MP 40

S Vikipedije, slobodne enciklopedije


Maschinenpistole 40
Automat MP 40
VrstaAutomat
PorekloNacistička Njemačka Nacistička Nemačka
Upotreba
Upotreba uNemačka i drugi
Bojno delovanjeDrugi svetski rat
Korejski rat
Vijetnamski rat
Proizvodnja
ProizvođačSteyr Mannlicher
Erma Werke
Proizvedenoprocenjeno 1,100.000 komada
VarijanteMP 38
MP 40
MP 41
Specifikacije
Masa3.97 kg
Dužinasklopljen 630 mm
Dužina cevi251 mm
Kalibar9x19 mm
Vrsta operacijepovratni udar zatvarača
Način dejstvarafalno
Brzina paljbe500-550 met/min
Brzina zrna400 m/s
Maks. ef. domet150 m
Magacin32 metaka
Nišanmehanički

MP 40 (nem. Maschinenpistole 40), popularno poznat kao šmajser (nem. Schmeisser) je nemački automat kalibra 9x19mm, iz perioda Drugog svetskog rata. Dizajnirao ga je konstruktor Hajnrih Folmer, međutim ostao je upamćen po pogrešnom nazivu Šmajser. Masovno je korišćen na svim frontovima, te je postao simbol nemačkog Vermahta, kao i jedno od najupečatljivijih oružja 20. veka, kao i neizostavni deo brojnih ratnih filmova.[1]

Ukupno ih je proizvedeno oko 1,100.000 komada svih verzija, međutim nemačke fabrike su tokom 1944 obustavile proizvodnju domaćeg „šmajsera” u korist italijanske Berete 38/42.[2]

Istorija i razvoj[uredi | uredi izvor]

Nemački vojnik sa MP 40

Nemačka je bila pionir kao prva zemlja koja je u naoružanje uvela automat još 1918, bio je to MP18. Međutim, on nije bio savršen, a kako je vreme prolazilo, bio je već zastareo tokom 1930-ih. Sa dolaskom nacista na vlast je počelo ponovo naoružavanje nemačke vojske.

Početkom 1938. nemačka vojska je izdala zahtev za oružjem pogodnim za naoružanje posada oklopnih vozila, tj. pogodnog za dejstvo kroz otvore na njima. Preduzeće „Erfurter Maschinenfabrik“ (ERMA) je već početkom juna iste godine vojsci ponudilo MP 38 (iz kojeg je nastao MP 40). Razlog ovako brzog odgovora na zahtev leži u tome što je fabrika iz Erfurta već ranije razvijala protoripe takvih automata.

Naime, nemački konstruktor Hajnir Folmer je još dvadesetih godina pristupio rekonstrukciji automata sa slobodnim zatvaračem, MP18, čiji je plod bio automat VMP25 (Vollmer MP 25). Međutim tom automatu je nađen niz zamerki od kojih je najkarakterističnija velika dužina povratne opruge, ali je uprkos svemu odobreno njegovo dalje razvijanje. Kasniji modeli su takođe imali mane VMP 26 – loše se pokazala zaštitna obloga cevi, VMP 30 – previsoka kadenca (700 met/min).

Bez obzira na sve primedbe firma nastavlja da razvija oružje. Folmerov automat doživljava i svoju komercijalnu primenu i izvozi se pod nazivom ERMA MP (EMP, bivši VMP 31) u Bugarsku, Južnu Ameriku, kao i u Jugoslaviju. ERMA je vizionarski još 1936. prilagodila EMP zahtevima oklopnih trupa te napravila automat sa preklopnim kundakom- EMP 36. Klasični drveni kundak je zamenjen preklopnim metalnim, za sigurno držanje predviđen je pištoljski rukohvat, uklonjena je prednja drvena obloga, a za prihvat automata levom rukom predviđen je usadnik okvira, koji je zbog udobnijeg prihvata postavljen pod uglom od 30° ulevo i nagnut nešto unapred. Osigurač okvira rešen je polugom plasiranom sa zadnje strane usadnika, zadržan je sistem teleskopske obloge opruge, regulator za jedinačnu i rafalnu paljbu, a na ustima cevi ugrađena je preklopna kuka, koja je služila za kačenje o spoljnu površinu puškarnice pri dejstvu iz oklopnog vozila. Zadovoljni ovim rešenjem, pripadnici Vafen-SS-a naručili su oko 10.000 primeraka EMP 36.

MP 41

Uprošćenu i poboljšanju verziju automata EMP 36, je ERMA dve godine kasnije ponudila upravo vojsci koja će je prihvatiti kao MP 38, koji je u naoružanje vojske zvanično uveden 29. juna 1938. Serijska proizvodnja je počela već iste godine, tokom koje proizvedeno 1.000-2.000 automata. Do 1. septembra 1939 kada je počeo Drugi svetski rat, vojsci je isporučeno oko 9.000 komada MP 38. Do decembra još 5.700, a do juna 1940 još 24.650. Sve ukupno, firma ERMA je za vojsku proizvela oko 40.00 automata MP 38. Uprkos niskom tempu proizvodnje, Vermaht je do početka Bitke za Francusku imao više automatskog naoružanja negoli francuska i britanska vojska zajedno.

Borac JVuO naoružan sa MP41.

Međutim, da bi ubrzali i olakšali proizvodnju, Nemci su počeli da razvijaju novu verziju tj. MP 40. Prvi prototip je završen decembra 1939, a proizvodnja je započeta marta 1940. Izmene su se ogledale u upotrebi aluminijuma kod pojedinih delova umesto livenog metala, kao i nešto izmenjenim spoljašnjim delovima radi lakšeg sklapanja. Prva firma koja je potpuno obustavila proizvodnju MP 38 u korist MP 40 je bila Steyr Mannlicher iz Štajera u Austriji, a sledili su je i ERMA i Henel. Do avgusta 1940 je proizvodnja porasla na 10.000 komada mesečno.

Do decembra 1941 je proizvedeno 234.750 komada MP 40, te je Vermaht u prvoj godini na istočnom frontu imao više automatskog naoružanja od Crvene Armije, kakogod to se drastično izmenilo tokom 1942 jer su sovjeti mnogo brže i lakše mogli proizvesti veći broj automata Špagin PPš-41.

Nemci su razvili i posebu verziju sa drvenim kundakom, MP 41, namenjen borbama u ruralnim uslovima. Firma Henel je serijsku proizvodnju prekinula tokom 1942, ERMA početkom 1944 dok je Steyr proizvodnju MP 40 obustavio između avgusta i oktobra 1944. Ukupno je svih verzija proizvedeno oko 1,100.000 komada.

Nemačka preduzeća su od leta 1944 započela proizvodnju italijanskih automata Bereta 38/42 koji su se pokazali kao mnogo bolji. Proizvodnja ovih automata je tekla pod oznakom „Maschinenpistole 738(i)” i do kraja rata je u nemačkim fabrikama proizvedeno oko 150.000 komada.

Zemlje korisnice[uredi | uredi izvor]

Pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini, od kojih dvojica sa zarobljenim automatima MP 40

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sakaida 2003, str. 1114
  2. ^ Williams, Anthony G. (2012). Sub-Machine Gun: The Development of Sub-Machine Guns and their Ammunition from World War 1 to the Present Day. The Crowood Press UK. str. 15. ISBN 978-1-84797-293-4. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Online[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]