Vojvodina

Ova stranica je zaključana od daljih izmena anonimnih korisnika i novajlija zbog sumnjivog doprinosa istih, koji treba da se raspravi na stranici za razgovor
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Autonomna Pokrajina Vojvodina
mađ. Vajdaság Autonóm Tartomány
hrv. Autonomna Pokrajina Vojvodina
slč. Autonómna pokrajina Vojvodina
rum. Provincia Autonomă Voivodina
rsn. Автономна Покраїна Войводина

Flag of Vojvodina
Zvanična
Traditional flag of Vojvodina
Tradicionalna
Coat of arms of Vojvodina
Zvanični
Traditional coat of arms of Vojvodina
Tradicionalni
Položaj Vojvodine
Matična država Srbija
Administrativni
centar
Novi Sad
Službeni jeziksrpski, mađarski, slovački, hrvatski, rumunski i rusinski1
Ostali jezici u upotrebičeški, slovenački, romski, makedonski i crnogorski2
Vladavina
Oblik vlastiautonomna pokrajina
 — Predsednik Pokrajinske vladeIgor Mirović
 — Predsednik SkupštineMomo Čolaković
Istorija
Istorija
 — Srpska Vojvodina1848.
 — Ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom1918.
 — SAP Vojvodina1944.
Geografija
Površina
 — ukupno21.614 km2
Stanovništvo
 — 2022.1.740.230
 — gustina80,51 st./km2
Ekonomija
Valutasrpski dinar
 — kod valuteRSD
Ostale informacije
Vremenska zonaUTC +1 (CET)
UTC +2 (CEST)
Internet domen.rs

1 Svi navedeni službeni jezici se koriste u pokrajinskoj administraciji, srpski u svim gradskim i opštinskim administracijama, a ostali samo u nekim.
2 Crnogorski jezik je zvaničan u opštini Mali Iđoš

Vojvodina, zvanično Autonomna Pokrajina Vojvodina — skraćeno APV, jeste autonomna pokrajina u sastavu Republike Srbije.[1] Prostire se preko Panonske nizije, a na jugu graniči sa glavnim gradom Beogradom i rekama Savom i Dunavom. Prema popisu iz 2022. ima 1.740.230 stanovnika.[2] Administrativni centar je Novi Sad, drugi po veličini grad u Srbiji.

Vojvodinu čine istorijski regioni Banat, Bačka i Srem. Pokrajina se graniči na severu sa Mađarskom, na istoku sa Rumunijom, na zapadu sa Hrvatskom i na jugozapadu sa BiH (Republika Srpska). Južnu granicu većim delom čine reke Dunav i Sava. Poznata je kao multietničko i multikulturalno područje,[3][4] sa oko 26 etničkih grupa i šest službenih jezika.[5]

Ime

Ime Vojvodina na srpskom jeziku označava teritoriju kojom upravlja vojvoda. U srpskom jeziku se koriste još dve varijante imena Vojvodine, a to su: Vojvodovina i Vojvodstvo. U poljskom jeziku se danas takođe koristi naziv województwo kao oznaka za pokrajinu. Ime Vojvodine potiče iz 1848. godine, kada se prostor današnje Vojvodine zvao Srpska Vojvodina (1848—1849) i Vojvodstvo Srbija (1849—1860). Od 1945. godine, u službenoj je upotrebi naziv Vojvodina.

Službeni nazivi na ostalim službenim jezicima Vojvodine:

  • mađ. Vajdaság Autonóm Tartomány
  • slč. Autonómna pokrajina Vojvodina
  • rum. Provincia Autonomă Voivodina
  • rsn. Автономна Покраїна Войводина
  • hrv. Autonomna Pokrajina Vojvodina

Iako se ime Vojvodine u kontinuitetu koristi od 1848. godine, naziv ima dublje istorijsko poreklo, tako da je još 1690. i 1694. godine Srbima u Habzburškoj monarhiji bilo priznato pravo na vojvodu i zasebnu teritoriju (vojvodinu), a još u 9. veku su na području današnje Vojvodine postojala vojvodstva, kojima su vladale bugarske vojvode.

