Nordijski savet

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Zastava Nordijskog saveta
Zastava Nordijskog saveta
Članice Nordijskog saveta Članice Nordijskog saveta

5 članica  Danska
 Finska
 Island
 Norveška
 Švedska
3 teritorije  Olandska ostrva
 Farska ostrva
 Grenland
Radni jezici Danski
Norveški
Švedski
Sedište Kopenhagen
Nordijski savet:

Osnovano
Predsednik
Generalni Sekretar


1952
Britt Bohlin Olsson
Jessica Polfjärd

Nordijski savet ministara

Osnovano
Predsedništvo ministara Nordijskog Saveta
Generalni sekretar


1971
 Island

Dagfin Høybråten

Veličina
 - Članice
 - Sa Grenlandom
19
1 E12 m²|1,318,412 km²
1 E12 m²|3,493,000 km² (7)1
Stanovništvo
 - Ukupno
 - Gustina
45
24,299,610
18.7/km² (6.9/km²)1
Valute Danska kruna
Norveška kruna
Islandska kruna
Švedska kruna
Evro
Vremenska zona UTC 0 to +2 (-3)1
1 uključujući Grenland
Veb stranica www.norden.org

Nordijski savet i Nordijski savet ministara je kooperativni forum parlamenata i vlada Nordijskih zemalja. Osnovan je posle Drugog svetskog rata i prve odluke saveta su donete 1952. o zajedničkom tržištu, socijalnom osiguranju i slobodnom kretanju ljudi bez pasoša za građane zemalja članica. Savet ima 87 predstavnika iz Danske, Finske, Ijslanda, Norveške, i Švedske kao i iz autonomnih oblasti Farskih Ostrva, Grinlanda, i Olandskih Ostrva. Predstavnici su članovi parlamenta u svojim zemljama ili područjima i biraju ih parlamenti. Savet održava redovne sednice svake godine u oktobru/novembru i obično jednu dodatnu sesiju godišnje sa specifičnom temom.[1]

Godine 1971, Nordijski savet ministara, međuvladin forum, bio je uspostavljen kao dopuna saveta. Službeni i radni jezici Nordijskog saveta i Nordijskog saveta ministara su danski, norveški i švedski, koji sačinjavaju prvi jezik oko 80% stanovništva regiona i koje preostalih 20% uče kao strani jezik.[2]

Nordijski savet i Nordijski savet ministara učestvuju u raznim formama kooperacije sa susednim oblastima, među kojima su Baltički sabor i Beneluks,[3] kao i Rusija[4] i Šlezvig-Holštajn.[5]

Članice[uredi | uredi izvor]

Države:

Autonomne regije:

Države posmatrači:

Organizacija[uredi | uredi izvor]

Gustina naseljenosti u regionu.

Nordijski Savet i Nordijski Savet ministara imaju sedište u Kopenhagenu i u drugim gradovima članica, kao i u okolnim zemljama. Savet nema nikakvu samostalnu moć, ali odluke saveta se mogu poslati na nacionalne parlamente na usvajanje. Iako su neke članice u NATO savezu (Danska, Island i Norveška), Finska i Švedska su neutralne, zbog čega Nordijski savet nije uključen u vojne akcije i vojne organizacije.

Danski, norveški i švedski su jezici koji se koriste kao radni jezici u organizaciji.

