Корисник:Ziegler/Викинзи

Из Википедије, слободне енциклопедије

Uvod[уреди]

Vikinzi – srednjovjekovni stanovnici sjeverne Europe, vrsni moreplovci, ratnici i nemilosrdni osvajači, vješti trgovci i odvažni istraživači svijeta, tvorci mitologije čudesne ljepote nezaobilazan su dio povijesti. Vješti ratnici koji su u svojim putovanjima stigli i do Perzije i Maroka te otkrili Grenland i Ameriku. No najviše su me impresionirali njihov ratnički duh, vjerovanja i legende.

Mnogi prikazi Vikinge nepravedno opisuju jedino kao okrutne ratnike koji su pljačkali i palili, a smatram da su bili puno više od toga jer su bili izvrsni trgovci, koji su stigli čak do Kine i Perzije i bez čijeg utjecaja vjerojatno ne bi nastali mnogi gradovi, stoga sam putem ovog maturalnog rada odlučio detaljnije istražiti njihov način života, religiju te osvajanja jer smatram da su tvrdnje da su Vikinzi jedino pljačkaši prejednostavne, netočne i preuveličane.

Tko su bili Vikinzi?[уреди]

Riječ Viking danas označava stanovništvo što je u srednjem vijeku živjelo u Skandinaviji, dakle na prostoru današnje Švedske, Norveške i Danske. Često se čuju mišljenja da bi Vikinzima trebalo zvati one stanovnike Skandinavije koji su u srednjem vijeku izvodili pljačkaške pohode diljem tada poznatog svijeta. Znači razlika između Skandinavaca i Vikinga ta što su Vikinzi postali od skandinavaca tek kad su počeli pljačkati susjedne narode. Vikinzi nisu nikad pošli tako daleko da nazovu svoje zanimanje pravim imenom, kao njihovi najbliži teutonski rođaci, koji su ugrozili sigurnost Rimskog imperija i koji su se ponosno nazvali Cimbrima1 ili „drumskim razbojnicima". Ali poglavica Vikinga iz osmog ili devetog vijeka naše ere bio je samo neka bolja vrsta razbojničkog vođe, a njegovi sljedbenici po svemu su ličili na današnje gangstere. Imali su ponešto drukčije metode rada i bili su bolji borci, a ne tako podle kukavice kao gangsteri, no ipak su u prvom redu živjeli na račun drugih. Živjeli su pljačkajući neutvrđena sela, gradove i manastire cijelog obalnog područja zapadne Europe. Naseljavali su se u Engleskoj i Irskoj, da tobože štite pučanstvo od pljačkanja. suparničkih gangsterskih banda. S vremenom su otkrili, da se lako ogledati s ruševnim ostacima Rima, te su postajali sve drskiji, dok se nisu odvažili da upadnu i u Sredozemno more, gdje su se proglasili feudalnim gospodarima velikog broja državica. Na sjeveru su utemeljili prvorazrednu dinastiju, koja je kasnije, preko Normandije i [[Hastings]a, zagospodovala Britanskim otočjem i pretvorila nekadašnje razbojnike u propisno pomazane suverene Engleske.

Dakle Vikinzi su bili vrsni morski ratnici koji su plovili i kolonizirali područje Europe od 9.st. do 10.st.2.Razdoblje njihovih aktivnih pohoda diljem Europe naziva se Vikinškim Dobom3 i traje oko 250 godina.


Podrijetlo riječi Viking[уреди]

Riječ Viking danas označava stanovništvo što je u srednjem vijeku živjelo u Skandinaviji, dakle, na prostorima današnje Švedske, Norveške i Danske. Često se upotrebljava i naziv Normani (»ljudi sa Sjevera«), no on je ipak pogodniji za one Vikinge koji su zaposjeli današnju Normandiju, kao što je naziv Varjazi namijenjen onima u Rusiji i Bizantu

Podrijetlo riječi Viking nije potpuno razjašnjeno stoga postoji nekoliko teorija prema kojima je nastala riječ Viking. Prema jednoj teoriji riječ Viking je nastala od latinske riječi vikus4 što znači selo, odnosno staro engleski wic5 (trgovačko središte, luka) pa bi imala značenje oni koji posjećuju trgovačke luke. Druga teorija tvrdi da je riječ Viking nastala od engleske riječi week (tjedan) radi toga što se smatra da su vikinški napadi trajali oko tjedan dana. Treća teorija tvrdi da je riječ Viking nastala od stare norveške riječi Vikingr6 tj. od vik što znači zaljev ili uvala i nastavka ingr što znači dolazi, a kasnije je riječ Viking postala sinonim za pomorsku ekspanziju i pohode

Iako su Vikinzi ostavili mnogo tragova svojih naselja koji su vidljivi i danas , pouzdanih pisanih izvora nema. Ono što se zna o Vikinzima zapisivali su najčešće stari svećenici, redovnici te kroničari iz mjesta koja su bila na meti Vikinga. To su najčešće bila pisma u kojima se tražila i pomoć ali i zaštita pred nemilosrdnim vikinškim napadima. To uključuje i samostanske kronike kao što su Anglosaksonski anali kao npr. Alcuinovi zapisi7 koji ocrtavaju što se, kad i kako dogodilo. Materijalni izvori uglavnom potječu iz ostataka potopljenog brodovlja u pogrebnim svečanostima, što je stvarno prava rijetkost jer Vikinzi su spaljivali mrtve. Od 5000 runskih zapisa do sada otkrivenih, većina ih je pronađena u Švedskoj gdje su korišteni u Vikinško doba u pisanju nadgrobnih natpisa. Često kontroverzni podaci mogu se iščitati iz nordijskih mitova i islandskih saga.

Mnogo raširenih ideja o Vikinzima su priče nastale u dvadesetom stoljeću. Druge su rezultat ranijih povjesničara koji su prihvaćali izvore koji se danas smatraju potpuno nepouzdanima.


Rune[уреди]

Jedan od razloga što tako malo znamo o Vikinzima jest što nisu poznavali latinicu već su jedini pisani spomenici koje su izradili sami Vikinzi runski zapisi. Sve runske abecede nastale su iz najstarijeg Starijeg Futharka8. Riječ Futhark nastala je od prvih šest runa kao što su alfabet i abeceda nazvani prema prvim slovima. Futhark je imao šesnaest runa tako da su se neke koristile za nekoliko različitih slova. Rune su korištene u poeziji, gatanju, inskripcijama, ali nikad kao izgovorena riječ. Rune su se urezivale na amajlije, krigle, koplja, kolibe i brodove.

U neki predjelima rune su obilježene kao poganske, a negdje su imale blagoslov crkve. Runski zapisi na komadima drva iz Bergena u Norveškoj pokazuju da su se rune u srednjem vijeku koristile u svakodnevne svrhe, no vjerojatno ih je malo ljudi znalo čitati. Ipak činjenica da su neki Vikinzi znali urezivati svoja imena runama pokazuje da korištenje runa nije bilo nepoznato. Runski zapisi imali su funkciju obnavljanja uspomene na povijesne ili osobne događaje.

Zahvaljujući njima povjesničari su mogli doći do mnogih važnih podataka o kraljevima, vladarima i životu vikinškoga naroda općenito. Na kamenu se, naime, urezivalo ime pokojnika, njegov društveni stalež te ponekad čak i ime rezbara. No pronađeni su i neki manji predmeti poput oružja, ogrlica, posuđa i alata, na kojima su bile urezane umilostivljujuće rečenice , što navodi na pomisao da je pisanje imalo i magijske funkcije. Na kamenu su se, osim toga, crtali simboli i životinje čija je funkcija bila da tjera zle duhove. Boje , posebno crvena, žuta i plava, koristile su se za naglašavanje zapisa i crteža. Većina runskih zapisa potječe iz vremena između 950. i 1050.9 godine.