Geografija

Geografske regije koje čine Vojvodinu

Vojvodina se prostire u Panonskoj niziji i skoro celom svojom površinom (sa izuzetkom severne Mačve) spada geografski u srednju Evropu, sa površinom od 21.614 km2, na kojoj živi nešto više od dva miliona stanovnika. Administrativno sedište pokrajine je Novi Sad. Geografski regioni koji čine Vojvodinu su Banat, Bačka i Srem, kao i mali severni deo Mačve.

Reljef Vojvodine je pretežno ravničarski, izuzev Srema, kojim dominira planina Fruška gora, i jugoistoka Banata, sa Vršačkim planinama. Najniža tačka Vojvodine je 75 m, a najviša 641 m.

Najveći hidrografski potencijal čini reka Dunav sa svojim pritokama, kao najvažnija vodena saobraćajnica i strateški saobraćajni pravac u srednjoj Evropi. Dunav kroz Srbiju protiče u dužini od 588 km, i to pretežno kroz Vojvodinu, a celom ovom dužinom je plovan. Plovne su i njegove pritoke Tisa (168 km), Sava (206 km) i Begej (75 km), između kojih je prokopana razgranata mreža kanala za navodnjavanje, odvodnjavanje i transport, kanal Dunav—Tisa—Dunav, ukupne dužine 939 km, od čega je 673 km plovno.

U geografskom smislu, pojam Vojvodina može se odnositi i na delove Srema i Banata koji pripadaju gradu Beogradu (Pančevački Rit, Zemun, Novi Beograd, Surčin), a u istorijskom smislu ovaj pojam se odnosio i na delove Srema, Bačke i Banata koji danas pripadaju Hrvatskoj, Mađarskoj i Rumuniji, a takođe se odnosio i na područje Baranje.

Istorija

Tokom istorije, na teritoriji današnje Vojvodine trag su ostavili mnogi narodi: Srbi, Iliri, Tračani, Kelti, Rimljani, Sarmati, Goti, Huni, Gepidi, Ostrogoti, Langobardi, Vizantinci, Stari Sloveni, Avari, Franci, Bugari, Mađari, Osmanski Turci, Nemci i drugi.

U vreme rimske uprave, područje današnje Vojvodine bilo je u samom središtu svetskih dešavanja, budući da je grad Sirmijum (današnja Sremska Mitrovica) bio jedan od četiri glavna grada Rimskog carstva, a u samom gradu ili njegovoj okolini rođeno je šest rimskih careva.

Sloveni (uglavnom preci današnjih Srba) se naseljavaju na teritoriju današnje Vojvodine u šestom veku, zajedno sa Avarima (a u manjim grupama verovatno i pre šestog veka). Za vreme avarske i bugarske uprave, delovima današnje Vojvodine su upravljali lokalni vladari koji su nosili titule vojvode ili župana. Takvi vladari bili su Kuver (7. vek), Buta-ul (8. vek), Salan sa rezidencijom u gradu Titelu i Glad (9. vek), kao i Ahtum i Sermon (11. vek).

Bačka tvrđava

Između desetog i dvanaestog veka, na području današnje Vojvodine se ustaljuje ugarska vlast. Stanovništvo srednjovekovne Ugarske bilo je etnički mešovito i uključivalo je Mađare, Slovene, Kumane, Sase, Sekelje, Jase, Vlahe, itd. Mađari su u početku činili vladajući sloj ugarskog društva, dok su kmetovi bili uglavnom Sloveni.

Krajem 13. i početkom 14. veka, donjim i gornjim Sremom (današnja Mačva i današnji Srem), vladali su srpski kralj Stefan Dragutin (između 1282. i 1316. godine) i ugarski velikaš Ugrin Čak (umro 1311. godine), a obojica su bili faktički nezavisni vladari.

Iako su Srbi na teritoriji Vojvodine bili deo starosedelačkog slovenskog stanovništva (posebno u Sremu), veći broj Srba počinje da se naseljava na ovo područje počevši od četrnaestog veka. Neposredno pred otomansko osvajanje ovih prostora, Srbi su činili znatan deo stanovništva današnje Vojvodine. Posle pada Srbije pod Turke (1459. godine), despoti Srbije su nastavili da vladaju na teritoriji današnje Vojvodine (uglavnom u Sremu), tada pod upravom Ugarske, kao vazali ugarskih kraljeva. Rezidencija srpskih despota nalazila se u gradu Kupiniku (današnje Kupinovo) u Sremu.

Car Jovan Nenad stvorio je nezavisnu srpsku državu u XVI veku. Natpis na spomeniku: Tvoja je misao pobedila.

