Ocilo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ocila

Ocilo ili ognjilo, rjeđe srpski krst, srpski je nacionalni simbol, dio grba Republike Srbije, zastave Republike Srbije i zastave Srpske pravoslavne crkve. Vjeruje se da je simbol zasnovan na tetragramskom krstu amblema dinastije Paleolog, sa razlikom da je u srpskoj heraldičkoj tradiciji uobičajena upotreba bijelog krsta i ocila na crvenoj podlozi. Sastoji se od simbola krsta sa četiri stilizovana slova S na svakom od njegovih uglova.

Srpsko predanje znak povezuje sa Svetim Savom, prvim srpskim arhiepiskopom, kome pripisuje stvaranje popularne krilaticeSamo sloga Srbina spasava”,[1] čija skraćenica predstavlja četiri slova S. Stvarno porijeklo simbola je iz Vizantije, od grčkog slova beta (β) i slogana dinastije Paleolog: „Car Careva caruje carevima” što predstavlja Isusa Hrista (grč. βασιλεὺς βασιλέων, βασιλεύων βασιλευόντων).

Dvoglavi orao i ocila su glavni vesnički znakovi koji predstavljaju narodni identitet Srba vijekovima.[2]

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Tetragramski krst, amblem dinastije Paleolog iz sredine 13. vijeka

Krstovi sa ocilima su se koristili još u rimsko doba, ali kao simboli, a ne kao grbovi i amblemi.[3] Neki istoričari ih povezuju sa labarumom (grč. λάβαρον), carskom zastavom Konstantina Velikog.[3] U 6. vijeku krst sa četiri polja (sa slovima ili heraldičkim simbolima), tetragram, javio se na vizantijskim novčićima.[4] Simbol je usvojen za vrijeme Seljačkog krstaškog rata (1096).[4] Mihajlo VIII Paleolog je usvojio simbol kada je obnovi Vizantija, sa prvim početnim slovima (slova β) carskog gesla dinastije Paleolog: „Car Careva caruje nad carevima” (grč. βασιλεὺς βασιλέων, βασιλεύων βασιλευόντων).[4] Korišćen je na zastavama i kovanom novcu.[4] Simbol je korišten i na carskoj zastavi divelion (grč. διβέλλιον), pomorskoj ratnoj zastavi, korišten je ispred svih drugih barjaka, zabilježen od strane Georgija Kodinosa pogrešno[5] kao „krst sa ognjilom” (grč. σταυρον μετα πυρεκβολων),[6] i prikazan u kastiljanskom geografskom i heraldičkom rukopis „Knjiga poznanja svih kraljevstava” (oko 1350).[4][7] Kako Aleksandar Solovjev piše, ne postoji praksa upotrebe slova u zapadnoj heraldici.[5]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Najstariji sačuvani istorijski izvor krsta sa četiri ocila je „Dečanski polijelej”, koji je poklonio kralj Stefan Uroš II Milutin manastiru Prohor Pčinjski, u kome se sada čuva.[8]

Stojan Novaković tvrdi da je upotreba ocila, kao državnog simbola, počela 1397. godine, za vrijeme vladavine Stefana Lazarevića.[9] Vjerovatno je izveden iz „Dečanskog polijeleja”.[9] Srpski istoričar Stanoje Stanojević tvrdi da su ocila u upotrebu ušla 1345. godine, za vrijeme krunisanja Dušana Silnog za cara.[10] U srednjem vijeku, u Srbije je bio u upotrebi i „grčki stil”, sa zatvorenim ocilima (Β, β), i „srpski stil”, sa otvorenim ocilima (S).[5]

Isječak Valjsekove mape iz 1439. godine

Na mapi Gabrijela de Valjseka iz 1439. godine Srbija je označena sa krstom sa ocilima i dvoglavim orlom.

Stilizovana ocila, Saborna Crkva u Beogradu

Ilirski grbovnici[uredi | uredi izvor]

U južnoslovenskim heraldičkim izvorima, poznatim kao „Ilirski grbovnici”, srpski krst je pronađen u grbovniku Korenića Neorića (1595), koji prikazuje grb Srbije (lat. Svrbiae) kao bijeli krst sa crvenom podlogom, sa četiri ocila, takođe prikazuje grb Mrnjavčevića sa istim dizajnom, sa inverznim bojama i srpskim orlom u središtu krsta. Prema Mavru Orbinu, koristili su ga Vukašin Mrnjavčević i Lazar Hrebeljanović.[10] Sljedeći su pronađeni u Beogradskom grbovniku II (oko 1600—1620), Fojničkom grbovniku (između 1675—1688), grbovniku Stanislava Rubčića (oko 1700) i Stematografiji (1741).

Zvanična upotreba[uredi | uredi izvor]

Karlovačka mitropolija, uspostavljena 1708. godine, postavila je ocila na svoj pečat.

Nakon srpske revolucije, ocila se javljaju na svim srpskim grbovima, osim na grbu SR Srbije iz 1947. godine, na kome je uklonjen krst, ostavljajući četiri stilizovana slova S; to je urađeno da bi se društveno ograničila i politički marginalizovala vjerska zajednica i religija uopšte.[11] Tokom Drugog svjetskog rata, centralni organ kvislinške vlasti u okupiranoj Srbiji, Vlada narodnog spasa, koristila je ocila na svom grbu.

Nasljeđe[uredi | uredi izvor]

Ocila se često koriste u srpskoj heraldici.[12]

Na spomeniku u Spomen kosturnica na Ceru u selu Tekerišu, gdje se vodila prva bitka Prvog svjetskog rata, nalazi se natpisi „18-VIII-1914” i „Vaša dela su besmrtna” i grb sa ocilima. Na spomeniku u Šamcu posvećenom stradalim Srbima tokom rata u Bosni i Hercegovini nalazi se srpski orao u sredini, a sa desne i lijeve strane se nalaze srpska ocila.[13]

Primjeri[uredi | uredi izvor]

Zastave i grbovi[uredi | uredi izvor]

Istorijski grbovi i zastave[uredi | uredi izvor]

Gradovi i opštine u Srbiji[uredi | uredi izvor]

Gradovi i opštine u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]

Gradovi i opštine u drugim državama[uredi | uredi izvor]

Druge upotrebe[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Only the Nails Remain: Scenes from the Balkan Wars
  2. ^ Atlagić 2009, str. 180.
  3. ^ a b Atlagić 1997, str. 1.
  4. ^ a b v g d Atlagić 1997, str. 2.
  5. ^ a b v Atlagić 1997, str. 3.
  6. ^ Palavestra 1998, str. 1.
  7. ^ „Other Byzantine flags shown in the „Book of All Kingdoms” (14th century)”. Flags of the World. Pristupljeno 30. 11. 2016. 
  8. ^ Atlagić 2009, str. 182.
  9. ^ a b Atlagić 1997, str. 4.
  10. ^ a b Atlagić 1997, str. 5.
  11. ^ Velikonja 2003, str. 187—.
  12. ^ Anarheologija Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. jul 2011) Slika 5: Srpski štit, grb Despotovine od početka XV veka.
  13. ^ Jean-Arnault Derens, EU plans trade routes across the continent

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]