Nalazimo ih posvuda po malo, no najviše ih je(oko 1000) pronađeno u švedskoj oblasti Uppland.

Svaki runski simbol u sebi sadrži elementarnu silu koja korespondira sa značajkama boga ili nekom drugom prirodnom moći. Prema legendi rune je otkrio bog Odin preko mukotrpne samospoznaje. Odin se ranio svojim kopljem Gungnirom i obješen za noge ,visio je devet dana i devet noći sa Yggdrasila, Stabla života te razmišljao o misteriji runa. Svojom patnjom Odin je pridobio znanje o misteriji runa, a stom mudrosti je zadobio moć nad svime.

Nažalost težina urezivanja na kamenu imala je za posljedicu oskudnu raširenost pisanja pa tako o prvim izvorima vikinške povijesti ne znamo osobito mnogo.

Gospodari Europe[уреди]

Osvajačku snagu i okrutnost vikinške vojske prvi su osjetili redovnici naseljeni na Lindsfornu11(otoku blizu Engleske). Bio je to početak vikinških pohoda koji će sljedećih 200 godina držati cijelu Europu u strahu. U to je doba razvoj Europe pretrpio veliki zastoj kako gospodarski tako i društveno i na području ekonomije. U Francuskoj je 814. godine umro Karlo Veliki i Franačko se carstvo počelo raspadati. Engleska je kao i Irska bila podijeljena na male i slabe kraljevine. Priče o bogatstvu osvojenih zemalja uvećavale su iz godine u godinu broj vikinških ratnika. Njihova su se pljačkaška krstarenja vodila preko ruske nizine, duž rijeka Volge i Dnjepra do Kaspijskog jezera i Crnog mora pa sve do Bizanta. Na sjeveru su osvojili Farsko otočje, Grenland i Island te krenuli prema Irskoj, Škotskoj i Engleskoj.

O osvajačkim vikinškim pohodima i danas svjedoče srednjovjekovne kronike mnogih napadnutih velikih europskih gradova.

U sljedeća dva stoljeća niti jedno mjesto na zapadnoj europskoj obali nije bilo sigurno pred vikinškim hordama o , čemu možda najbolje svjedoči molitva koja se molila u francuskom samostanu De furore Normannorum libera nos Domine ili oslobodi nas, Bože, od mahnitanja Normana.



Istočne rute- Rusija , Baltik i Bizant[уреди]

Dok su u smjeru Škotske i Irske krenuli Vikinzi iz Norveške , a prema Engleskoj Vikinzi iz Danske u smjeru istoka odlazila su plemena koja su naseljavala prostore današnje Švedske. To prije svega pretpostavlja pohode na Rusiju i Bizant.

Ploveći velikim ruskim rijekama, ulazili su sve dublje u unutrašnjost zemlje dolazeći u dodir sa slavenskim plemenima. Možda je zgodno reći da imena poput Igor ili Olga koja danas smatramo tipično ruskim potječu od skandinavskih imena Ingvar i Helga. Ploveći prema istoku osnovali su svoje kolonije u današnjoj Finskoj, Litvi i Estoniji. Tako su ploveći velikim ruskim rijekama stigli sve do Kaspijskog jezera, tako da su sačuvani podaci o njihovim pljačkaškim pohodima čak i u Perziji. Putujući na istok dospjeli su sve do Kijeva odakle su 94112. godine napali čak i Carigrad. Poznato je više kronika koje govore o pohodima na taj grad.


Vikinški pohodi na Ujedinjeno Kraljevstvo[уреди]

Naselivši se po otocima Far Oer , Shetland i Orkney, gdje su se naselili u miroljubljivom ozračju Vikinzi započinju napade na Veliku Britaniju. Naselivši tako slabo naseljene otoke dolaze u doticaj sa kršćanstvom keltskim stanovništvom te su se sa vremenom potpuno asimilirali. Podvrgnuvši ih svojoj vlasti počeli su se širiti prema jugu. Jedan od najstarijih podataka datira još iz 787. godine i svjedoči o dolasku Vikinga u Englesku. Kronike tadašnjeg stanovništva prepune su strahovitih opisa nemilosrdnih vikinških napada.

Ploveći uz velike rijeke poput Temze , njihovi brodovi prodiru sve dublje u područje udaljeno od obale.

Kako je u to vrijeme današnja Engleska bila rascjepkana na brojna mala kraljevstva koja nisu bila sposobna oduprijeti se strahovitim, nemilosrdnim ali i vojnički nadmoćnijim osvajačima. Tako se tijekom druge polovice 9. stoljeća naseljuju na britanskom tlu, a do kraja 9. stoljeća Danski Vikinzi u svojim rukama drže više od pola Engleske. Pohodi pod vodstvom velikih vikinških ratnika Ivara , Ubbe i Halduna, koji su zauzeli engleske pokrajine Northumberland13, Merciu14 i Ostangliu15 završili su 920.godine u vrijeme engleskog kralja Alfreda Velikog. Iako su dobili u trajni posjed osvojena područja morali su se zakleti vjernost kruni engleskog kralja.

Kolika je bila moć Vikinga svjedoči i podatak što je jednog od njihovih velikaša nazvanog Knut Veliki 1017. godine plemstvo okrunilo za engleskog kralja, koji je postao vladar Danske , Norveške , Engleske i Škotske. Nakon njegove smrti na vlast se vračaju Englezi ali ne zadugo jer već 1066.godine uslijedili su vikinški napadi sa istoka od kojih se kralj Harold jedva uspio obraniti. Tek što je uspio odbit prvi vikinški napad već su uslijedila nova iskrcavanja na jugu Vikinga predvođenih Vilimom Osvajačem.

U čuvenoj bitci kod Hastingsa 1066.godine poginuo je i taj posljednji engleski kralj, a Engleskom su zavladali Normani. Vilim Osvajač pretvorio je zemlju u tada najveću zonu slobodne trgovine u Europi.


Francuska i Europa[уреди]

Sličan usud kao i Vikinzi doživjeli su i Vikinzi koji su se zaputili u Francusku. Nakon smrti franačkog kralja Karla Velikog ulaze na područje današnje Francuske i zauzimaju Pariz na Uskrs 855.16 Nakon što je francuski kralj Karlo Glupi uvidio da ne može izaći na kraj sa vikinškim vođom Rollom , sklopio je 911. sa njim savez. Darovao mu je ne samo već osvojena područja koja danas u spomen na Vikinge nose ime Normandija – zemlja ljudi sa sjevera, već i kćer Gizellu za ženu.

Rollo je zauzvrat primio kršćanstvo obećavši kralju vjernost i obranu od drugih Vikinga. U to se vrijeme Vikinzi sve više spuštaju i do Sredozemlja. Naime nekoliko puta pljačkaju po Španjolskoj (koja se tada većim djelom nalazila u rukama Arapa), te na kraju osvajaju i Siciliju i na otoku osnivaju svoje kraljevstvo.


