljan status očuvanja ili bi imale veliku korist od međunarodnih operacija organizovana prema prilagođenim sporazumima.[18]

Pored toga, belokljuni delfini je obuhvaćen Sporazumom o očuvanju malih kitova Baltičkog, severoistočnog Atlantika, irskog i severnog mora. [19]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kiszka, J. & Braulik, G. (2018). Lagenorhynchus albirostris. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2020.1. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 12. 5. 2020.  Baza podataka uključuje i dokaze o riziku ugroženosti. (jezik: engleski)
  2. ^ Reeves, Randall; Brent Stewart; Phillip Clapham; James Powell (2002). National Audubon Society Guide to Marine Mammals of the World. Knopf. str. 395–397. ISBN 0-375-41141-0.  Nepoznati parametar |name-list-style= ignorisan (pomoć)
  3. ^ Shirihai, H.; Jarrett, B. (2006). Whales, Dolphins and Other Marine Mammals of the World. Princeton Field Guides. str. 199—200. ISBN 9780691127569.  Nepoznati parametar |name-list-style= ignorisan (pomoć)
  4. ^ Bertulli, C.G.; et al. (jul 2016). „Color patterns in white-beaked dolphins (Lagenorhynchus albirostris) from Iceland”. Marine Mammal Science. 32 (3): 1072—1098. doi:10.1111/mms.12312. 
  5. ^ a b v g d Galatius, A.; Kinze, C.C. (avgust 2016). „Lagenorhynchus albirostris (Cetacea: Delphinidae)”. Mammalian Species. 48 (933): 35—47. doi:10.1093/mspecies/sew003Slobodan pristup.  Nepoznati parametar |name-list-style= ignorisan (pomoć)
  6. ^ Galatius, A. (2006). „Bilateral directional asymmetry of the appendicular skeleton of the white-beaked dolphin (Lagenorhynchus albirostris)”. Aquatic Mammals. 32 (2): 232—235. doi:10.1578/AM.32.2.2006.232. 
  7. ^ a b v Crvena lista (jezik: engleski)
  8. ^ Hansen, R.G.; Heide-Jørgensen, M.P. (novembar 2013). „Spatial trends in abundance of long-finned pilot whales, white-beaked dolphins and harbour porpoises in West Greenland”. Marine Biology. 160 (11): 2929—2941. S2CID 253740402. doi:10.1007/s00227-013-2283-8.  Nepoznati parametar |name-list-style= ignorisan (pomoć)
  9. ^ Polar bears eating dolhins as waters warm Bloomberg News, retrieved June 12, 2015
  10. ^ Aars, J.; Andersen, M; Brenière, A.; Blanc, S. (2015). „White-beaked dolphins trapped in the ice and eaten by polar bears”. Polar Research. 34: 26612. doi:10.3402/polar.v34.26612Slobodan pristup. 
  11. ^ Jansen, O.E.; et al. (decembar 2010). „Are white-beaked dolphins Lagenorhynchus albirostris food specialists? Their diet in the southern North Sea”. Journal of the Marine Biological Association of the United Kingdom. 90 (8): 1501—1508. Bibcode:2010JMBUK..90.1501J. S2CID 55878106. doi:10.1017/S0025315410001190. 
  12. ^ a b Canning, S.J.; et al. (septembar 2008). „Seasonal distribution of white-beaked dolphins (Lagenorhynchus albirostris) in UK waters with new information on diet and habitat use”. Journal of the Marine Biological Association of the United Kingdom. 88 (6): 1159—1166. Bibcode:2008JMBUK..88.1159C. S2CID 85215744. doi:10.1017/S0025315408000076. 
  13. ^ Fall, J.; Skern-Mauritzen, M. (maj 2014). „White-beaked dolphin distribution and association with prey in the Barents Sea”. Marine Biology Research. 10 (10): 957—971. Bibcode:2014MBioR..10..957F. S2CID 86542432. doi:10.1080/17451000.2013.872796.  Nepoznati parametar |name-list-style= ignorisan (pomoć)
  14. ^ Rasmussen, M.H.; Miller, L.A. (2002). „Whistles and clicks from white-beaked dolphins, Lagenorhynchus albirostris, recorded in Faxaflói Bay, Iceland” (PDF). Aquatic Mammals. 28 (1): 78—89. Arhivirano iz originala (PDF) 26. 02. 2020. g. Pristupljeno 12. 05. 2020.  Nepoznati parametar |name-list-style= ignorisan (pomoć)
  15. ^ Rasmussen, M.H.; et al. (januar 2006). „Source levels and harmonic content of whistles in white-beaked dolphins (Lagenorhynchus albirostris)”. The Journal of the Acoustical Society of America. 120 (1): 510—517. Bibcode:2006ASAJ..120..510R. PMID 16875247. doi:10.1121/1.2202865. 
  16. ^ Galatius, A.; Jansen, O.E.; Kinze, C.C. (jul 2012). „Parameters of growth and reproduction of white-beaked dolphins (Lagenorhynchus albirostris) from the North Sea”. Marine Mammal Science. 29 (2): 348—355. doi:10.1111/j.1748-7692.2012.00568.x.  Nepoznati parametar |name-list-style= ignorisan (pomoć)
  17. ^ "Appendix II Arhivirano 2011-06-11 na sajtu Wayback Machine" of the Convention on the Conservation of Migratory Species of Wild Animals (CMS). As amended by the Conference of the Parties in 1985, 1988, 1991, 1994, 1997, 1999, 2002, 2005 and 2008. Effective: 5 March 2009.
  18. ^ „Convention on Migratory Species page on the White-beaked dolphin”. Arhivirano iz originala 18. 1. 2012. g. Pristupljeno 12. 5. 2020. 
  19. ^ Agreement on the Conservation of Small Cetaceans of the Baltic, North East Atlantic, Irish and North Seas

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]