Ubrzo posle Mohačke bitke (1526. godine) i vojnog poraza koji je Ugarskoj nanelo Osmansko carstvo, na istorijsku scenu izlazi samozvani srpski car, Jovan Nenad. Uz pomoć vojske prvobitno sastavljene od srpskih plaćenika, Jovan Nenad uspostavlja svoju vlast u Bačkoj, severnom Banatu i delu Srema i stvara jednu prolaznu nezavisnu državu, čiji je glavni grad bila Subotica. Na vrhuncu moći, Jovan Nenad se u Subotici krunisao za srpskog cara. Ova srpska država bila je kratkog veka. Ugarski plemići su se udružili protiv Jovana Nenada i porazili njegovu vojsku u leto 1527. godine, a car Jovan Nenad je ubijen. Posle propasti careve države, Bačka i delovi Banata kojima je upravljao dolaze za kratko vreme ponovo pod ugarsku upravu, da bi ubrzo došli pod direktnu otomansku upravu.

Posle ubistva cara Jovana Nenada, dotadašnji vrhovni komandant njegove armije, Radoslav Čelnik, premestio se sa delom bivše careve vojske iz Bačke u Srem, kojim je tada upravljalo Osmansko carstvo. Čelnik je za sebe uzeo titulu sremskog vojvode i vladao Sremom od 1527. do 1530. godine kao otomanski vazal, a rezidencija mu se nalazila u gradu Slankamenu. Pošto je Čelnik raskinuo svoj savez sa Turcima i premestio se na habsburšku teritoriju, Srem dolazi pod direktnu otomansku upravu posle 1530. godine.

Tokom otomanskog osvajanja i uspostave otomanske vlasti mađarsko i katoličko slovensko (šokačko) stanovništvo se uglavnom iselilo sa ovih prostora. Tokom otomanske vladavine, veći deo stanovništva Vojvodine činili su Srbi, koji su pretežno živeli u selima, dok je gradove nastanjivalo etnički i verski mešovito stanovništvo, koje je uključivalo Srbe, muslimane (Turci, islamizovani Srbi, Arapi), Rome, Grke, Cincare, Jevreje, itd. Posle obnove Pećke patrijaršije 1557. godine, koje je izdejstvovao Mehmed paša Sokolović, pravoslavni Srbi sa područja Vojvodine došli su pod njenu jurisdikciju, a poglavar patrijaršije imao je tada titulu „patrijarha Srba, Bugara, pomorskih i severnih strana“. Srbi u Banatu su podigli veliki ustanak protiv turske vlasti 1594. godine, a carevina im se osvetila spaljivanjem moštiju Svetog Save – najveće srpske relikvije, koju su poštovali čak i muslimani srpskog porekla.

Posle Karlovačkog (1699) i Požarevačkog mira (1718), celokupna teritorija današnje Vojvodine dolazi pod austrijsku (habsburšku) vlast. Delovi teritorije današnje Vojvodine uključeni su tada u vojnu granicu, a drugi delovi su došli pod civilnu (županijsku) vlast. Za razliku od teritorija pod civilnom upravom, vojnom granicom upravljalo se direktno iz Beča. Iz ovog perioda su poznate i dve velike seobe Srba u Austrijsku carevinu (1690. i 1739. godine), kojima je pojačana brojnost srpskog stanovništva na području Vojvodine. Srbi su tada priznati za jednu od nacija Habsburške monarhije (Natio Rasciana) i priznato im je pravo na jedno posebno vojvodstvo, odnosno teritorijalnu autonomiju. Ovo pravo je, međutim, ostvareno tek u revoluciji od 1848. do 1849. godine. Tokom austrijske vladavine, na teritoriju Vojvodine su se, pored Srba, naselili i mnogi kolonisti, najviše Nemci i Mađari, ali takođe i Slovaci, Hrvati, Rusini, Rumuni i drugi.