Vikinška središta[уреди]

Svaka stambena struktura bila je maleni samostalni nukleus , često u središtu velikog zemljišnog posjeda, no kuće su mogle biti i okupljene te tvoriti malena sela. Nastambe Vikinga bile su različitog tipa, ovisno o lokalnim tradicijama, klimatskim uvjetima i raspoloživosti materijala. Na područjima bogatim šumama prevladavale su nastambe od drva, a u krajevima gdje je ono bilo oskudno kuće su se pretežito gradile od kamena. Sela koja su se u početku sastojala samo od odvojenih gospodarstva sa po nekoliko zgrada(jedne glavne i nekoliko pomoćnih) polagano su se počela pretvarati u veća trgovačka središta. Jedno takvo središte bila je Birka17 koja se nalazila u središnjoj Švedskoj na jezeru Malaren (nedaleko od današnjeg Stockhloma). Birka je imala strateški snažan položaj jer se nalazila na sjecištu nekoliko trgovačkih ruta. A kako je vodostaj u vrijeme Vikinga bio 5 metara veći nego danas Birki je bilo lakše prići nego danas . Birka je poznata po proizvodima od svile, vune i stakla , a ujedno je i jedno od najvrjednijih arheoloških nalazišta iz vikinškog doba.

Istraživači svijeta[уреди]

Vojni uspjesi Vikinga bili bi nezamislivi bez čudesne vikinške vještine plovljenja morem i rijekama na brodovima koje su gradili na način poznat samo njima. Bili su daleko bolji graditelji brodova i pomorci od ljudi Sredozemlja , a koliko su voljeli more svjedoči ne samo to kako su ga zvali – sretno mjesto ili srebrna ogrlica zemlje – nego i to što su pokojnike, položene u zapaljene lađe, predavali moru vjerujući da će ono njihove pokojne odvesti u zemlju umrlih ratnika- Walhalu .

Brodovi poput lađe zmajevskog oblika koja je 1881. godine pronađena kod Gokstada u blizini Osla omogućili su uspjeh i vikinškim trgovcima i istraživačima svijeta. Prvi dio svijeta, do tada nepoznat ljudima, do kojeg su stigli vikinški moreplovci bio je Island. Do njega je s obitelji prvi doplovio norveški Viking Ingolf Amason 850.18 godine, ali Island – jedino u uskom obalnom području pogodan za život – nije mogao prehraniti veliki broj ljudi. Kada je 970. godine na Islandu izbila velika glad, mnogi su se Vikinzi počeli prisjećati stare priče vezane uz moreplovca Gumbjorn Krakea, kojega je 900. godine velika oluja bacila pred obalu nepoznate zemlje obavijenu maglom iz koje su provirali vrhovi planina prekrivenih snijegom.

U potragu za nepoznatom zemljom krenuo je 980.19 godine Viking Erik Thorwald osuđen na dvije godine izgona s otoka Islanda zbog dva ubojstva počinjena u svađi. Erik – kasnije prozvan Crveni- pronašao je zemlju o kojoj je govorio Gumbjorn. Živio je na njezinim zapadnim obalama punih zelenih poljana dvije godine nakon čega se vratio na Island gdje je oduševljeno govorio o otkriću Zelene zemlje koja može nahraniti sve Vikinge – Grenlandu. Poneseni njegovim oduševljenjem, mnogi su se Vikinzi odlučili na put do Grenlanda dug 3.500 kilometara. Od 25 lađa do Grenlanda je stiglo samo 14 lađa s više od 700 ljudi koje je čekalo veliko razočaranje. Ime Zelene zemlje odgovaralo je samo obalnom području Grenlanda čiji je ostatak bio okovan vječnim ledom. Doseljenicima je ubrzo nestalo drveta nužnog i za izradu lađa, kuća i ogrjev. Valjalo je iznova tražiti novu zemlju za život .

Putokaz je iznova bila priča sačuvana u grenlandskim sagama o Bjarnu Herlufsson, dvadesetogodišnjem mladiću , koji je s Islanda zaplovio prema Grenlandu gdje su živjeli njegovi roditelji. Plovio je na zapad sve dok na horizontu nije ugledao obalu punu zelenih poljana i šuma što ni u kojem slučaju nije mogao biti Grenland. Sa sobom je donio vijest o novoj zemlji negdje na dalekom zapadu.


Potaknut ovom pričom, zaplovio je Leif Eriksson 1000.godine s 35 ljudi prema zapadu u potrazi za novom zemljom nakon što je kupio Bjarnasovu očuvanu lađu. Sin Erika Crvenog prvo je doplovio do Labradora koji je nazvao Kamenom zemljom a zatim do Neufundlanda koji je nazvao Zemljom šuma. Putovanje se završilo kod Cape Codaa u blizini Bostona gdje će gotovo pet stotina godina kasnije pristati Kristofor Kolumbo. O Erikssonovu oduševljenju bogatstvom nove zemlje govori i njezino vikinško ima Vinland20- Dobra zemlja vina.

Dvije godine kasnije u Vinland je doplovio i Erikssonov brat Thorwald koji je poginuo u okršaju sa domorocima. Vikinzi okupljeni oko Thorfina Karlsefina, oženjenog Erikssonovom kćerkom Freydom, koji je u Vinland doplovio 1009.prozvali su ih nakon više sukoba sa slabijim ljudima. Bili su to Indijanci koji su spriječili Vikinge sa Grenlanda da trajno naselje Vinland, ali su sa njima redovito trgovali sve do 14. stoljeća.


Umjetnost[уреди]

Vikinška umjetnost rano-srednjovjekovne Skandinavije i Danske-kako je u ranoj fazi njene evolucije reprezentiraju stariji i mlađi oseberški stil(IX st.), a u kasnijoj fazi stilovi jellinge21, Ringerike22 i urnes23 (X i XI st.) - usporedna je likovna pojava s irskom i anglosaskom, pretezno kristianiziranom, umjetnošću na Britanskim otocima.

Kao kasni poganski izdanak «barbarske» kulture zapadne Europe iz doba seobe naroda Vikinška umjetnost nastavlja u Norveškoj i Danskoj a posebice u Švedskoj baštinu merovinške zoomorfne ornamentike koju je u Europi prekinula karolinška renesansa.

Prodirući postepeno i sporadično i u novi, ranoromanički likovni govor zrelog feudalnog kršćanskog srednjeg vijeka. Njen razvoj počinje u stvari jednim prijelaznim stilom, starijim oseberškim stilom , koji se razvija u raznim dijelovima Skandinavije na prijelazu iz VIII.u IX. St. To je nešto izmjenjeni zoomorfni stil III u kojem ima elemenata preuzetih iz inzularne (irske) umjetnosti. Taj prijelazni stil koji je bio raširen, posebice u Južnoj Norveškoj, najbolje opisuju obje strane pramca broda iz Oseberga. Već u prvoj polovici IX. St. taj je plošni stil zamjenjen punijim, i izražajnijim, reljefnim stilom nazvanim Mlađi oseberški stil. Taj se stil odlikuje figurama životinja koje se međusobno isprepliću, bore i grizu tvoreći prekrasne dramatični prizore prepune dinamike. Iz tih oblika nastaje i naziv cijelog stila- Stil zakačenih životinja (engl. Gripping-beast style, šved. Gripdjurstil )Te čudesne životinje izbuljenih očiju i dugim repovima savijenim u krivulje, skupljenim u klupka, ispunjavaju u raznovrsnim pozama plohe ukrasnih, ali i upotrebnih predmeta vikinške svakodnevnice od drveta , kosti i metala.

