Sveta Petka

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sveta Petka
Ikona Svete Petke iz 1905. godine
Lični podaci
Datum rođenja10. vek
Mesto rođenjaEpivat, Vizantija (Turska)
Datum smrti11. vek
Mesto smrtiKalikratija, Vizantija (Grčka)
Svetovni podaci
Poštuje se upravoslavnoj crkvi
Glavno svetilišteSaborni hram Mitropolije moldavske u Jašiju
Praznik27. oktobar
8. avgust
Obeležjakrst i grančica mirte
Zaštitnikprelja, tkača, žena, braka, putnika na moru, podvižnika, kozmetičara, čednosti
Sveta Petka,ikona

Sveta Petka ili Prepodobna mati Paraskeva (grč. Παρασκευή, u prev. petak) je bila hrišćanska vizantijska podvižnica iz 11. veka. Dan njenog pomena — Petkovdan, obeležava se 27. oktobra, i šesta je slava po broju svečara u Srbiji. Ime „Petka” je direktan prevod njenog grčkog imena „Παρασκευή”.

Uz Petkovdan, kult prepodobne Paraskeve obeležava se i 8. avgusta, na dan prenosa njenih moštiju iz Bugarske u Srbiju. Tada se slavi još jedna svetiteljka, istog imena — Sveta mučenica Paraskeva Rimska. Zajednički praznik dvaju svetiteljki istog imena proslavlja se kao Sveta Petka Trnova.

Kult Svete Petke je izuzetno razvijen u Srbiji, Grčkoj i drugim pravoslavnim balkanskim zemljama. Otud i različiti epiteti koji stoje uz njeno ime: Petka Balkanska, Srpska, Grčka, Bugarska, Rumunska, Makedonska, Epivatska, Beogradska, Trnovska itd.

O njoj je snimljen film Sveta Petka — Krst u pustinji.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rodila se u tadašnjem selu Epivatu,[1] kod tadašnjeg grada Kalistratije, koji se nalazi na obali Mramornog mora između Silimvrije i Carigrada, u Trakiji polovinom 10. veka. Poticala je iz imućne i pobožne porodice. Imala je brata, koji se zvao Jevtimije, i koji se zamonašio veoma mlad, da bi kasnije postao episkop Maditski (989996) i svetitelj u gradu Maditu kod Galipolja.[2]

Još kao devojčica, dok je sa majkom odlazila u crkvu, ona je bila veoma pobožna. Nakon smrti svojih roditelja, željna podvižničkog života, ona napusti roditeljski dom i ode u Carigrad, gde se zamonaši u crkvi Svete Sofije i dobije ime "Paraskeva",[3] a zatim se zaputi u Jordansku pustinju, živeći strogim asketskim životom, gde se radi Hrista podvizavala sve do svoje starosti.

U doba pozne starosti, sanjala je anđela koji joj je rekao da napusti pustinju i vrati se u svoj rodni grad, Epivat.[4] Posle povratka, poživela je još dve godine. Vernici su je sahranili po hrišćanskim običajima, ali ne na gradskom groblju već izdvojeno od drugih. Po drugom, bugarskom izvoru, ona je bila sahranjena neprimereno pored jednog stolara, pa nakon toga i jednog mornara, čija su telesa grozno mirisala. Zbog te neprijatnosti silom prilika otkopani su grobovi i tada je otkriveno njeno "netruležno telo", ali nije dirano. Tek kada su neka Efimija i neki Đorđe, nezavisno jedno od drugog, sanjali isti san o njenoj svetosti i dobili naredbu da je odatle izvade, narod je otkopao grob i njene mošti preneo u hram, gde su najpre čuvane.[3]

Bogougodni hrišćani iz tog mesta posle javljanja svetiteljke u snu nekom Georgiju i Jefimiji pronašli su mesto gde su bile zakopane njene mošti, izvadili su ih iz zemlje i položili u hram svetog Petra i Pavla u Epivatu. Njene čudotvorne mošti prenošene su u toku vremena mnogo puta. Najpre u Carigrad, pa odatle ih bugarski car Jovan Asen 1238. godine prenese u Trnovo. Iz Trnova nakon njegovog pada (1393) su se mošti selile preko Vidina, do Brusa (1396)[5] - bile prenete u Vlašku, nakon pada Bugarske pod Osmanlije. Kada je i Vlaška postala ugrožena turskim upadima, a na molbu srpske kneginje Milice sultanu Bajazitu, mošti su prenete u Srbiju 1398. godine, u srednjovekovni grad Županjevac. Odatle su oko 1400. prenete u manastir Ljubostinju,[6] pa su konačno 1417. prenete u Beograd. Kad je Sulejman I 1521. godine osvojio Beograd, on uz ostale dragocenosti prenosi u Carigrad i mošti sv. Petke, zajedno sa proteranim Srbima Beograđanima. Na molbu i troškom moldavskog gospodara Vasilija Arbanasa zvanog Lupula 1641. godine mošti su prenete u grad Jaši, gde se i danas nalaze (osim dva prsta šake, koji su u kapeli svete Petke na Kalemegdanu). Moldavski knez je da bi spasao mošti svetice, navodno 1632. godine isplatio dugove Svetog groba u Jerusalimu (za 42.000 mađarskih zlatnika) a 1641. godine i dug Vaseljenske patrijaršije, i još podmitio Turke u Carigradu sa 390 kesa dukata.[7]

Širom Srbije nalazi se i veliki broj izvora, koji su posvećeni sv. Petki. Jedan od njih je izvor sv. Petke u kalemegdanskoj tvrđavi u Beogradu, gde su njene mošti dugo vremena počivale.