Službeni grb Srpske Vojvodine iz 1848. godine
Grb Srpske Vojvodine iz 1848. godine, sa četiri ocila

Posle izbijanja mađarske revolucije (15. marta 1848. godine), delegacija vojvođanskih Srba krenula je u Požun, da novoj mađarskoj vladi dostavi zahteve Srba za ravnopravnim položajem u Ugarskoj. Posle neuspelih pregovora, došlo je do nemira u vojvođanskim gradovima, kojom prilikom su Srbi spalili matične knjige vođene na mađarskom jeziku. Što je mađarska vlada bila nepopustljivija prema umerenim srpskim zahtevima, to su ovi zahtevi postajali radikalniji. U prvim srpskim zahtevima ne spominju se ni vojvoda ni vojvodina ni autonomija, ali će to veoma brzo postati glavne tačke srpskih zahteva. Na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima (od 13. do 15. maja 1848. godine), Srbi su proglasili Srpsku Vojvodinu, koja se sastojala od Srema, Banata, Bačke i Baranje. Za vojvodu je izabran Stevan Šupljikac, Karlovačka mitropolija je uzdignuta na rang patrijaršije, a tadašnji mitropolit, Josif Rajačić, proglašen je za srpskog patrijarha. Izabran je narodni odbor kao privremena vlada Srpske Vojvodine. Odluke Majske skupštine potvrđene su kasnije od strane austrijskog dvora. Mađarska vlada je ceo ovaj pokret srpskog naroda proglasila buntovničkim i rešila da ga slomi vojnički. Srbi su pružili energičan otpor i u današnjoj Vojvodini je besneo pravi rat. Nepopustljivost mađarske vlade iskoristilo je srpsko vođstvo, na čelu sa patrijarhom Rajačićem. Kad je austrijski car proglasio Mađare za buntovnike, srpske trupe iz Vojvodine uključile su se u carsku vojsku i učestvovale su u gušenju revolucije u Ugarskoj.

Posle poraza mađarske revolucije, odlukom austrijskog cara, u novembru 1849. godine, formirana je jedna zasebna austrijska pokrajina nazvana Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat (Wojwodschaft Serbien und Tamisch Banat), koja se sastojala od delova Banata, Bačke i Srema. Pokrajinom je upravljao austrijski guverner, čije se sedište nalazilo u Temišvaru, a titula vojvode je pripadala austrijskom caru. Službeni jezici Vojvodstva Srbije bili su nemački i ilirski (srpski). Pokrajina Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat je ukinuta 1860. godine a veći deo njene teritorije (Banat i Bačka) je priključen habsburškoj Ugarskoj, sa izuzetkom Srema koji je priključen Kraljevini Slavoniji, koja kasnije postaje deo Kraljevine Hrvatske-Slavonije u okviru habsburške Ugarske.

Vojvodstvo Srbija i Tamiški Banat i Kneževina Srbija 1849. godine
Svetozar Miletić advokat, gradonačelnik Novog Sada i jedan od najznačajnijih i najuticajnijih srpskih političara u Austrougarskoj druge polovine XIX veka

Posle raspada Austrougarske monarhije (29. oktobra 1918. godine), Velika narodna skupština Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji je Novom Sadu 25. novembra 1918. godine proglasila otcepljenje Banata, Bačke i Baranje od Ugarske i njihovo prisajedinjenje Kraljevini Srbiji, što je kasnije ozakonjeno Vidovdanskim ustavom. Jedan dan pre toga (24. novembra 1918.), skupština Srema, održana u Rumi, se takođe izjasnila za priključenje Srema Srbiji. Delegaciju predstavnika Banata, Bačke i Baranje primio je regent Aleksandar u Beogradu 1. decembra 1918. godine, kada je proglašeno stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Pored odluke o prisajedinjenju Kraljevini Srbiji, Velika narodna skupština u Novom Sadu je takođe donela odluku o formiranju pokrajinske vlade (narodne uprave) i pokrajinske skupštine (velikog narodnog saveta) za Banat, Bačku i Baranju. Za predsednika narodne uprave izabran je dr Jovan Lalošević, a za predsednika velikog narodnog saveta dr Slavko Miletić. Narodna uprava za Banat, Bačku i Baranju bila je aktivna sve do 11. marta 1919. godine, kada je održala svoju poslednju sednicu.

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca bilo je u početku podeljeno na okruge i županije, a zatim na oblasti. 1929. godine formirana je pokrajina Kraljevine Jugoslavije, nazvana Dunavska banovina, sa sedištem u Novom Sadu, koja je obuhvatala Bačku, Baranju, veći deo Banata i Srema, kao i deo Šumadije i Braničeva.