Podrijetlo ovog fantastičnog životinjskog svijeta još nije posve objašnjeno. Čini se da više izvire iz orijentalne , nego li iz karolinške tradicije. U red najljepših radova oseberškog stila, a ujedno i u red najznačajnijih djela «barbarske» umjetnosti poslije seobe naroda, idu napose drveni stupovi sa čudnovatim zmijskim glavama. Ovdje je ne samo glava već i dugački vrat zmija prekriven bogatim zoomorfnim dekorom u punoj plastici. Ova ekspresivno i «barokno»koncipirana glava s otvorenim čeljustima i velikim očnjacima ima uzor možda u kakvom karolinškom ili, vjerojatnije, orijentalnom životinjskom liku. Međutim, način na koji je ta glava riješena u likovnom smislu, posve je nordijski. To sudimo po dubokom reljefu i snažnoj minuciozno izrađenoj plastici. Više pojedinačnih životinja isprepletenih u snažno klupko formiraju glavu zmaja.

Potkraj IX. St. Mlađi oseberški stil pomalo osiromašuje i degenerira. Otprilike u isto vrijeme na njega se nadovezuje stariji stil jelinge ( oko 900/30-980). On je nastao preoblikovanjem irskih zoomorfnih oblika(odatle mu i drugi naziv hiberno-saksonski jelinge stil), a predstavlja, po mišljenju S. Millera, W.A. Jennyja i T. Kendricka, skandinavsku varijantu ranomedievalne zoomorfne ornamentike.

Svojim životinjskim likovima koji su izrazito vrpčasti i sasvim plošni, ovaj je stil između svih vikinških stilova najudaljeniji od stvarnosti i realnog prikaza .On podsjeća ponešto na Salinov stil II germanske zoomorfne ornamentike, iz kojega vjerojatno i vuče podrijetlo .Danski hiberno-saksonski uzorak stila jelinge pokazuje tipično nepovezano i isprekidano pletivo izduženoh životinja koje se međusobno bore. J. Brendsted je utvrdio da životinje Salinova zoomorfnog stila III nastaju u dekoraciji oko 850. a «zakačena» životinja mlađeg oseberškog stila, oko 900.Postoji vrlo malo primjera kombinacije jednog i drugog tipa životinja, no te kombinacije ne predstavljaju prijelaz u tip životinje koji karakterizira stil jelinge.

Izrazita obilježja stila jelinge starijeg tipa pokazuju metalni okovi iz Elstrupa( Kopenhagen, Muzej)Zlatni predmeti iz Roda, Norveška ( Narodni muzej, Oslo) i zlatna okrugla pločica iz Hiddensieea (Stralsund, pokrajinski muzej)čiji se ornament sastoji od četiriju isprepletenih životinja, vjerojatno ptica nalik sovi. Kruškoliko oblikovana bedra životinje prekrivena su upletenim spiralama i točkastom granulacijom, a njihove su noge vezane kao u stilu zakačenih životinja .Taj stil početkom X. St. Polako istiskuje mlađi stil jelinge24(oko 950-1050.) u kojem dominira Engleski motiv tzv. «velike životinje»(početni stadij ovog motiva javlja se, prema J.Bredstedu, na kamenu križu iz IX. St. u crkvi Sv. Alkmunda u Derbyju). Taj se stil, potpuno formiran javlja u Skandinaviji prvi put na čuvenom runskom kamenu kraljevskog groba u Jellingeu u sjevernom Jyllandu. Ovaj dekorativno skulpturalni kamen dao je podići oko 980. godine Danski kralj Harold Gormusson kao spomenik svojim roditeljima. U runskom zapisu na jednoj od triju strana kralj se hvali da je osvojio Dansku i Norvešku i da je Dance kristijanizirao. Na čeonoj strani kamena isklesan je, formalno i ikonografski- u umjetnosti ranog Srednjeg vijeka u Skandinaviji_sasvim osebujan, najstariji prikaz raspetoga Krista. Kristovo tijelo sapeto je ornamentalnim pleterom, imitirajući sličnu maniru prikazivanja Raspeća u irskim ranim iluminacijama. (Evangelistar iz St. Gallena). Na kamenu je još prikazana i markantna «velika životinja» nalik na grabežljivca saspiralno stiliziranim zglobovima, pandžama u obliku polumjeseca i trokutastom glavom grifona. Jezik, rep i krijesta završavaju se nekom vrstom palmete. Oko životinje ovila se velika zmija koja joj daje izrazito nordijsko ikonografsko obilježje.

Sama životinja nesumnjivo , vuče podrijetlo od Lava-grifona iz bizantske ili orijentalne umjetnosti. Ostaje , međutim otvoreno pitanje kako je taj tip životinje došao na sjever Europe, dali direktno s područja oko Crnog mora ili posredno , iz engleske umjetnosti. Takav lik pojavljuje se sve do propasti vikinške ornamentike, a ponovo se javlja u različitim varijantama kroz cijelo XI. St.(vikinška kutija za nakit nađena u riznici katedrale Caminnu, a nešto kasnije na brončanoj zastavici iz Sederalla25 u Švedskoj, a u jednoj modificiranoj verziji na dovratku starije drvene crkve u Urnesu u Švedskoj. Skandinavski arheolozi ovu posljednju fazu stila nazivaju mammen ,a tipičan primjer je bojna sjekira iz jednog tumula u Mammenu na poluotoku Jillandu.

Stil mammen jedan je od ishodišnih točaka kasnijeg urnes stila Runski kamen nepoznatog Vikinga iz vremena oko 1030. god.,otkriven 1852. na groblju svetog Pavla u Londonu(Guildhall)., jasno ilustrira ovu kasnu fazu mlađeg stila jellinge .S lijeve strane kamena prikaz je «velike životinje» , a s desne Danski runski natpis. vEć veliki kamen iz Jellinga pokazuje da vikinška umjetnost Srednjeg vijeka napušta čistu ornamentiku, a postupno preuzima realistički prikaz kao temeljni utjecaj Srednje i Južne Europe. Treba uzeti u obzir da vikinška umjetnost, osim izvornog životinjskog motiva koristi i druge motive u čiji krug utjecaja dolaze. To su npr. Čvorasti troplet sa balčaka mača iz Lippehnea (sada u Staatliche museumu u Berlinu) i vegetativni ukras orijentalnog porijekla (srebrna ogrlica iz Vernbyja u Švedskoj- muzej u Stockhlomu). Istodobno prodire u vikinšku umjetnost Anglosaksonska akantova vitica.


Vikinško oružje i način vođenja rata[уреди]

Vrlo je važno spomenuti nevjerojatnu vikinšku mornaricu sa velikim brojem brodova. Čak i velesile poput, one franačke Karla Velikog , u odnosu na Normane je imala slabu mornaricu. Drugi važan razlog zbog čega su vikinški ratnici bili toliko nadmoćniji od drugih mogu zahvaliti bogatim nalazištima željeza u njihovoj domovini. Bili su jako dobro opremljeni, a njihovo je oružje po kvaliteti vrlo često nadmašivalo ono od njihovih protivnika. Vojni uspjesi Vikinga bili bi nezamislivi bez čudesne vikinške vještine plovljenja morem i rijekama na brodovima koje su gradili na način poznat samo njima. Bili su daleko bolji graditelji ali i pomorci od ljudi sa Sredozemlja, a koliko su voljeli more svjedoči činjenica da su ga zvali sretno mjesto.