Nordijski Savet ima cilj uspostavljanja međuparlamentarne saradnje, dok Nordijski Savet ministara, osnovan 1971, ima ulogu međudržavne saradnje.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Tokom 2. svjetskog rata, Danska i Norveška su okupirane od strane nacističke Njemačke, Finska je vodila skupi rat sa Sovjetskim Savezom, dok je Švedska, iako neutralna, osetila efekte rata. Nakon rata, nordijske zemalje su težile ideji osnivanja skandinavske odbrambene unije sa ciljem omogućavanja međusobne odbrane. Međutim Finska, zbog svoje politike o neutralnosti i FCMA sporazuma sa Sovjetskim Savezom, nije se mogla da se pridruži toj ideji. Ideja se ugasila pridruživanjem Danske, Norveške i Islanda NATO-u.[6] Dalja saradnja ovog veća, kao što je ekonomska carinska unija, takođe nije uspela. Na predlog danskog premijera Hans Hedtofta, 1952. godine je formirano konsultativno međuparlamentarno telo od strane Danske, Islanda, Norveške i Švedske.[7] Na prvoj sednici savjeta ovog tela održanoj u danskom parlamentu 13. februara 1953. godine, za predsednika je izabran njegov predlagač Hans Hedtoft. Nakon smrti Staljina i odmrzavanja osnosa između Finske i Sovjetskog Saveza i Finska se 1955. godine pridružuje veću.[8]

Dana 2. jula 1954. godine formirano je zajedničko tržište rada uz ostvarivanje slobodnog prelaza granica bez pasoša za građane država članica. Nordijska konvencija o socijalnom osiguranju je implementirana 1955. godine a planirano je i jedinstveno tržište, ali je taj plan propao ulaskom Danske, Norveške i Švedske u EFTA-u. Finska je postala pridruženi član EFTA-e 1961.[8] Na osnovu planova koji su postojali 1960-tih da se Nordijsko vijeće razvije po uzoru na Evropsku Ekonomnsku Zajednicu, danski premijer Hilmar Baunsgard je 1968. godine predložio punu ekonomsku saradnju između nordijskih zemalja („Nordek”). Pa iako je isto dogovoreno 1970. godine Finska je odustala od tog plana, zbog čvršće veze sa Sovjetskim Savezom, što je isključivalo formiranje bliske ekonomske veze sa potencijalnim članicama EEZ-a (Danska i Norveška), te je na taj način i ovaj poduhvat propao.[8] Zbog toga su se Danska i Norveška odlučile pristupiti EEZ-u. Danska je postala članica ove organizacije 1973. godine dok je Norveška iste godine na referendumu odbacila predlog o pristupanju EEZ-u.[9] Švedska se ne pridružuje iz razloga svoje neutralne politike. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, Nordijsko veće počinje više da sarađuje sa baltičkim državama. Švedska i Finska 1995. postaju članice EU-a dok Norveška po drugi put na referendumu odbacuje predlog o pristupanju. Stanovnici Farskih Ostrva su i dalje u velikom broju protiv članstva u EU, a novije ankete na Islandu pokazuju da Islanđani većinom žele da pristupe Uniji.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ The Nordic Council is the official body for formal inter-parliamentary co-operation.
  2. ^ „Language” (на језику: енглески). 6. 8. 2008. Архивирано из оригинала 5. 7. 2017. г. Приступљено 1. 6. 2018. 
  3. ^ ERR (22. 6. 2017). „Ratas meets with Benelux, Nordic, Baltic leaders in the Hague”. ERR (на језику: енглески). Приступљено 1. 6. 2018. 
  4. ^ Tobias Etzold, "Nordic Institutionalized Cooperation in a Larger Regional Setting," in Johan Strang (ed.), Nordic Cooperation: A European Region in Transition, pp. 148ff. . Routledge. 2015. ISBN 9781317626954. 
  5. ^ Offices outside the Nordic Region Архивирано на сајту Wayback Machine (17. август 2018). Nordic Council of Ministers.
  6. ^ The plan for a Scandinavian Defence Union Архивирано на сајту Wayback Machine (1. јун 2019), European Navigator.
  7. ^ Before 1952 Архивирано на сајту Wayback Machine (30. март 2014), Nordijsko veće
  8. ^ а б в 1953–1971 Finland joins in and the first Nordic rights are formulated. Архивирано на сајту Wayback Machine (30. март 2014), Nordijsko vijeće
  9. ^ After 1989 Архивирано на сајту Wayback Machine (20. новембар 2011), Nordijsko vijeće ministara

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]