Posle kratkotrajnog Aprilskog rata i brze kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, Vojvodina je okupirana od strane Sila Osovine i podeljena na tri okupacione zone: Srem su Nemci predali Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Bačku i Baranju je anektirala Hortijeva Mađarska, dok je Banat potpao pod vlast domaćih Nemaca, iako je formalno pripadao Nedićevoj Srbiji. Teror i fizičko uništenje nedužnog naroda, privredna pljačka, opšta obespravljenost, beda i očaj karakterisali su četvorogodišnju okupaciju (1941—1944). U toku fašističke okupacije u Vojvodini je oko 50.000 ljudi ubijeno, a preko 280.000 je bilo internirano, hapšeno, zlostavljano i mučeno.

Oslobođena teritorija u Sremu 1942. godine

Pokret otpora, koji su komunisti pokrenuli već u leto 1941, nedovoljno pripremljen i osmišljen prema datim uslovima, pretrpeo je u Banatu i Bačkoj težak poraz, dok je u Sremu, posle solidnijih priprema, postepeno prerastao u opštenarodni ustanak. Iskustva iz Srema u organizovanju oslobodilačke borbe prenesena su u leto 1944. u Banat, Bačku i Baranju, tako da je pre dolaska Crvene armije, oktobra 1944, ovde već bila ustrojena nova narodna vlast sa oslobodilačkim institucijama.

Tokom Narodnooslobodilačke borbe (1941-1945), na pojedinim privremeno oslobođenim područjima Vojvodine osnovani su organi narodne vlasti, na čelu sa Glavnim narodnooslobodilačkim odborom Vojvodine (GNOOV), koji je ustanovljen u novembru 1943. godine. Nakon oslobođenja najvećeg dela Vojvodine u jesen 1944. godine, pokrenuto je pitanje o ozvaničenju statusa Vojvodine kao autonomne pokrajine, s obzirom na njene istorijske, ekonomske i kulturne posebnosti, kao i postojanje većeg broja pripadnika nacionalnih manjina.

Na plenarnom zasedanju koje je održano 6. aprila 1945. godine u Novom Sadu, članovi GNOOV su doneli jednoglasnu odluku: "Da Vojvodina ima da bude u sastavu federalne jedinice Srbije. Da Vojvodina u sastavu federalne Srbije ima punu autonomiju kao autonomna pokrajina". Delegacija GNOOV je potom otputovala u Beograd, gde je učestvovala na zasedanju Antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije (ASNOS). Na sednici koja je održana 7. aprila 1945. godine, predstavnici GNOOV su delegatima ASNOS-a saopštili odluku o uključivanju Vojvodine u sastav Srbije, na šta je ASNOS odgovorio usvajanjem rezolucije kojom je odluka GNOOV pozdravljena i prihvaćena.[6][7]

Skupština izaslanika naroda Vojvodine, koja je održana 30. i 31. jula 1945. godine u Novom Sadu, potvrdila je dotadašnji rad i odluke GNOOV. Skupština je takođe formalizovala odluku o ulasku Vojvodine, kao autonomne pokrajine, u sastav federalne jedinice Srbije. Status autonomne pokrajine u Srbiji, Vojvodina je zadržala do danas, iako se stepen autonomije menjao tokom vremena. Najveći stepen autonomije Vojvodina je imala između 1974. i 1990. godine, kada je, iako formalno u sastavu Srbije, imala status federalnog subjekta Jugoslavije sa elementima državnosti.

Pravni status

Najviši pravni akt Autonomne Pokrajine Vojvodine je Statut[8] (iznad kojeg je Ustav Republike Srbije), koji je stupio na snagu 1. januara 2010. godine. Najviši pokrajinski organ je Skupština, u koju se slobodnim izborima bira 120 poslanika sa teritorije APV i u kojoj su ravnopravni svi službeni jezici. Organ izvršne vlasti je pokrajinska Vlada na čijem je čelu predsednik vlade.

AP Vojvodina je članica Saveta evropskih regija pri Evropskom parlamentu, kao prva, a zasada i jedina, regija koja je postala članica, a da matična država nije u tom trenutku bila član Evropske unije ili Saveta Evrope. Takođe, saosnivač je i regionalnog saveta euroregije DKMT (Dunav—Kereš—Moriš—Tisa), koji okuplja, osim same Vojvodine, i nekoliko županija iz Mađarske i Rumunije, i čiji je zadatak međusobna saradnja u regionalnom privrednom, kulturnom i ekološkom razvoju.