Veliko iskustvo[уреди]

Vikinzi su bili nedostižni graditelji brodova i odlični pomorci , osobito ako uzmemo u obzir da je kompas u njihovo doba bio još nepoznato i da su se moreplovci mogli orijentirati smo uz pomoć sunca i zvijezda. No sigurno putovanje morem nije ovisilo samo o hrabrosti i vještini moreplovaca: dva neophodna elementa za uspjeh plovidbe bili su povoljan vjetar i vremenski uvjeti. Nepovoljni uvjeti mogli su prouzročiti gubljenje pravca, a to je ponekad dovodilo do pristajanja na nepoznatim kopnima, kao što se dogodilo ka je Leif stigao do Vinlanda. Iskustvo je, dakle, bilo jedan od nezanemarivih faktora uspjeha. Svaki je brod bio pod zapovjedništvom nekog iskusnog pomorca: ako je on već prošao putem koji se brod spremao preploviti, bilo mu je lakše izbjeći da njegova posada izgubi pravac.

vikinške lađe[уреди]

Sigurno je da su Vikinzi bili daleko bolji brodograditelji od ljudi sa Sredozemlja te su temeljito poznavali svoj zanat. Skandinavci nikad ne bi mogli oploviti područje koje su počastili svojim nepoželjnim posjetima , da nisu imali lađe sposobne za plovidbu. U prilog tome svjedoče ostaci nekoliko starih lađa Vikinga pronađenih u Jutlandu. No najbolje očuvane lađe su one iz Norveške. Gostadska lađa26 otkrivena je 1850. godine , a Osberška lađa 1893. godine. Gostadska lađa sada se može vidjeti u Oslu u muzeju u kojem je izložena.


Lađe su bile građene od drva , a sa svake strane kobilice je bilo po dvanaest dasaka, a deseta po redu bila je mnogo deblja nego ostale. To je bio komad drva isječen u obliku slova L, koji je davao brodu veću otpornu snagu baš na mjestu, gdje su udarali valovi. Daske su među sobom i kobilicom bile pričvršćene metalnim sponama i željeznim čavlima, a smolom i životinjskom kožom je učinjena nepropusnom. Drvo, koje je bilo potrebno za izgradnju brodova dobivalo se iz brojnih i prostranih hrastovih šuma koje su prekrivale veliki dio skandinavskog poluotoka. Smola koja je služila kao zaštitno sredstvo kojim se drvo premazivalo kako bi bilo nepropusno za vodu te kako bi kako bi se povećala njegova trajnost i otpornost dobivalo se iz crnogorice. Lađe su imale jedan jarbol koji je bio sklopljiv, a na brodu je bilo mjesta za devedeset ljudi. Vesla duga do 6 metara izlazila su kroz otvore u bokovima broda, a veslače su štitili dugački nizovi štitova, obješeni uz svaku stranu broda. U prvom redu, ove lađe su bile dosta lagane, da jašu na valovima i nisu trebale da kroz valove krče put, kao što bi to u Sjevernom moru morala činiti teža vrsta lađe, poput rimske galije. Ove lađe su obično operirale samo na dubokom moru, izuzevši slučajeve, kad su operirale na Baltičkom ili na Sjevernom moru. Kad je trebalo da ih se povuče na kraj, da se posada odmori ili da se lađa popravi, onda se vidjelo, da su te lađe vrlo lagane, i četrdeset ljudi ih je moglo lako podići na kopno.

Na pramcu su bile istesane glave raznih životinja, a najčešće je to bio zmaj(dakkar- po kojemu je brod dobio ime). Kako su Vikinzi držali do starih običaja ti likovi su prije svega služili kao zaštita da noću drže zle duhove na udaljenosti. Najpoznatiji ratni brodovi su Snikkr, koji je ujedno bio i najmanji(23-25metara),Dakkar koji je bio srednji (20-30 metara)i najveći Skeidr. Trgovački brodovi bili su manji i sporiji, a razlikovala su se dva tipa brodova: Knarr i havsbyrdr.


Plovidba[уреди]

Ploveći skoro ravno od istoka na zapad, oni su, dakako, uživali blagodati sjevernoatlantske struje, koja se južno od Islanda dijeli na dva dijela, šaljući istočni krak prema Engleskoj i Norveškoj, a zapadni prema Grenlandu i Labradoru, odakle se vraća i pridružuje Golfskoj struji. Budući da nije vjerojatno, da su se Skandinavci, ploveći iz svoje domovine do Islanda ili Grenlanda ili u Englesku, uvijek namjerili na povoljne vjetrove, možemo zaključiti, po dokazima koje pruža trajanje njihovih putovanja, da mora da su oni poznavali neku primitivnu metodu striženja. No budući da se nikako ne može krstariti bez opreme, koja olakšava brzo rukovanje jedrima, ni bez kormana, kojega se najmanjem pokretu lađa pokorava (kao neposlušan konj dobru jahaču), moramo zaključiti, da je moreplovstvo u sjevernoj Europi bilo daleko bolje od mediteranskoga. Ovim piratima sa sjevera lađa je bila isto što i konj Hunima i Tatarima, koji su preplavili Europu u prvom dijelu Srednjeg vijeka. Za njih je to bila živa stvar. Znali su točno, što ona može i što ne može da učini. Tjerali su je kroz kišu i mećave sjevera kao i kroz tropsku žegu Afrike. Znali su je nagnati, da nađe pravi put kroz vihore i maglu. Shvaćali su, da im život i sigurnost zavise potpuno od sposobnosti broda, da ih hitro izvede iz opasnosti, i stoga su ga mazili, kao da je živo biće, i provodili dokono vrijeme lašteći ga, popravljajući i kraseći ga graciozno savinutom krmom i pramcem s glavom zmaja zlopogleđe, koja je visoko stršila nad morem.

vikinško oružje[уреди]

Glavna vikinška oružja bila su koplja, mačevi, lukovi i strijele i sjekire. Oružje nije bilo nošeno samo radi borbe već je i bilo simbol statusa i bogatstva njegovog vlasnika. Oružja su vrlo često bila ukrašena raznim ukrasima i ornamentima. Najvažnije vikinško oružje je bio mač, čija je oštrica bila dugačka do 90 centimetara, a široka oko 10 centimetara. To se oružje držalo jednom rukom i sječivo je stoga, premda snažno, moralo biti lagano i savitljivo. Sjekira, koja se u Europi više nije koristila bila je Vikinzima jedno od najvažnijih oružja . postojala su dva tipa ratne sjekire : bradata27 i široka28. Obje su baš kao i mač imale ugravirane razne dragocjene rezbarije. Ratna je oprema uključivala i koplja dugačkog metalnog šiljka dugog od dva do tri metra.

Oprema koja se koristila u obrambene svrhe sastojala se od štitova, oklopa i kaciga. Drveni štitovi bili su veliki, okrugli, plosnati i često su bili ukrašeni raznim ornamentima, a promjer im je iznosio gotovo jedan metar, čime je ratnika mogao zaštititi od grla do koljena. Kacige su bile od željeza, a oklop za poprsje je bio građen od međusobno povezanih metalnih okova.


ratna strategija[уреди]

Ratna strategija Vikinga sastojala se od iznenadnog napada pri kojem bi ugrabili sve što je vrijedno, a potom jednako brzo odjurili. Većina napada nije bila pomno planirana niti strateški komplicirana, iako je bilo i takvih napada koji su svjedočili o vrlo razvijenim vojničkim vještinama. Nisu se borili u pravilnim formacijama , no svojim su zapovjednicima iskazivali vjernost prateći ih u svim bitkama što je stvaralo određeno zajedništvo među njima. Radije su slijedili vođe nego plemenske obaveze, a imali su strog kodeks časti i odanosti. Vođe su se borili za pobjedu, ratnici za vođe. Još od malih nogu učeni su biti ratnicima jer je za Vikinge je bio vrlo važan kult ratnika prije bitke bi bacali koplja pred neprijatelja posvećena bogu Odinu, a nakon toga bi uslijedio žestok napad kopljima i strijelama. Neprijateljske linije često su probijali tako da bi formirali klin od trideset ratnika koji su pokušavali probiti neprijateljske linije samo težinom i pritiskom. Takav način borbe bio je vrlo popularan, a nazivao se boar formation29 što bi značilo napad poput divljeg vepra. Berserk su se nazivali slavni ratnici za koje se vjerovalo da im je bog Odin dao nadljudske moći, pa su u borbe odlazili bez ikakve zaštite. To su bili divlji ratnici koji su u mahnitosti bitke postali neosjetljivi na bol ili se čak pretvarali u životinje i poprimali njihove kvalitete.


