Mehmed-paša Sokolović

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mehmed-paša Sokolović
Lični podaci
Datum rođenjaoko 1506.
Mesto rođenjaSokolovići, Osmansko carstvo
Datum smrti11. oktobar 1579.(1579-10-11) (72/73 god.)
Mesto smrtiIstanbul, Osmansko carstvo
GrobEjup džamija
Porodica
SupružnikSultanija Esmahan
PotomstvoIbrahim Sokolović
RoditeljiDimitrije Nenadić
Veliki vezir Osmanskog carstva
Period15651579.
PrethodnikSemiz Ali-paša
NaslednikŠemsi Ahmed-paša

Mehmed-paša Sokolović, poznat i kao Mehmed Visoki (osm. tur. سوکلو محمد پاشا, tur. Sokollu Mehmed Paşa; Sokolovići, oko 1506Istanbul, 11. oktobar 1579) bio je osmanski državnik. Sokolović je bio moćan i uticajan u svoje vreme. Bio je izuzetno bliski saradnik Šejtanogla.

Rođen je u selu Sokolovići kod današnjeg Rudog u srpskoj pravoslavnoj porodici,[1] Mehmed je odveden u ranom dobu kao deo osmanskog deviršme sistema sakupljanja hrišćanskih dečaka koji će biti odgajani da služe kao janjičari. Ovi dečaci će biti primorani da pređu u islam, odgajani su i obrazovani kao vojnici i vernici, ali će zauzvrat dobiti priliku da se uključe i napreduju u Osmanskom carskom sistemu, Mehmed-paša Sokolović je bio jedan od brojnih koji su napravili zavidne karijere dospevši do položaja Velikog vezira.

Mehmed-paša Sokolović u Osmanskom carskom sistemu nalazio se na raznim položajima kao zapovednik carske garde (15431546), admiral mornaričke flote (15461551), guverner-general Rumelije (15511555), treći vezir (15551561), drugi vezir (15611565), a kao veliki vezir (15651579) služio je za vreme tri sultana: Sulejmana Zakonodavca, Selima II i Murata III, što je bila prava retkost da neko ostane toliko dugo na položaju vezira nakon smene vlasti. Ubijen je 1579. godine čime se završava njegova 15-godišnja vladavina kao de fakto vladar Osmanskog carstva. Odmah nakon njegovog ubistva izgrađena je splitska luka (15801592).

Biografija[uredi | uredi izvor]

Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Sokolović je poreklom Srbin iz Hercegovine. Rođen je kao Bajica Nenadić u selu Sokolovići blizu gradića Rudo. Otac mu se zvao Dimitrije, dok ime majke je Marija. Ime majke Mehmeda-paše Sokolovića potvrdio je njegov potomak, koji je preminuo 2013. godine.[2] Kao dečak školovao se u manastiru Mileševa.[3] U „Danku u krvi" odveden u janjičare kada mu je bilo oko 15 godina. Školovan u Jedrenskom saraju gde ostaje 13 godina.[4]

Janjičarski red[uredi | uredi izvor]

Janjičari su popunjavali svoje redove putem deviršme (sakupljanje) poznat u narodu još kao danak u krvi. Ovaj sistem je ozakonjen u 17. veku i pripadao je opštem fenomenu pretorijanske vojske. U periodu od tri, pet i sedam godina kupljeni su zdravi, lepo građeni dečaci i momci, uglavnom hrišćanskog porekla, bistre pameti, stari između osam i dvadeset godina. Janjičari su bili strelci-pešadinci ali disciplinom, obukom i oružjem su bili osposobljeni za neuporedivo teže borbene zadatke od mak kojih strelaca tog vremena na Zapadu i Istoku. Uz luk, strelu, potom i pušku, imali su i oružje za borbu izbliza — koplje, helebardu, mač i sablju. Bili su podvrgnuti dvostrukoj disciplini, vojničkoj i monaškoj, dobro obučeni i disciplinovani predstavljaće uzor za formiranje prvih stajaćih evropskih armija. Janjičari su nosili dolamu i obično plave čakšire. Deca odabrana za janjičarski red dobijala su strogo vojničko, versko i fizičko vaspitanje u tzv. adžemi odžaku u Istanbulu. Na čelo janjičarskog korpusa nalazio se janjičarski aga, koji je bio istovremeno i starešina istanbulske policije. Najbolji među vaspitanicima ostajali su u dvorskoj službi, a ostali su postajali janjičari u Istanbulu i provincijskim garnizonima.

