Drednot

С Википедије, слободне енциклопедије
Revolucionarni i istoimeni brod Kraljevske mornarice HMS Drednot
USS Teksas, rani drednot koji još uvek postoji, porinut je 1912 i u današnje vreme je muzejski brod.

Drednot je bio predominantni tip ratnog broda u ranom 20. veku. Prvi brod takve vrste, HMS Drednot Kraljevske mornarice, ostavio je toliko snažan utisak na umove ljudi kada je porinut 1906. godine da su se slični ratni brodovi kasnije nazivali „drednotima”, a raniji ratni brodovi postali su poznati pod nazivom „predrednoti”. Drednot je bio optimizovan za borbe na dalekometnom opsegu. On je imao je dve revolucionarne karakteristike: shemu naoružanja „samo teške artiljerije”, sa više topova teškog kalibra od prethodnih brodova; i pogon parnom turbinom.[а] Kako su drednoti postali simbol nacionalne moći, dolazak ovih novih ratnih brodova bio je presudni katalizator u intenziviranju trke u pomorskom naoružanju između Velike Britanije i Nemačke. Sa porinućem jednog broda, Drednota, odnos mornaričke moći je prevagnut preko noći. Kao rezultat toga, drednotske trke su se javljale širom sveta, uključujući Južnu Ameriku, tokom perioda koji je predhodio Prvom svetskom ratu. Konstruktorska rešenja koja su sledila su nastojala da povećaju veličinu plovila i koristila su poboljšanja u naoružanju, oklopu i pogonu tokom čitave drednotske ere. Za pet godina novi ratni brodovi nadmašili su Drednot. Ovi moćniji brodovi bili su poznati kao „super-drednoti”. Većina originalnih drednota je izbačena iz upotrebe nakon završetka Prvog svetskog rata, pod uslovima Vašingtonskog pomorskog ugovora, ali su mnogi od novijih super-drednota i korišćeni tokom Drugog svetskog rata. Jedini preživeli drednot je USS Teksas, koji se nalazi u blizini istorijske lokacije poprišta bitke za San Hasinto.[1]

Izgradnja drednota je iziskivala ogromna sredstva početkom 20. veka, mada je do bitke flota velikih drednota došlo samo jednom. U bici kod Jilanda 1916. godine britanska i nemačka mornarica sukobile su se bez odlučujućeg ishoda. Izraz „drednot” postepeno je izašao iz upotrebe nakon Prvog svetskog rata, a posebno nakon Vašingtonskog pomorskog ugovora, jer su gotovo svi preostali ratni brodovi imali karakteristike drednota; ovaj termin se takođe može upotrebiti za opisivanje bojnih krstaša, drugog tipa broda koji je rezultat revolucije drednota.[2][3]

Poreklo[уреди | уреди извор]

Prepoznatljivo opremanje drednota topovima velikog kalibra (engl. all-big-gun) razvijeno je u prvim godinama 20. veka dok su mornarice težile da povećaju domet i snagu naoružanja svojih ratnih brodova. Tipični ratni brod iz 1890-ih, danas poznat kao „predrednot”, imao je glavno naoružanje od četiri teška topa kalibra 12 inča (305 mm), sekundarno naoružanje od šest do osamnaest topova brze paljbe kalibarskog opsega od 4,7 in (119 mm) do 7,5 in (191 mm) i drugo manje naoružanje. To je bilo u skladu s prevladavajućom teorijom mornaričke borbe da će se bitke u početku voditi na određenoj udaljenosti, i da će se brodovi zatim približiti na kraća rastojanja za konačne udarce, kada bi kratkodometno oružje brze paljbe bilo najkorisnije. Neki modeli su imali intermedijarnu bateriju od 8-inčnih topova. Ozbiljni predlozi za potpuno naoružanje velikim topovima su distribuirani u nekoliko zemalja do 1903. godine.[4]

Dizajnerska rešenja velikih topova su započeta gotovo simultano u tri mornarice. Godine 1904. Carska japanska mornarica je odobrila izgradnju Satsuma, prvobitno projektovanog sa dvanaest topova od 12 in (305 mm). Radovi na izgradnji tog broda su započeli u maju 1905. godine.[5][6] Kraljevska mornarica započela je projektovanje HMS Drednot u januaru 1905. godine, i izgradnja broda je započeta u oktobru iste godine.[7] Konačno, Američka ratna mornarica je u martu 1905. dobila ovlaštenje za USS Mičigen, koji je nosio osam 12-inčnih topova,[7] a gradnja je započeta u decembru 1906. godine.[8]

Prelazak na konstruktivna rešenja teške artiljerije izvršen je zbog toga što je uniformno, naoružanje teškog kalibra nudilo prednosti u pogledu vatrene snage i kontrole vatre, a Rusko-japanski rat 1904–1905 je pokazao da bi se mornaričke bitke mogle, i da će se verovatno voditi, sa velikih rastojanja. Najnoviji topovi od 12 inča (305 mm) imali su duži domet i ispaljivali su teže granate od topova kalibra 10 in (254 mm) ili 9,2 in (234 mm).[9] Druga moguća prednost bila je kontrola vatre; na velikim udaljenostima topovi su usmeravani posmatranjem prskanja izazvanog granatama ispaljenim u salvama, i bilo je teško protumačiti razna mesta udara izazvana različitim topovskim kalibrima. Još uvek se vodi debata o tome da li je ova karakteristika bila važna.[10]

Napomene[уреди | уреди извор]

  1. ^ Koncept broda naoružanog isključivo velikim topovima bio je u razvoju nekoliko godina pre konstrukcije Drednota. Carska japanska mornarica započela je rad na ratnom brodu sa velikim topovima već 1904. godine, ali je brod završila mešovitim naoružanjem. Američka ratna mornarica gradila je brodove slične šeme naoružanja, iako je Drednot porinut pre nego što je bilo koji od tih brodova dovršen.

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ The Battle of Jutland: The Navy's Bloodiest Day. BBC. 2016. 
  2. ^ Mackay 1973, стр. 326, for instance.
  3. ^ Mizokami, Kyle (26. 10. 2016). „A Brief History of All the Warships Called "Dreadnought". Popular Mechanics. Приступљено 27. 10. 2016. „If the name of Britain's next nuclear sub sounds old, it's because it is very, very old. 
  4. ^ Friedman 1985, стр. 52.
  5. ^ Jentschura, Jung & Mickel 1977, стр. 22–23.
  6. ^ Evans & Peattie 1997, стр. 159.
  7. ^ а б Gardiner 1992, стр. 15.
  8. ^ Friedman 1985, стр. 419.
  9. ^ Friedman 1978, стр. 98.
  10. ^ Fairbanks 1991.

Literatura[уреди | уреди извор]

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]