Vikinške utvrde i napadi[уреди]

Prema Anglo- saxonskim kronikama Vikinzi su često gradili privremene zimske kampove, koji bi služili za obranu od neprijatelja i sakrivanja od surove zime. U Skandinaviji su pronađeni ostaci vikinških utvrda koje datiraju iz desetog stoljeća. Najveće vikinške utvrde potječu iz Fyrkata, Trelleborga i najveća u Aggersborgau u Danskoj. Vikinzi su gradili mnoge utvrde ali među njima je najpoznatija , vikinška utvrda poznata po imenu Danevirke30(što znači Djelo Danaca), na poluotoku Jyllandu, u kontinentalnom djelu Danske.

Bile su precizno planirane a njezine zidine , koje su prema onodobnim povjesničarima išle od Sjevernog mora do Baltičkog mora, štitile su jedinu luku na sjeveru od Franaka i Saksonaca . imale su od 6000 do 9000 stanovnika, a opseg im je iznosio od 120 do 240 metara Njihova je gradnja počela oko 800. godine, a završila između 1160. i 1170.godine. vikinške utvrde bile su kružnog oblika, a bastioni načinjeni od uzdignute zemlje pojačane gusto zbijenim kolcima, bili su namijenjeni zaštiti nastambi u kojima je boravio vojni odred.


Sage i skaldovi[уреди]

Književnost, legende i junački podvizi naroda sa sjevera prenosili su se sa generacije na generaciju usmenom predajom. I samo zahvaljujući radu nekih kršćanskih redovnika koji su u XII stoljeću te priče stavili na papir, vikinška književnost nije bila izgubljena u nepovrat. Te epsko legendarne pripovijesti, zvane sage, često su pričale o zgodama i nezgodama nekog junaka koji je u susret dalekim plovidbama, ratovima i znamenitim poduhvatima išao sa tolikom hrabrošću da je morao ući u legendu. A da se sve te priče održe živima brinuo se običan puk, povjeravajući ih pjevačima zvanim skaldovi,31 čiji je zadatak bio pronositi ih kamo god ih put nanese. Vikinzi su u sagama uživali tijekom zimskih mjeseci slušajući pjesnike koji su ih prepjevavali uz zvuke lire. Upravo su sage zapisane nakon 1200. godine glavni izvor naših saznanja o svijetu Vikinga koji još uvijek krije mnoge tajne.


Religija[уреди]

Skandinavsku religiju često se smatra religijom Vikinga, naroda koji su tragove svoje aktivnosti ostavio po cijeloj Europi Grenlandu Islandu i dalje. Tijekom tog razdoblja u sjevernoj Europi cvjeta kult Odina koji je postao vrhovni bog vikinškog panteona. Nordijska mitologija ima početak i kraj . Štovanje prirode sačinjava veliki dio starih običaja, a očigledno cikličko upravljanje prirodnih procesa dovelo je do zaključka da čak i razvitak svjetova završava i ponovo započinje u jednom trenutku budućnosti. Čak je i sudbina bogova već poznata i zove se ragnarok.32 Religija je pomagala Vikinzima da pojasne negostoljubiv i neskladan svijet dugih i okrutnih zima, za Vikinge se vjerovalo da su okrutni, a religija je bila tek sredstvo opravdavanja ratnih djelovanja i brutalnosti. Ali ona je također pružala uzor dobrog ponašanja prema prijateljima i strancima, a savjet Odina, oca sviju, u takvim je slučajevima smatram svetim.


Nordijska mitologija[уреди]

Svemir nordijske mitologije podijeljen je na devet svjetova. Asgard33 je kraljevstvo bogova i božica, poznato kao i Aesir34, dok je Midgard35 dom ljudi. Protežući se kroz svih devet svjetova , povezujući tako nebo i zemlju, raste Stablo svijeta, Yggdrasil, obično predstavljeno kao divovsko stablo jasena. Oko njega je stvoren Midgard, dok su mu korijeni duboko u svijetu duhova kamo ljudi rijetko zalaze. U podnožju drveta sjede Norne, tri sudbenice, često smatrane moćnijima od bogova i božica jer ispredaju niti života i sude svim ljudima. Samo drvo vezano je sa ljudskom sudbinom jer ga se smatralo izvorom još nerođenih duša. Također je vrlo važna stalna bitka protiv silnih snaga tame i kaosa koje neprestano prijete Midgardu. Jotunheim je dom ledenih divova čija je namjera obasipanje zemlje snijegom i ledom. Jedan od bogova Aesira, Tor, gromovnik i bog plodnosti, često se upućivao u to kraljevstvo da čekićem Mjollnir uništi divove, torov se čekić često crtao na vratima ambara kako bi odbio zle duhove, a kad su Vikinzi pošli u nove zemlje i tu naišli na nove običaje, počeli su nositi čekić kao što su kršćani nosili križ, preuzevši tako običaj od kršćanskih susjeda.

Većina podataka koje imamo o staro norveškoj mitologiji dolazi iz razmjerno malog broja pisanih izvora. Jedan od njih je zbirka junačkih i mitoloških pjesama poznatih kao poetska Edda.36 Sakupljena je iz različitih izvora od nepoznatih pisaca, vjerojatno početkom 13. stoljeća. Malo nakon toga nastala je prozna Edda koju je napisao islandski političar Snorri Sturluson37(1179.-1241.) Njegova je Edda vodič kroz pravila tradicionalne islandske kompozicije, a služila je kao uzor budućim pjesnicima. Napisana je u četiri djela , od kojih su dva važni izvori mitoloških informacija. To su Shaldshaparmal i Gylfaginng. U potonjem izmišljeni kralj Gylfi, prerušen ide u Asgard, kako bi saznao sve o bogovima i naučio njihovu mudrost.


Bogovi[уреди]

U zamjenu za naklonost i zaštitu bogova su se pridonosile žrtve koje su ponekad mogle biti i ljudske. Ceremonije žrtvovanja nazivale su se Blot,38 obavljao ih je mjesni poglavar, a odvijale su se na otvorenom, na posebnim mjestima zvanim VE. Početkom IX. Stoljeća neki su kršćanski svećenici pronijeli svoju vjeru zemljama sjevera. Vikinzi su bili politeisti što znači da su vjerovali i štovali više bogova. Postoje dvije obitelji bogova: Vanir i Aesir. U dugoj povijesti svjetova vodile su se borbe između te dvije obitelji no nesuglasice su zaboravljene i one žive u miru u kraljevstvu Asgard. Najvažniji članovi obitelji Vanir su Niord i njegova djeca- božica Freyia i njezin brat blizanac Freyr. Obitelj Vanir se u religijskim i mitološkim zapisima spominje vezano uz ljubav, plodnost i materijalna dobra. Svi drugi važni bogovi- Odin, Thor i Tyr potječu iz obitelji Aesir. Bog Niord je upravljao vjetrom i morem, a božica Freya je bila božica plodnosti, žena i ljubavi dok je njen brat blizanac Frey bio bog užitka i plodnosti.