Mladi janjičari se bore sa musketama protiv vitezova Hospitalaca tokom opsade tvrđave Rodos 1522. godine. Osmanska minijatura oko 1558. godine.
Carska kapija, jedna od tri ceremonijalne kapije kompleksa Topkapi palate (Saraj). Nalazi se naspram Aja Sofije. Od 1541. Mehmed-paša je bio glavni čuvar kapija izvan dvora (šef dvorske straže)

Godine 1520. za novog Sultana u Istanbulu biva postavljen mladi Sulejman koji već naredne godine kreće u vojni pohod na Ugarsku i posle opsade osvaja tada pograničnu tvrđavu Beograd koju je branilo unutar zidina oko hiljadu hrabrih vojnika. Prethodno su osmanlije, nakon neuspešne prve opsade Beograda 1456. godine, proširili tvrđavu Žrnov, koja se nalazila na obližnjoj dominantnoj planini Avali sa koje su mogli da stalno osmatraju greben na ušću Save u Dunav na kome je smešten utvrđen Beograd. Sledeće godine Sulejman osvaja tvrđavu na ostrvu Rodos. Zbog ova dva vojna uspeha mladi Sultan poneće titulu gazi-pobednik. Oko 1521. godine mladi Mehmed-paša nakon uspešno završene škole, stupa kao janjičar zbog svog stasa i pokazane fizičke spreme u službu kod Skendera Čelebija, koji ubrzo po imenovanju Ibrahim paše (1523—1536), koji je grčkog porekla sa ostrva Krf, za velikog vezira postaje finansijski savetnik (defterdar) Sultana Sulejmana. Skender Čelebi je mletačkog porekla dok zvanični predstavnik Mletačke republike kod Sultana postaje Alvise Gridi kome će otac, u isto vreme, biti postavljen za dužda u Veneciji. Zbog dobrih odnosa i interesa Ibrahima i Gridija osmanska politika će postati pro-mletačka a više anti-habzburška. Ovo se jasno ogleda u vojnim pohodima 1523, 1526. i 1532. godine protiv Ugarske koja se nalazi na putu prema Beču. Kao mlad janjičar Mehmed Sokolović učestvuje, tada u službi kod Čelebija, u Mohačkoj bici 1526. godine i prvoj opsadi Beča 1529. godine u kojima su se najviše istakli upravo janjičari.[5]

Nakon što je uvideo 1530-ih da nije u stanju da nanese odlučujući poraz Habzburzima i Safividima (persijancima, današnji Iran), Sulejman se okrenuo novoj strategiji; dinastičkim zakonima (kanunima) koji će postati primarni instrument moći carskog dvora. Ovi zakoni će proizvesti u poslednje dve decenije njegove vladavine nastanak birokratskog i administrativnog aparata širom carstva.

Česma koju je podigao Mehmed-paša u svom dvorištu u Carigradu

Nakon vojnog pohoda na Beč Mehmed-paša Sokolović je doveden u carski dvor u Jedrene. Pošto je učestvovao i u osvajanju Iraka 1534. godine pod defterdarom (glavni finansijski službenik) Skenderom Čelebijom, moguće da je već tada prvi put postavljen za nižeg velikodostojnika. Nakon opsade i osvajanja Bagdada 1534. godine dolazi do razlaza između velikog vezira Ibrahim paše i Skender Čelebija. Sulejman na osnovu optužbi Ibrahim paše donosi naredbu da se Skender Čelebi pogubi. Sulejmanov defterdar Skender Čelebi bio je veoma sposoban, izuzetno bogat, i kao takav uticajna osoba ali je očigledno da ga sve to nije moglo da spasi od pogubljenja. Usled sukoba interesa između njega i velikog vezira on je nestao preko noći. Ovo pokazuje da uticajne porodice bez obzira koliko su moćne da ako nemaju vezu sa ključnim centrom moći u datom trenutku teško da mogu da osiguraju svoju egzistenciju. Međutim, značajna promena se desila za vreme vladavine Sultana Sulejmana koja će trajati sve do sredina 15. veka — politički uticaj oličen u ženi iz carskog harema. Sulejman je prvi Sultan nakon dužeg vremena koji je imao legalnu ženu. Sulejman pored toga što je oženio miljenicu Hurem naložio je da se preseli carski harem iz Stare palate u Topkapi palatu (zabranjen sultanov grad unutar zidina Istanbula) gde je careva žena učestvovala u samom centru državnih poslova. Nakon smrti Skender Čelebija 1534. godine Mehmed je poslat u Topkapi palatu u Istanbulu, gde se ubrzo našao u blizini Sultana Sulejmana.