Teritorijalna organizacija

Vojvodina se sastoji od 39 opština i 8 gradova, podeljenih u 7 okruga. Sedišta okruga su u: Novom Sadu, Subotici, Zrenjaninu, Pančevu, Somboru, Kikindi i Sremskoj Mitrovici.

Opštine i gradovi u Vojvodini
Teritorijalna organizacija
Upravni okruzi broj opština sedište okruga
Severnobački okrug 2 + 1 grad Subotica
Zapadnobački okrug 3 + 1 grad Sombor
Južnobački okrug 13 + 1 grad Novi Sad
Severnobanatski okrug 5 + 1 grad Kikinda
Srednjobanatski okrug 4 + 1 grad Zrenjanin
Južnobanatski okrug 6 + 2 grada Pančevo
Sremski okrug 6 + 1 grad Sremska Mitrovica
7 39 + 8 gradova

Saobraćajni značaj

Kroz Vojvodinu prolaze važne saobraćajnice, pre svega auto-put koji ide od srednje Evrope i Horgoša na granici prema Mađarskoj, pa preko Novog Sada do Beograda, i dalje na jugoistok ka Nišu gde se račva u dva pravca: jedan pravac vodi na istok ka granici sa Bugarskom; drugi na jug, prema Skoplju i Solunu. Treći krak auto-puta se u Sremu odvaja na zapad, prema susednoj Republici Hrvatskoj i dalje ka zapadnoj Evropi. Oko auto-puta je razvijena i mreža lokalnih puteva i železničkih pravaca.

Na jugu Vojvodine počinje moravsko-vardarska dolina, najvažnija komunikacija između severa i juga Balkanskog poluostrva, koja se upravo kod Beograda ukršta sa dunavskim pravcem Istok—Zapad, čineći geostrateški čvor. To čini geografskostrateški položaj ove pokrajine povoljnim i značajnim za Srbiju.

Demografija

Etničke grupe

Prema popisu iz 2022. godine, Autonomna Pokrajina Vojvodina ima 1.740.230 stanovnika, što čini 26,18% od ukupnog broja stanovnika Republike Srbije (bez KiM). Srbi, kojih u Vojvodini ima 1.190.785 (ili 68,43%), većinsko su stanovništvo ove severne srpske pokrajine. Po brojnosti zatim slede: Mađari (182.321 ili 10,48%), Romi (40.938 ili 2,35%), Slovaci (39.807 ili 2,29%), Hrvati (32.684 ili 1,88%), Rumuni (19.595 ili 1,13%), Crnogorci (12.424 ili 0,71%), Bunjevci (10.949 ili 0,63%), Rusini (11.207 ili 0,64%), Jugosloveni (12.438 ili 0,71%), Makedonci (7.021 ili 0,40%), kao i ostale manje etničke skupine u koje spadaju: Rusi (0,24%) Ukrajinci (0,18%), Muslimani (0,14%), Nemci (0,11%), Albanci (0,11%), Slovenci (0,06%), Bugari (0,06%) i drugi (ukupno ima više od 26 nacija i nacionalnih ili etničkih grupa).[9]

U većini opština i gradova Vojvodine većinsko stanovništvo su Srbi. Mađari čine većinu stanovništva u pet opština na severu Pokrajine (Kanjiža, Senta, Ada, Bačka Topola i Mali Iđoš), Slovaci čine većinu stanovništva u opštini Bački Petrovac, dok su grad Subotica i opštine Bečej, Čoka, Bač i Kovačica etnički mešovite. U gradu Subotici i u opštinama Bečej i Bač, pojedinačno najbrojnija etnička grupa su Srbi, u opštini Čoka Mađari, a u opštini Kovačica Slovaci (najveći broj vojvođanskih Slovaka živi upravo u ovoj opštini).[10] Drugi brojniji narodi Vojvodine (Rusini, Rumuni, Crnogorci, Bunjevci, Hrvati, Česi) čine većinu stanovništva u pojedinim naseljima, dok Romi čine većinu stanovništva u pojedinim gradskim četvrtima i formalnim prigradskim naseljima.