Najneobičniji lik u nordijskoj mitologiji zasigurno je Loki. On je polubožanstvo, počinitelj užasnih djela. Bio je divov sin lijepog izgleda no zlih namjera,. On je otac zmije Midgaard i Hele, vladarice zemlje mrtvih. U nordijskoj mitologiji valja spomenuti i elfove koji su se štovali zbog njihove zaštitničke moći.


Odin[уреди]

Odin je najstariji i najveći od svih bogova. Često ga nazivamo Sveotac, jer je stvoritelj svih stvari. Njegovi su roditelji Bor i Bestla. Njegova braća Vili i Ve, spomenuti u mitovima postanka, vjerojatno su tek naličja Odina. Njih troje su stvorili svijet iz tijela diva Ymira te su oblikovali prvog muškarca i ženu iz dva stabla.

Često ga nazivamo i Bog obješenih, zbog legende o samo žrtvovanju u svrhu spoznaje runa. Devet je dana visio sa drva svjetova dok mu se tajne nisu otkrile. Znanje svijeta je dobio žrtvujući svoje oko za gutljaj s Mimirovog izvora – zato se zove i Jednooki bog. Freya iz Vanira mu je pokazala kako mijenjati oblike i naučila ga je magiji poznatoj bogovima Vanaheima. Dakle, on je najmudriji od svih bogova jer poznaje tajne svih svjetova.


Odin je vlasnik prstena Draupnira koji svake devete noći proizvede osam istih takvih. Taj je prsten Odin stavio na Balderovu posmrtnu lomaču, ali Balder mu ga je poslao natrag po glasniku iz podzemnog svijeta da mu umiri misli. Odin posjeduje konja s osam nogu, Sleipnira, najbržeg stvora, Lokijev izdanak. Vlasnik je i koplja Gugnira39, koje prolazi kroz sve prepreke. Ponekad ga zamišljamo kao lutalicu zagrnutog u tamnoplavi ogrtač.


Jedno od njegovih imena je Valotac – Otac ubijenih, jer nakon svake bitke, ratničke djeve Valkire dovode najbolje pale ratnike u Valhalu – dvoranu ubijenih – jedno od njegovih prebivališta. Tamo pali junaci treniraju svaki dan za konačni obračun Ragnarok, a noću održavaju gozbe. Odin je dobio dar poezije popivši medovinu pjesništva. Kad su Aesir i Vanir održali svoj mirovni sastanak, oblikovali su Kvasira, najmudrijeg od sviju, da obučava ljude. Patuljci Fjalar i Galar su ga ubili i pustili mu krv u dvije bačve imenom Son i Bodn, te u kotao Odrerir. Tako su proizveli medovinu koja čini skalda('pjesnika') od onoga koji je pije. Patuljci su dali medovinu divu Suttungu za pomirenje jer su mu ubili roditelje. On ju je smjestio u pećinu Hnitbjorg, a njegova kći Gunnlod ju je trebala čuvati. Odin, u obliku Bolverka ('Onaj koji čini zlo'), proveo je tri noći s Gunnlod u zamjenu za tri gutljaja medovine, ali u ta tri gutljaja on je ispraznio Odrerir, Bodn i Son – uzeo je sve, a zatim je to razdijelio Aesiru, a dio dao određenim ljudima. Dakle, Odin je zaštitnik ratnika, pjesnika, majstora runa, čarobnjaka i lutalica. On ima dva gavrana – Huginn40 ('Misao') i Muninn41 ('Sjećanje') koji lete po svjetovima tijekom dana, a na kraju svakog dana govore Odinu što su sve vidjeli i čuli. Zato je on često nazivan Bog gavrana. Odin ima i dva pratioca vuka – Geri42 ('Proždrljivac') i Freki 43('Pohlepan') kojima daje svoju vlastitu hranu tijekom gozbi u Valhali. Njegov tron Hlidskalf u dvorani Valtskjalf je smješten u zemlji svijetlih elfova, a s njega može promatrati svih devet svijetova i vidjeti svaki kutak kozmmosa. Njegova treća sala je Gladsheim, zemlja veselja.


Thor i njegov čekić[уреди]

Thor je vjerojatno najštovaniji od svih nordijskih bogova. Prikazan je kao riđobradi, drži svoj čekić Mjollnir u željeznim rukavicama (bez kojih ne bi mogao uloviti moćni čekić koji mu se uvijek vrća u ruku), te opasač moći koji mu povećava snagu. Stoga su Vikinzi često nosili pojase s kopčom u obliku Thorovog čekića.


Thorov čekić je bio nepobjedivo oružje koje nikada nije promašilo svoj cilj, služilo je za obranu bogova i njihova svijeta. Ova se amajlija nosila kao zaštita, a ukrašena je Thorovim izbuljenim očima. Budući da su patuljci malo pogriješili u izradi čekića, on ima prilično kratku dršku. Kad je zapaljena Balderova pogrebna lomača, Thor ju je blagoslovio s Mjollnirom i to je dovelo do običaja blagoslivljanja znakom čekića. Mjollnir je najjače oružje protiv divova jer ih nikad ne promašuje. Kad pogodi metu, on proizvodi munje – zato je Thor bog groma. Njegova je dvorana Bliskirnir. Ima 540 soba i smještena je unutar njegovog kraljevstva Thrudvangara. Thor ima kola koja vuku dva jarca – Škrgutavi Zubi i Zubi jakog stiska. Ima i dva sužnja – Thjalfi i Roskvu. Oni su djeca čovjeka koji je jednom ugostio Thora i Lokija. Svi su oni večerali Thorove jarce, ali Thjalfi je slučajno slomio butnu kost jednog od njih kad je trebao baciti kosti. Tako, kad je Thor posvetio i uskrsnuo svoje jarce, otkrio je da jedan od njih ima slomljenu nogu te je odmah znao tko je kriv – stoga je uzeo djecu u pokoru.

Thor je najjači od svih Bogova i postoje mnoge priče koje slave njegovu moć. Primjerice, jednom je otišao u Midgard da se suprotstavi Jormungardu, midgardskoj zmiji. Otišao je divu Hymiru, preodjeven u mladića, i uvjerio ga je da ga povede u ribolov. Za mamac, Thor je uzeo glavu najvećeg Hymirovog vola, Himinbrojta, i s njime je ulovio midgardsku zmiju, razbio joj glavu Mjollnirom te gurnuo Hymira s barke. Jormungard i dalje živi spavajući na dnu mora, a dan kad će se probuditi bit će najstrašniji od svih. Hymir, s druge strane, čeka isti taj dan da podigne jedra Naglfarija. Thor je prvi Odinov sin. Njegova majka je Erda. Njegova žena je Sif, s njom ima sina Trudra, ali ima i dva sina sa ženskim divom Jarnsaxom – Modija i Magnija. Njih dvoje će se vratiti nakon Ragnaroka i naslijedit će Thorovu snagu i čekić. Thor je zaštitnik Bogova i ljudi. Talisman u obliku njegovog čekića se nosio oko vrata prije pokrštavanja. Još jedan dokaz o njegovoj važnosti kao božanstva je taj da je baš njegov kip u središtu poznatog hrama u Uppsali46, u Švedskoj.