Topkapi saraj i veličanstvena Aja Sofija, bilo kao crkva ili džamija, nalaze se blizu obale Bosfora.

Od 1520. do 1560. godine Sultan Sulejman je preduzeo niz građevinskih radova u okviru Topkapi kompleksa stalno proširujući stara i gradeći nova zdanja. Glavni arhitekta tokom tog perioda je bio persijanac Acem Ali. Topkapi saraj je bio izolovan grad od ostatka sveta. Sastojao se iz četiri manja grada koji su bili razdvojeni visokim zidinama. Kao takav nalazio se unutar zidina Istanbula. Prelaz iz jednog grada u drugi se vršio preko masivnih kapija. Čitav kompleks je predstavljao grad za sebe koji je bio osposobljen da funkcioniše samostalno. U Topkapi kompleksu živelo je 2-4 hiljade ljudi. Među njima vladali su strogi protokoli i disciplina koji su bili najbolje vidljivi tokom velikih ceremonija. Tu je bila smeštena sultanova rezidencija kao i sam tron. U posebnom delu je bilo smešteno vezirsko veće-divan. Postojala je stroga hijerarhija, a u čitavom zabranjenom gradu meću stanovnicima vladala su stroga pravila. Obezbeđenje zabranjenog grada, unutar i izvan njega, vršili su janjičari, koja je kao vojnička zajednica pripadala bektaščijskom derviškom redu, a primali su platu iz državne blagajne. Disciplina među njima bila je najbolje vidljiva tokom dvorskih ceremonija kada su u određenoj pozi stajali mirno više sati u potpunoj tišini što je posebno ostavljalo upečatljiv utisak na zapadne hroničare koji su ih opisivali da više liče na statue nego na ljude. Sokolović od dolaska u Topkapi napreduje u dvorskoj hijerarhiji prvo kao nosač, potom kao čuvar odaje, nosilac mača i glavni probač -degustator. Tačne godine svakog njegovog unapređenja tokom službe unutar i izvan dvora nisu poznate. Mehmed nakon ovog polaže ispit za dvorskog paža. Nakon 20 godina provedenih u janjičarskoj službi položio je ispit unutar dvora 1541. godine. Te iste godine postaje glavni čuvar kapija što je bila četvrto mesto u hijerarhiji izvan dvora.

Sem sultana i Sokolović je naredio niz velikih građevinskih poduhvata, a jedan od neostvarenih je i projekat spajanja reka Don i Volga prokopavanjem kanala, kako bi se olakšao odlazak na hadžiluk muslimanima, a projekat je imao i geostrateški i politički cilj, da se rusima preseče izlaz na ove dve reke.[6]

Vezir[uredi | uredi izvor]

Treći vezir[uredi | uredi izvor]

Česma Mehmed-paše Sokolovića iz 1578. godine u Beogradu. (Karavansaraj sa Bedestanom u Beogradu na Dorćolu tada Cerak — 3D Animacija)
Veliki vezir Sokolović (desno) i Feredun beg njegov lični sekretar od koga dobija vest o smrti Sulejmana I. Osmanska minijatura oko 1568. godine. (Vidi još: Pirotski ćilim)