Religija

Srpska pravoslavna crkva (desno) i rimokatolička crkva (levo), Bečej

Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2011. godine, od ukupnog broja stanovnika Vojvodine većinu (prema verskoj pripadnosti) čine hrišćani: pravoslavci (70,25%), katolici (17,43%) i protestanti (3,31%). Muslimani čine 0,74% stanovnika pokrajine.[11]

Uporedni podaci o verskoj i etničkoj pripadnosti svedoče da u okviru svake etničke zajednice postoje specifične religijske većine i manjine. Tako su Srbi, Rumuni, Crnogorci, Romi i Makedonci najvećim delom pravoslavci, dok su Mađari, Hrvati i Bunjevci najvećim delom katolici. Ukrajinci su većim delom pravoslavci (57%), a manjim delom katolici (36%), dok su Rusini većim delom katolici (75%), a manjim delom pravoslavci (18%). Slovaci su većim delom protestanti (82%), a manjim delom katolici (6%). Bošnjaci su najvećim delom muslimani.[12]

Među vojvođanskim Rusinima, Ukrajincima i Rumunima koji pripadaju katoličkoj veroispovesti, najveći deo su grkokatolici.

Službeni jezici

Natpis na Narodnom pozorištu u Subotici na srpskom, mađarskom, bunjevačkom i hrvatskom jeziku

U Vojvodini je službeno šest jezika uz upotrebu njihovih pisama: srpski (ćirilično pismo uz mogućnost upotrebe latiničnog), mađarski (latinica), slovački (latinica), hrvatski (latinica), rumunski (latinica) i rusinski (ćirilica). Izvršno Veće APV je osnivač i izdavač novina na službenim jezicima i to: dnevne novine Dnevnik na srpskom jeziku i Magyar Szó (Mađarska reč) na mađarskom jeziku, a nedeljnici su Hrvatska riječ (Hrvatska reč — hrvatski), Hlas Ľudu (Glas naroda — slovački), Libertatea (Sloboda — rumunski) i Ruske slovo (Rusinska reč — rusinski).

Sastav stanovništva prema maternjem jeziku, prema popisu iz 2011. godine, bio je: srpski jezik (76,91%), mađarski jezik (12,48%), slovački jezik (2,47%), romski jezik (1,42%), rumunski jezik (1,25%), hrvatski jezik (0,75%), i drugi.

Veći gradovi

 
Najveći gradovi u Vojvodini
Izvor: Popis stanovništva 2022.
Grad Okrug Populacija Grad Okrug Populacija
Novi Sad
Novi Sad
Subotica
Subotica
1. Novi Sad Južnobački 260.438 11. Inđija Sremski 24.450 Pančevo
Pančevo
Zrenjanin
Zrenjanin
2. Subotica Severnobački 88.752 12. Vrbas Južnobački 20.892
3. Pančevo Južnobanatski 73.401 13. Bečej Južnobački 19.492
4. Zrenjanin Srednjobanatski 67.129 14. Stara Pazova Sremski 18.522
5. Sombor Zapadnobački 41.814 15. Futog Južnobački 18.011
6. Sremska Mitrovica Sremski 36.764 16. Temerin Južnobački 17.998
7. Kikinda Severnobanatski 32.084 17. Nova Pazova Sremski 16.115
8. Vršac Južnobanatski 31.946 18. Kula Zapadnobački 14.873
9. Ruma Sremski 27.747 19. Apatin Zapadnobački 14.613
10. Bačka Palanka Južnobački 25.476 20. Senta Severnobanatski 14.452

Školstvo

U Vojvodini je školski sistem razvijen i sastoji se od mreže:

  1. predškolskih ustanova;
  2. osnovnih škola (539), u kojima se nastava drži i na jezicima nacionalnih manjina;
  3. srednjih škola (110), na kojima je omogućena i nastava na jezicima nacionalnih manjina; i
  4. Novosadskog Univerziteta, sa 13 fakulteta, na kojima se nastava obavlja i na jezicima nacionalnih manjina.

Nauka i kultura

Matica srpska, najstarija matica na svetu

U tradicionalnom kulturnom i naučnom uporištu srpskog naroda u Vojvodini najstarije ustanove su: Matica srpska, osnovana 1826. godine i Srpsko narodno pozorište, osnovano 1861. godine, u kome se predstave izvode i na jezicima nacionalnih manjina. U Novom Sadu se nalazi i ogranak Srpske akademije nauka i umetnosti, Vojvođanska akademija nauka i umetnosti, kao i dva naučna instituta. U tim institucijama i na fakultetima radi oko tri hiljade stručnjaka različitih usmerenja. Prvo fotografsko udruženje osnovano je 1901. godine: Foto, kino i video savez Vojvodine, i jedno je od najaktivnijih udruženja bivše SFR Jugoslavije.