Vikinzi su imali razna vjerovanja u životu, no najveća čast svakog je bila umrijeti ratničkom smrću. Oni koji bi umrli od bolesti ili starosti odlazili su u kraljevstvo Hele, vještice koja je bila potomak Lokija, prepredenog boga. To je bilo mjesto sjena sa zidovima od pletera uvijajućih zmija: nož u sali za gozbe zvao se Glad dok je tanjur bio Skapavanje. Bila je čast poginuti u bitci, što je davalo ratniku gotovo božanski status. Duše hrabrih ratnika poginulih u bitkama su upućene u Valhalu,47 jednu od Odinovih dvorana, i tamo se svakog dana pripremaju za konačnu bitku Ragnarok.


Valhalla ( Hala ubijenih) je izuzetno velika – ima 540 vrata, a svaka su toliko velika, da kroz njih može proći 800 ratnika istovremeno. U potpunosti je izgrađena od sjajnih štitova i strijela. Svake se večeri odvija zabava – svi ratnici koji su časno poginuli u bitkama, jedu meso vepra Saehrimnira kojeg kuhar Andhrimnir kuha u kotlu Eldhrimniru. Vepar ponovno oživi svakog dana te biva ponovno skuhan svake večeri. Odin uvijek daje svoju hranu svojim dvama vukovima. Dva gavrana mu sjede na ramenima i pričaju mu što su vidjeli i čuli proteklog dana. Koza Heidrun grize iglice drveta Laerad, a potom proizvodi medovinu iz vimena. Šampionima piće poslužuju Valkire koje su ih odabrale za Odinovu službu. Tijekom dana, svi oni naporno treniraju za konačnu bitku, a oni koji poginu na poljima, ponovno ožive uvečer. Oni će biti najveća sila kad rog objavi Ragnarok. Vikinzi su vjerovali u život poslje smrti: na Osebergu su, zajedno sa ženama, pronađene četiri saonice, jedna drvena kola za vuču i više od 12 konja, kompletan kuhinjski pribor ( drvena posuda, nož...), pribor za tkanje, oruđe za rad u polju, muzički instrumenti u obliku zvečke. U viječnoj kući nepoznatog poglavice u Gokstadu pronađene su jedne saonice i tri mala broda napravljena po uzoru na velike brodove – vjerovalo se da će pokojnik ploviti nebeskim morima, isto kao i zemaljskim.

Više od ratnika[уреди]

Mnogi prikazi Vikinge nepravedno opisuju jedino kao okrutne ratnike koje su ljudi prozvali gusarima što u prijevodu znači riječ Viking. Oni su bili izvrsni trgovci, koji su stigli čak do Kine i Perzije i bez čijeg utjecaja vjerojatno ne bi nastali mnogi gradovi kao što su Novogord ili Kijev. U društvu sastavljenom od robova, slobodnjaka i plemića Vikinzi su sve do 1050. kad su kraljevi postali apsolutni vladari bili podvrgnuti vlasti skupštine svih slobodnih građana pred kojom su rješavani sukobi. Zvala se thing48 i predstavljala je začetak demokracije vikinškog društva.

Vikinško društvo[уреди]

Vikinško društvo poznavalo je socijalni stratifikaciju. Na samom vrhu piramide bili su vladari- kraljevi tzv. Konunzi,49 a zna se da su se jako cijenili hrabri ratnici dok su na samom dnu piramide oni bez slobode, robovi. Vikinško društvo imalo je razvijen pravni sustav, koji je tada bio najdemokratičniji u cijelome svijetu. Postojala je javna skupština, Thing, na kojoj su svi slobodni imali pravo govoriti. Tu su se donosili zakoni, i to javnim glasanjem. Postojalo je i svojevrsno zanimanje zagovornika, tj. čovjeka koji je znao sve zakone napamet.

Položaj žena je bio dobar. Bile su neovisne i jake, a kada je glava kuće bio odsutan, bilo zbog lova, pljačkaških pohoda, trgovine ili čega drugog, žene su vodile posjed. Imale su pravo same izabrati muža, a smjele su se i odlučiti na razvod. Pritom je bio običaj da muž i dalje skrbi o ženi i obitelji jer je to bilo pitanje časti na koje su Vikinzi mnogo polagali. O društvenim staležima svjedoče, između ostalog dobro očuvane šahovske figure iz vikinškog doba izrađene od bjelokosti morža.


Kralj i ostali društveni staleži[уреди]

Na vrhu društvene ljestvice bio je kralj kojeg su birali poglavari i čiju je vlast ograničavala narodna skupština. Kruna se prenosila nasljednim putem, no da bi doista bila priznata, morali su je najprije prihvatili poglavari. Vrlo su često promjene nasljedstva dovodile do krvavih ratova i do izgona cijelih stranki koje bi se tako otiskivale na more i kretale u potragu za novim zemljama. Kralj je bio vrhovni zapovjednik vojnih snaga, a često i vjerski vođa cijeloga naroda. Sve te uloge bile su, međutim, podređene nadzoru poglavara i narodne skupštine.

Nakon poglavara slijedili su grofovi (Jarlar)50, bogati zemljoposjednici, potom seljaci, slobodni ljudi koji su posjedovali mala zemljišta, i na kraju robovi, potpuno lišeni svih prava. Tijekom skupština Vikinzi su odlučivali o sporovima slobodnih ljudi: presuda je bila neopoziva, a nepoštivanje odluka bio je zločin koji je mogao dovesti do osude na smrt ili do progonstva.

Usprkos priznavanju autoriteta i nepristranosti odluka narodne skupštine , mnoga su se sporna pitanja rješavala dvobojem sa sjekirama, koji se nazivao Holmagango51 i koji je u to doba bio zakonski priznat ili kušnjom na vatri (Jarnburdr)52. Manji prijestupi kažnjavali su se novčano. Krađa se kažnjavala vješanjem, a kazna koja je ulijevala najveći strah bilo je progonstvo, dosuđivano onima koji su odbijali poštivat odluke skupštine. Onaj kome bi takva kazna bila izrečena bio je prisiljen zauvijek napustiti zajednicu i bio je lišen svih građanskih prava.

Zaključak[уреди]

Smatram da je ovaj maturalni rad pokazao kako Vikinzi nisu bili samo nemilosrdni pljačkaši i barbari, nego su na sjeveru Europe ostvarili civilizaciju , koja je u mnogim pogledima bila puno naprednija nego ona u europskim kulturama. Iako se o Vikinzima govori isključivo kao barbarima, to nije točno jer su bili izvrsni trgovci koji su stigli sve do Perzije, a svojim su osvajanjima i naseljavanjem nepoznatog područja te pronalaženjem zemlja za koje su kružile nepouzdane priče ostavili veliki utjecaj na mnoge danas poznate narode. Tako bez prisustva Vikinga vjerojatno ne bi nastali gradovi kao što su Novogord ili Kijev. Njihov politički sustav sa skupštinom koja ograničava samovolju kralja, koji je kasnije prihvaćen i u Engleskoj i u ostatku Europe, i gotovo suvremena vrijednost njihovog zakonodavstva pokazuju kako su stvorili osebujnu civilizaciju. Tako tragove vikinškog jezika nalazimo u nazivima dana u engleskom kao i u imenima europskih mjesta koja završavaju na – thorpe ili by. A kolika je bogata vikinška mitologija sačuvana u sagama koje govore o stvaranju i uništenju svijeta, junačkim pothvatima vikinških bogova i ratnika u koje su vjerovali govori činjenica kako su se njome nadahnjivali mnogi poznati pisci kao što su J.R.R. Tolkin u knjizi Gospodar prstenova, T. Rohrigs u knjizi erik Crveni i K.P. Lieckfelds u knjizi Knjiga Haithabu.-