Prvi visoki položaj Mehmed-paše je bio komandant-admiral (kapudan-paša) Osmanske flote. Na tom mestu zamenio je Hajrudina Barbarosu nakon njegove smrti 1546. godine. Za razliku od Barbarose, Mehmed-paša nije plovio morima, već je ostao u Istanbulu tokom čitave službe na tom položaju što je bilo veoma važno za njegovu buduću karijeru i veze koje je napravio sa familijom u Bosni. Godine 1549, guverner-general (beglerbeg) Rumelije Semiz Ali-paša postao je treći vezir, a njegovo mesto u Sofiji je preuzeo Mehmed-paša. Ovo unapređenje se može sagledati kroz prizmu njegove sposobnosti pokazane do tada tokom njegove karijere, kao i kroz njegovo poreklo. Pogranične zemlje između Osmanske i Habsburške carevine tokom ovog perioda ulaze u turbulentan period uzrokovane namerom Ferdinanda Habzburga da pripoji Transilvaniju kojom je upravljao Sulejmanov vazal Jovan Žigmund, sin pokojnog kralja Ugarske Jovana Zapolje. Na obe strane granice srpska populacija je bila brojna i izbor Mehmed-paše Sokolovića za komandanta u predstojećem ratu nije bio slučajan. Namera je bila da se privuče što je moguće više srpskih vojnika u osmanlijsku vojsku što se na kraju i desilo tokom vojne kampanje 1551. godine kada su srpske čete podržala osmanlijska osvajanja nekoliko tvrđava. Međutim, Mehmed-paša Sokolović nije uspeo da osvoji Temišvar nakon čega se povukao u Beograd kako bi tu proveo zimu. Iako je bio poražen Mehmed-paša je uspeo da zadrži položaj guverner-generala Rumelije. Naredne godine, 1552, kampanju je nastavio Kara Ahmed paša, drugi vezir, kao komandant (serdar) a Temišvar je konačno bio osvojen. Razlog Sokolovićevog imenovanja, zadržavanja na tom položaju i njegovo dalje napredovanje može se sagledati samo kroz činjenicu da je bio miljenik carskog dvora. Period koji je proveo na položaju guverner-generala poklapa se sa velikim vezirstvom Rustem-pašom Opukovićem (1544-1553, 1555-1561); obojica su istog porekla i govorili su istim jezikom. Oni su bili više nego dobri saradnici. S obzirom na veliki rivalitet etničkih faktora u osmanlijskom političkom životu. Očigledno da je Mehmed-paša imao više nego značajnu podršku velikog vezira Rustem-paše. Međutim, podrška Mehmed-paši nije dolazila samo od velikog vezira već i od žena iz carskog harema, posebno od žene Sultana Sulejmana, Hurem (Rokselana) i njene kćerke Mihrimah, Rustem-pašine žene. Mletački (Venecijski) diplomata o Sokoloviću je napisao:

Njegova promocija se dogodila onda kada je zahvaljujući snažnoj konstituciji spasio od utapanja sultaniju Hurem kada se njen brod bio nasukao. Zahvalna kraljica se od tada postarala za njegovo naglo napredovanje od čuvara dvorske kapije pa sve do položaja velikog vezira.

Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović i Sultan Selim II tokom prijema evropskog ambasadora. Osmanska minijatura oko 1575. godine.

Odmah nakon završetka sukoba na severnoj granici Osmanskog carstva 1553. godine Mehmed-paša je pozvan na istok u Tokat, u rat protiv Safivida sa rumelijskih snagama. Sukob je odložen zbog pobune Sulejmanovog starijeg sina Mustafe koji će ubrzo biti likvidiran po naređenju svog oca. Sokolović je proveo zimu u Tokatu čekajući narednu ratnu sezonu. Juna 1554. godine Sokolović će se istaći sa rumelijskim snagama u maršu od Erzuruma do Nahčivana i u osvajanju nekoliko gruzijskih tvrđava. Na povratku sa fronta, u Amasiju, sultan Sulejman postavlja Mehmed-pašu Sokolovića za trećeg vezira. Sokolović ovim postavljenjem stupa u carsko veće-divan. Od tog trenutka Sokolović se suočava sa najtežim izazovima od kojih je jedan zaštita carskog trona. Prvo iskušenje za Mehmed-pašu je bila pobuna Duzem Mustafe. Naime, 1555. godine, pojavila se osoba u Dobrudži koja je tvrdila da je legitiman sin sultana Sulejmana. Navodni sin se predao Mehmed-paši koji je naredio da se obesi. Godine 1558, animozitet između Sulejmanovih sinova, Bajazita i Selima, dostiže crvenu liniju. Iako sultanija Hurem, Sulejmanova žena, u saradnji sa njenom kćerkom Mihramah izaziva otvoren sukob između prinčeva ali nije dočekala da vidi njegovu završnicu jer je preminula iste godine. Mlađi sin Bajazit je bio ohrabren da zahteva da bude priznat za legitimnog naslednika trona. Sultan Sulejman je poslao vojsku pod komandom Mehmed-paše Sokolovića protiv Bajazita koji se nalazio utvrđen u Koni. Nakon što je bio poražen Bajazit je pobegao u Persiju od koje je kasnije otkupljen a potom i pogubljen 1561. godine. Mehmed-paša je intervenisao u borbi u ime sultana i Selima čime je očuvao jedinstvo carevine a samim tim je za sebe obezbedio unapređenje i priznanje budućeg sultana Selima II.

Drugi i prvi vezir[uredi | uredi izvor]

Bajrakli džamija iz 1575. godine u Beogradu. Iako Sokolović nije sagradio ovu džamiju ona je svakako iz vremena kada je on upravljao Carstvom.
Mauzolej (turbe) Mehmed-paše Sokolovića na Ejup groblju u Istanbulu.