Privreda

U Vojvodini je privreda zasnovana na velikom bogatstvu kvalitetnog obradivog zemljišta, koje zahvata 84% njene površine, i čija prirodna plodnost je poboljšana mrežom kanala za navodnjavanje, tako da je od 1,78 miliona hektara obradive zemlje oko 0,5 miliona drenirano. Oko 70% prinosa sa ovih polja otpada na žitarice, 20% na industrijsko bilje, a 10% na ostale kulture. Deo plodova se izvozi, ali većina se prerađuje u domaćoj prehrambenoj industriji, stacioniranoj uglavnom u Vojvodini (pogoni za preradu mesa, voća i povrća, uljare, šećerane, mlekare, itd).

Novi Master centar Novosadskog sajma
Apatinska pivara

Neke od značajnih kompanija u Vojvodini su:

Postoji i snažna bazična industrija, koja proizvodi mašine za obradu metala, električne uređaje i kablove, građevinske materijale, naftne derivate, hemijske proizvode, elektromotore, roto papir. Razvijena je i industrija proizvoda visokog nivoa obrade, poput zubarske opreme, vozila, farmaceutskih proizvoda, porcelana i drugog.

Deo prihoda vojvođanske privrede dolazi i od turizma, koji je naročito razvijen na rekama i jezerima, termalnim izvorima i na Fruškoj gori na kojoj se nalaze brojni pravoslavni manastiri srpsko-baroknog stila, uglavnom podignuti između 15. i 17. veka.

Politika

Banovina — zgrada Vlade AP Vojvodine

Na pokrajinskim izborima iz 2008. godine, od 120 poslaničkih mesta u skupštini AP Vojvodine, natpolovičnu većinu (64 poslanička mesta) dobila je koalicija Za evropsku Vojvodinu. Srpska radikalna stranka osvojila je 25 mandata, Mađarska koalicija 9, Zajedno za Vojvodinu 6, Demokratska stranka SrbijeNova Srbija 6, Socijalistička partija SrbijePartija ujedinjenih penzionera Srbije 5, dok su različite grupe građana osvojile 5 mandata.

Turizam

Nacionalni park Fruška gora

Kao turistička destinacija, Vojvodina je poznata po lovu i ribolovu, brojnim festivalima hrane, etno festivalima, muzičkim festivalima, kao i bogatim arhitektonskim i kulturnim nasleđem, koje uključuje brojne pravoslavne manastire, dvorce, tvrđave, kao i ostatke antičke Rimske civilizacije od kojih su najznačajniji ostaci rimskog Sirmijuma.

Galerija

Vidi još

Reference

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. V-Đ. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 71. ISBN 86-331-2112-3. 
  2. ^ „Prvi rezultati Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova 2022.”. popis2022.stat.gov.rs. Pristupljeno 21. 12. 2022. 
  3. ^ Lux, Gábor; Horváth, Gyula (2017). The Routledge Handbook to Regional Development in Central and Eastern Europe. Taylor & Francis. str. 190. 
  4. ^ Filep, Béla (2016). The Politics of Good Neighbourhood: State, civil society and the enhancement of cultural capital in East Central Europe. Taylor & Francis. str. 71. 
  5. ^ „Beogradski centar za ljudska prava – Belgrade Centre for Human Rights”. bgcentar.org.rs. 29. 3. 2015. Pristupljeno 26. 3. 2018. 
  6. ^ Popov 1977, str. 294-295.
  7. ^ Dimić 2001, str. 296.
  8. ^ Statut Autonomne Pokrajine Vojvodine. 2009 — preko Vikizvornika. 
  9. ^ „Republički zavod za statistiku: Konačni rezultati Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. u Republici Srbiji — Knjiga 1 : Nacionalna pripadnost” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 06. 07. 2016. g. Pristupljeno 30. 11. 2012. 
  10. ^ Najviše Slovaka u našoj opštini
  11. ^ Lađević 2014, str. 184.
  12. ^ Lađević 2014, str. 187-202.

Literatura

Spoljašnje veze