Petkovdan[uredi | uredi izvor]

Vizuelna hagiografija svete Petke, Pećka patrijaršija (1719-20).

Srpska pravoslavna crkva je slavi 14. oktobra po starom, odnosno 27. oktobra po novom kalendaru.[8]

Svetu Paraskevu srpski narod obično zove Sveta Petka, a u srpskim primorskim krajevima Petka Biogradska, jer su joj mošti počivale takođe i u Beogradu. Takođe je poznata i kao Petka Trnova, jer su joj mošti bile u Trnovu ali i srpskoj Trn-palanki o čemu postoje zapisi.[9] Prenos moštiju svete Petke slavi se 8. avgusta, kada se istovremeno obeležava i dan Svete mučenice Paraskeve Rimske. Zajednički praznik obeležava se kao Sveta Petka Trnova.

U srpskom pravoslavnom crkvenom kalendaru su 1900. godine bile tri svetiteljke istog imena: "Prepodobna mati Paraskeva – Sveta Petka!" (14. oktobra, po starom), "Mučenica Paraskeva Rimska" (26. jula) i "Velikomučenica Paraskeva" (28. oktobra). Sada ih ima samo dve – jesenja, prava Sveta Petka Epivatska i letnja – mučenica.[2] Taj fakat je unosio zabunu, jer su to tri različite osobe, svete žene iz različitih perioda hrišćanske istorije. Tako se javlja iz 13. veka "Služba svetiteljki Paraskevi - Petki srpskoj" sa 120 pravila, koja se odnosi na Paraskevu iz Epidaura tj. našeg Dubrovnika, takođe iz 10. veka, u vreme srpskog kralja Hranimira.[3][10]

Sveta Petka se po broju svečara nalazi na šestom mestu na listi najvećih srpskih slava. Kult Svete Petke je veoma razvijen među Srbima, pa je Petkovica kao jača slava raširena u više krajeva, a najviše u istočnoj Srbiji i Dalmaciji. U Lužnici i Nišavi je Petkovača prva opšta jesenja slava. U Šumadijskoj eparhiji Svetu Petku slavi oko 3.500 svečarskih domova.[11]

Jaši[uredi | uredi izvor]

Saborna crkva u Jašiju, najveća crkva u Rumuniji, gde se nalaze mošti Svete Petke jedno je od najpopularnijih mesta hodočašća pravoslavnih hrišćana na jugoistoku Evrope.

Hodočašće u svetinjama koje se nalaze u Sabornoj crkvi u Jašiju postalo je jedan od glavnih verskih događaja u Rumuniji. Stotine hiljada hodočasnika okupljaju se svake godine u Jašiju drugog vikenda oktobra da bi obeležili spomen Svete Paraskeve, dok je sam grad u isto vreme ustanovio svoje Dane proslave.

Crkve posvećene Svetoj Petki[uredi | uredi izvor]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ monah Vartolomej: "Služba i žitije Svete Petke", manastir Grgeteg 1780.
  2. ^ a b "Istočnik"...
  3. ^ a b v "Glasnik društva srbske slovesnosti", Beograd 1871. godine
  4. ^ Nikola Vićićević: "Ogledalo hristijanske dobrodetelji...", Beč 1863. godine
  5. ^ "Istočnik", Sarajevo 1900. godine
  6. ^ Stefanović, Danijel. „Sveta carica Milica”. Srpska pravoslavna crkva. Arhivirano iz originala 08. 03. 2022. g. Pristupljeno 3. 3. 2022. 
  7. ^ "Nova iskra", Beograd 1899. godine
  8. ^ „Danas Sveta Petka”. Radio-televizija Republike Srpske. 27. 10. 2011. Pristupljeno 27. 10. 2011. 
  9. ^ „Sveta Petka”. Srpska pravoslavna crkva. Arhivirano iz originala 24. 09. 2015. g. Pristupljeno 24. 1. 2020. 
  10. ^ Kapela Svete Petke i crkva Ružica. Beograd: Izdavački fond Srpske pravoslavne crkve Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke. 2010. str. 239—243. 
  11. ^ Nedeljković, Nevenka (2013). Srpske slave:čuvari ognjišta. Beograd: Mladinska knjiga. str. 222.  COBISS.SR 202580748
  12. ^ „Hram Svяtoї Paraskevi Serbsьkoї sela Velikiй Klюčіv - Kolomiйsьka Єparhія Pravoslavnoї Cerkvi Ukraїni”. kolomija.com. Pristupljeno 2024-01-13. 
  13. ^ „Crkva Svete Petke / Beogradska tvrđava”. web.archive.org. 2010-10-26. Arhivirano iz originala 26. 10. 2010. g. Pristupljeno 2021-12-17. 
  14. ^ „SVETA ARHIJEREJSKA LITURGIJA U CRKVI SVETE PETKE U JAGODINI - Eparhija Šumadijska”. eparhija-šumadijska.org.srb (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2022-09-12. 
  15. ^ „UGKC Svяtoї velikomučenicі Paraskevi — Ofіcійniй medіaresurs”. sv-paraskeva.if.ua. Pristupljeno 2021-12-17. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]