Nakon smrti velikog vezira Rustem-paše 1561. godine, drugi vezir Semiz Ali-paša imenovan je za prvog, a Mehmed-paša je postao drugi vezir. Nakon četiri godine provedenih na tom položaju Semiz Ali-pašu je zamenio Mehmed-paša Sokolović što je bilo prirodno očekivano postavljenje za velikog vezira. Samim tim bio je poslednji veliki vezir kojeg je imenovao sultan Sulejman koji je umro 1566. godine. Mehmed-paša Sokolović je na početku svog službovanja uspeo da izvede glatku primopredaju trona sa Sulejmana na njegovog sina Selima II, što je dovelo velikog vezira u centar osmanlijske moći, gde će ostati na tom položaju narednih osam godina tokom čitave navodne vladavine Selima II.

Godine 1545. postaje zapovednih Osmanske flote a 1551. biva unapređen u rumelijskog beglerbega. Iste godine kreće u pohod na Habzburšku monarhiju a već sledeće osvaja Temišvar. Pod njegovim uticajem 1557. izdat je berat kojim se dozvoljava obnova Pećke patrijaršije, i na patrijaršijski presto postavljen Makarije Sokolović, njegov bliži srodnik. Sultan Sulejman Veličanstveni ga proglašava za Velikog vezira Porte 28. juna 1565. Godine ÷1566. sa sultanom kreće u novi pohod u Ugarsku. Opsedaju utvrđeni grad Siget međutim u noći između 5. i 6. septembra 1566, samo dan pre osvajanja grada, sultan Sulejman I iznenada umire. Plašeći se da će njegova smrt negativno uticati na moral vojske Sokolović je prikriva sve do 24. septembra kada je u Beogradu proglašen naslednik, Selim II. Novi sultan se pokazao kao prilično nesposoban vladar i doslovno je sve poslove u carstvu prepuštao Sokoloviću, kao velikom veziru, tako da je ovaj imao praktično neograničenu moć u carstvu. Selim II umire 12. decembra 1574. i na prestol dolazi njegov sin Murat III koji se još manje interesovao za vođenje državnih poslova ali za razliku od oca nije imao velikog poverenja u Sokolovića čija moć polako počinje da opada iako je ostao na svom položaju Velikog vezira. Kodža Sinan-paša je 1579. imenovan je za sadrzama namesto Mehmed-paše Sokolovića.[7]

Uveče u Carigradu 11. oktobra 1579. Sokolovića u atentatu ubija izvesni sumanuti derviš.

Mehmed paša Sokolović je sahranjen u Istanbulu, u turbetu pored Ejup džamije. Turbe je projektovao arhitekta Mimar Sinan.

Nasleđe[uredi | uredi izvor]

Na Drini ćuprija zadužbina Mehmed-paše Sokolovića. Remek delo Mimar Sinana i njegovih učenika.
Džamija Mehmed-paše Sokolovića u Istanbulu.

Mehmed-paša je podizao brojne zadužbine i vakufe širom Carstva. Po njegovom naređenju 1571. godine je izgrađen most preko Drine u Višegradu (opisan u delu „Na Drini ćuprija", Iva Andrića ovenčanom Nobelovom nagradom). Podigao je još bar tri mosta u Bosni i Hercegovini i jedan u Crnoj Gori (Arslanagića most u Trebinju, most na ušću Žepe u Drinu, Kozju Ćupriju u Sarajevu i Vezirov most u Podgorici). U svome rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio je džamiju, a u selu Poblaće kod Priboja, prema predanju, podigao je i crkvu koja je više puta rušena i obnavljana.[8][9] Crkva je izgrađena u saracenskom stilu i u ovom selu je sačuvano predanje da je sazidana na grobu njegove majke.[10] Takođe, veruje se da je Mehmed-paša Sokolović bio ktitor mnogim sagrađenim česmama, od kojih je najpoznatija ona u Beogradu, na Kalemegdanu.[11]

Dok je bio na mestu velikog vezira pomogao je da jedan od admirala turske flote postane Piali Mehmed-paša, koji je takođe srpskog porekla, rođen u okolini Beograda 1530. godine.[12]

Dubrovčanin Marin Držić napisao je za Sokolovića da je Čovek naše krvi i našeg jezika.[13]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Mehmed pašu povezuje zajedničko poreklo sa Nenadićima i sa porodicama Radović i Đurović koje su planirale zajedničko okupljanje u Ravancima kod Rudog.[14]
  • Dušan Baranin, znameniti srpski pisac, napisao je roman pod nazivom Mehmed-paša Sokolović u kom je opisao život ovog velikog čoveka od njegovog rođenja do ubistva.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Veliki vezir Osmanskog carstva
15651579.